the one who never sleeps

utorak, 19.12.2006.

van

Utonuo sam u san, čudan, nikada sanjan do tada.

Krajolik je izgledao nestvaran, delta neke goleme rijeke koja se ulijevala u more. I kao da letim i gledam je iz visine, mogao sam se diviti njenoj čudesnosti, ljepoti svakog detalja, tako stvarnih, unatoč ukupnoj nestvarnosti prizora.
Mogao sam razaznati svaku krošnju, grane, svaki list zanjihan vjetrom, odraze na uzburkanoj površini rijeke i ljeskanje sunca na namreškanoj površini mora, koje se približavalo izmaglici na obzoru, u kasno proljetno poslijepodne.
Oblutci u plitkoj vodi žala su mijenjali oblik uslijed loma svjetlosti, koja ih je išarala i ispresjecala uskim trakama duginih boja.

Pažnju mi je privlačila čistina na jednoj adi, na kojoj se nalazilo jezerce u obliku izduženog osmerokuta. Uz svaki ugao jezera, na tlu je stajala neka kamena struktura, vitka i visoka, meni nepoznate namjene.
Voda jezera se razlikovala od rijeke, koja je okruživala adu. Sjala je nekom svojom svjetlinom, različitom od odbljeska sunca, kao da je vatra gorjela ispod njene površine. Poželio sam se spustiti i zaroniti u nju…



Želatina oko mene se počela gibati, a iz sna me prenuo zvuk sličan kidanju platna, višestruko, do boli pojačan u gustoj tekučini kroz koju je prolazio. U trenu, opna je popustila, izlivši svoj sadržaj, zajedno samnom, na kameni pod, koji se, hladan i tvrd, svojim neravninama zabijao u moju kožu poput tisuću oštrica, izazivajući svijest na budnost.

Pogled, uperen u jedini izvor svjetla, sporo se bistrio, da bih, na kraju, uspio razaznati baklju, koja je slabašno tinjala, obješena na zidu.

Svaki pokušaj da se pomaknem, izazivao je velik napor i bolove, posvuda u tijelu. Ne znam koliko je vremena proteklo, dok nisam uspio spoznati prostor u kojem sam se nalazio, malu nišu, svega nekoliko koraka u promjeru i jednako toliko visoku, izdubljenu u stijeni. Ispod baklje, u dnu zida, zjapio je uzak i mračan otvor, jedva dovoljno širok da se mogu uvući u njega.

Prikupivši snagu, dovoljno odlučan da savladam bol i puzajući krenem prema otvoru, u trenutku prije nego što ću se dlanovima i koljenima oduprti o tlo, duboko sam udahnuo i zaustavio dah. I tada sam zastao, opustivši mišiće, stapajući se ponovno s podom, dok je unutar mene urlalo na oprez. Nešto je stajalo iza mene. Nisam bio sam.

- 12:29 - komentar? (15) - ode toner - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se