the one who never sleeps

Utonuo sam u san, čudan, nikada sanjan do tada.

Krajolik je izgledao nestvaran, delta neke goleme rijeke koja se ulijevala u more. I kao da letim i gledam je iz visine, mogao sam se diviti njenoj čudesnosti, ljepoti svakog detalja, tako stvarnih, unatoč ukupnoj nestvarnosti prizora.
Mogao sam razaznati svaku krošnju, grane, svaki list zanjihan vjetrom, odraze na uzburkanoj površini rijeke i ljeskanje sunca na namreškanoj površini mora, koje se približavalo izmaglici na obzoru, u kasno proljetno poslijepodne.
Oblutci u plitkoj vodi žala su mijenjali oblik uslijed loma svjetlosti, koja ih je išarala i ispresjecala uskim trakama duginih boja.

Pažnju mi je privlačila čistina na jednoj adi, na kojoj se nalazilo jezerce u obliku izduženog osmerokuta. Uz svaki ugao jezera, na tlu je stajala neka kamena struktura, vitka i visoka, meni nepoznate namjene.
Voda jezera se razlikovala od rijeke, koja je okruživala adu. Sjala je nekom svojom svjetlinom, različitom od odbljeska sunca, kao da je vatra gorjela ispod njene površine. Poželio sam se spustiti i zaroniti u nju…

…

Želatina oko mene se počela gibati, a iz sna me prenuo zvuk sličan kidanju platna, višestruko, do boli pojačan u gustoj tekučini kroz koju je prolazio. U trenu, opna je popustila, izlivši svoj sadržaj, zajedno samnom, na kameni pod, koji se, hladan i tvrd, svojim neravninama zabijao u moju kožu poput tisuću oštrica, izazivajući svijest na budnost.

Pogled, uperen u jedini izvor svjetla, sporo se bistrio, da bih, na kraju, uspio razaznati baklju, koja je slabašno tinjala, obješena na zidu.

Svaki pokušaj da se pomaknem, izazivao je velik napor i bolove, posvuda u tijelu. Ne znam koliko je vremena proteklo, dok nisam uspio spoznati prostor u kojem sam se nalazio, malu nišu, svega nekoliko koraka u promjeru i jednako toliko visoku, izdubljenu u stijeni. Ispod baklje, u dnu zida, zjapio je uzak i mračan otvor, jedva dovoljno širok da se mogu uvući u njega.

Prikupivši snagu, dovoljno odlučan da savladam bol i puzajući krenem prema otvoru, u trenutku prije nego što ću se dlanovima i koljenima oduprti o tlo, duboko sam udahnuo i zaustavio dah. I tada sam zastao, opustivši mišiće, stapajući se ponovno s podom, dok je unutar mene urlalo na oprez. Nešto je stajalo iza mene. Nisam bio sam.

Pojavivši se niotkuda, isprva tek naznačavajući svoju prisutnost, svjetlost je napravila otoke u tami, oblikujući neprepoznatljive i mutne, nepomične obrise. Čak i takva, tek za nijansu svjetlija od tame, bolno je prodirala u svijest, tjerajući je da se probudi. Svjetlost je postajala sve jača, šireći se razumom, sve dok nije u potpunosti iz njega istisnula tamu, slikajući bojama na mjestima gdje prije nije bilo ničega.

Slike…

Dolazile su i nestajale, jedna po jedna.
Uska staza uz jezero, natopljena kišom i prekrivena lišćem otpalim sa stabala koja su rasla uz obalu... ogledalo površine jezera, na kojemu se mrznulo kristalno čisto plavo nebo... nekoliko labudova koji su plivali uz obalu...
Unutrašnjost krčme, čija je toplina mamila poglede izvana... Njeno lice...
Svi ti prizori... ja sam ih već vidjeo...

Lijeno, bolno, jedno po jedno, sjećanja su počela navirati, a slike su se stale uvijati i mijenjati, stižući jedna drugu. Isprva nijeme, prikazivale su duge šetnje uz jezero, sve dok odnekud, iz daljine, nije dopro njen smijeh i žubor potoka, koji se niz stijenu slijevao u jezero. Pljuštanje kiše, koja nas je potjerala da se sklonimo u malu kućicu za čamce...

Miris snijega i mraza, donešenog sjeverozapadnjakom, dok smo stajali u lučici te zimske večeri, diveći se odrazu zvijezda u jezeru, pitajući se da li ih je moguće dosegnuti, sada, kada su se spustile tu, nadohvat ruku...

Sjećao sam se kako sam joj pričao o dalekim predjelima kojima sam putovao, prostranstvima istočnih ravnica, vrelini juga, o bitkama, krvi i časti... O odanosti i ljubavi, o radostima življenja...
Pričao sam joj o sreći, i kako je se može pronaći jedino u stvaranju, i o stremljenju i pomirenosti, koja se može dokučiti tek onda kada čovjek u potpunosti ispuni svoj naum. Slušala me je u svojoj tišini, s osmjehom na licu i od zanimanja široko otvorenih očiju, kojima, ipak, nije uspijevala prikriti tugu i sjetu što su se probijale na površinu, iako zatočene negdje duboko u njoj. Otvorenih očiju, zelenih, velikih, prekrasnih...

Slike su nestale, zamjenjene osjetom tople i želatinaste tvari, svuda oko mene, dok je do očiju dopiralo mutno i prigušeno svjetlo plamena, koji je gorio negdje u blizini.

Posegnuh rukom u smijeru svjetla. Opna je bila žilava i čvrsta.

Duše su im čiste
Gle! Svjetlinom svojom, odagnaše tminu!
Dok žudeć', tako, za svjetlošću sunca,
Za livada cvjetnih mirisom i bojom
Milozvukom ptica, lahora međ' lišćem
I morskijem žalom, dok valjaju se vali
I livada travom, pod njima mekom
Da miluje im tijela, zagrljena željom
Nedosanjanom sanjom i radosti bitkom
Izlaz tražeć', zalud, iz podzemlja dubine
Izlaz kojeg nema…

(Pretamno i hladno, tužno j' ovo mjesto, njima...
A duše su im svijetle…)

Čarolijom Riječi oživljeni bit će!
I probuđeni burom, grmljavinom groma
Eto, neka živi, tko života ljubi!

Kosti, meso, žile, nek' ponovno se spoje
Pokrivka od zemlje odagnat će im boli
U udove snaga i očiju svjetlost
Nek' vrati im se munjom
A iz srca Majke nek' potekne rijeka
Da vatrom svojom ogrije im tijela
U podzemlju tame dok snove svoje snuju

Ustajte, sada, i hodite iz mraka!
Svak' na svoje pute
K svjetlu, životu, ka žudnjama svojim

Al' duše njine razdvojit' im ne dajem
Nek' hode, dovijeka, jedna pored druge
Bezvremenjem, van svijeta i granica sviju

Jedna drugoj okov,
Jedna drugoj pokrov
I oslonac, i hrana,
I radosti pjesma
Dok trajati će svega…