Free counters Diabolica

subota, 25.10.2008.

PROPAST HUMANIZMA 2. dio by Vic

2. dio: BORBA ZA HUMANIZAM – DOKAZ DA GA NEMAMO

Zaključak da je borba neizbježna nužnost ne proizlazi iz puke teorije, već iz dubokog psihološkog promatranja čovjeka i načina na koji se razvija.

Povijest nas uči:
svaki je ideal na putu svog ostvarenja izblijedio jer su oni, koji su mislili da posjeduju formulu za ostvarenje dobra vlastite vizije počeli nametati drugima, koji su pak imali drugačija rješenja. Ishod svega bio je (i biti će) – prolijevanje krvi! U ime istog ideala, ostvarenja pravde i jednakosti, čine se zločini.

Glasni pokliči i spremnost da se pomogne drugima zapinju za jednu očitu činjenicu koja nije moralno, već egzistencijalno manjkava: svatko je od nas, da bi opstao, prisiljen gaziti prava drugih. Mi ne možemo preživjeti ako cijena našeg preživljavanja za posljedicu nema ugrožavanje drugih. Nije li svatko od nas u svakom trenutku suočen s tom činjenicom? Ne preostaje li u ključnim trenucima bilo kome od nas da sukobima i borbom izbori vlastito pravo na račun onih koji nam iz određenog razloga smetaju?



Duboki san je prirodno stanje svakog jastva.
Bez tog sna i bez umišljanja jastvo ne bi moglo funkcionirati. Ono bi se istog trenutka rasplinulo i prestalo postojati kao izolirana cjelina. Strah od takvog postojanja u sebi krije strah od ne-postojanja jer ja koje ne živi isključivo za sebe i za potvrđivanje vlastite veličine smatra se manjkavim, dakle ne-živim. I stoga, sve dok jastvo živi u stanju dubokog sna, u svijetu kojega isti snovi temeljno sačinjavaju, smatra se – živim. A ono što ubija smatra se životnom hranom.

Taj život ne čini samo nas, već i svijet koji nas (samo naizgled) okružuje. Jer svijet koji opažamo nije neovisan i nije nigdje izvan nas. On je naša projekcija i vjerno preslikava sva naša unutarnja zbivanja. Mi ne vidimo i ne opažamo ništa što nije dio nas i stoga smo osuđeni tijekom života prolaziti kroz iskustva i okolnosti koje smo sami prouzročili. Ovakav način življenja mogli bismo sažeti samo kroz jedan pojam: pakao! Tko ga traži negdje drugdje ili možda smatra da ga može izbjeći pogriješio je, jer je PAKAO naša sadašnja stvarnost, u što će se svaki pojedinac moći uvjeriti kad dođe vrijeme da to konačno shvati.

Prema tome, kome onda služi dobro kojemu svi ponaosob teže? Služi li cjelini? U svakom slučaju, to bi bilo točno kad bi se jedna cjelina sastojala od bića koja misle savršeno isto. Ali svi znamo da je istovjetnost mišljenja nemoguće postići. Čak i ako je cilj svih potpuno isti, put do istog cilja za svakoga je potpuno različit. I ovdje je tzv. humanizam na koljenima! Svaki ja želi humanost na svoj način i iz ove težnje proizišli su svi zločini u povijesti čovječanstva! Tako težnja humanizmu, nasuprot očekivanju, za posljedicu ima nasilje i krvoproliće. Svaki oblik nametanja vlastite volje drugome je nasilje.

Nakon svega preostaje jedina prepreka, koja je istovremeno KLJUČ postojanja, a to je - jastvo! Ne kosi li se svačije ja s općenitom postavkama drugih ja.

Staro animalno pravilo, za koje većina zasljepljenih vjeruje da je stvar davne prošlosti, u stvari je ključni temelj postojanja jastva.

Ja ovdje ne može postojati ako nije borac.
Ja nikome neće biti seksualno poželjan ako nije borac.
Ja će biti pregažen ako ne poštuje pravilo gaženja prava drugih. I istom ja svi će se smijati ako ne prihvati pravila koja većina provodi.

I što onda tom ja preostaje?
Biti ubojica. A stanje ubijanja i gaženja tuđih prava uzdignuti na tron kao ogledalo njegovih vrijednosti.


Protiv ovakvog životnog stila nitko ne bi smio izreći prigovor. Ponajprije zato jer je riječ o egzistencijalnom pravilu broj 1. U Sataninom carstvu, koji mnogi pogrešno nazivaju od Boga stvorenim svijetom, životna pravila izrazito su gruba, ali zato vrlo perfidno prikrivena. Umijeće prikrivanja istine o našoj potpunoj i monstruoznoj digresiji zasjenjuju sva umijeća nama poznate glume. Posvuda se veličaju ljubav, dobro i jednakost, ali je činjenica da se ti ideali veličaju samo zato, jer su na ovome svijetu iznimna rijetkost. Tamo gdje takvo stanje vlada nema potrebe za borbom. Ono jest, ono je prirodna činjenica i stoga riječ ljubav zvuči nepoznato, otprilike kao kada bismo u jednom potpuno besmrtnom stanju neprestano govorili da imamo život. Kakav život, ako nema smrti? Kakvo isticanje nečega, što je samo po sebi očita činjenica?

Odakle onda potreba da istaknemo svoj humanizam, ako ne iz činjenice da je humanizam rijetkost? Humanizam je poziv osakaćenima: pokušajmo zaboraviti na sebe i priklonimo se drugima. Ali ako bića žive u skladu jedna s drugima, zar ona moraju biti humana? Zar se moraju truditi? Ako crno nije bijelo, kako može prestati biti crno? Nije li stoga poziv na humanizam u stvari ključni dokaz da živimo u svijetu gdje humanosti inače – nema!

Budimo humani!
Da, tko to ima potrebu dokazati svoju humanost?
Tko s vremena na vrijeme želi istaknuti se na tom planu i kome je to stalo da plodovi njegove humanosti budu vidljivi?
Odgovor sada svatko sam može dati.
I stoga valja duboko ismijati svaki takav pokušaj jer je neiskren.
U temelju takvih težnji NIJE pomaganje drugima, već potvrđivanje sebe.
I na kraju priče, kad svaki takav humani pokušaj ponovo završi nasiljem i zločinom, svatko napokon shvaća da humanost nikada nije bila činjenično stanje življenja, već samo i jedino način da u cijelosti degenerirana i nehumana bića, koja sebe nepravedno nazivaju ljudima, potvrde sebe na osnovama koje ne čine krunu njihove egzistencije.

666

25.10.2008. u 09:23 • 7 KomentaraPrint#

subota, 18.10.2008.

PROPAST HUMANIZMA by Vic

koji nikada nije ni postojao

1. dio: SVIJET KAO ZRCALO JASTVA

Svijet u kojemu živimo prirodno teži dobru, samo su putovi i načini kako do njega doći vrlo različiti.

Ako postoji ključni razlog svih zločina s kojima se čovječanstvo kroz povijest suočilo, svakako ga treba potražiti u različitom koncipiranju dobra i zla. Ono što je jednima dobro, drugima je oduvijek zlo. I obratno!

Kako u tom moru različitih interesa i mišljenja pronaći sredinu?
Odgovor zacijelo postoji i svi možda imaju jasnu viziju, čak vrlo ujednačenu. Da, mnogi će reći da je to svijet u kojemu svi žive pravedno i jednako. I ako promotrimo povijest, svi su barem naizgled željeli da bude tako. Koliko god nekim pokušajima zamjerali dogmatizam i pragmatičnost, u njihovoj pozadini sjala je jedna blistava zvijezda: želja da se konačno ostvari DOBRO! I ovdje nikome ništa ne smijemo zamjeriti.

Ali što se zatim dogodilo?
Zašto vladavina istog dobra nije zasjela na svoj zasluženi tron?
Zašto nakon tisućljeća i tisućljeća borbi, od kojih svaku obilježava vjera u potpuno isti ideal, ova ideja napokon nije urodila plodom?
Zašto je čovjek ostao sanjar nad zgarištima mrtvih i ranjenih i zašto pored svega jedni gladuju, dok drugi uživaju u neizmjernim plodovima obilja?
Odgovor je: zato jer je egzistencijalno pravilo svakog živog bića u ovome svijetu, da brine za sebe i za svoj opstanak i da u ime vlastita opstanka što više zgrće.
Osim toga, da bi se ista jedinka u mnoštvu drugih dokazala i da bi ostvarila ciljeve vlastitog opstanka, nužno je da u toj borbi gazi prava drugih. Praktički je nemoguće bilo što ovdje ostvariti, ako iza nas ne ostaju pregaženi, mrtvi i ranjeni. Ovo pravilo vrijedi kako na kolektivnoj, tako i na individualnoj razini. Borba je dakle NUŽNOST, a ne moralna digresija: mi smo prisiljeni boriti se protiv drugih da bismo opstali. Tko se ovdje ne želi boriti, biti će nemilosrdno pregažen.

Neki će se protiv ovog zaključka pobuniti.
Mnogi će se usuditi reći da to nije točno i da je autor ovih redaka potpuno lud.
Neki će prigovoriti da je ovakav način zaključivanja posljedica životnih frustracija autora koji navodno ne zna uživati u životu ili ima neke tegobe.
Među njima zacijelo će se pronaći oni koji će autora savjetovati da konačno progleda na svoje oči i ostavi se teorija koje od pamtivijeka obilježavaju lude: život je navodno jako lijep, a pred nama je još puno izazova.
Hedonisti će prigovoriti da je život samo jedan i da je suludo razbijati glavu stvarima koje svatko ionako shvaća na svoj način.
Religijom zadojeni će reći da je autor ovog teksta Antikrist i da namjerno ugrožava temelje postojanja Božjeg svijeta, čiji je plod, navodno, ova zemlja.
Njima posebno odgovaram: ako je ovo uistinu Božje kraljevstvo, kakav je onda luđak Svemogući Bog koji dozvoljava takve užase u svom svijetu? Ako je istina da ovim svijetom vlada Bog, koliko je vjerodostojna njegova Svemoć u uvjetima kad bića koja je na svoj lik stvorio toliko pate? Ako je to mogao spriječiti, jer je Svemoćan, zašto onda svojom svemoći ne poduzima ništa, da nas spasi?

Ali – kakav bi to svijet bio, da na ova pitanja razni teoretičari i filozofi nisu smjesta spremni dati intelektualna rješenja.
Neki će se pogurati u prve redove da odgovore, jer ih je sotonska teologija pripremila za to. Pa će reći: čovjek je u savršenom Božjem svijetu sam izabrao zlo. Ili: Bog je svemoćan, ali se čovjek okrenuo od njegove Svemoći.
Naravno, ima istine u tome što vi kažete, ali – ne pobija li se ideja Svemoći s činjenicom da ista propada u volji bića koje ja sama stvorila. Kako to jedna Svemoć može stvoriti nešto što joj se odupire? Nije li ista Svemoć u tom slučaju - dogma? Nije li samo umišljanje luđaka? Nije li Bog idiot? Ili je možda naša ideja Boga potpuno promašena? Zar nije: antropomorfna i lišena pravih kriterija, u koje se mi istinski ne razumijemo!?

Pođimo od našeg otpora koji se nameće kao činjenica, jer ga potvrđujemo svojim djelima.
Nije li u skladu s tim mudro reći da je svijet onih koji se odupiru u biti potpuno izdvojena cjelina i da svojim fizičkim osobinama u potpunosti odgovara psihološki degeneriranim osobinama onih koji ga sačinjavaju.
U tom slučaju imali bismo smisao: Svemoć koja je Stvaranje samo po sebi (Bog), slobodu kao savršenstvo izbora i one koji ništa od toga ne žele i na osnovu zloupotrijebljene slobode grade paralelnu stvarnost, koja s Božjim Sve-Jedinstvom nema nikakve veze.

Tako bismo mogli shvatiti našu golu stvarnost:

da naše postojanje nije posljedica nikakvog posebnog plana i da mi nismo cilj stvaranja (gdje sotonska teologija, posebno kršćanska, najviše muti), već da naše postojanje, ovakvo kakvo jest, najviše duguje našoj prirodnoj i instinktivnoj degeneriranosti, posljedica čega jest: SVIJET KAKAV ZNAMO!

Mi dakle živimo u svijetu koji savršeno odgovara našem unutarnjem stanju i koliko god se potrudili sakriti ga, priroda nam uvijek uzvraća mjerom koju smo zaslužili.

Svijet kakav znamo i čije posljedice neprestano žanjemo kroz užitke, patnju i bol samo je naše ZRCALO i ništa više!

nastavlja se…

18.10.2008. u 10:01 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.10.2008.

IZVADAK IZ PISMA RURALNOJ GERILI 2. dio

o krvnoj matrici i načinima zarobljavanja pojedinca od strane sustava….

Naši nesvjesni mehanizmi tako su sustavno i fino razrađeni, da se mi u stvari ponašamo kao automati. I kad onda neki tvrde da je čovjek slobodan (neki kažu: konačno je slobodan), tada valja znati da je to još jedna u nizu bestidnih laži, jer čovjek, čak i ako djeluje po onom obrascu koji smatra vlastitom voljom, u biti samo postupa prema diktatu vlastite krvne matrice koja je podložna svim oblicima nesvjesnog ponašanja.

Otuda možemo izvesti jedan zlata vrijedan zaključak: svatko trenutno zaista daje najviše što može. No, netko bi pitao: «Zar ne može dati više?» Ne, u ovako nesvjesnom stanju unutar kojega funkcionira jastvo (i koje čini samu srž ja-postojanja) nemoguće je dati puno više. To je moguće samo temeljitim samo-osvještavanjem, a u takvim uvjetima konstrukcija ja-bića postupno se ruši. Rađa se "netko drugi", ali - to nije jastvo kakvo sada imamo!

citat by Ruralna gerila: -------------

kad spominjes zivot u lazi... jebote, meni se cini da nam je to laganje nuznost prezivljavanja.
----------------

Upravo tako. Mi smo prisiljeni lagati, jer bismo inače mogli nastradati.
Kad se društvo temelji na lažima, naravno da ne cijeni ništa što se tim lažima postavlja nasuprot. Oni koji postupaju van tako zacrtanih tokova smatraju se opasnima i nepristalima, njih se etiketira, zatim ih se nastoji izolirati, a nečiju izolaciju nemoguće je provesti bez progona. Tako svaka cjelina u biti terorizira svoje jedinke. Od njih se dakle ne traži da misle svojom glavom, već tuđom.

Mi jako dobro poznajemo ovakvo postupanje sustava i zamjećujemo ga čak u najmanjim društvenim segmentima. U što god se čovjek ukalupio, čini se da hrani sustav unutar kojega se nalazi, dok on kao pojedinac vrijedi isključivo kao broj. Tako je to u svim društvenim sustavima i procesima, bilo onima slijeva ili zdesna. Zaista nema nikakve bitne razlike, iako se naizgled čini da su njihovi putovi potpuno različiti. No u samom korijenu svi ideali višestruko su zatrovani temeljnim zabludama od kojih je posebno opasno mišljenje, da se ljudska životinja konačno može disciplinirati i dovesti u red, na osnovu čega bi se moglo uspostaviti uređenje koje bi odgovaralo interesima svake jedinke. Ali sustav je nemoguće dovesti u red, jer sustav svaki svoj članak smjesta pretvara u broj. Dakle, pojedinac koji čini taj sustav uvijek je samo prolazni čimbenik, temeljito izdresiran i pripremljen ne da djeluju u skladu s vlastitim interesima, već onima cjeline. Gdje god postoji SUSTAV i hijerarhija, tu se već nalazi laž. Pa koliko god hijerahija u sustavu bila bitna, svejedno se nameće mišljenje da sustavnost ne poništava barbarizam već ga samo prikriva, a težište istoga premješta s jedinki koje ne može nadzirati na sustav koji sama sebe odlično nadzire.

citat by Ruralna gerila:

---------------

zasto je to tako? zasto su ljudi idioti puni predrasuda i zanimljivije im je zabadati nos u tudje zivote nego zivjeti svoj? zasto moramo odgajati djecu da suzbijaju svoje nagone, da dobrovoljno pruzmu okove koji ce ih ubaciti u okvire drustvenih normi i prihvatljivog ponasanja? to je odgajanje citavog niza frustriranih generacija!
---------

Očito je da se ljudi više bave drugima nego sobom zato što smatraju da su sami savršeni i ispravni. U nas se usađuje sotonska potreba da postanemo savršeni, utoliko više opaka što je jasno, da mi takvima ne možemo postati. Od svega preostaje samo licemjerje, a to je složeno stanje gdje se svaka jedinka nastoji prikazati boljom nego što uistinu jest i da kod drugih osuđuje vlastite slabosti.

Sustav nakon što uvede svoja stroga pravila svaki iskorak od njih proglasit će sramotnim. Jedinka koja griješi u toj cjelini više neće moći opstati. A mehanizmi na osnovu kojih će određenog pojedinca zarobiti su nama dobro poznati. Na sve moguće načine pokušava se pojedinca ukalupiti u nacionalne, rasne, političke ili vjerske okvire. Nad njim se provodi teror i ucjenjuje ga se, jer ako se okrene protiv uvriježenog mišljenja većine, isto društvo će ga nastojati izopćiti. Zato je linija najmanjeg otpora za svakog pojedinca: prihvatiti stav cjeline i poštivati ga. Bolje biti poslušnik i imati mir, nego biti progonjen.

U kršćanstvu imamo kult Isusa Krista koji počiva na katastrofalnim zabludama, ali ništa manje znakovite nisu ni one, koje se oslanjaju na kasnije ateističke zablude što se oslanjaju na moralnu svijest svakog pojedinca. Socijalistički kultovi ličnosti tako po svojoj biti nisu nimalo drugačiji od promašenog kulta Isusa. Čitavo naše moderno društvo oslanja se na KULT i pritom se svakoga želi natjerati da se prikloni određenim uzorima. A zašto? Iz jednog prostog razloga: DA BI SE NJIME MOGLO LAKŠE MANIPULIRATI. Odnosno, da bi sustav lakše apsorbirao i crpio pojedinca i koristio ga kao sredstvo svoje sotonske obmane. Ovdje ne zakazuju ni Religija ni Filozofija ni Znanost, čak ni Umjetnost. Svima je njima cilj isprati ljudima mozak, udaljiti ih od svoje biti i ponuditi im gotova rješenja, jer njihovo slijepo prihvaćanje doslovno znači – zarobiti ljudske životinje i njima nesmetano upravljati.

Ruralna gerila: --------------

ionako nema nikakve koristi, jer smo svjesni da je dvolican zivot prirodan kao zrak kojeg disemo.
----------

Dvoličan život je u nas usađena nužnost bez koje ne možemo funkcionirati. Uostalom stvari ne možemo riješiti na otvoren i iskren način, jer su svi pojedinci u jednoj cjelini (kao i u svima ostalima) do te mjere zatrovani i udaljeni od Istine, da bi svako djelovanje s njom u skladu smjesta probudilo organizirani otpor. Svaki sustav čuva ZABLUDA koja je usidrena u krvnoj matrici svake jedinke kojom se upravlja od rođenja.

Kad se sve zbroji, pojedinca se dakle ne uči da djeluje ispravno (kako se to obično misli), nego da postupa u skladu s diktatom. Isto tako, od nikoga se ne očekuje da misli svojom glavom, već tuđom. Drugim riječima, želi se da pojedinac izgubi sebe ne bi li se utopio u sivilu mase. Ne može se manipulirati čovjekom koji ima jaku samosvijest i prozire zabludu. Stoga se svakoga od nas od malih nogu na razne načine indoktrinira, ne bismo li na vrijeme izgubili sebe i poslužili sotonskim konceptima koji nas zarobljavaju na razne načine. Ako čovjek i pobjegne priglupim praznovjernim religioznim zabludama i lažima, s druge strane ga širom raširenih ruku čekaju one koje doduše isključuju dogmatsku vjeru u svece, nebo i raj nakon života, ali zato uračunavaju neku drugu vrstu koje se od ovih bitno ne razlikuju. A pozadi svakog takvog sustava i mehanizma laži nalazi se ista organizirana LAŽ kojoj je sasvim svejedno uz koju će koncepciju pojedinac pristati. Ona se čak trudi međusobno zavaditi te laži, jer je to osnova preživljavanja u ovako relativnim uvjetima i jedino jamstvo opstanka. Stoga neka sukobi međusobno zavađenih opcija nikoga ne zavaravaju, jer upravo ti sukobi daju snagu i zamah svakoj od ponuđenih laži. Dok se ljudi međusobno svađaju oko pojedinih koncepta, višestruko organizirani sotonski mehanizmi koriste ih kao svoje marionete.

I tako...opet smo malo "zabrijali".
Ali zanimljiva je to tema. Većina predlaže da čovjek prihvati neki koncept, a mi ovdje raspravljamo upravo o nečem suludom: da se svaki koncept odbaci, a pojedinac krene putem sama sebe. Nimalo bezopasno i vrlo riskantno! Kao prvo zato jer je silazak u sebe opasan za nepripremljene. Netko tko čvrsto vjeruje u zabludu i ima vjeru u bolje sutra mogao bi psihički popucati po šavovima kad shvati da živimo u svijetu gdje se sve neprestano okreće oko svoje osi i gdje je nemoguće bilo što bitno popraviti. Kao drugo zato jer onaj koji se želi zbližiti sa sobom smjesta postaje opasan po okolinu koja će ga pod raznim izgovorima nastojati izolirati, jer će ga smatrati izuzetno opasnim.

Što nam na kraju preostaje?
Samo jedno: prihvatiti sve što svijet nudi, ali to iskoristiti samo kao odskočnu dasku. I pouzdati se u vlastitu moć viđenja, da bismo na vrijeme raskrinkali sve laži koje nam se sa svih strana nude kao na pladnju. Od svih njih treba uzeti sok, a koru baciti u koš za smeće.

I još nešto što se tiče raznih duhovnih škola, škola misterija.
Sve one redom krenule su s dobrim ciljem i dobrim namjerama, a pokrenuli su ih pojedinci koje sustav nije uspio prevariti. No vremenom su sve one dospjele natrag u ruke organizirane zablude i tako svjedočimo da su za Krishnom, Buddhom, Zoroastrom, Isusom i drugim čistim majstorima došli razni svećenici koji su njihova učenja iskoristili da bi stvorili nove sotonske sustave laži i u njih utjerali pojedince, kao ovce u tor. Ovca u toru? Nije li upravo to najbolje rješenje da se povrati manipulacija nad uzburkanim masama? Nije li Katolička crkva djelo jedne takve prevare? I nisu li komunizam i takozvana demokracija, kao tek prividne opreke lažljivoj popovskoj teologiji, djelo potpuno iste obmane, samo prikazane na malo drugačijim osnovama?

13.10.2008. u 16:49 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 12.10.2008.

IZVADAK IZ PISMA UPUĆENOG RURALNOJ GERILI



o funkciji takozvane ljubavi i pravoj pozadini dinamike međuspolnih odnosa

......

Sve je gola računica, a tom pravilu podliježe i tzv. ljubav.
Mnogi se mogu kleti do groba da vole i da je to što osjećaju ljubav, ali čini se da pritom samo djeluju nesvjesno jer ne znaju što ih u stvari motivira da neki odnos održavaju.

Prirodno je pravo žene da zahtijeva zaštitu za sebe i svoje potomstvo i ovdje je mužjak taj koji takvu ulogu hoće-neće mora odraditi.
Ne funkcionira li po tom obrascu on mora biti zamijenjen.
S druge strane muškarac zahtijeva prirodnu plaću za zaštitu koju daje (čak i ako je Dudek od Regice), a to je pička. Jer mi muškarci smo pičkom de facto zamađijani i stoga pička od muškarca može raditi što god hoće, čim osjeti da je nad njime uspostavila svoju vlast. Za nas je pička valjda sve što na svijetu postoji i dovoljno je da je vidimo, pa da skrenemo s uma. puknucu

Na žalost, sudim to dobrim dijelom i na osnovu onih koje poznajem, a prodali su se za pičku i dopuštaju sebi biti ucijenjenima za komad pičke.
Jebiga, oni još ne kuže pravila te igre i prirodne procese, nego još uvijek vjeruju u postojanje ljubavi koja je zapravo paravan za animalnu borbu golih interesa. a pička, kad osjeti da vlada, postaje tiranin. I pravim muškarcem smatra SAMO onoga koji se ovdje postavi kao borac i tom se utjecaju odupire. Iako ih naizgled prezire kao muške šoviniste, u dubini sebe ih neizrecivo poštuje! I TO JE ONO ŠTO ŽENU KONSTANTNO PALI! Ali...postavlja se jedno pitanje: što se do vraga događa kad on podlegne i ne prati više taj tempo?

Eeee....stoga nije čudno kad se žena, kad osjeti da nema dovoljnu zaštitu obraća drugim muškarcima, kao što muškarci traže drugu ženu kad osjete da im pička koju imaju doma ne daje ono što im treba. u biti je i to samo igra, jer niti postoji muškarac koji ženi može sve dati (otuda moje pravilo da svaka žena mora imati više muškaraca na raspolaganju i da je otuda flertna i koketna), niti postoji pička koja može muškarca sto posto zadovoljiti.
Kad slušamo razloge nevjerstava (bolje reći izgovore) možemo se samo smijati jer svi redovno predbacuju vlastite probleme na račun partnera i s tim se nabacuju kao s vrućim krumpirom. Ma kakvi, problem je isključivo u nama jer živimo pod stegom.

Monogamija NIJE prirodno stanje ljudske životinje i kalupi u koje nas pokušavaju utrpati sotonske sile koje vladaju ovim svijetom su van svake pameti.
Oni nas sile na nešto što nam prirodno ne pripada!
Otuda toliko nasilja u svijetu jer od nas se traži da potiskujemo svoje prirodne nagone, a svako potiskivanje jednom mora okončati eksplozijom i ako se to dogodi na kolektivnoj razini (kao kod muslimana - oni samo jedan primjer društva koje enormno potiskuje) za očekivati je poplavu vjerskog fanatizma, hrpu nasilja i krvoproliće.
To je krajnja posljedica želje da se ljudsku životinju strpa u okvire koji joj prirodno ne odgovaraju.

….
citat by Ruralna Gerila:
----------------------
«Istina je da realni ljudi, kad steknu iskustvo i odredjene godine, shvate da je ljubav vise pitanje hormona, feromona, serotonina i kakoli se sve zovu kemije koje nas odredjuju kao ljudsku zivotinju koja u partneru trazi nekoliko osnovnih preduvijeta za prezivljavanje:

- mogucnost da se rasplodi, tj. prebaci svoje gene u drugu generaciju i tako nastavi vrstu
- hranu
- fizicku zastitu za sebe i svoje potomke, opet u cilju produzetka vrste»

----------------------

Istina je isto tako da se osjećaji i naši nagoni mogu objasniti čisto kao djelo fiziološke prirode i kemije tijela, ali mislim da naše tijelo samo izražava reakcije koje odgovaraju daleko višim i dubljim stremljenjima, a to je neizreciva želja da pronađemo onu svoju drugu polovicu. I budući da je ne možemo pronaći u sebi, mi očekujemo pronaći je negdje izvan sebe, a tu su pravila igre izuzetno okrutna i perfidno prikrivena.
I zato moramo proći kroz jako puno iskustava da shvatimo da osim prolaznih zadovoljstava (kao što je recimo ublaživanje seksualne gladi) ne možemo dobiti više. Zbroj svega je praznina, ali ne zato jer su drugi nesposobni, već stoga jer smo mi sami - izgubljeni!
Pitanje je samo imamo li hrabrosti sebi to priznati.
Većina ne može, jednim dijelom stoga što imaju jak ponos i vjeruju u sebe, a drugim zato jer je linijom manjeg otpora daleko lakše živjeti u iluziji (nije li?)

i zato kažem: nikad nitko nije kriv jer ga partner vara (gruba je to riječ za sasvim prirodne procese s kojima etika jedva da ima veze): on to čini zbog sebe, a ne zbog tuđih slabosti.
Ako se pod tuđom slabošću općenito smatra nepodložnost tuđoj sebičnosti, onda je to u mojim očima najprije jedna odlika prkosne hrabrosti, i stoga - vrlina :))))
Prirodno je da žena usadi u svom ljubavniku osjećaj da je bolji od mužjaka kojim inače raspolaže, kao što je prirodno da se mužjak šepuri pred ženkom koju smatra boljom od svoje partnerice. ali to je samo igra životinja u divljini i ništa više od toga. Čisto glumatanje!
Zbog toga nitko ne bi smio biti previše ponosan, jer u svemu tome mi smo jedni drugima samo - SREDSTVO!
A ljudi se zbog toga kolju, truju, ubijaju!
Vidiš ti to, do koje je mjere otišla naša lažna civilizacija?
Gole smo nagone prekrili gomilom laži i u nerazumijevanu toga spremni smo se međusobno poubijati jer smatramo da nam je oštećen ponos?
Kakva gola lakrdija! Kakav kurčev ponos?
Kad se skinu svi slojevi maski, nema ništa lažnije od osjećaja ponosa!
Ponos je zalog u nas, da ostanemo dio sotonskog mehanizma laži. A taj sustav može funkcionirati jedino ako mi, goli i oštećeni, vjerujemo da ovako raspolovljeni imamo sebe.
A imamo li sebe?
Imamo li išta više od prolaznog osjećaja sebe?
Tko tvrdi da imamo ni ne sluti da je već sutradan netko drugi. I da u biti on kao jastvo nikada nije ni postojao!

....

12.10.2008. u 20:23 • 7 KomentaraPrint#

subota, 11.10.2008.

PISMO DRUGOVIMA IZ KOMITETA



Dragi drugovi!

S radošću vam saopćavamo vijest da je konačno ostvaren san svih proletera: državama upravljaju radnici, a društvo je postalo pravedno.
Raspodjela dobara je ravnomjerna.
Nema više bogatih ni siromašnih, svi su kao jedan.
Radnici putuju na razne seminare, gdje danju uče o tekovinama revolucije i partiji, a noću se jebu uz glasno stenjanje. I vaše majke su se tako jebale, odnosno – mi smo jebali, dok ste vi još bili mali.
Mi to nismo željeli, ali te drugarice bi nas napile i navabile, a onda nas seksualno iskorištavale. One su vrištale dok su se jebale i nama je ponekad bilo neugodno, ako bi nas neki drugovi na hodniku podozrivo pogledavali. Oni naime ne znaju da partizanke jako vrište dok se jebu, posebno kada ih opalimo zguza i pritom upregnemo za pletenice i kečke. Mnoge su nam priznale, da ih to najviše pali. Stoga smo ih na seminarima jebali do besvijesti.

No sada, kad je san ostvaren, ne smije vam biti žao što smo vam očeve napravili rogonjama. Jer možda smo vam baš mi očevi.
Partizanke smo priključili na inteligenciju i tako ste na svijet došli vi, dijelom poremećeni, dijelom normalni. Na najboljem ste putu da postanete bolji.

Dragi drugovi, san svih proletera konačno je ostvaren: radnici iz svih zemalja svijeta preuzeli su upravu nad tvornicama i svuda će poteći med i mlijeko.
Zataknite crvene karanfile na rever jer kucnuo je čas kada će svi postati isti.
Okrećite janjce i odojke, da se napune debele mješine seljačina koje preko noći postadoše direktori koncerna i zadruga.
Pozdravite braću iz Raduča i Vrepca, jer će srpski seoski debili sada postati milicajci.
Vaše će se majke moći još više ševiti jer su zajamčene sve moguće slobode, osim one, da se kritizira komitet, milicija i partija.

Vi ste krali bogatima i davali siromašnima, i ukinuli ste aristokraciju na račun seljačkog i primitivnog despotizma koji se nastanio u sve pore društva.
Vi ste doveli primitivce i dali im priliku da nas pouče svojim gorštačkim trikovima.
Vaše su se majke jebale sa Srbima i tako izrodile kopilad, koja ne zna gdje uopće pripada. Vaše su majke tijekom rata špijunirale protiv svoje zemlje, jer svaka pička ide za kurcem umjesto za mozgom.
One su bacile ljagu na svoju kopilad jer su od pamtivijeka crvene kurve, poznate po tome što su na omladinske radne akcije išle samo zato, da bi se pošteno pojebale. Pogledajte se u ogledalo pa se zapitajte: čije ste vi to kopile?

Dragi drugovi, ostvario se najveći od svih snova, svi su ljudi braća. Nitko nikoga nema namjeru pljačkati ni tiranizirati. Svi su pod paskom partijske zakletve, spremni pomoći jedni drugima. Milicija nam uskoro neće trebati, jer su svi jednaki pa neće biti zla, i tako ćemo se neprestano moći jebati jer nećemo imati drugih briga. Vaše majke jedva su dočekale ovakvo stanje, jer ih već dugo nitko nije propisno jebao. Ukoliko to netko uskoro ne učini, plašimo se da će se opet okrenuti protiv svoje zemlje.

Dragi drugovi, da sada na kraju ovog pisma skratimo:

jebemo vam majku. Jebite je i vi njima, popovima.

I ovome dodajemo: kao što bi trebalo posmicati sve popove i duhovne majstore svijeta, tako ni vas ne bismo smjeli poštedjeti.
Ili je možda najbolje pustiti da se međusobno sami potamanite.
Kakva će samo to biti sreća za one koji nakon vas ostanu!
Vi i popovi u paklenom kolopletu, mi stojimo sa srane i uživamo kako se dvije laži do nemilosti troše.
Stoga ne zaboravite, drugovi dragi: jebemo vam majku.
A vi koji se takvima dopustite zajebavati, razmislite: zar vam treba mjesto pod suncem tamo gdje će vas zajebavati potomci komunističke kurve?


11.10.2008. u 17:02 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 07.10.2008.

LJUBAV – NIKAD OSTVARENI IDEAL!

Što god mi mislili o tome, moramo priznati da je ljubav najuzvišeniji ideal ovoga svijeta.

Obično nas uče:
da bi se uspostavila vladavina ljubavi, potrebno je prije toga svijet dovesti u sklad, dakle premostiti suprotnosti, što znači ukinuti mržnju, neslogu i nesklad i uspostaviti trajnu vlast jednakosti. To je prirodno gledano osnovni preduvjet da ljubav ovlada svijetom.

Ali – je li to moguće?
Je li nama u mogućnosti ukrotiti Prirodu koja se očituje tek kao sveukupan zbroj suprotnosti čija je uloga da se međusobno odbijaju i privlače!?
Ako jedan stol ima funkciju tek kada se oslanja na svoje četiri noge, kako bi on izgledao kada bismo mu ostavili samo dvije, na račun one dvije preostale? Istog trenutka stol bi se srušio i prestao biti funkcionalan.

Tako stvari stoje i s ljubavi.
Bez mržnje, koja je zrcalna slika njezine suprotnosti, ne bismo znali ni što je ljubav.
Kako bismo mogli spoznati bijelo da nema crnoga? Ili kako bismo mogli znati da postoji dobro, ako njemu nasuprot ne stoji zlo? Očito je dakle da je ovaj svijet pozornica na kojoj se neprestano odvija borba suprotnih polariteta i prionuti samo uz jedan značilo bi poistovjetiti se s Don Kihotom i krenuti u uzaludnu borbu s vjetrenjačom. Njegov poraz i sramota upravo su naša sramota i naš poraz!

Ono što jednu dušu čini ispunjenom i sretnom zasigurno nije ljubav koja se ostvaruje na račun svoje suprotnosti, jer je takvo stanje UVIJEK PROLAZNO. Nju ispunjava STANJE koje ne narušavaju suprotnosti, jer tamo gdje nema suprotnosti, nema ni prolaznosti. A prolaznosti nema tamo gdje nema kretanja. Kako je ovo svijet gdje ništa nije stalno i gdje se sve neprestano izmjenjuje, svatko zdrava razuma će zaključiti da je nemoguće uspostaviti trajnu vladavinu dobra i ljubavi na račun zla i mržnje.

Što bi jedan pravi majstor rekao o tome?
Zacijelo bi priznao da čezne za stanjem koje je iznad dobra i zla.
Stoga on neće obraćati puno pozornosti na svoje osjećaje, svjestan njihove prolaznosti, ali i varljivosti ovisno o trenutku, jer ti osjećaji podliježu pritisku suprotnih polariteta. On zna da osjećaj ljubavi prema nekome osobno isključuje druge i stoga će rado zaključiti da je ljubav koju ovaj svijet daje duboko egocentrična. Da je obojena POŽUDOM, koja je u samom korijenu isključuje. Na osnovu brojnih iskustava što ih je sam stekao (ili naslijedio iz prethodnih uranjanja njegove Monade u svijet), svjestan je da se osjećaj ljubavi, ma koliko se čistim i blistavim on činio, lako premeće u vlastitu suprotnost, ukoliko onaj koji voli ne dobiva zauzvrat ono što želi. Tako je lako moguće da osoba koju netko voli u njemu vremenom probudi podjednako intenzivne osjećaje mržnje. Što je tome uzrok? Zašto je tako? Odgovor je vrlo jednostavan: svatko putem vlastitih osjećaja pokušava od drugih kupiti ono što mu samom treba i pritom nikako ne želi riskirati svoj ponos. Upravo iz tog razloga svijet ljubavi postaje ispunjen zločinima.

Uzeti ljubav kao ideal i držati ga se naizgled djeluje plemenito, ali vremenom postaje platformom neslućenog nasilja. U ime dobra počinje se činiti zlo, jer se druge pokušava prisiliti da ljubav shvate i provode onako kako je shvaća određeni pojedinac ili grupa ljudi, koji stvari mjere isključivo prema sebi i vlastitim interesima. Stoga su oni koji krenu «stazama ljubavi» prisiljeni potiskivati svoja prava stanja, što naposljetku okonča nevjerojatnim licemjerjem, poremećenim kriterijima i napokon – nasiljem. Čitave civilizacije podignute su na ovim lažima!

Nije ta ljubav nirvansko stanje duše.
Jeftini religijski rječnik koji kaže: ljubi bližnjega kao samoga sebe, satire se o činjenicu da je takvo stanje, u krvi i mesu, apsolutno nemoguće postići, jer ovdje opstanak ovisi ponajprije – o ljubavi prema sebi, odnosno isključivosti spram drugih ljudi i životnih vrsta.
Sada bi mnogi postavili pitanje: kome se onda tim riječima obraćaju drevni poslanici?
Ili: nije li poželjno ponašati se tako, da bi se posljedice zla barem umanjile, ako se ono ne može sasvim iskorijeniti?
Oba pitanja sasvim su na mjestu.
No drevni poslanici NIKADA se nisu obraćali čovjeku mase. Oni NIKADA nisu stajali iza kasnijih crkvenih ili drugih religijskih hijerarhija koje koriste jeftine propovijedi, da bi sebi osigurale privilegije u svijetu suprotnosti. Oni koji navodno mole u njihovo ime i na temelju brojnih krivotvorina se predstavljaju kao njihove sluge su žrtve višestruko organizirane prevare. Svaka je egzoterijska religija jedna prilika više da se čovjek zatoči u sotonskom sljepilu neostvarivih iluzija. Pa iako je očito da one ne vode čovjeka putem spasa, kako to rado tvrde, ipak se moramo dosjetiti velike Voltaireove izreke: «Kad ne bi bilo Boga trebalo bi ga izmisliti». Bogobojaznost mnoge sprečava da postanu krvoloci; religija masa svojevrsna je nužnost za plitke i još nezrele duše.



Stoga je ljubav čovjeka mase, i pored svih lijepih riječi i prenemaganja, uvijek – necjelovita.
Izrazi ljubavi često su povezani sa željom, a ono što se želi postaje opsesijom i okonča ovisnošću. Pomiješati ovisnost s osjećajem ljubavi znači otvoriti vrata pakla. Tamo gdje stanuje jastvo nema trajne ljubavi. Ljubav ovoga svijeta jest: dajem, da bih time sam nešto dobio. A takva ljubav prije ili kasnije mora okončati nasiljem, jer svatko ima svoje interese.

Svaki pokušaj da se pomire suprotnosti u svijetu završava porazom i novim fanatizmom. Pokušaji da se uspostavi društveno uređenje u kojemu će postojati jednakost za sve završili su nasiljem, jer su jedni prisiljavali druge da se pokore njihovu zamišljenom idealu. Zato slijepa religijska vjerovanja i socijalne utopije koje svoj korijen imaju u 18. i 19. stoljeću počivaju na potpuno istim zabludama. Iako međusobno u sukobu, religijska vjerovanja koja se prividno oslanjaju na vjeru i utopističke težnje koje se prividno oslanjaju na ateizam podjednako su nakazni i besmisleni. Treba se samo dosjetiti kakvo je nasilje uslijedilo nakon Augustinove utopije o osnivanju crkvene pravne države i povezati ih s nasiljem koje je okončalo snove o socijalističkom društvenom uređenju. Nije li prema tome vrlo opasno pokušati provesti ljubav u svijetu gdje je svatko shvaća i osjeća na svoj način, koji je uvijek neraskidivo povezan s duboko egocentričnim težnjama svakog pojedinca.

Zato će ljubav uvijek ostati ideal.
Koliko god uzvišena ona bila, ona će ipak ostati san koji se nikada neće ostvariti.
Čak ni u svom najsavršenijem obliku, majčinskoj ljubavi, nije lišena svojih duboko animalnih obilježja osjećaja svojatanja, posjedovanja i nametanja vlastite volje ispod krinke «podizanja potomstva», kako bi ono navodno bilo na ispravnom putu.
Ljubav kao krinka požude mora okončati u besmislu. Jer zlo se ovdje ne čini zbog zla samoga, već u ime dobra. I u ime istog dobra proliveno je daleko više krvi, nego što su je u stanju proliti oni koji su svjesni da vladavine dobra na račun zla ovdje NIKADA neće biti.
Lako je na temelju ovoga zaključiti: ljubav je kamen spoticanja, jer uskoro se premeće u vlastitu suprotnost.
Ne vjerujete?
Provjerite!

07.10.2008. u 18:54 • 3 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2008 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (12)
Prosinac 2008 (11)
Studeni 2008 (13)
Listopad 2008 (6)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (14)
Svibanj 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Prethodnik ovog bloga:

blog OPIRANJE

E-mail adresa:

diabolica@mail.inet.hr

lyrics

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se