Hot Water Rediscovering

-------------------------

Kako to obično biva u mom životu...napravim frtalj koraka naprijed, a onda tri nazad. Nikad ne razumijem zašto i kako se to dogodi.
U nečemu u životu moraš biti majstor.
No nitko pritom ne tvrdi da to mora biti dobro za tebe.
Ja sam prije svega majstor za ubijanje vlastite duše.
Čitala sam neku šašavu knjigu...između ostalog u njoj se izlaže već znana teorija o ponovnom rođenju i više života. Ova se još malo ekspandira, pa kaže da u pauzi između dva života kontempliraš o tome što si napravio i doživio u prethodnom i svima prije, a sve u cilju usavršavanja duše, valjda nekog konačnog vječnog spajanja sa svemirom. Onda kad dobro razmisliš zadaješ si prepreke za slijedeći život, iskustva koja želiš proći da bi vidio i naučio.
(Naravno da se ne mogu sjetiti kako se zove knjiga...).

Digresija, glede duše...što se događa kad umremo nitko umrli nije javio, a ni mi živi nismo sigurni imamo li dušu ili nam se samo čini. Lijepa teorija da se u trenutku smrti duša odvoji od tijela (i teži 21 gram, jelte) također je nedokaziva. Vjera je ključna za dokazivanje nedokazivog, jer dokazivanje čini nepotrebnim. U jednoj je kombinaciji teoretski moguće i da duša postoji kao tijelu nezavisni entitet, ali da se u trenutku smrti ne odvoji od tijela, nego ostaje u njemu. Zamisli vrišteću uspaničenu dušu koju u crnom kovčegu spuštaju u grob na vječni počinak. Ili vatru peći krematorija. Ja ne vjerujem da netko tako nešto vjeruje. A jednako je moguće kao i sve ostale varijante.

Naivno, iskreno, impulzivno...djeluje kao dobar put kakav bi si netko u pauzi između dva života mogao zadati da bi se, valjda, kroz patnju koja zbog toga uslijedi, prosvijetlio.
Znanje unaprijed o tome da put nije dobar ne vrijedi ništa...svaki se put ponovno nasadiš, jer ne možeš protiv koda koji ti je upisan u svakoj stanici tijela.
To je onaj put koji je posut dobrim namjerama...

Na muke me stavlja to što svaki put iznova tražim grešku u sebi. Neizlječivo.
Znam da nisam jedina...tek kad vidim druge ljude koji to sebi rade, shvatim da im je grozno. I da se ponekad muče bezveze. Nekad smo doista patetični.
Ali naši su stari lijepo govorili da prvo svoje dvorište počistiš prije nego što počneš kritizirati susjedovo, i ja se toga uvijek sjetim. Pa opet počinjem od sebe.

Strašljive koračaje unaprijed tjera vječna potraga za svojim komadićem sreće.
Ta je potraga čini se precijenjena.

Što je uopće sreća?

1. Pojedinačni sitan događaj koji stvara opću ugodu?

2. Trajno stanje unutarnjeg zadovoljstva i mira?

3. Pogled u prošlost i prisjećanje na neke trenutke iz nove perspektive iz koje sad, pročišćeni vremenskim odmakom, djeluju kao da su sadržavali više tih malih ili većih sreća, a mi smo bili preopterećeni sadašnjošću da ih primijetimo? (to najbolje ilustrira uzrečica: "Prije su bila bolja vremena".)

4. Ili je možda sreća u projekciji budućnosti kojoj stremimo i koja nas kao magarca za mrkvom goni dalje kroz blato? Jesmo li svjesni da je mrkva na štapu i da je nikad nećemo uloviti? (na ovome mjestu religija patrolira s flotom brodova, u suprotnosti sa pecanjem na obali.)

5. Gonimo li sami sebe da proglasimo srećom sadašnji trenutak kakav god on bio jer znamo da je bolje imati vrapca u ruci nego goluba na grani?

Miš bijeli sreću dijeli...svakome prema zaslugama...

A što zaslužujemo?
Što pak to znači? Slijed nesretnih događaja iz kojih izađeš kao krivac, papak ili povrijeđen, a htio si samo najbolje...piše li se to u popis zasluga?
Ili si već bio predodređen da zasereš jer u startu misliš/ne misliš da nešto zaslužuješ?

Dođe li ikad u životu vrijeme za koje si mislio da će biti ono vrijeme kad bi trebao biti sretan?

I to je još jedna moja obmana.

Čitam ovo, vidim da je kaos. Ne ide mi zatvaranje kruga.
Kaos je i u glavi. Možda ovo pomogne da jednom bude malko više reda.

help!