POSLJEDNJI POZDRAV BABI MATIJI

petak , 19.01.2018.

Jučer je u 90. godini tiho otišla moja baba Matija Radonić, rođena Rakić. U krugu obitelji napustila je svoj ovozemaljski život obilježen mukom, teškim trudom i radom, ali i veseljem i ljubavlju svojih bližnjih.

Baba Matija rođena je 1928. godine u koteškom zaselku Rakići. Bila je nježna poput koteške ljubice, a istovremeno čvrsta i postojana kao kamen stanac Sršenika kraj kojega je potekla ona i njezini preci. Ta njezina čvrstoća me oduvijek oduševljavala, ta mirnoća kojom se traži i nađe rješenje za svaki problem ma kakav god on bio. Bez nervoze, bez dramatiziranja i traženja opravdanja. Bila je čovjek bedem, heroj života, uzor i vječna inspiracija od početka do kraja iako joj je život bio sve samo ne lagan.

Obiteljske traume obilježile su joj cijeli život. U djetinjstvu je izgubila dva brata, jedan je stradao nesretnim slučajem, drugi u ratu, kada je i preboljela tifus. Kao mlada žena doživjela je još jednu traumu – teško stradavanje moga oca, oporavak i njegov invaliditet. Dug i ispunjen život sa djedom u ranoj mirovini prekinula je njegova prerana smrt 1993., a svega nekoliko godina kasnije prerano je izgubila jedno svoje dijete, moga oca. Teški su to udarci za bilo kojega pojedinca, ali ona ih je pretvorila u svoju snagu koju je crpila iz svoje obitelji i svoga kraja. Kotezi su bili njezin cijeli svijet, a obitelj centar toga svijeta. Teškim fizičkim radom i trudom na buninskoj zemlji i tekstilnom poduzeću „Braća Rakić“, kao stalni oslonac didu Branki, izgradila je obitelj, sagradila imanje u Radonićima i rodila troje djece. Iako su živjeli jako skromno, školovali su svoju djecu, dvoje je završilo fakultete, a jedno strukovnu školu. Za selo poput Koteza u tim vremenima, gdje je pučka škola većini bila jedino obrazovanje, Branko i Matija su svoju djecu odlučili uputiti na fakultete, nimalo ne štedeći sebe kako bi im priskrbili materijalne mogućnosti da bi se mogli obrazovati. Nema toga fizičkog truda na koji ne bi pristali, nema toga zida koji ne bi istrapili i lastve koju ne bi uskopali kako bi ostvarili taj naum! Uložili su sve u svoju djecu, odgojili ih na svoju sliku, na ponos sebi i zajednici u kojoj su djelovali. Ugradili su u njih one najvažnije ljudske vrijednosti kao što su trud, rad, poštenje, pravednost i poštivanje svoga roda i svoga kraja.

Od svoje djece baba je doživjela osam unuka i zasad četrnaest praunuka! Kada se podvuku računi na kraju života, postoji li veći uspjeh od toga za jednoga čovjeka, kada iz ničega stvoriš toliko bogatstvo? Iako joj život nije bio posut ružama, njezini potomci su najveća nagrada za njezin trud, odličje čvrsto zakačeno za njezina prsa. Iako materijalno nije imala ništa, imala je zapravo sve. Kako sam jednom zapisao za nju i dida, njihovi potomci mogu danas uzdignuta lica uzeti svega nekoliko njihovih požutjelih i prašnjavih fotografija i reći – vidi ove skromne ljude, pogledaj njihova težačka lica – ponosim se što sam od njih potekao!

Zbogom baba.
Branko