the one who never sleeps

Želeći po svaku cijenu osigurati napredak Života (o ovome detaljnije nekom drugom prilikom!), Priroda nam je, iz prilično nedokučivog razloga, uvalila zakon jačega, a kroz njega i teritorijalni imperativ i niz drugih nepodopština, kao jedan od mehanizama za ostvarenje svoje nakane.
Zakon jačega treba osigurati razvoj superiornog gena te propadanje onog inferiornog. Isti taj zakon se očituje natjecanjem za partnera s kojim ćemo, je li, "razvijati gen". I sada, dođe tamo neki takmac istog spola kao i mi pa bi i on malo "razvijao". Taman posla!
Da bi se Priroda uvjerila da je taj takmac toga dostojan, nama, njegovom suparniku, Priroda usađuje ljubomoru, koja nam signalizira da moramo stati ispred takmaca pa da vidimo tko je jači.

A šta bi se dogodilo da nema ljubomore? Koje bi bile druge zapreke za "razvoj gena" s više partnera, osim onih materijalnih? Nema ih, ili ih ima vrlo malo, ne baš jakih. Ne pada mi na pamet niti jedna.
Posljedično, mi kroz natjecanje razvijamo svoje sposobnosti, o čemu poučavamo slijedeći naraštaj, djelujući na njihovu svijest.
Dakle, osim što se Život razvija na način da se usavršava genetski kod (fizikalne predispozicije), on se razvija i razvojem svijesti.

Ljubomora se najčešće manifestira kroz drame kontrole tipa "bacit ću se pod vlak, popiti tablete i gurnuti exer u utičnicu, sve istovremeno", ili "ti ćeš meni šarati okolo, švalerčino!", kojima pokušavamo spriječiti da se netko drugi i onaj tko je nama drag ne "puknu" i stvore novi gen, koji nije naš. No, svijest nama drage osobe može biti več toliko razvijena, da prepozna našu dramu kontrole te da joj se uspješno suprotstavi pa, ako postoji afinitet prema našem takmacu, naša ljubomora je neće sprijećiti da se...je li...

Ljubomora? Kako hoćete...