Za Zagreb, u jednom smjeru

UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.





Utorak, prvi tjedan ožujka 2014., Zagreb

Padala je lagana kiša, ona sitna i dosadna, pomiješana s natruhama sunca koje su se tek tu i tamo sramežljivo pojavljivale iza Sljemena. Topao i zagušljiv zrak što je isparavao iz asfalta i u sebi nosio slatkast i opor miris benzina penjao se, prožet zaglušujućom bukom automobila, kroz mali dio otvorenih prozora zbornice na drugom katu novozagrebačke gimnazije.
Marina se bedrima naslonila na izbočenu betonsku klupicu ispod prozora i buljila prema sljemenskom vrhu s kojeg se cijedio snijeg. Prstom desne ruke pratila je kišnu kapljicu što je klizila po prljavom prozoru i čekala da Ines odgovori na poziv. Uporno ju je pokušavala dobiti već cijelo jutro i veći dio jučerašnjeg popodneva. Ines je bila još upornija u ignoriranju njezinih poziva.

Tamara je to uvijek zvala zagrebačkom kišom, prisjeti se Marina odjednom i na trenutak odluta mislima ali, bacivši pogled na sat, shvati da je do zvona ostalo još tri minute pa dohvati mobitel pa napiše poruku:
Molim te javi se da znam hoćeš li ići na pogreb ili ne. M.

Odmakne se od prljavog prozora, približi se svom mjestu za stolom i pregleda na brzinu papire za idući sat. Učini joj se apsurdnim i smiješnim uvjeravati učenike u važnost podjele riječi na morfe i alomorfe, a njezine nimalo motivirajuće misli prekine oštar zvuk zvona.

Profesori odjednom nahrupe u oveću prostoriju kojim je dominirao veliki ljubičasti ovalni stol mjestimično nakrcan kojekakvim papirima, ovlaš bačenim torbama, nabacanim kemijskim olovkama koje mahom nisu radile, starim ispričnicama i pokojom bananom ili mandarinom. Zbornica u trenutku zabruji kao mravinjak - jedni su kopirali, drugi su tražili ključeve, treći su prevrtali papire, četvrti pak na vratima razgovarali s učenicima.
Tu kakofoniju ljudskih pokreta i glasova - trebalo je obaviti toliko toga u samo pet minuta - pojačavalo je uzastopno otvaranje i zatvaranje vrata koja su u ovu prenatrpanu ljudsku košnicu propuštala buku učeničkih glasova s hodnika. Činilo se kako svaka osoba koja prođe kroz ta vrata ima nešto za reći:
- Profesorice Ban, jedna učenica vas treba!
- Vani čeka jedna mama, ko sad ima informacije?

ili

- Uf, treći razredi su jednostavno nemogući!

dok je jedna starija elegantna profesorica u jednakim razmacima ponavljala:
- Kolegice, vrata zatvorite, propuh je!

Čovjek bi pomislio kako je tom metežu nemoguće stati na kraj, ali sa zvukom zvona profesori su se, jedan po jedan, kao u onom Pavlovljevom ekperimentu, počeli dizati sa svojih mjesta – zvono je, kao u kazalištu, označilo da je vrijeme za izlazak pred publiku.
Oni mlađi sad su uglavnom panično tražili ključeve od neke učionice - Ima ko ključ od 309? - jer su ključevi počesto bili u džepu nekog od rastresenijih profesora. Oni stariji i dalje su mrtvohladno sjedili i pravili se da nisu čuli zvono, pokušavajući ukrasti još koju minuticu od sata, a oni malo ambiciozniji u zadnji su tren pokušavali iskopirati još pedeset nastavnih listića koji im trebaju baš za ovaj sat.

Profesorica Marina Mandić zauzela je u ovim svakodnevnim zborničkim ritualima neku zlatnu sredinu. Sa zvukom zvona lagano se približi stolu i utješno nasmiješi kolegici koja uzdahne:
- Uf, još jedan – i krene održati sat. I ona je imala još jedan. Doduše, u 3.f, najtežem razredu s kojim je radila, ali jedan je ipak jedan.

Za svaki slučaj prije odlaska u učionicu pogleda još jednom na mobitel. Na ekranu je svijetlila poruka:

Idem s tobom. Pokupi me kod Lisinskog. Javi kad.
12 i 15 - napiše na brzinu, spremi mobitel u džep, pronađe u džepu ključ i krene prema učionici 304.


19.05.2017. u 18:56 | 1 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2017  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Svibanj 2017 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.
Mihaela Šego, autorica

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se