Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
13.07.2007., petak
Empatija kao osjetilo za dobro i zlo
|
OK, kako nam empatija može poslužiti za spoznaju dobra i zla. Prvo moramo prihvatiti da dobro i zlo postoje kao ontološki entitet nezavisno od ljudi, odnosno da nisu neki ljudski apstraktni pojam. Drugim riječima obvezujemo se na moralni realizam. Zatim, da bi izbjegli prigovore da je to neka čudna stvarnost koju ne možemo spoznati ili da nepotrebno obogačujemo ontologiji, moramo uvesti neko osjetilo kojom tu moralnu stvarnost možemo direktno spoznati, a ne putem nekih meditativnih ezoteričnih načina. To osjetilo bi bila empatija. Naime nurolozi su utvrdili da postoje tzv. samozrcaleći neuroni u glavi koji su odgovorni za to da se suosjećamo s drugim ljudima, odnosno prepoznamo kada pate, što kod nas izaziva određen osjećaj neugode i spoznaju da je to što im se događa je loše. Iako se takvom pristupu može prigovoriti da mi samo zamišljamo sebe u topj situaciji i prebacujemo svoje osjećaje i vjerovanja na drugu osobu koja možda nema takve osjećaje i vjerovanje, ono što ostaje jest činjenica da mi to direktno prepoznajemo kao nešto loše, a ne tek nekom naknadnom intorspekcijom. Naime, ne može se dogoditi, kao što tvrdi Hume, da mi kada vidimo čin nasilja vidimo samo fizičke pokrete, dok vrijednost da je taj fizički čin dobar ili loš dodajemo naknadno. Ne, mi u istom trenutku taj čin percipiramo kao loš upravo zbog empatije. Ipak empatija može pogriješiti, primjerice u slučaju linča kada se nevinu osobu, zbog nekih predrasuda i prevelikim suosjećanjem s žrtvom, ubije. Također, nacionalisti mogu imati empatiju samo prema svojoj naciji ili određenoj skupini kojoj pripadaju. Međutim ti prigovori ipak ne mogu pokazati da mpatijom ne pecipiramo dobro i zlo, budući su sva naša osjetila podložna iskrivljavanju od naših vjerovanja (iako svi čujemo tonove, biramo onu muziku koja se uklapa u neka naša vjerovanja) ili naprosto iskrivljavanju zbog nepoznavanja potpunog konteksta (neka kulisa nas iz daljine može zavarati te možemo pomisliti da je to kuća, a ne komad kartona). Stoga da bi bilo koje naše osjetilo ispravno funkcioniralo pa i empatija i davalo nam prave podatke moramo biti u povoljnim uvjetima, oslobođeni predrasuda (primjerice često se kaže za onoga tko sluša muziku koju preziremo da je gluh ili onoga komu se sviđa neki pejzaž koji se nama gadi da je slijep) i u potpunom poznavanju konteksta (da ne zaključujemo na brzinu jeli nešto kuća, a ne kulisa ako nismo sigurni). To je idealna situacija i rijetko kada dostižna, ali ta pogrešivost ostalih osjetila je dovoljna da odgovori na kritike da se empatijom ne može spoznavati dobro i zlo jer nije pouzdana. Pogrešivošću drugih osjetila pojazujemo da je empatija pouzdana koliko i druga osjetila, dakle ne potpuno, ali može percipirati dobro i zlo, a što više pazimo da budemo u povoljnim okolnostima to jasnije percipiramo dobro i zlo. S empatijom se poigrao i popularni pisac znastvene fantastik Philip K. Dick u svojim androidima koji sanjaju električne ovce. O tome sam već pisao u članku o Patokraciji, pa se ne bih želio ponavljati, ali važno je napomenuti da je upravo empatija bila ono što je robote razlikovalo od ljudi. Sad, čini se da je time PKD želio reći da je empatija neko isključivo ljudsko stanje, ali ako je dobro i zlo nešto realno postojeće nezavisno od čovjeka, ne bi me brinulo ako i životinje imaju empatiju, jer ako mogu pecipirati oblike, zvukove, zašto ne bi mogle i dobro i zlo. Jasno, na način koji je primjeren njihovoj vrsti. |
