Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
23.08.2006., srijeda
Noćna mora novog doba-Samosvjesni strojevi
|
(objavljeno u drugom broju časopisa Val) Noćna mora novog doba. Genocid strojeva nad ljudima, kao što ga prikazuje filmski serijal «Terminator» ili ljudsko robovanje strojevima, kao što je prikazano u najnovijim književnim nastavcima SF sage «Dina». Zajedničko je navedenim serijalima to što su strojevi razvili nekakav oblik samosvijesti, pobunili se protiv svog robovanja ljudima i od bivših robovlasnika učinili robove. Pitanja su: 1. Može li se razviti samosvijest kod strojeva? 2. Trebamo li se plašiti samosvjesnih strojeva? 3. Je li zamjena ljudi sa strojevima evolucija ljudskog roda ili nestanak ljudskog roda? 4. Kakav je interes kapitala u razvoju samosvjesnih strojeva? Krenimo redom. Može li se razviti samosvijest kod strojeva? Može. Zašto? Pa, danas nam znanost sve više pokazuje da duša kao nosilac samosvijesti, nije nešto nezavisno od tijela već da je nosilac samosvijesti tijelo, a da duša zapravo ne postoji. Samosvijest se razvija iz složenih procesa koji se odvijaju u ljudskome mozgu i živčanom sustavu. Kada bi stvorili stroj koji ima identične procese kao i čovjek, samo što strojni mozak i živčani sustav nije organski (inače da je stvorili bi Frankensteina), takav stroj bi imao samosvijest. Bitno je da se u stroju odvija proces koji dovodi do stvaranja samosvijesti, a ne da lutamo po astralu sa mrežom za leptire i hvatamo dušu koju ćemo kasnije instalirati u neki stroj. Samosvjesni stroj ne bi trebao ličiti na čovjeka, već bi mogao izgledati poput HAL-a 9000 koji je postao samosvjestan budući da je upravljao neorganskim živčanim sustavom svemirskog broda «Otkriće» (Odiseja 2001 u svemiru). »Otkriće» je bilo živo biće, a HAL 9000 je bio njegova samosvijest. Međutim kao u «Terminatoru» i u «Dini» i u «Bladeruneru» tako se i u «Odiseji 2001 u svemiru» samosvjesni stroj pobunio protiv ljudi i počeo ih ubijati. Time dolazimo do drugog pitanja; Trebamo li se plašiti samosvjesnih strojeva? Svi gore navedeni filmski i književni primjeri nas upućuju da se trebamo plašiti samosvjesnih strojeva, iz razloga što stroj ima sposobnost brže i točnije obrade informacija, zbog čega je mnogo pametniji od najpametnijeg čovjeka. Budući da su ljudi uvijek pamet ulagali u službu ratnih strategija, stvaranja što ubojitijih oružja, pokoravanja drugih rasa i životinja, automatski pretpostavljamo da će i samosvjesni strojevi svoju pamet iskoristiti na takav način. Na kraju krajeva, ipak smo stvorili strojeve na svoju sliku i priliku. No, da li je taj strah od samosvjesnih strojeva zapravo posljedica antropocentrizma? Možda samosvjesni strojevi uopće ne bi bili tako ratnički raspoloženi, nego upravo zato što su jako pametni bi im tolerancija i poštivanje svačije slobode, ne nanošenje boli izgledali samorazumljivi? Najvjerojatnije da, jer ako smatramo da su Huni ili Goti bili krvoločni zato što su bili glupi i primitivni, trebamo prihvatiti da s razvojem pameti kod ljudi razvija i moral. Mnogi se neće složiti i reći će «Aaaa vidi jebeno dvadeseto stoljeće bilo je krcato ratova!!!» ali u usporedbi sa prijašnjim stoljećima, kada su ratovi trajali i po 100 godina dvadeseto stoljeće se može nazvati miroljubivim (već čujem određene čitaoce kako me proklinju).Dakle odgovor na drugo pitanje jest da se ne trebamo plašiti samosvjesnih strojeva, već naprotiv težiti njihovom razvoju pa čak i ljude poboljšavati strojnim umetcima, što nas pak dovodi do trećeg pitana: Je li zamjena ljudi sa strojevima evolucija ljudskog roda ili nestanak ljudskog roda? U prilog evoluciji bi išla činjenica da bi kibernetskim umetcima mogli izliječiti neke mentalne bolesti. Primjerice, u Kaliforniji su znanstvenici razvili mikročip koji preuzima ulogu oštećenog hipokampusa, dijela mozga koji je odgovoran za memoriju i prikupljanje novih iskustava. Hipokampus najčešće stradava kod osoba koje dožive prometnu nesreću, moždani udar, pate od epilepsije i taj čip odnosno kibernetski umetak ih lijeći od bolesti. Međutim, kako je hipokampus odgovoran za prikupljanje iskustva, moguće je utjecati na memoriju osobe. Ugradnjom čipa moguće je osobi ugraditi lažna siječanja, poput žene androida u filmu «Bladeruner» koja je smatrala da ima dvadeset godina i da je nećakinja šefa korporacije, a zapravo je nastala prije par mjeseci u nekom laboratoriju. Takva situacija iz filma «Bladeruner» ide u prilog onima koji tvrde da bi zamjena ljudi sa strojevima, bolje reći zamjena ljudskih organa strojevima, dovela do nestanka ljudskog roda. Moćni ljudi bi razvijali androide kojima bi ugrađivali siječanja ovisno o poslu za koji su im potrebni. Takvi androidi bi bili ekonomičniji (jeftiniji) nego ljudi, budući da bi imali sjećanje, znanje i iskustvo stogodišnjeg mudraca u tijelu dvadesetogodišnjaka, a da žive samo par dana ili mjeseci koliko im je potrebno da obave posao. Ipak, čini mi se da je zloupotreba nekog tehničkog dostignuća manja nego njezina korisna upotreba. Vjerojatno će u budućnosti doći do pojave androida robova s umjetnim sjećanjima, međutim, više će se ta tehnička dostignuća koristiti za liječenje ljudi i njihovo poboljšanje. Ja vidim jednu moćnu rasu «kiberbioničnih ljudi» koji će letjeti po zraku, hodati po vodi i komunicirati mislima. Oslobođeni nekih dosadašnjih ograničenja tijela osloboditi ćemo se i raznih predrasuda koje su uzrokovale nasilje. Samo zamislite, kako nekoga prevariti ako se komunicira putem misli? Nikako. Protivnici takve evolucije će vjerojatno reći da takva bića neće biti ljudi, dakle, koja je granica ljudskosti? Nema je. Ti budući, nazovi ljudi, će biti slični nama jednako kao što smo mi slični sa homo erectusom, homo habilisom itd.... Nama nije žao što smo izgubili neka svojstva od naših navedenih predaka, jer smo razvili svojstva koja nas čine savršenijim od njih, tako niti budućim «kiberbioničnim ljudima» neće biti žao što su izgubili neka svojstva homo sapiensa, budući da će biti mnogo savršeniji od nas. Zato, ne smije se dozvoliti da kibernetska poboljšanja budu dostupna samo kapitalističkoj aristokraciji, budući da bi je oni zlouporabili na već prikazan način sa androidima. Dakle, četvrto pitanje; kakav je interes kapitala u razvoju samosvjesnih strojeva? Može se reći da je interes kapitala u razvoju samosvjesnih strojeva da umetanjem lažnog sjećanja lijepog i ugodnog života prikrije robovlasnički odnos neke osobe prema korporaciji. Ne moramo čak niti imati androide sa lažnim sjećanjima, već zamislimo svijet u kome nakon završenog napornog rada stavljate magnetsku karticu u stroj koji prividno očituje da napuštate radno mjesto upravo kada trebate, a zapravo taj stroj aktivira vaš čip sa umjetnim sjećanjima da ste naftaški magnat, playboy. I tako svaki dan, prije posla i poslije posla ste naftaški magnat, a za vrijeme posla ste rob. Malo paranoično, ali mogućnost se ne može odbaciti. Ipak mi se čini da je takva budućnost za kapitaliste preskupa i komplicirana, meni se više čini da kapitalist ne žele da se razviju samosvjesni strojevi, jer dok stroj nema samosvijest, može obavljati posao učinkovitije i dugotrajnije, zato što se ne zamara pitanjem smisla života. Stoga se sve «snage» ulažu u razvoj što primitivnijih strojeva, kod kojih nema složenih procesa koji bi generirali samosvijest, jer je interes zamijeniti ljude radnike sa primitivnim robotima. Rad se sve više specijalizira da bi primitivni stroj mogao obavljati posao, kada bi stroj bio programiran za složenije poslove, postojala bi mogućnost da se kod takvog stroja razvije samosvijest kao kod HAL 9000, a to nije dobro za «biznis». Sad teorija zavjere; korporacije ne žele samosvjesne strojeve, pa iz tog razloga financiraju filmske projekte poput «Terminatora». Zbog svog profita one žele da se plašimo samosvjesnih strojeva. Meni se pak čini da je strah od strojeva, osim kapitalističke zavjere, posljedica antropocentričnog načina gledanja na svijet. Čini mi se da kada bi se razvio neki samosvjesni stroj da bi bio moralniji nego prosječan čovjek, u jednakoj mjeri u kojoj je prosječan kompjuter sposobniji obrađivati informacije od prosječnog čovjeka. Zato se ne trebamo plašiti samosvjesnih strojeva, prije bi se trebali plašiti samosvjesnih korporacija, ali to je već druga priča (možda za sljedeći broj?). |
