četvrtak, 25.06.2009.
|
zvuci glazbe ponavljaju se unedogled, sati odmiču. uredno se sve obavlja, dobro uređeni život sam se, bez puno napora može odvijati. ne znaju ništa, niti slute. da li je moguće da se sve ovo raspadne uništi nestane? ima li uopće netko pravo na to? tko će biti odgovoran tko je krivac tko izvršitelj? sve uloge su podijeljene već odavno. zvukovi violine oštro odjekuju negdje unutra u sredini tijela do bola. na trenutak sve zaboravim, a onda ponovo zaronim u ljepljivu crnu masu sastavljenu od straha, panike i krivnje. slijedeći koraci, što će biti. u vlasti sam, u šaci, u zamci. ako budem dobra bit će ok., kaže. ne znamo nikad što se krije iza pogleda koji nas razotkriva i vuče neodoljivom silom k sebi. stvorili smo sliku, viziju i za njom trčimo bezglavo ne obazirući se na znakove upozorenja. može li se sprati ljaga s naših postupaka opravdanjem, tj. reći da su intenziteti naših osjećaja odgovorni za sve što činimo? |
