the one who never sleeps

ponedjeljak, 22.10.2007.

šapat

Da bih došao do puta, morao sam se spustiti niz strm i stjenovit obronak, između čijih stijena je potocima žuborila i šištala kristalno bistra voda, što se slijevala s vrhunaca na kojima je kopnio snijeg, ugrijan ranoproljetnim suncem. Pjeneći se bijelim krijestama, vlažila je stijenje koje je oživjelo zazelenjevši se mahovinom i algama.
Koraci su mi bili sputani oprezom uslijed skliskog terena kojim sam hodio, vodeći vranca na povodcu, dok su neizvjesnost i mučna tjeskoba nalagale hitnju. No, koliko god bio zabrinut zbog slutnje rata na istoku i koliko god sam se htio žurnije vratiti kako bih pomogao svojim suborcima i onoj koja me je uvijek štitila, u misli su mi se vraćala sjećanja na blijedu ženu.

-Postoji legenda o zaboravljenoj mudrosti gledanja u daljinu, -govorila mi je tijekom jedne od onih bezvremenskih šetnji uz jezero, u kojima bi se svijet sužavao na samo nas dvoje.

-Priča se da je sačuvana negdje na južnim vrhuncima ovih planina, na mjestu s kojeg oni koji ovladaju tom mudrošću mogu za vrijeme vedrih ljetnih popodneva vidjeti more i čuti šum njegovih valova. Želiš li ti vidjeti more? –upitala me, dok su joj se rubovi usana jedva zamjetno raširili k osmjehu, očiju zagledanih negdje daleko, izvan granica svega što nas je okruživalo.

Iz opoja njenih riječi i maštanja o moru i drevnim mudrostima, prenu me tama koja se počela spuštati nad jezero, a neka siva sjena se kriomice uvuče u mene. Sjena, koja mi je zlokobno šaputala o težnjama blijede žene k dalekim prostranstvima i veličanstvu mora, dajući mi naslutiti da će se uskoro spremiti na odlazak.

-Ona će otići… -slušao sam kako šapće.

Unutrašnjost krčme je ponudila toplinu i žamor dokonih mještana, čiji su se poslovi u ovo doba godine svodili na prepričavanje dogodovština iz proteklih vremena i pravljenju planova za vremena koja nailaze.

Tu večer smo proveli ispijajući topli napitak od planinskih trava, malo govoreći, zadubljeni svako u svoje misli, no ipak zagledani jedno drugome u oči, kroz koje kao da smo željeli prodrijeti jedno drugom u dušu. Zamolio sam je da mi ispriča nešto više o mudrosti koju je spomenula, no skrenula je razgovor s teme, ne želeći više razgovarati o tome.

Ustala se od stola s namjerom da krene na počinak, ispričavajući se umorom, neuspješno skrivajući iznenadan grč koji joj se ocrtao na licu, dok se ogrtala svojim plaštem. Pogled joj se izgubio negdje duboko, u tajnovitim bespućima duše. Zaželio sam joj laku noć, prateći je do stepeništa koje je vodilo k sobama. Osvrnula se i uzvratila mi neuspjelim pokušajem osmjeha.

-Ona će otići… -slušao sam kako šapće.

- 15:42 - komentar? (11) - ode toner - #

utorak, 16.01.2007.

MeMyself'n'Eye

„Tko sam, što sam…“
Rođeni slavonac. Jedinu drugu pripadnost koju osjećam je ona mojoj obitelji i ljudima koje volim. Odrastao sam na selu, u kući u kojoj je bio zemljani pod kada sam se rodio. U dvorištu, u čijem su drugom dijelu svinjac i kokošinjac i poljski zahod.
Za moj psihofizički razvoj su, uglavnom, krivi gjuroo i kapetan, s kojima sam odrastao, glavinjajući po okolnjim brdašcima i šumarcima, berući kupine i kradući susjedima trešnje.
Azra, Bijelo Dugme, Haustor, EKV, Leb i Sol pa srednja škola, JNA, Zagreb na fakultet.
Završen studij strojarstva. Pips, Chips'n'Videoclips, Majke, Psihomodopop, Hladno pivo, TBF…
Povratak u Slavoniju. Posao, vjenčanje, djeca. Radim posao kojeg volim i koji nije loše plaćen. Daje priliku za dodatno obrazovanje i povremena putovanja. Najzanimljivija destinacija do sad je bio Tripoli u Libiji.
Moj profil osobnosti po Myers Briggs testu je ENTJ (Extraverted iNtuitive Thinking Judging). S razlogom vjerujem da nisam izrazito ekstrovertiran i da balansiram, po potrebi, između ekstrovertiranosti i introvertiranosti.
Najviše od svega što jesam, i jedino zbog čega vrijedim je to, što sam otac troje djece.

Ne volim
Ne volim gledati TV, pogotovo ne one morbidne serije s kojekakvim forenzičarima, ili one američke, nazovi-humoristične serije, u kojima je bar jedan od glumaca u ulozi homoseksualca (?!). Osim tih dvaju tipova serija, na TV-u se teško može išta drugo i naći. Ne gledam ni kontakt emisije, pogotovo ne one u kojima se pojavljuju političari sa svojim prljavim rubljem. Ne čitam novine i ponekad samo pročitam naslove članaka. Ne čitam crne kronike, ne zbog toga što se bojim toga šta je tamo napisano, nego zato što ne znam zašto bi me sve te nesreće trebale zanimati.

Volim
Volim kuhati i to dobro radim, no rijetko mogu odvojiti dovoljno vremena za to. I onda, kada uspijem ugrabiti priliku, improviziram s namirnicama koje mi se nađu pri ruci. To mi je omiljeni dio. Pravim jako dobre palačinke, kažu oni koji su ih probali.
Volim umjetnost, najviše likovnu i književnost. Cijenim iznimno Dali-a (od domaćih slikara Popovića, Jordana…). Castaneda, Hesse i, u zadnje vrijeme Goethe, su mi omiljeni pisci, vjerojatno zbog tematike o kojoj su pisali, a koja i mene zaokuplja. Posljednjeg u nizu smatram jednim od najvećih intelekata ikada.
Valjam se od smijeha na citate iz Alan Forda, montipajtonovske fore i teze o svemiru i životu Douglasa Adamsa.
Volim putovati. Volim ljude.
Iznad svega, volim svoju obitelj, užu i širu. Volim svoga brata.

Vjera
Vjerujem u ljubav.

Želje za budućnost
Želim nadograditi njemački i naučiti španjolski. Želim slikati i pisati. Želim doći do crnog pojasa u Tae kwon do-u. Želim naučiti dobro plesati, naročito latinoameričke plesove. A najviše od svega, želim si nešto o čemu neću ovdje pisati i bez čega sve ovo gore navedeno nema smisla.
Za stare dane želim malu kućicu na mjestu s kojeg se vidi more.
Želim svima koji ovo pročitaju sve najbolje :)

Hajde, regionalna ženo od misterije, napiši i ti nešto o sebi :)

- 09:37 - komentar? (11) - ode toner - #

petak, 12.01.2007.

serpent

Ispod mene je ključalo. Od vreline i jare, strmi zidovi su počeli pulsirati, nadimajući se i stežući, izgledajući poput unutrašnjosti nekog živog organizma. Vatreni jezičci su se u mojoj omamljenoj svijesti pretvarali u plamene reptile, razjapljenih ralja i oštrih kanđi, u kojima su se ocrtavali svi strahovi iz dubine moje duše. Svakog časa su sezali sve višlje i višlje, pokušavajući doseći podest na kojemu sam stajao. Pripijen uz stijenu, opipavao sam savršeno gladak zid, uzaludno se nadajući bilo kakvoj naznaci pukotine, ili skrivenog prolaza, kroz kojega bih mogao uteći.

Vatrene kanđe su sezale već opasno blizu, kada se vrtlog vrelog zraka uskovitlao na podestu pored mene. Ruke mi se odvojiše od stijene, a snažan udarac u prsa me odgurne prema rubu podesta. Izgubio sam dah i oslonac pod nogama.

Padao sam.

Vrelina je prodirala, otupljujući mi sva osjetila.

Vatrene kanđe se brzinom munje ispružiše prema meni, grabeći svaki dio moga tijela.

Kidali su ga, a otkinuti dijelovi su nestajali, izgarajući. Ostala je samo, do kraja ogoljena, misao. Tišina je bješnjela oko nje.

Veliki serpent razjapljenih ralja se propeo iz magme gutajući me cijelog.

Ništa ne vidjevši, osjetio sam blještavilo bijelog svjetla.



Tiho je zarzao, nakon što me probudio gurkajući me lagano njuškom. Toplina daha iz njegovih nozdrva je godila. Nije ga preplašilo bljedilo moje kože.
Uspravio sam se i napravio par koraka, razgledavajući kameni plato ispred plitke pećine, koja je sezala svega desetak koraka u unutrašnjost obronka planine. Svoju odjeću i mač sam pronašao nedaleko od mjesta na kojemu sam ležao.
Vranac je stajao pored mene, lagano topčući, kao što bi to činio svaki put, kada bi predosjetio da uskoro krećemo na put.

Noć se polako predavala pred nadolazećim jutrom. Hodao sam ne osjećajući težinu na ramenima, rasterećen od svega onog slabog, što je izgorjelo u vatri. Pokreti su mi bili laki, čineći se kao da traju vječno, rastegnuti u vremenu.

Zastao sam na rubu platoa. Iz ravnice, podno planine, dopirao je miris zemlje koja je iz sebe rađala novi život, natopljena okopnjelim snijegom. Osluškivao sam nicanje trave, kapljanje i žuborenje vode pod snježnim pokrivačem, na rjetkim mjestima gdje ga je još bilo.

-Tko zna gdje je sada? -pomislih.

Kao u odgovor, zapuhne me udar hladnog vjetra, koji se obrušio s planinskih vrhova. U tom trenu izgubih dah i zamrači mi se pred očima. Obuzeo me osjećaj kao da sam iznenada potonuo u duboku i mračnu, mrzlu vodu. -Da li ću je ikad više vidjeti?

Povrativši dah, okrenuo sam se prema srebrnom srpu, koji se primakao jutarnjoj zvijezdi što je sjala na zapadu. Tračak mjesečine se odbljesne s malenog predmeta što je ležao na kamenu pred pećinom. Prišao sam mu i uzeh ga u ruku. Kopča s njenog sivog ogrtača zablista na mome dlanu.

-Bila je ovdje! Ona je isto prošla kroz… -zanijemih. -Ona je još jednom prošla… sve ovo…

Sunce se pomoli iza udaljenih brdašaca i jutro prokrvari crvenim oblacima, popraćeno tutnjanjem doboša i zvukovima truba koje su pozivale u boj. Slušao sam teške korake nepreglednih legija, dok su odzvanjali jednoličnim ritmom, na njihovom putu k bojišnici. Doboši i trube su na tren utihnule, a tada, ratnički poklik zaurla, jako, i zemlja se strese.

Rat je bjesnio. Moram natrag.

- 13:39 - komentar? (6) - ode toner - #

petak, 05.01.2007.

oganj

Strah i neizvjesnost su se pokazali neopravdani, jer je kanal bio potopljen svega nekoliko metara. Na tom mjestu je bio širok taman toliko, da sam, raširivši ruke, doticao kamene stijenke s obje strane kanala. Odgurujući se čas o jednu, čas o drugu, sigurno sam napredovao kroz potpunu tamu. Napravivši nekoliko zamaha, osjetio sam kako se dno kanala uspinje i ubrzo sam se našao na površini.
Kada sam izronio, shvatio sam da se mogu uspraviti. Stajao sam u kanalu, što se protezao cijelim obodom prostrane dvorane kružnog oblika, slabašno osvjetljene crvenim svjetlom, koje je dopiralo iz otvora smještenog na otočiću u središtu dvorane. Svod se izgubio u tami, visoko iznad, sakriven vidu i nedokučiv slabašnom osvjetljenju.

Umio sam se i sa sebe sprao svu prljavštinu kojom sam bio obljepljen. Obuzeo me osjećaj olakšanja, nakon čega sam ponovno obratio pažnju na otvor u podu prostorije.
Prišao sam mu i nagnuo se, kako bih vidio kamo vodi i odakle dolazi svjetlost, no jedino što sam mogao vidjeti, bile su zavojite stepenice, isklesane u kamenu, koje su vodile u dubinu, prema sve jačem svjetlu.

Pod oko otvora je bio ugodno topao, ugrijan toplinom koja je dopirala odnekud ispod. Umoren netom proživljenim strahovima i neugodama, mokar i željan topline, sklupčao sam se uz otvor i zaspao.
Kroz san su mi prolazili razni zvukovi, koraci, zveckanje, siktanje, topot, kikotanje, jauci i neko ritmičko, nerazgovjetno mumljanje…
Pripisao sam ih snu, jer sam, kada sam konačno smogao volje da se probudim, vidio da u dvorani nema nikoga osim mene, te da u tišini ležim na istom mjestu gdje sam i prije bio.

Ponovno sam se nagnuo nad otvor, nadajući se da ću možda ipak spaziti neki detalj više, nego li prvi put, no, bez uspjeha.
Krenuo sam niz stepenice, kada me iznenada presječe misao koje do tada nisam bio svjestan, o opasnosti, kojoj sam možda bio izložen. Nisam se sjetio da bi se u dubini ispod dvorane, moglo skrivati neko zlo te da je moglo izaći kroz otvor i zateći me na spavanju, neopreznog.

Prođoše me trnci i kapljice znoja mi orosiše čelo. Usporivši korak, nastavio sam opreznije, jedinim putem kojeg sam imao ispred sebe.
Zrak je sa svakim prijeđenim korakom postajao topliji i zagušljiviji, a svaka sljedeća stepenica mi je sve jače, gotovo do neizdržljivosti, zagrijavala bosa stopala.

Stepenište se nije spuštalo duboko, tek nešto više od punog zavoja oko svoje osi. Vodilo je do malog, neograđenog, kamenog podesta, na kojega bi jedva stala dva čovjeka. Kleknuvši, nagnuo sam se nad provalijom, koja je zjapila podamnom. Okomiti i ravni zidovi, bez ikakvog izbočenja, ili udubljenja, spuštali su se obasjani crvenim svjetlom, u bezdan, do ognjem proključalog jezera magme.

Vrućina je mi je pekla dlanove i stopala, a pluća mi se napuniše vrelim i otrovnim parama. Uspravio sam se i okrenuo prema stepeništu, spremajući se na uzmak od vreline, kako bih izlaz iz podzemlja potražio negdje drugdje.
Samrtni strah nadjača paniku, ostavljajući me okamenjenog, dok mi se hladan znoj probio kroz sve pore na koži, kada sam vidio da su stepenice iza mene nestale i da mi je mali podest, na kojemu sam stajao, jedino preostalo utočište od plamena koji je bjesnio u provaliji ispod mene.

- 16:00 - komentar? (11) - ode toner - #

četvrtak, 04.01.2007.

tunel

Ostao sam sam u tami, ćuteći samo udahe i otkucaje srca. I tek kada sam se približio otvoru u stijeni, postao sam svjestan značenja postavljenog mi pitanja o želji za životom. Iz otvora me zapuhnuo hladan i vlažan zrak, popraćen smradom plijesni i strahom od neizvjesnosti koja je vrebala iz tame uskog prolaza. Poželih se vratiti i skutriti uza stijenu, što dalje od otvora te se sakriti u lažnoj sigurnosti niše, koja se sada činila tako udobnom i toplom.

No, unatoč neugodi, puzajući četveronoške, uvukao sam se do pola tijela u otvor, kada sam pod dlanovima osjetio da je cijeli tunel obložen mekim i vlažnim, klizavim lišajevima. Instinktivno sam trznuo glavom prema nazad, ovog puta još jače želeći pobjeći iz odvratnosti tunela. Kako je tunel bio uzak, zatiljkom sam udario od stijenu iznad mene, gubeći na trenutak svijest, posrnuvši prema napred, tako da sam, na kraju, licem zaronio u prljavu smrdljivost lišajeva na podu kanala. Uspio sam se sabrati i povući nazad u nišu, u kojoj sam, što od bola u glavi, a što uslijed odvratnosti u nosnicama i na dlanovima, povratio gorku tekučinu.

Kratkotrajno olakšanje, a onda ponovo osjetih bol u glavi. Rukom sam prešao preko mjesta koje sam udario, pipajući razderotinu iz koje je potekla krv. Dovoljan razlog za inat i povratak k otvoru.

Odagnao sam gađenje i odvratio pozornost od lišajeva koji su mi se ljepili za kožu, kad god bih ih dotaknuo.

Tunel se, u početku, lagano spuštao. Polako sam napredovao, kada sam, u jednom trenutku, dlan uronio u lokvu s vodom. Lokve su se počele nizati jedna za drugom, a svaka slijedeća je bila dulja i dublja. Kanal se lagano proširio, no još uvijek nedovoljno da bih se mogao uspraviti. I dalje sam rukama pipao ispred sebe, kako bih u tami pronašao put.
Slijedeća lokva, na koju sam naišao, je bila dublja nego prethodne. Pipajući tako ispred sebe, odjednom više nisam mogao dokučiti dno kanala, a da glavu ne uronim u vodu. Instinkt se probudio i kroz glavu mi proleti niz pitanja.

-Koliko je duboka voda? Kuda vodi? Što ako zaronim, a na kraju nema izlaza? Tunel je uzak i možda se u vodi neću moći okrenuti da bih se vratio nazad? Da li ću moći dovoljno dugo zadržati dah?

Strah.

Oslobodio sam ga se, onog trena kada sam spoznao da me je obuzeo. Nekako sam morao doći izvana do niše, a ovo je, valjda, bio jedini put? Osim toga, nisam imao šta izgubiti. Druga mogućnost, vjerojatno bolnija, bi bila vratiti se i strunuti u niši.

Pokupio sam mrvice hrabrosti i nade s poda moje duše te duboko udahnuo.

- 14:32 - komentar? (4) - ode toner - #