subota, 18.10.2008.
PROPAST HUMANIZMA by Vic
koji nikada nije ni postojao
1. dio: SVIJET KAO ZRCALO JASTVA
Svijet u kojemu živimo prirodno teži dobru, samo su putovi i načini kako do njega doći vrlo različiti.
Ako postoji ključni razlog svih zločina s kojima se čovječanstvo kroz povijest suočilo, svakako ga treba potražiti u različitom koncipiranju dobra i zla. Ono što je jednima dobro, drugima je oduvijek zlo. I obratno!
Kako u tom moru različitih interesa i mišljenja pronaći sredinu?
Odgovor zacijelo postoji i svi možda imaju jasnu viziju, čak vrlo ujednačenu. Da, mnogi će reći da je to svijet u kojemu svi žive pravedno i jednako. I ako promotrimo povijest, svi su barem naizgled željeli da bude tako. Koliko god nekim pokušajima zamjerali dogmatizam i pragmatičnost, u njihovoj pozadini sjala je jedna blistava zvijezda: želja da se konačno ostvari DOBRO! I ovdje nikome ništa ne smijemo zamjeriti.
Ali što se zatim dogodilo?
Zašto vladavina istog dobra nije zasjela na svoj zasluženi tron?
Zašto nakon tisućljeća i tisućljeća borbi, od kojih svaku obilježava vjera u potpuno isti ideal, ova ideja napokon nije urodila plodom?
Zašto je čovjek ostao sanjar nad zgarištima mrtvih i ranjenih i zašto pored svega jedni gladuju, dok drugi uživaju u neizmjernim plodovima obilja?
Odgovor je: zato jer je egzistencijalno pravilo svakog živog bića u ovome svijetu, da brine za sebe i za svoj opstanak i da u ime vlastita opstanka što više zgrće.
Osim toga, da bi se ista jedinka u mnoštvu drugih dokazala i da bi ostvarila ciljeve vlastitog opstanka, nužno je da u toj borbi gazi prava drugih. Praktički je nemoguće bilo što ovdje ostvariti, ako iza nas ne ostaju pregaženi, mrtvi i ranjeni. Ovo pravilo vrijedi kako na kolektivnoj, tako i na individualnoj razini. Borba je dakle NUŽNOST, a ne moralna digresija: mi smo prisiljeni boriti se protiv drugih da bismo opstali. Tko se ovdje ne želi boriti, biti će nemilosrdno pregažen.
Neki će se protiv ovog zaključka pobuniti.
Mnogi će se usuditi reći da to nije točno i da je autor ovih redaka potpuno lud.
Neki će prigovoriti da je ovakav način zaključivanja posljedica životnih frustracija autora koji navodno ne zna uživati u životu ili ima neke tegobe.
Među njima zacijelo će se pronaći oni koji će autora savjetovati da konačno progleda na svoje oči i ostavi se teorija koje od pamtivijeka obilježavaju lude: život je navodno jako lijep, a pred nama je još puno izazova.
Hedonisti će prigovoriti da je život samo jedan i da je suludo razbijati glavu stvarima koje svatko ionako shvaća na svoj način.
Religijom zadojeni će reći da je autor ovog teksta Antikrist i da namjerno ugrožava temelje postojanja Božjeg svijeta, čiji je plod, navodno, ova zemlja.
Njima posebno odgovaram: ako je ovo uistinu Božje kraljevstvo, kakav je onda luđak Svemogući Bog koji dozvoljava takve užase u svom svijetu? Ako je istina da ovim svijetom vlada Bog, koliko je vjerodostojna njegova Svemoć u uvjetima kad bića koja je na svoj lik stvorio toliko pate? Ako je to mogao spriječiti, jer je Svemoćan, zašto onda svojom svemoći ne poduzima ništa, da nas spasi?
Ali – kakav bi to svijet bio, da na ova pitanja razni teoretičari i filozofi nisu smjesta spremni dati intelektualna rješenja.
Neki će se pogurati u prve redove da odgovore, jer ih je sotonska teologija pripremila za to. Pa će reći: čovjek je u savršenom Božjem svijetu sam izabrao zlo. Ili: Bog je svemoćan, ali se čovjek okrenuo od njegove Svemoći.
Naravno, ima istine u tome što vi kažete, ali – ne pobija li se ideja Svemoći s činjenicom da ista propada u volji bića koje ja sama stvorila. Kako to jedna Svemoć može stvoriti nešto što joj se odupire? Nije li ista Svemoć u tom slučaju - dogma? Nije li samo umišljanje luđaka? Nije li Bog idiot? Ili je možda naša ideja Boga potpuno promašena? Zar nije: antropomorfna i lišena pravih kriterija, u koje se mi istinski ne razumijemo!?
Pođimo od našeg otpora koji se nameće kao činjenica, jer ga potvrđujemo svojim djelima.
Nije li u skladu s tim mudro reći da je svijet onih koji se odupiru u biti potpuno izdvojena cjelina i da svojim fizičkim osobinama u potpunosti odgovara psihološki degeneriranim osobinama onih koji ga sačinjavaju.
U tom slučaju imali bismo smisao: Svemoć koja je Stvaranje samo po sebi (Bog), slobodu kao savršenstvo izbora i one koji ništa od toga ne žele i na osnovu zloupotrijebljene slobode grade paralelnu stvarnost, koja s Božjim Sve-Jedinstvom nema nikakve veze.
Tako bismo mogli shvatiti našu golu stvarnost:
da naše postojanje nije posljedica nikakvog posebnog plana i da mi nismo cilj stvaranja (gdje sotonska teologija, posebno kršćanska, najviše muti), već da naše postojanje, ovakvo kakvo jest, najviše duguje našoj prirodnoj i instinktivnoj degeneriranosti, posljedica čega jest: SVIJET KAKAV ZNAMO!
Mi dakle živimo u svijetu koji savršeno odgovara našem unutarnjem stanju i koliko god se potrudili sakriti ga, priroda nam uvijek uzvraća mjerom koju smo zaslužili.
Svijet kakav znamo i čije posljedice neprestano žanjemo kroz užitke, patnju i bol samo je naše ZRCALO i ništa više!
nastavlja se…
