petak, 31.10.2008.
|
sto je u stvari suosjećanje? kad osjetiš bol zbog boli nekog drugog? kad mu želiš reći da pokušavaš osjetiti kako mu je? možemo li uopće zaista suosjećati? koliko to pomaže onom koji se susreće sa bolom i patnjom?
uvijek se na kraju okrenemo sebi i pomislimo: "fala Bogu" da se to ne događa nama. dok nam je u životu sve donekle u redu, čini se da je to prirodan tijek i da smo zaštićeni , da nas i naše voljene neki anđeo čuva. jesam li svjesna kako bih trebala biti sretna i blagosiljati svaki trenutak proveden s njima. nisam. pomislim tek kad čujem kako je sreća tako krhak pojam. u jednom trenu sve se može srušiti. moram biti svjesnija toga. moram im se ponovo davati u potpunosti, moram im se vratiti. |
srijeda, 29.10.2008.
opet
|
otkud ta potreba da svako malo navratim na ovu stranicu, da čitam što drugi pišu. ljudi pišu svašta, izabrala sam poneke zanimljive i pratim ih. ponekad i prokomentiram. čovjek je zaista društveno biće, jer i u trenucima osame, a sjedeći uz kompjuter i moraš biti sam, ljudi se obraćaju drugima. žele biti čitani, žele pažnju, žele imati krug ljudi s kojima će iz dana u dan (doslovce) izmjenjivati pozdrave, pričice, slikice, pjesme i probleme. kad stignu? pa svi oni negdje valjda rade, imaju familiju, obaveze i sl. gledam sebe, i vidim kako hvatam trenutke kad mi je ta sprava dostupna, i kako kao pravi mali ovisnik se bacam na nju. znam da ću uskoro morati prekinuti, pa je je još uzbudljivije.
čudna su ta nestvarna prijateljstva, razgovori, komunikacije. jesu, a nisu. sve se može reći i osjetiti, a opet to nije stvarnost, to nije život. to je privid odnosa, nadomještaj onog što nedostaje, pražnjene nakupljenog naboja. ali ima tu naravno i onih koji imaju što za reći ali u stvarnom životu ih možda ne slušaju ili ne čuju. što ja tu radim, u koje spadam, pojma nemam. |
