the one who never sleeps

četvrtak, 26.10.2006.

kroz maglu (2)

Strijele su nestajale u magli. Po kricima, koji su dopirali u odgovor, znali smo da su pogađale svoje ciljeve. Mnogi su bili odnešeni rijekom, u koju su popadali probodeni strijelama, prije nego što su njihovi čamci dosegli obalu. One, koji su se iskrcali, sasjekli smo u jurišu, bez puno muke i gubitaka. Nekolicina ih je pokušala naći spas bijegom u ledenu vodu.

Jedva da je prošlo podne. Nekoliko sati nakon borbe, zavladala je potpuna tišina. Nije više bilo ni zapomaganja ranjenika. Oni, kojima se moglo pomoći, odvedeni su u utvrdu. Oni drugi su ostali ležati na polju, gdje su iskrvarili i podlegli ranama.

Kada smo već pomislili da će neprijatelj odustati i da će uslijediti mirna noć, tri sata prije sumraka, sive sjene čamaca su ponovno izronile iz sada još gušće magle, gotovo dosegnuvši obalu. Strijelci su čekali da im dam znak. Podigao sam ruku.

Ratnički poklič prolomi se lijevo od naših položaja. Zveket oružja i topot koraka se miješao s divljačkim urlanjem neprijateljskih vojnika, dok su jurišali prema našim položajima, ne ostavljajući vremena za nevjericu i iznenađenost.
Strijele poletješe u prazno, bez ciljanja, ne čekajući naredbu. Poskakasmo iz zaklona, isukavajući mačeve.
Poslao sam glasnike u utvrdu i kapetanici, koja je držala pozicije na jugu, da im jave kako je probijen sjeverni položaj. Povukla je svoje snage, formirajući liniju prema zapadu, kako bi sačuvala odstupnicu prema utvrdi. Isto sam učinio sa svojim ljudima. Iz utvrde nije dolazio nikakav odgovor.

Udarac metala o metal.

Metež.

Prodor sječiva u meso.

Samrtni hropac.

Crvena krv se brzo zgrušavala dok je istjecala iz sivih sjena poleglih po tlu, prljajući nevinost bjeline inja i magle.

Pala je tama.

Povlačili smo se prema utvrdi, očajnički se braneći, pri čemu smo pretrpjeli velike gubitke. Nekolicina nas se uspjela dovući pred vrata utvrde, skrivajući se u tami i magli. Rana na lijevoj nadlaktici je pekla sve jače, dok je ruka otkazivala poslušnost. Vid je postajao sve mutniji.
Cijelo vrijeme je bila uz mene, štiteći me i bodreći. Kada smo već gotovo dospjeli do same utvrde, vrata su se otvorila. Izjahalo je stotinjak konjanika, svaki noseći baklju u jednoj i sablju u drugoj ruci. Lako su pobili i potjerali nekolicinu neprijateljskih vojnika, koji su krenuli za nama. Glavnina neprijateljske vojske je ostala uz obalu, utvrđujući zaposjednute položaje.

-Izdajniče! -čuo sam je kako mu dovikuje u prolazu, dok je stajao uz kapiju, dočekujući konjanike.

-I to mi je zahvala što sam vas spasio!? -procjedio je licemjerno kroz zube, dok je brisao pljuvačku, što mu se cijedila niz iskrivljeno lice.

Jedan od njegovih pasa zareži i potrči prema nama. Pobjegao je cvileći, nakon što sam ga nogom pogodio ispod rebara.

- 12:11 - komentar? (12) - ode toner - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se