Metalne značke s vrgorskim motivima

subota , 24.02.2018.



Moja mala zbirka od desetak znački raznih tvrtki i ustanova vrgorskog kraja otprije 1991. upravo je pojačana sa pet prekrasnih primjeraka. Dvije su značke poduzeća Vodoprivreda, dvije tekstilno-galanterijskog poduzeća "Braća Rakić", a meni osobno najljepša je ova Gradskog orkestra "Ljudevit Bačić" izdana povodom pedesete obljetnice djelovanja 1987. godine. Zaista krasni primjerci naše kulturne baštine. Ako i vi imate ovakvih znački s motivima Vrgorca, a ne znače vam puno, rado ću ih preuzeti. Više vrijede za zajednicu kada su dio jedne ovakve zbirke.

MUZEJ U VRGORCU - SAD ILI NIKAD!

srijeda , 21.02.2018.



Lakše je slijepcu opisati boju, nego politici važnost muzeja
MUZEJ U VRGORCU – SAD ILI NIKAD!


PIŠE Branko Radonić
Puče Vrgorske krajine, u nastavku slijedi malo duža analiza jedne kulturne ustanove koju Vrgorac nema, a trebao bi ju imati zbog važnosti za njegov identitet. Ako ste lokalpatriot, ako vidite svoju budućnost u ovome gradu i smatrate da je kultura važna za neku zajednicu, onda je dobro da ovo pročitate.

Vrgorac ima stoljetnu povijest. Iako je na njegovom prostoru dokazan život ljudi unatrag nekoliko tisuća godina, a nađeni su i kameni ulomci iz rimskih vremena, pisani izvori spominju naselja ovoga kraja u srednjem vijeku. Spomenimo samo neke. Župa Gorska, srednjovjekovna preteča Vrgorske krajine, spominje se u povelji bosanskog kralja Ostoje iz 1409. godine. Par desetljeća kasnije, 1434. godine, u Kreševskoj povelji Jurja Vojsalića navode se vrgorska sela Dragljane, Kozica, Rašćane i Zavojane. Sam Vrgorac spominje se u poveljama aragonskog kralja Alfonsa V. iz 1444. i 1454. i povelji cara Svetog Rimskog Carstva Fridrika iz 1448. godine. U kasnijim vremenima, što se više bližimo sadašnjosti, pisani i slikovni izvori za povijest Vrgorske krajine su sve brojniji, raznovrsniji i informativniji, pogotovo nakon doseljenja naših predaka na ove prostore poslije oslobođenja Vrgorca od dvostoljetne osmanlijske uprave 1690. godine.

Prema mojim dugogodišnjim istraživanjima, arhivska građa iz srednjeg vijeka, osmanlijske, mletačke, francuske i austrijske uprave te obje Jugoslavije, Drugog svjetskog rata i neovisne Hrvatske nalazi se raštrkana u brojnim domaćim i inozemnim, crkvenim i državnim arhivima – od Zaostroga, Živogošća, Visovca, Metkovića, Makarske, Splita, Zadra, Dubrovnika, Zagreba, preko Beograda, Beča, Venecije, Istanbula i drugih. Osim toga, ogromno bogatstvo materijalne baštine nalazi se na samom teritoriju Vrgorske krajine – stećci, nekropole, granične gomile, staze, kapelice, crkve, gradine, kule, stara gradska jezgra, očuvane povijesne stambene i gospodarske cjeline u pojedinim zaselcima i slično. Bio sam u raznim muzejima prošlih godina gdje sam razgledavao predmete nađene u Vrgorskoj krajini. Kada se gradio naš komadić autoceste arheolozi su svašta iskopali, gledao sam te raznovrsne arheološke artefakte na izložbi u Makarskoj. Tko zna gdje su nakon toga završili. U Vrgorcu nisu, nama to ne treba, nas ne zanima naša povijest.

Ali usprkos svom tom bogatstvu, zvuči zaista nevjerojatno da je povijest Vrgorske krajine znanstveno gotovo u cijelosti neistražena. Dok drugi gradovi već desetljećima, pa i stoljećima, ulažu značajan trud u znanstveno istraživanje i valoriziranje svoje povijesti, Vrgorac je po tom pitanju prazna ploča i takav nije samo danas, već oduvijek. Zaista je šokantno da uopće nemamo znanstvena djela o našoj Gradini ili turskim kulama, da nemamo kvalitetne, stručno napisane povijesne sinteze cijele poznate vrgorske povijesti, da ne izdajemo znanstveni časopis s radovima iz polja povijesti, arheologije, povijesti umjetnosti, etnologije i tako dalje. A da u tome Vrgorac može itekako doprinijeti nema nikakve dileme. Naša malena zajednica, nastala u ovim zatvorenim surim planinama ima vrlo originalnu povijest, običaje, lokalni govor. Sve je to podložno svakojakim istraživanjima, a ništa od toga dosad nije učinjeno. Izumrli su nam običaji, izumrla nam je nošnja, nestali su nam i stari ljudi bez prenošenja svjedočanstava, a starog jezika je sve manje u svakodnevnom govoru. Pa mi nismo kadri nedvosmisleno odrediti ni imena i položaj svega nekoliko komšiluka koji su činili Vrgorac prije svega 80 godina, a kamoli nešto više!

Kada u Vrgorcu treba neki saznati neki povijesni podatak ili organizirati povijesnu izložbu onda se zivka i moljaka svega par ljudi koji se kopanjem po arhivima bave u svoje slobodno vrijeme i za svoj novac. I ja sam jedan od takvih. Nikakve institucije zabavljene takvim poslom nemamo, a očito i ne želimo imati. Koja sramota za jedan grad takve bogate povijesti!

U posljednjih deset godina mnogo sam vremena proveo u muzejima, arhivima i svakojakim institutima i fakultetima istražujući našu lokalnu povijest. Učio sam i učim svaki dan. Kroz moje ruke prošli su deseci tisuća dokumenata iz svih povijesnih razdoblja i svaki novi dokument me samo još više utvrđuje u stavu daje došlo vrijeme da konačno učinimo iskorak po ovom pitanju, istražimo svoju povijest i izađemo na pozornicu regionalne i nacionalne historiografije, arheologije i drugih znanosti za koje Vrgorac trenutno gotovo da ne postoji.

A da bi to uspjeli godinama tvrdim da Vrgorcu treba muzej. Ništa takvoga nismo dosad imali, dok su naši susjedni gradovi – Metković, Makarska, Imotski – po tom pitanju daleko odmakli. Oni shvaćaju važnost i vrijednost muzeja dok mi očito ne. Muzej se danas gleda kao trošak, a ne kao ustanova koja ne samo što istražuje povijest, već i čuva identitet naroda u prostoru na kojemu se nalazi. Muzej nije popularan jer ne daje kratkoročnu političku korist ni populističke bodove među biračkim tijelom. Njegov adut je autonomnost i dugotrajni tihi rad. A bi ga se osnovalo potrebna je politička volja i vizija onih koji odlučuju. Bez toga nema ništa i tu se nemojmo zavaravati.

Sve vlasti od Drugog svjetskog rata naovamo u Vrgorcu su bile složne u neosnivanju muzeja. Ne žele ga ni danas. A što smo u tom vremenu od kulturnih ustanova zaista i imali? Ako zanemarimo škole i gradsku knjižnicu sa njihovim specifičnim doprinosima kulturi, profesionalne ustanove za bavljenje ovom djelatnošću bile su: u vrijeme Jugoslavije SIZ za kulturu, a u neovisnoj Hrvatskoj Gradsko kulturno središte. Uz njih i ustanova koja će se uskoro osnovati pod imenom Centar za kulturu i baštinu Grada Vrgorca. Niti jedna od tih bivših i budućih ustanova nije zamišljena kao mjesto koje će istraživati našu povijest i čuvati baštinu te u tom smjeru dati nužan impuls koji za sebe vuče napredak na drugim poljima – prosvjetljivanje stanovništva, poticanje grada znanja, povezivanje visokoobrazovanih ljudi na jednom punktu, turističku valorizaciju, izdavaštvo i slično. Iako danas, više nego ikad, imamo priliku nešto napraviti u tom smislu.

Koja je razlika između muzeja ili ovog novog Centra za kulturu i baštinu što nam ga trenutno najavljuju? Muzej je stručna, autonomna institucija koja se bavi istraživanjem i proučavanjem povijesti, arheologije, etnologije, jezika i drugih znanosti na svome geografskom području. Njegovi djelatnici se, figurativno rečeno, zakopaju u građu, analiziraju, stvaraju, objavljuju knjige, drže predavanja, postavljaju izložbe. Na izložbu koju npr. postave o našoj staroj narodnoj nošnji dovest će te vi ili škola vašu djecu kako bi mogli na licu mjesta vidjeti kako su živjeli njihovi preci, oni od kojih su mališani potekli. U drugom slučaju će nekoga zanimati imena predaka iz njegova rodoslovnog stabla. U trećem slučaju, na primjer, Grad će htjeti obnoviti neku staru zgradu, a muzealci će mu na temelju dostupne povijesne građe izraditi studiju o tom objektu. Kako uopće tražiti novac od nekakvih fondova za obnovu kulturne baštine bez takvih predradnji? Srednjoškolci i studenti će na temelju rada muzeja pisati seminare, stručnjaci izdavati knjige i turističke vodiče, znanstvenici držati predavanja iz raznih polja humanističkih znanosti, prosvjetljivati narod. S druge strane, Centar za kulturu i baštinu, kao i njegov prethodnik GKS, kao i njegov prethodnik SIZ za kulturu, nisu i neće to raditi. Takvi centri koje osnivaju lokalne samouprave organiziraju predstavljanja knjiga, najčešće bez ikakvog kriterija, po principu „tko naleti“, lijepe plakate za predstave, a po potrebi i prikupljaju političke bodove za one koji su ih postavili na to mjesto. Dakle, očekivati od takvih ustanova da će nešto istraživati je iluzorno i smiješno i vrijeđa me kao intelektualca kada mi to kukavičje jaje podvaljuju kao stvaralačku ustanovu i nešto što će učiniti iskorak u bilo kojem obliku. Nije i neće. Maknimo se od amaterstva i palanačkog mentaliteta, znanost je budućnost.

Zato ja predlažem drugo rješenje. Već godinama se radi na obnovi Elezovih kuća, inače smještenih u centru Vrgorca. Radi se o kompleksu od dvije ruševne zgrade s okolišem čiju obnovu već godinama financira Ministarstvo kulture, a uskoro Grad Vrgorac namjerava otkupiti i obližnju tursku Muminovu kulu i cijeli taj prostor pretvoriti u jedan lijep kompleks kojega bi na neki način trebalo privesti namjeni. A gdje ćeš bolje namjene od muzeja?

Moja vizija muzeja kojega gradska uprava ne želi jer ga smatra troškom – iako nijedan grad nije grad bez muzeja – je takva da ga vidim u Elezovim kućama. Na koji način? U većoj zgradi prizemlje bi namijenio za galerijski prostor. Na katu bi bili uredi djelatnika. Predviđam da bi trebala trojica – povjesničar, arheolog i etnolog ili lingvist. Oni bi bili zaduženi istraživati, svaki na svom polju, pokrenuti znanstveni časopis recenziran od znanstvenika izvan Vrgorca, organizirali bi predavanja, terenska istraživanja, prijavljivali svoje projekte na domaće i strane fondove i tako dalje. Istovremeno bi bili nadležni i za turske kule u kojima bi mogli formirati tematske zbirke.

Manju zgradu Elezovih kuća zamislio sam kao mjesto gdje bi se organizirao gradski arhiv, s obzirom da se muzej može registrirati i kao ustanova s arhivskom djelatnošću. Naime, moja iskustva su takva da sam 99% arhivske građe o Vrgorcu našao izvan Vrgorca jer u našemu gradu nema gotovo ništa iz starije povijesti. Sve je u raznim povijesnim razdobljima slano iz Vrgorca jer mi očito nismo bili spremni sami čuvati svoju građu, ili nam to nije bilo bitno. A da i danas imamo što sačuvati u Vrgorcu, u to nema dileme. Pa tako gradska uprava ima sobu gdje čuva arhivsku građu općine/grada od pedesetih godina 20. stoljeća naovamo. Arhivu imaju i škole, razne druge ustanove, katoličke župe, tvrtke, a mnogo toga čuvaju i pojedinci. Ne sumnjam da bi svi oni barem dio te građe ustupili arhivu na katalogiziranje i čuvanje sukladno važećim zakonima koji govore o arhiviranju. Donirali bi i građani, na isti način kako se javljaju meni za potrebe stranice starih fotografija „Vrgorac nekad“. Od državnih i crkvenih arhiva u Hrvatskoj i inozemstvu mogli bi naručiti kopije građe o Vrgorcu koju čuvaju (to rade i drugi) i sve ovo navedeno bio bi početak izgrađivanja arhivske djelatnosti u našemu gradu. Tada bi naši lokalni istraživači imali gdje istraživati, analizirati i na temelju toga izdavati knjige i časopise.

Pokretanjem muzeja s arhivskom djelatnošću bi konačno mogli izgrađivati grad za kojega ćemo ponosno moći reći da je imao dugu i bogatu povijest, jer sve što danas možemo navesti u tom pogledu jest uprti prstom u turske kule, a da gotovo nitko ništa o njima ne zna. Današnja gradska uprava, imajući na svojoj strani veliku, gotovo referendumsku potporu birača te dostupne domaće i europske fondove ima mandat i obvezu napraviti iskorak po ovom pitanju i tako pokazati da su drugačiji od svih prije njih. Ako padnu na ovom ispitu, zaludu onda sve projektne dokumentacije i proračuni. Jer kako bi se očuvao narod, kao što su važna radna mjesta, važan je i njegov identitet, ono što veže veću skupinu pojedinaca u zajednicu. A muzej bi za takvo nešto bio centralna institucija Vrgorske krajine.

OKRUGLI JUBILEJ Jure Divić napunio trideset godina rada u novinarstvu

nedjelja , 18.02.2018.



Vrgorski novinar Jure Divić danas navršava punih trideset godina novinarskog rada u našemu gradu. Rođen 1965. u novozelandskoj Takapuni, Divić je počeo objavljivati sada već davne 1988. godine u Slobodnoj Dalmaciji. Potom je pisao za Novi list, Makarsku kroniku, Večernji list, Tportal, Vrgoračke novine i Glasnik Vrgorske krajine, a trenutno izvještava za Hrvatsku izvještajnu novinsku agenciju (HINA-u) iz našega grada.
Također je profesionalni fotograf te je izlagao na nekoliko samostalnih ili skupnih izložbi u Vrgorcu i izvan njega. Napisao je pet knjiga, uglavnom kratkih priča i poezije. Dobitnik je nekoliko domaćih i inozemnih nagrada za fotografiju i književnost, a među njima i Osobne nagrade Grada Vrgorca. Rijetko koji događaj u Vrgorskoj krajini danas prođe bez njegova pera i objektiva. Knjižničar je Gradske knjižnice Vrgorac, oženjen i otac troje djece.
Po duljini staža Divić je drugi vrgorski novinar, odmah iza Igora Majstrovića koji je nakupio gotovo četiri desetljeća novinskog izvještavanja. Iza Divića i Majstrovića po duljini izvještavanja su Marko Matković, Branko Radonić, Mate Primorac i drugi. Mada se novinari Tinova grada razlikuju po stilu pisanja i načinima razmišljanja, ipak je veliko bogatstvo naše sredine činjenica što imamo veći broj novinara s podužim radnim iskustvom u „sedmoj sili“. Uvelike zahvaljujući upravo njima za Vrgorac se čuje daleko izvan njegovih granica, puno više nego što je to slučaj s drugim hrvatskim gradovima slične veličine.

Mile Ivičević i Teo Vučković nastupaju na "Vrgorskoj noći" za australske Vrgorčane u Perthu

subota , 10.02.2018.



Nakon novozelandskog Aucklanda u listopadu prošle godine, vrgorsko-metkovski glazbeni duo Mile Ivičević i Teo Vučković opet odlaze u novi svijet zastupati za vrgorsku dijasporu. Za mjesec dana, točnije 10. ožujka nastupit će na „Vrgorskoj noći“ pred hrvatskom zajednicom u Sportskom i društvenom klubu „Dalmatinac“ u Spearwoodu, predgrađu milijunskog grada Pertha u zapadnoj Australiji.

Organizatori žele na „Vrgorskoj noći“ okupiti Australce Pertha i okolice koji svoje podrijetlo vežu za „Vrgorac i njegova prekrasna okolna sela“. Na manifestaciji će se moći kušati tradicionalna hrana i pića te uživati u melodijama starog kraja u izvedbi Ivičevića i Vučkovića.

- Vrgorska noć bit će proslava naše jednostavne, ali ponosne kulture i tradicije pa pozivamo sve koji mogu da dođu odati priznanje ljudima koji su se žrtvovali i otputovali na drugu stranu svijeta u potrazi za boljim životom svojih obitelji“, stoji u pozivu uprave kluba „Dalmatinac“.

Želimo našem Mili i njegovom prijatelju Teu sretan put na Zemljinu južnu polukuglu i s njima upućujemo lijepe pozdrave našoj australskoj braći za koju nas veže povijest „gnjizda sokolova“ i naši pradjedovi. Živjeli!

Krešimir Kuran ostaje ravnatelj Osnovne škole "Vrgorac u drugom mandatu

ponedjeljak , 05.02.2018.



Profesor povijesti i geografije Krešimir Kuran ostaje ravnatelj Osnovne škole „Vrgorac“ u novom, drugom po redu petogodišnjem mandatu. Rezultat je to cijelog niza izbornih aktivnosti u školi koje su provedene kroz siječanj i početkom veljače.

Natječaj za ravnatelja škole objavljen je u dnevnim tiskovinama i burzi Hrvatskog zavoda za zapošljavanje 4. siječnja ove godine. Točno dva tjedna kasnije, 19. siječnja, sedmeročlani Školski odbor javno je otvorio pristigle kandidature i utvrdio da je došla samo jedna, i to ona dosadašnjeg ravnatelja Kurana, a koja je bila valjana s obzirom da je sadržavala svu potrebnu dokumentaciju.

U Školskom odboru od sedam članova koji bira ravnatelja, dva predstavljaju Učiteljsko vijeće (Josipa Šalinović i Branko Radonić), jedan Radničko vijeće (Iva Tolj), jedan Vijeće roditelja (Ljubomir Erceg) a troje predstavljaju osnivača, odnosno Splitsko-dalmatinsku županiju (Nada Jelavić, Nikolina Andačić i Denis Mihaljević). Nakon što su otvorene pristigle kandidature, bez obzira što je bila samo jedna, predstavnici učitelja, radnika i roditelja u Školskom odboru imali su obvezu održati izbore tajnim glasanjem za ravnatelja u vijećima koje predstavljaju. Naime, oni u Školskom odboru ne glasuju po svojoj volji, već sukladno rezultatu izbora onih koje predstavljaju. S druge strane, predstavnici Županije nemaju tu obvezu.

Iva Tolj, odnosno tročlano izborno povjerenstvo iz redova radnika provelo je 24. siječnja izbore tajnim glasanjem u Radničkom vijeću gdje je kandidat Krešimir Kuran dobio 78 glasova, dok nevažećih nije bilo. Branko Radonić i Josipa Šalinović istoga dana proveli su izbore u Učiteljskom vijeću. Tamošnje izborno povjerenstvo utvrdilo je da je Kuran dobio 59 glasova, dok je jedan listić bio nevažeći. Sutradan je Ljubomir Erceg proveo izbore u Vijeću roditelja gdje su sva 33 prisutna roditelja podržala Kurana za novi ravnateljski mandat, dok nevažećih glasova nije bilo.

I na koncu, 1. veljače održana je sjednica Školskog odbora Osnovne škole „Vrgorac“ na kojoj je javnim glasanjem izabran novi ravnatelj. Sukladno rezultatima izbora u njihovim tijelima, predstavnica radnika Iva Tolj, predstavnici učitelja Branko Radonić i Josipa Šalinović te predstavnik roditelja Ljubomir Erceg su bili obvezni podržati kandidaturu Krešimira Kuran za novi mandat ravnatelja škole, dok su predstavnici Splitsko-dalmatinske županije Nada Jelavić, Nikolina Andačić i Denis Mihaljević bili suzdržani. Suglasnost na odluku Školskog odbora u roku 15 dana treba dati ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak, ali to je samo zakonom propisana formalnost. Dakle, Kuran ostaje ravnatelj škole narednih pet godina.

Bilo je u javnosti upita – što dobronamjernih, što zlonamjernih – kako to da pored nekoliko desetaka nastavnika ove škole nije bilo još kandidata, ali odgovor ne treba dugo tražiti. Osnovna škola „Vrgorac“ posljednjih nekoliko godina muku muči s tehnološkim viškovima kao rezultat smanjenog broja učenika, a time i razrednih odjeljenja, a kriza se nastavlja i u narednim godinama. Briga za satnice postojećih nastavnika i zbrinjavanje tehnoloških viškova vrlo je zahtjevan i nezahvalan posao, pa se prosječni nastavnik teško odlučuje kandidirati na dužnost ravnatelja. Osim toga, birokratizirani i tromi prosvjetni sustav kojega tek čekaju ozbiljne reforme najviše tereta stavlja upravo na ravnatelje koji su odgovorni za njihovo provođenje u svojim školama. Uza sve to, ravnatelj je odgovoran za sve probleme koji se dogode u školi. Sve su to okolnosti zbog kojih je broj kandidata za ravnatelja ostao minimalan.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>