the one who never sleeps

Ne daj mu da pričom otruje ti dušu
Snovi su tvoji vrijedno sve što imaš
Zavist iz njega progovara samo
Jer usnuti ne zna, ne može, ne želi
Bdije i vreba, krije se u sjeni

Otjeraj od sebe, nesretnoga svata
Nek', umukne, ode, bez traga da luta
U tami, do vijeka, tam' nek' traži puta!

Zloduha, njega, zle kobi šaptača
Pomoć' svjetla sunca i mirisa jutra
Što želi ti čemer, prazninu i propast
Odrekni se sada i sanjaj snove svoje

***

Nad šume, polja, zlatom što se sjaje
Livade i brege, zelene i rosne
K daljini poleti, snovima se vini

U rijeci operi rane si od jada
Zacijeli ih srebrom odsjaja u rosi
I šumom vjetra u krošnjama hrašća

A podnevom poleti nad gorama visokim
Kamenom, stijenom, vrhuncem pod snijegom
Dišući svježinu tu podno nebesa

Sutonom se spusti na hridi s kojih
Oćutjeti možeš mirise mora,
Gdje čut' ćeš vale o hridi što se lome...

Sanjaj bijele ptice
Sunce što se gubi
U morskoj dubini
I pjenu vala
Mjeseca sjaj

Ne čekaj da svane, jer jutra neće biti
Otpočini na tren tek
Pred posljednji let, k zvijezdama, gore

Najcrnju rupu sad sebi potraži
Da sakriješ u njoj gnjusobu svoju
Hitaj! Požuri! Jer prezren ćeš biti
I s gađenjem strt, od svakog na putu
Crve, u bijedi, dok gmižeš po tlu

Zar drznu se mislit' da vrijedan ti jesi
Gledati suton i svitaj, u isti čas?
O ludo, luda, u drskosti svojoj
Božanskoga djelo da tebi je dano?
Željaše l', stvarno vinut se u vis
Vjetru na rame, međ' oblake, ptice
Što kliktajem zivlju lakovjerne lude?
Od mjeseca srebro, zlatnik od sunca
Iskat li htjede, od zvijezda sjaj
Govori, što nijemiš?
Utušiti smijehom od ludosti tvoje
želim se jako, kazuj sad, daj!

Kusato pseto, razbijene njuške
Ništarija, ništa, o, jadniče jadni
Što vuć' se po cesti tek jedva da znaš
U jadu svome, jad'ma se žderuć'
Mora je vječni počinak tvoj
U rovu od blata, tebi je mjesto
Da strepiš i bdiješ kad doći će čas
Da strunut će meso, zabijelit se kosti
usahnut i raspast
U zemlju i prah

Razvedrilo se. Tutnjava gromova se još jedva zamjetno mogla čuti iz daljine. Mjesečina se probijala kroz krošnju breze koja je rasla u dvorištu krčme. Umorene olujom koja je netom minula, grane su se lagano njihale ispred prozora, slikajući sjenama neobične oblike po zidovima sobe.

Ni najudobniji krevet, kojeg sam mogao zamisliti, ni ugodna toplina sobe, niti sladunjavi miris jasmina, kojim je soba odisala, nisu uspjeli zadržati san na mojim očima. Plešući po zidu, sjene su isprva počele oblikovati poznate krajolike istočnih ravnica i hrastovih šuma, ispresjecanih rijekama od srebra. Potom, na drugom zidu, pojavili su se nepoznati prizori jugozapadnih predjela, stjenovitih obronaka iznad kojih se plavilo nebo. Obronaka, koji su se obrušavali, sve niže i niže, i nestajali između dvaju plavetnila. Krila bijelih ptica…

More…

Doboši.

Tisuće ih je nepogrešivim ritmom bubnjalo u glavi, dok su se prsa naprezala kako bi spriječila njihov sadržaj da izleti van. Suprotstavljajući se bubnjanju, odnekud, iz daljine, dopirala je tiha, ali prodorna pjesma, jednolična, hipnotična brojalica o životu i sudbini.

Oluja se izvana preselila u moju glavu. Svijest je zjapila raskoljena između jave i sna, pijeva i bubnjeva, nemoćna odlučiti se na počinak, odoljevajući umoru.

Natopljeni znojem, hladni i izgužvani, jastuci i plahte su svjedočile o borbi s takvim protivnikom, kakvog do sada nisam sreo. S nezasitnim grabežljivcem, kojeg je trebalo izmamiti na vidjelo i obračunati se s njim. A za to je trebalo posegnuti duboko u sebe.

Očajnički sam pogledavao prema prozoru, nadajući se svjetlosti praskozorja, kao spasenju, ili morfiju za otupljivanje neprospavane noći.

Koliko još do jutra?

Ulica je ostala vani, sa svojom hladnoćom i kišom, a topao zadimljen zrak unutrašnjosti krčme mi se uvukao u pluća, čim sam kročio kroz vrata. Žamor nekolicine gorštaka, uglavnom stočara i rudara, je ispunjavao neveliku prostoriju. Četvorica bradatih veseljaka su sjedila i glasno se smijala za stolom u sredini, dok su se krigle piva izmjenjivale ispred njih. Vatra se jarila u velikom kaminu, u kojemu je izgarala oveća hrpa posloženog drveta.

Skinuo sam kabanicu i prebacio je preko naslona klupe na koju sam sjeo, dok se toplina počela uvlačiti ispod odjeće. Kroz prozor sam mogao osluškivati urlanje gromova i vidjeti bijes oluje koja je počinjala vani. Stabla uz obalu su izgledala nemoćno, kao da će svakog trena biti iščupana iz korjena i bačena u vodu.

-Grozno vrijeme za putovanje, -obrati mi se, uz osmjeh, debeljuškasta krčmarica, okruglastog lica.
-Morat ćete ostati u gradu, večeras, -dobrohotno preporuči te ponudi: -Imamo udobne sobe, ovdje gore, ako želite prenoćiti kod nas.

Zahvalih se na gostoprimstvu i zamolih je da mi pripremi jednu sobu.

Ukusna večera i omamljujuće piće su učinili svoje. Teško sam više mogao razaznavati glasove oko sebe, dok je unutrašnjost krčme postajala sve toplija. Sjedeći za stolom, naslonjen na klupu pored prozora, ispijao sam zadnje kapi iz velike krigle. Vijeđe su postajale sve teže i morao sam se truditi da ostanem budan, bar toliko da do kraja ispijem piće i uzverem se do svoje sobe.

A onda je sve zastalo. Sve kretnje, žamor, svi udisaji i osjeti - sve je stalo, zarobljeno u trenutku. Nisam mogao odvratiti pogleda, dok je nepomična, kao da lebdi, dolazeći iz svoje sobe, silazila niz stepenice. Vrijeme je zastajkivalo, pulsiralo, isprekidano njenim koracima.

U sivom ogrtaču, prebačenom preko ramena, i spuštene kapuljače, blijedo lice neznane žene izgledalo je još blijeđe, gotovo prozirno, zarobljeno između pramenova zlatne kose koja joj je sezala do vrata. Prelijepo, urešeno rumenim usnicama, tek s naznakom osmjeha, koji kao da je bio namješten da zauvijek ostane takav. Od blijedunjavo-sivog svijetla kojim je zračila, odudarala je samo mala kopča, kojom joj je ogrtač bio zakopčan na prsima, preklopljena u obliku zlatnog polumjeseca i zelenkastog, zvjezdolikog dragulja, u kojem se prelijevala boja njenih očiju.

Sjeverozapadnjak je navukao oblake pa je noć ostala uskraćena za mjesečinu i zvijezde. Ispirući bakar i zlato s krošnji stabala, kiša je jutrom obojala šumovite obronke srebrnom bojom bukovine. Oblaci, spojeni s vrhovima okolišnjih brežuljaka, skrivali su udaljene stjenovite vrhunce, koji su u ovo doba godine bili prekriveni snijegom.

Kišnica se slijevala niz sve strmiju kamenu cestu, čineći je klizavom, tako da sam, zaogrnut kabanicom i kapuljačom prebačenom preko glave, morao sjahati i nastaviti put pješačenjem. Pokisli i promrzli, vranac i mazga su se tiho vukli zamnom. Jedino što sam mogao čuti, bilo je vlastito disanje. Šuštanje kiše je prigušilo svaki drugi zvuk.

Dan je odmicao i bilo je već kasno poslijepodne kada sam se popeo do prijevoja. Visoravan, zalivena kišom jesenjeg predvečerja, bila je pritisnuta nevisokim liticama s juga i zapada. Poklopljena oblacima teškim poput olova, prostrla se ispred mene. Nasred visoravni se nalazilo jezero. Na mutnoj i tamnoj površini, uzburkanoj teškim kapima kiše, odražavali su se tek nejasni obrisi sivih litica i oblaka, koji su se gušili u dubini jezera.

Uz sjeveroistočnu obalu jezera je bio smješten planinski gradić. Paukova mreža pravilno poslaganih ulica se širila od trga, smještenog na malom poluotočiću, duž čije su obale rasle vrbe. Spuštenih jedara, nekoliko malih brodova je bilo privezano u lučici, južno od trga.

Glavna ulica se nadovezivala na cestu, kojom se u grad dolazilo s istoka. Svjetlost, kojom su svjetlili prozori kuća i sivi pramenovi dima koji su se dizali iz dimnjaka, ulili su malo živosti u promrzle udove. Protegnuo sam šaku lijeve ruke, ukočenu od hladnoće, stisnutu oko uzde kojom sam vodio vranca. Manje od pola sata hoda me je dijelilo od topline unutrašnjosti neke krčme.