Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vicx

Marketing

PROPAST HUMANIZMA 2. dio by Vic

2. dio: BORBA ZA HUMANIZAM – DOKAZ DA GA NEMAMO

Zaključak da je borba neizbježna nužnost ne proizlazi iz puke teorije, već iz dubokog psihološkog promatranja čovjeka i načina na koji se razvija.

Povijest nas uči:
svaki je ideal na putu svog ostvarenja izblijedio jer su oni, koji su mislili da posjeduju formulu za ostvarenje dobra vlastite vizije počeli nametati drugima, koji su pak imali drugačija rješenja. Ishod svega bio je (i biti će) – prolijevanje krvi! U ime istog ideala, ostvarenja pravde i jednakosti, čine se zločini.

Glasni pokliči i spremnost da se pomogne drugima zapinju za jednu očitu činjenicu koja nije moralno, već egzistencijalno manjkava: svatko je od nas, da bi opstao, prisiljen gaziti prava drugih. Mi ne možemo preživjeti ako cijena našeg preživljavanja za posljedicu nema ugrožavanje drugih. Nije li svatko od nas u svakom trenutku suočen s tom činjenicom? Ne preostaje li u ključnim trenucima bilo kome od nas da sukobima i borbom izbori vlastito pravo na račun onih koji nam iz određenog razloga smetaju?



Duboki san je prirodno stanje svakog jastva.
Bez tog sna i bez umišljanja jastvo ne bi moglo funkcionirati. Ono bi se istog trenutka rasplinulo i prestalo postojati kao izolirana cjelina. Strah od takvog postojanja u sebi krije strah od ne-postojanja jer ja koje ne živi isključivo za sebe i za potvrđivanje vlastite veličine smatra se manjkavim, dakle ne-živim. I stoga, sve dok jastvo živi u stanju dubokog sna, u svijetu kojega isti snovi temeljno sačinjavaju, smatra se – živim. A ono što ubija smatra se životnom hranom.

Taj život ne čini samo nas, već i svijet koji nas (samo naizgled) okružuje. Jer svijet koji opažamo nije neovisan i nije nigdje izvan nas. On je naša projekcija i vjerno preslikava sva naša unutarnja zbivanja. Mi ne vidimo i ne opažamo ništa što nije dio nas i stoga smo osuđeni tijekom života prolaziti kroz iskustva i okolnosti koje smo sami prouzročili. Ovakav način življenja mogli bismo sažeti samo kroz jedan pojam: pakao! Tko ga traži negdje drugdje ili možda smatra da ga može izbjeći pogriješio je, jer je PAKAO naša sadašnja stvarnost, u što će se svaki pojedinac moći uvjeriti kad dođe vrijeme da to konačno shvati.

Prema tome, kome onda služi dobro kojemu svi ponaosob teže? Služi li cjelini? U svakom slučaju, to bi bilo točno kad bi se jedna cjelina sastojala od bića koja misle savršeno isto. Ali svi znamo da je istovjetnost mišljenja nemoguće postići. Čak i ako je cilj svih potpuno isti, put do istog cilja za svakoga je potpuno različit. I ovdje je tzv. humanizam na koljenima! Svaki ja želi humanost na svoj način i iz ove težnje proizišli su svi zločini u povijesti čovječanstva! Tako težnja humanizmu, nasuprot očekivanju, za posljedicu ima nasilje i krvoproliće. Svaki oblik nametanja vlastite volje drugome je nasilje.

Nakon svega preostaje jedina prepreka, koja je istovremeno KLJUČ postojanja, a to je - jastvo! Ne kosi li se svačije ja s općenitom postavkama drugih ja.

Staro animalno pravilo, za koje većina zasljepljenih vjeruje da je stvar davne prošlosti, u stvari je ključni temelj postojanja jastva.

Ja ovdje ne može postojati ako nije borac.
Ja nikome neće biti seksualno poželjan ako nije borac.
Ja će biti pregažen ako ne poštuje pravilo gaženja prava drugih. I istom ja svi će se smijati ako ne prihvati pravila koja većina provodi.

I što onda tom ja preostaje?
Biti ubojica. A stanje ubijanja i gaženja tuđih prava uzdignuti na tron kao ogledalo njegovih vrijednosti.


Protiv ovakvog životnog stila nitko ne bi smio izreći prigovor. Ponajprije zato jer je riječ o egzistencijalnom pravilu broj 1. U Sataninom carstvu, koji mnogi pogrešno nazivaju od Boga stvorenim svijetom, životna pravila izrazito su gruba, ali zato vrlo perfidno prikrivena. Umijeće prikrivanja istine o našoj potpunoj i monstruoznoj digresiji zasjenjuju sva umijeća nama poznate glume. Posvuda se veličaju ljubav, dobro i jednakost, ali je činjenica da se ti ideali veličaju samo zato, jer su na ovome svijetu iznimna rijetkost. Tamo gdje takvo stanje vlada nema potrebe za borbom. Ono jest, ono je prirodna činjenica i stoga riječ ljubav zvuči nepoznato, otprilike kao kada bismo u jednom potpuno besmrtnom stanju neprestano govorili da imamo život. Kakav život, ako nema smrti? Kakvo isticanje nečega, što je samo po sebi očita činjenica?

Odakle onda potreba da istaknemo svoj humanizam, ako ne iz činjenice da je humanizam rijetkost? Humanizam je poziv osakaćenima: pokušajmo zaboraviti na sebe i priklonimo se drugima. Ali ako bića žive u skladu jedna s drugima, zar ona moraju biti humana? Zar se moraju truditi? Ako crno nije bijelo, kako može prestati biti crno? Nije li stoga poziv na humanizam u stvari ključni dokaz da živimo u svijetu gdje humanosti inače – nema!

Budimo humani!
Da, tko to ima potrebu dokazati svoju humanost?
Tko s vremena na vrijeme želi istaknuti se na tom planu i kome je to stalo da plodovi njegove humanosti budu vidljivi?
Odgovor sada svatko sam može dati.
I stoga valja duboko ismijati svaki takav pokušaj jer je neiskren.
U temelju takvih težnji NIJE pomaganje drugima, već potvrđivanje sebe.
I na kraju priče, kad svaki takav humani pokušaj ponovo završi nasiljem i zločinom, svatko napokon shvaća da humanost nikada nije bila činjenično stanje življenja, već samo i jedino način da u cijelosti degenerirana i nehumana bića, koja sebe nepravedno nazivaju ljudima, potvrde sebe na osnovama koje ne čine krunu njihove egzistencije.

666


Post je objavljen 25.10.2008. u 09:23 sati.