the one who never sleeps

-Želiš li živjeti? –upita glas iza mene.

Uspio sam se okrenuti na bok, zauzimajući tako najmanje ranjiv položaj. Iako mi stanje u kojem sam se nalazio nije davalo nikakve izglede u slučaju da se moram sukobiti s iole ozbiljnim protivnikom, instinktivno sam posegnuo rukom k boku, tražeći dršku mača, kojeg tamo nije bilo.
Pogledao sam iza sebe, u smijeru odakle je dolazio glas. Stajao je iza mene, proziran i bestjelesan, ili mi se samo takav činio, zbog slabosti u tijelu i vida, neprilagođenog oskudnoj svjetlosti baklje, koja nije uspjevala ocrtati njegove obrise u tami niše.

-Ostat će ti tvoja sjećanja i snaga će ti se vratiti u tijelo, no ti više nisi ono što si nekada bio. –nastavi, ne čekajući moj odgovor.

-Tko si ti? I kako sam dospio ovamo? -usudih se upitati, dok je u meni tutnjalo, a krv ubrzano navirala kroz sve žile u tijelu. Mogao sam osjetiti kako mi se vraća toplina i snaga u mišiće.

-Ja sam onaj koji vidi daleko i koji ne spava, -odgovori. -Dovukao sam te ovamo i iscjelio ti rane, nakon što si pao u provaliju, nošen lavinom, ali toga ćeš se uskoro i sam sjetiti. Čekao sam te. -odgovori glas.

Planinski prijevoj… nevrijeme i snijeg nošen olujnim vjetrom, kada sam krenuo za njom, nakon što je odlučila sama krenuti na put. Gotovo sam je sustigao, kada se vranac propeo i zanjištao, uplašen od vuka koji je na uskoj planinskoj stazi iznenada stao ispred nas. Mazga je pobjegla, dok sam pokušavao smiriti vranca, istovremno vadeći mač iz korica. A onda, bjelina, koja se s tutnjavom srušila, odnoseći me sa sobom…

-Je li živa…? –jedva izustih pitanje , uplašen spoznajom da se možda desilo nešto što ne ostavlja mjesta nadanju.

-Ona je otišla odavde. Tijelo joj se oporavilo prije nego tvoje, -začuh odgovor.

Udisaji su mi se ubrzali i nisam mogao doći k sebi od čuda, kada sam shvatio da mi se vid u potpunosti izbistrio i da sam mogao razaznati svaki detalj oko sebe, no moj sugovornik je i dalje ostao nevidljiv, proziran, uobličen tek titrajućim zrakom, sličan onome koji bi se za hladnih zimskih dana dizao nad ognjištem.

-Moram je naći! Gdje je?!-viknuh.

Pokušao sam se pridići, no samo kleknuh na koljena, ošinut nekom silom, koja se usprotivila mojoj žustrini i aroganciji. A onda, onaj koji ne spava ponovno prozbori:

-Tvoj put je postavljen pred tobom i staza ti je dobro znana. Ne skreći s nje. Prepoznaj šapat onoga koji sve poriče, kada naiđeš na njega. Ne slušaj ga i ne obaziri se. Pođi sada.

I prije nego što sam stigao išta više zaustiti i upitati, prošao je pored mene, nestajući kroz otvor u stijeni, odnoseći sa sobom baklju, koja je do tada stajala na zidu. Tama preplavi nišu, a ja ostadoh sam usred nje.