the one who never sleeps

utorak, 07.11.2006.

oluja

Ulica je ostala vani, sa svojom hladnoćom i kišom, a topao zadimljen zrak unutrašnjosti krčme mi se uvukao u pluća, čim sam kročio kroz vrata. Žamor nekolicine gorštaka, uglavnom stočara i rudara, je ispunjavao neveliku prostoriju. Četvorica bradatih veseljaka su sjedila i glasno se smijala za stolom u sredini, dok su se krigle piva izmjenjivale ispred njih. Vatra se jarila u velikom kaminu, u kojemu je izgarala oveća hrpa posloženog drveta.

Skinuo sam kabanicu i prebacio je preko naslona klupe na koju sam sjeo, dok se toplina počela uvlačiti ispod odjeće. Kroz prozor sam mogao osluškivati urlanje gromova i vidjeti bijes oluje koja je počinjala vani. Stabla uz obalu su izgledala nemoćno, kao da će svakog trena biti iščupana iz korjena i bačena u vodu.

-Grozno vrijeme za putovanje, -obrati mi se, uz osmjeh, debeljuškasta krčmarica, okruglastog lica.
-Morat ćete ostati u gradu, večeras, -dobrohotno preporuči te ponudi: -Imamo udobne sobe, ovdje gore, ako želite prenoćiti kod nas.

Zahvalih se na gostoprimstvu i zamolih je da mi pripremi jednu sobu.

Ukusna večera i omamljujuće piće su učinili svoje. Teško sam više mogao razaznavati glasove oko sebe, dok je unutrašnjost krčme postajala sve toplija. Sjedeći za stolom, naslonjen na klupu pored prozora, ispijao sam zadnje kapi iz velike krigle. Vijeđe su postajale sve teže i morao sam se truditi da ostanem budan, bar toliko da do kraja ispijem piće i uzverem se do svoje sobe.

A onda je sve zastalo. Sve kretnje, žamor, svi udisaji i osjeti - sve je stalo, zarobljeno u trenutku. Nisam mogao odvratiti pogleda, dok je nepomična, kao da lebdi, dolazeći iz svoje sobe, silazila niz stepenice. Vrijeme je zastajkivalo, pulsiralo, isprekidano njenim koracima.

U sivom ogrtaču, prebačenom preko ramena, i spuštene kapuljače, blijedo lice neznane žene izgledalo je još blijeđe, gotovo prozirno, zarobljeno između pramenova zlatne kose koja joj je sezala do vrata. Prelijepo, urešeno rumenim usnicama, tek s naznakom osmjeha, koji kao da je bio namješten da zauvijek ostane takav. Od blijedunjavo-sivog svijetla kojim je zračila, odudarala je samo mala kopča, kojom joj je ogrtač bio zakopčan na prsima, preklopljena u obliku zlatnog polumjeseca i zelenkastog, zvjezdolikog dragulja, u kojem se prelijevala boja njenih očiju.

- 00:16 - komentar? (12) - ode toner - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se