• On/Off

you wonna see me burn but I'm 18 years old living fire

„zašto biti netko ili nešto što nisi,
kada si već sam po sebi izvor svoje izvornosti.
Pokušaj biti potpunije to što jesi.
Ne potiskuj, izrazi …“



…“Tko sam, možda se pitaš?

Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro.

Jer ja sam svaki čovjek na kojega naiđeš

i ja sam svaka žena na koju naiđeš,

a opet ja sam samo jedna,ja."



Ja sam dug put bolnog iskustva.



ghost

Nisam osoba koja pokazuje svoje osjećaje svima.Nisam ni osoba koja zna dobro s riječima,iako mi kažu da san u tome najbolja.Možda jesam kada se ne tiče mene.
Ja san osoba koja sluša probleme tuđih,samo da ne bi morala pričati o sebi.
Ponovno se sama dižem sa poda,i teško je,priznajem sada,kada se više ništa drugo ne može učiniti.
Žao mi je što ovaj put više ne mogu tako dobro glumiti.Postalo je premračno i više se ničija ruka ne nazire.
Želim samo jednu stvar,ništa mi drugo na cijelom svitu nije važno,nego ta jedna mala sitnica.I sve oko mene se raspada a ja ne mogu da se okrenem,da skupin snage promijeniti se i potruditi se da stvari krenu nabolje.
Prezauzeta san tom mišlju.
I nema isprike za to što sam postal takva,sebična i ne dam nikome da mi pomogne.
Koliko san samo puta poželja jednostavno pobjeći od svih.Jer kakva mi korist od sveg toga smijeha i površnih pričica,glupog smijuljenje kada se i dalje osjećam tako sama.
Kažu mi da sam se promijenila,to nije istina.
Ovo sam sada samo ja,ona koja sam oduvijek bila.Donekle sam uspijela poraziti onu Deu,priznala san sebi da postoji,da to nisan ja i počinjen izlaziti na površinu.Laganin koracima.
Svaki taj korak za sobon nosi jednu veliku borbu.
Valjda in fali ona stara Dea,podsmjehljivica,ponosna i tvrdoglava tukica.
I meni nekad fali,bila je ugodno društvo,priznajen.Ali ovo san ja.Voljela bi da me pustu da jednostavno buden.
Još fali samo jedna stvar,moran je riješiti,ovako nemože više dalje.Obećala san sebi da ću to učiniti,moram to učiniti.
Možda je napokon došlo moje ozbiljno vrijeme?!

Možda i nije tako loš ovaj jedan mali svijet koji sam ja stvorila za sebe.Moja mala kula,sa tako čvrstin bedemima da niko ne može blizu.
Ne više.
Možda ipak nisan tako hrabra ko što san mislila.Ali što se može očekivati od čovika koji se toliko puta opeka.
Više ništa nije ko prije.Kroz moje oči svijet više ne izgleda isto.Nekako uvik uspijen naći crnu stranu svega.
NIkako nešto dobro da se dogodi i meni.Nekad mi se čini da san odustala od svega.
Još bolu neki stari razlozi,ne mogu da se sredin.
Znan da san puna mana,teški san bedem i nije lako sa menon.Ali prvi puta u životu tila san se prominiti.Nikad niko nije saznao kakve san ja borbe vodila u sebi.Na meni se nikad ništa ne vidi,savršena san glumica.
To mom ponosu odgovara,ali ne i meni.
Ja...što san ja?Ništa što drugi vidu,ništa od toga.Pojavin se nekad,samo nekad,kada san sama s nekin.
Zahvalna san onoj vanjskoj Dei,samo ona me drži na okopu,ona ponosna i tvrdoglava tuka,koja odjebava svih okolo i drži glavu visoko.Smije se svemu,ne da ničemu da je dira ili se bar pretvara.Onoj jakoj Dei,toliko jakoj da joj ni ja nekad nemogu ništa.
Zbog nje niko ne vidi iza,niko ne vidi mene.Moja najbolja prijateljica i moja najveća neprijateljica.
Ona me tjera da držin sve u sebi.Zbog nje san naučila igrati na sigurnoj strani kako ne bi izgubila.Zbog nje san ostala u sjeni,sve ono dobro..kao da ga nema.I žao mi je zbog toga,tako bi to tila ispraviti,ali svaki puta kada ja pojden reći i pokazati sebe,pojavi se ona,sa svin onin svojin sumnjan i razočaranjima koje drži daleko od mene jer zna da ja to ne bi izdržala.
Ona ne viruje nikome,boji se da bi me povrijedili i zbog toga nikome ne da blizu mene.Ona je puno veća kukavica od mene unatoč svoj njezinoj snazi.
Ali isto tako...samo je ona vidila moju bol i suze,moje borbe.Samo je ona bila s menon kada mi je tribao neko i kada nisan znala kako dalje.
Zato što je sebična i ne želi me djeliti s drugima,ne želi da drugi znaju koliko toga nosin u sebi i koliko toga mogu dati.
...Jedav čekan da je se riješin,da je maknen dalje od sebe,daleko,daleko...da me više nikad ne dira svojin sumnjan.Nikad više.Oduzela mi je toliko toga,svojin glupin ponoson i tvrdoglavošću.Neke stvari se ne opraštaju,neke stvari se više ne mogu vratiti.Koje je ona morala uništiti na kraju,jer je osjetila da postajen slaba,ponovno.

Jaka je,ali ja znan kako je mogu pobijediti i ona to zna,i nastoji to spriječiti na svaki mogući način.Ali ja znan,jednog dan,dojti će neko s kin ću zajeno biti jača od nje.
I neće mi više ništa moći.

nekad ono što želimo reći ne znamo kako to učiniti,nekad ono što želimo reći možemo učiniti jedino pjesmom...


...proganjaju me, prate me pogledom.
promatraju moju osobu i postavljaju glupa pitanja.
pokušavaju prodrijeti u mene, valjda, i upoznati me. nemoguće.
ali oni su ipak uporni, i dosadni čak....
....jedan dio mene tako razmišlja i nikome ne da blizu,ni malo,ako tko i uspije ubrzo ga odgurnem,postanen hladna (barem izvana),bojin se pokazati da mi je stalo jer tako otkrivan svoju ranjivu stranu i dajen mogućnost da me povrijedu.Ali istina je da i ovako i onako na kraju bivan povrijeđena,samo što to niko ne vidi ako im ne dam blizu.Valjda san preponosna da pokažen da me nešto boli.
Moja bol je samo moja,
Postoji i druga strana mene,ona osjetljivija,prava ja,ona ja između svoja četiri zida,ona koja nestane čim izađen kroz vrata,i rijetko se pojavljuje u vanjskom svijetu,preosjetljiva je da se izlaže drugin pogledima.
Ona želi da se netko bar jednon potrudi,shvati da iza moje hladnoće postoji nešto,da je to samo zid koji služi za samoobranu,želi nekoga tko neće odustati tako lako,nekog hrabrog koga neće pristrašiti zid kojim sam se ogradila.
Nekoga tko će joj pokazati da je u redu reći što osjećaš i da ti ljudi neće naškoditi zbog toga.
Nekoga jačeg od nje,nekoga tvrdoglavijeg od nje,nekoga tko će je uspjeti poraziti...
uspijeti pobijediti njezin ponos...
nisan ja valjda tako jaka??!!!Pa mora postojati netko jači!!!
Ne bilo tko,pobijediti je može samo onaj koga,ono na voli.
Drugi su za nju mačji kašalj.Slaba je jedino pred onin koga voli.

Hajde bar jednom se potrudi
Pogledom svojim me savladaj
Razotkri me mislima, skini me daljinom
Voljom svojom, magijom tišine
Prodri u moju dušu
Digni me u visine
Prisili me da osjetim
Taj drhtaj i vrućinu
Ali učini to za mene
Barem jednom, i na daljinu
Hajde!!!
Porazi me!

Čeznem da kažem najdublje riječi koje imam reći;ali se ne usuđujem,strahujući da bi se mogli nasmijati.
Zato se smijem sama sebi i odajem tajnu svoju u šali.
...čeznem da kažem najvjernije riječi koje imam reći;ali se ne usuđujem,strahujući da bi sumnjali u njih.
Zato ih oblačim u neistinu,i govorim suprotno onome što mislim.
....čeznem da sjedim nijemo ,ali bi mi srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako i zatrpavam svoje srce riječima
....Moj osmijeh više nema dubinu,svoj temelj...on je kratkotrajan i samo služi da svoj svijet zadržin sebično za sebe.

Jesi li kada bio jako nesretan?Tako nesretan,te si htio da odeš bilo kamo samo da budeš drugdje?

...Ne znan što da pišen,ništa dobro se ne događa,ali to je već duže vrijeme normalno.Tužno.Živin sama među svoja četiri zida u kući ali i izvan nje.
Tužno.Volila bi da se dogodi neka sitnica,sasvin mala,tek tako da prekine ovaj niz teških dana.Ne znan je li puno tražin,možda.Bojin se izreći to na glas jer se sve moje želje ostvaruju na čudan način,inverzijon.
Možda bi se tribala navikniti,pomiriti se s time.
Nisan mislila da svijet tako funkcionira.Ali za puno toga san mislila da je drugačije nego što jest,puno se puta razočaralla.Ni to nije ništa najnovije za mene.

'Rekoh svome srcu,slabom srcu svome:
Zar to nije dosta,ova vječna tuga?
I kada neprestance nadolazi druga,
ne patiš li i ti boli u traženju tom?'

Znan da bi se trebala potruditi da se stvari promijenu,trebala bi nešto učiniti ali ne znan što,ne mogu...
Ponekad poželin da su stvari drugačije.
Ponekad poželin da na cijelon ovon svijetu postoji netko,samo jedna osoba, koja bi me razumila bez puno riči i objašnjenja.
Neko tko želi iste stvari kao ja.
Nisan čovjek koji puno govori o sebi,ali to ne znači da san hladna i da ništa ne osijećan.Nikako.
Još puno toga moran otkriti o sebi,nekad mi se čini da u sebe gledan kao kroz ključanicu.
Vidin nešto,nazire se puno toga,ali sve je tako nejasno i neman potpun uvid.Nekad me to tako živcira!
Ne tražin puno,samo nekoga sa sobon u tišini,zar ima što bolje...

Daj ruku,ne diši,i sjedimo tako.
Oborimo pogled dolje,puni mira.
Bez misli sanjajmo.
Što hoće nek čini sreća koja bježi.
Ostavimo nadu.
Tiha i obzirna nek nam duša bude.
Pusti da krv nam u žilama sni.
I samo budi tu,
tiho uz mene šuti,
prisutan kao svjetlost bez glasa.
Nek život je drugdje.
ja

...to bi bilo lipo...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.