blog :: arhiv :: o nama :: ostalo
24.07.2008., četvrtak
Kunsthaus Graz /trenutačni postav/
Nakon što smo zaključili kako su mnoga zagrebačka kazališta preko ljeta zatvorila svoja vrata vjernim gledateljima, a galerije i muzeji postali suhoparni svojim izlošcima, zaputili smo se u najpoznatiji austrijski muzej suvremene umjetnosti Kunsthaus Graz, koji se nalazi na samoj obali Mure, a koji je i sâm djelo vrhunske suvremene arhitekture. Izgrađen 2003. godine, prema projektima londonskih arhitekata Petera Cooka i Colina Fourniera, ovaj se muzej sastoji od tri dijela i ima oko 11100 metara kvadratnih prostora iskoristivog za razne izložbe. Ulaz, iznad kojega se nalazi kip grčke muze Polihimnije, sadrži trgovine i kafić, a na katu izložbeni prostor nazvan Camera Austria, u kojem su trenutačno fotografije nogometnih događanja, sportaša, itd.


Najzanimljiviji dio, dakako, jest Friendly Alien (kojega smo mi iz Velikih očekivanja popularno nazvali Želudac), a u kojemu se nalaze čak dva izložbena prostora, na svakoj od gornjih etaža po jedan. Na istočnoj strani Aliena postavljeno je oko devet stotina svjetala kojima taj dobroćudni vanzemaljac komunicira sa stanovnicima i posjetiteljima Graza. Treći dio, onaj natanji i najuži koji se prostire s gornje strane je Needle, odnosno Igla, a u njoj se, kako nam je objašnjeno, često održavaju svečanosti, zabave, prijmovi i domjenci.


Sada, nakon što smo vam predstavili sâm muzej, možemo se posvetiti opisu trenutačnih izložbi. Dakle, platite ulaznicu od sedam eura (ili ako imate manje od 27 godina, samo tri eura), te ako imate sreću, dobijete Joanneum cjelodnevnu ulaznicu pomoću koje možete posjetiti još desetak muzeja i galerija u gradu. No, naravno, najzanimljivije se nalazi upravo u Kunsthausu.

Thyssen-Bornemisza Art Contemporary

Ova izložba, podnaslova Collection as Aleph očito je inspirirana knjigom Jorgea Luisa Borgesa, što se vidi i po primjercima izloženima uz dvosjede u Needleu. Inače, izložba je postavljena u prostoru Friendly Aliena nazvanom Space02, i trajat će još do 26. listopada. Sinteza strukturalne i simbolističke beskonačnosti arhitekture izložbenog prostora kao da je stvorena za gledatelja koji obilazi nove svjetove stvorene prema Borgesovoj knjizi. Tu beskonačnost zrcala postavljena uz unutarnje stijenke Alienove "kože" samo povećavaju, dok ponavljanje određenih elemenata pridonosi dinamizmu kojim će se izložba obilaziti. Povremeno, tu se nalazi i pokoje platno s filmom, dok u pozadini svira glazba izmješana s nekakvim vanzemaljskim zvukovima.


Složenu arhitekturu prostora ove izložbe razvili su bečki arhitekti iz ureda nextENTERprise, koji su se specijalizirali za izložbene prostore te djeluju po Austriji i šire. Otkrili su kako fraktalnost povećava i potiče moć prisjećanja i maštovitost, te to sve zajedno spojili s bezvremenskim Borgesovim zamislima u jedinstven događaj suvremene umjetnosti.


Joe Colombo
Design and the Invention of the Future


Sjećate li se kako su pedesetih godina zamišljali budućnost? Upravo takva je izložba dizajnera Joea Colomba. Televizori koji se uvlače u strop, pokretni zidovi s ugrađenim mini-barovima te podzemni nuklearni gradovi - zvuči, kako vele i u Kunsthausu, kao iz kakvog filma o Jamesu Bondu iz tog doba. Šezdesete koje odišu smionom funkcionalnošću za to doba ovim su jedinstvenim (a katkad i glomaznim) izlošcima predstavljene suvremenom čovjeku.


Ako ste ikada čuli za Elda naslonjač ili pak za Alogena svjetiljku, vjerojatno niste niti znali da je to izum Joea Colomba, kojemu je ovo prvi puta da je posvećena retrospektivna izložba, a umro je još davne 1971. godine. Vjerojatno najpoznatiji njegov izum jest stolac Universale. Današnjem čovjeku, zapravo, stolac ne predstavlja ništa, jer nalikuje na vrtićke plastične stolce, no u prvom polovici dvadesetog stoljeća plastika se tek počinje masovno koristiti te razni dizajneri kao što je bio i Colombo otkrivaju razne mogućnosti koje ona nudi. Tako, Universale ima bazu na kojoj se sjedi, dok se na nju mogu nadodavati razne duljine nogu, tako da od dječjeg stolca, preko onog za odrasle, možemo dobiti i onaj barski.

Ukoliko ju želite posjetiti, požurite, jer ova izložba traje samo do kraja kolovoza.


Nieto Sobejano Arquitectos, Madrid
arquitectura concreta


Radi se o dvoje madridskih arhitekata, a to su Fuensanta Nieto i Enrique Sobejano, koji su se proslavili u vidu španjolske arhitektonske scene ali i šire. Ova izložba predstavlja njihove trenutačne projekte, a neki od njih su i novi Kongresni centar za ovogodišnji Expo sajam u Zaragozi, kao i arheološki muzej Madinat al Zahra u Córdobi. U sâmom Grazu, Nieto Sobejano bili su angažirani kako bi proširili stari Landesmuseum Joanneum, kao i za krov trgovačke zgrade Kastner & Öhler.


Skice, makete i fotografije su izložene u predvorju Aliena, a izložba će trajati do 3. kolovoza.

Kunsthaus Graz očito nije muzej koji biste posjetili samo jednom u svom životu, jer svojom dinamičnošću izmjena izložbi posjetitelja nagovara da uvijek iznova posjećuje tog skromnog i tihog vanzemaljca koji obitava u samom središtu Graza promatrajući sive vode rijeke Mure.

B. D.
komentari (6) :: ispis :: link :: 18:04
21.07.2008., ponedjeljak
Šareni ljetni mix, vol.1 :)


Eto, praznici su konačno počeli, a s njima i blaga letargija koja ponekad nastupi sredinom srpnja. Ima sretnika koji su tjedan dana hopsali na EXITu, potom par dana zaneseno piljili (u ekran ili u daljinu) u Motovunu, a možda stignu skočiti i na jedan od brojnih ljetnih kulturnih festivala na hrvatskoj obali.

Ostali (ubraja se tu i Iskreno Vaša) koji nisu te sreće mogu samo posuditi kakvu knjigu pa se uputiti na gradsku plažu. Ili na vlastiti balkon. U tom slučaju, nekoliko preporuka ne može škoditi. Pročitajte, pogledajte. Ako se nekome svidi neka javi, ako se nimalo ne svidi, neka svejedno viče na mene. Bilo kakav feedback bit će cijenjen.

Attention: dugačak post! Mala slova, bez slika!
Ali ne zamjerite; vjerujem da se isplati.





Cinemanija iliti naslovi su linkići


Into the wild

iliti what use are emotions you keep all to yourself?


Ako ste kojim slučajem uhvatili stanovitu Oprah epizodu ili pak njezinu reprizu nekoliko mjeseci kasnije; ako ste naletjeli u knjižari na istoimeno djelo Jona Krakauera; ako ste mahniti fan Seana Penna pa pratite sve što ovaj snimi ili režira; ako ste tinejdžerski zatreskani u Emilea Hirschea; ako... čuli ste za ovaj film. Snimljen je po spomenutom romanu, koji je pak napisan kao kronika stvarnog kerouačkog tumaranja po Americi. Mladi Chris McCandless (lijepi Emile H.) se početkom devedesetih odrekao svih zemaljskih dobara, razrezao kreditne kartice, spakirao najnužnije u ruksak i otisnuo se na ludastu i hrabru odiseju koja je, dok je trajala, bila ... nešto kao materijaliziran osjećaj prvog bungee-jumping pokušaja. Nije da govorim iz iskustva, ali trudim se pronaći slikovitu paralelu. U svakom slučaju, Chris je u nešto manje od dvije godine proživio i iskusio više od prosječnog čovjeka u cijelom svom vijeku. Njegova biografija, nažalost, ne završava sretno, ali i tužni krajevi ponekad imaju svrhu. Ova dvosatna fantastična filmska priča (hail to Sean Penn!) pokazat će vam koliko nam je malo potrebno da budemo sretni. Ali i, kako sam Chris na kraju zaključi, da ta sreća vrijedi samo ako je imamo s kim podijeliti.


Wristcutters: a love story

iliti mislim da se crkvenim glavešinama ne bi dopala ideja da čak i u paklu možeš naći srodnu dušu


Crkva kaže da je samoubojstvo grijeh. Nećemo ulaziti u raspravu o utemeljenosti teze, ali već u prvom razredu na vjeronauku se uči jednostavnu kršćansku istinu: kad napraviš grijeh tog kalibra, ideš u pakao. I to u kakav. Siroti Zia (Patrick Fugit) rezanjem žila ne dospije u očekivano goruće okruženje gdje će ga vrag svako toliko bockati vilama u osjetljive dijelove tijela, nego u sasvim normalan svijet. Samo malo gori od sadašnjeg. Nema jarkih boja, nitko se ne smije, a odlazak u bar gdje pogađate kako je tko okončao život postaje vrhunska subotnja zabava. Tužno. A onda Zia doznaje da je njegovo djevojče pošlo za njim. Pa sjedne u auto i brže-bolje krene u potragu.
Ovako osvježavajuć film (iako, priznajem, ne pršti pozitivnim i veselim slikama) nisam gledala odavno. Možda i nikad. Priča se djelomično tematski poklapa s onom iz Ja ću budan sanjati, ali je izgrađena na sasvim nov način. Likovi su privlačno uvrnuti i eklektični, okruženje u jednakoj mjeri depresivno i dopadljivo, a svaki novi događaj neočekivan i nepredvidljiv. Tja, tko bi rekao da šibice mogu odletjeti u nebo i postati zvijezde?


Oslikani veo

iliti Edward Norton, naravno


Nisam sigurna što napisati o ovome. Mislim da sam sve rekla u podnaslovu. *love*
Šalu na stranu, ova ekranizacija romana je u osnovi jedna tipična romantična priča. Ne mogu ja puno utjecati na to. Ali je vrijedi pogledati jer je, tako tipična (ona se uda bez ljubavi, ona njega prevari jer je nesretna), odigrana u nesvakidašnjim okolnostima (on se uvrijedi i odvede je u središte epidemije kolere, tako joj i treba bludnici!), postavljena u nesvakidašnje okruženje (epidemija kolere se sasvim slučajno pojavila u kineskoj zabiti koja je, također sasvim slučajno, geografski i vizualni raj na zemlji) i završava... a možda malo manje nesvakidašnje. Naravno da joj on oprosti jer je voli. I naravno da se ona putem zaljubi u njega jer uvidi kako je plemenit i nesebičan i divan. I zgodan, za to joj je neobično dugo trebalo. A onda dođe sam kraj kojeg vam neću odati.

Pogledajte ovaj filmić za kojeg, unatoč mlakim ocjenama službene kritike, čvrsto tvrdim da je divan od početka do kraja. Naomi Watts je neloša u ulozi razmažene male bogatašice koja, lišena londonske udobnosti i jednako razmaženih bogatih prijatelja, postaje nešto pametnija i uviđa koje su prave životne vrijednosti. Ed je neloš općenito. Krajolik je čisto estetsko bogatstvo, smireno i opuštajuće. Okolnosti su sirove, al život je takav. Sve u svemu, pet plus.




Literatura: živjeli ljetni popusti!


Vodič kroz Amsterdam za dobre lopove (Chris Ewan)

Kad znate da vas čeka tri sata truckanja do Zagreba, s uključenim svraćanjem u Delnice i Karlovac, bilo kakvu novu knjigu prihvatit ćete sa zahvalnošću. Ali kad nakon ta tri sata zaklopite knjigu negdje oko Lučkog žaleći što je već kraj, onda to nije bilo kakva knjiga.
Naravno da Vodič kroz Amstač nije vrhunac literarnog stvaralaštva, ali glavni junak je toliko dopadljiv i veselo šarmantan pripovjedač da vas radnja jednostavno vuče dalje. Charles Howard, spomenuti šarmer, svakih nekoliko mjeseci utabori se u novoj europskoj metropoli i spaja ugodno s korisnim. Tj., profesionalni je lopov koji iskustvo pretače u drugorazredne krimiće. I onda se u Amstu malo zaleti. Pa se uvali u situaciju koju nijedan lopov, a kamoli profesionalni (oni nešto više drže do sebe), ne bi poželio. Uspješna krađa dva bezvrijedna gipsana majmunčića na rep mu navuče dva nimalo blaga kriminalca, jednog upornog nizozemskog detektiva i jednu rajski zgodnu plavokosu konobaricu. A i njegova urednica ga stalno zivka i pita kad će nova knjiga. Jadan Charles. Super ljetni roman.


Jedi, moli, voli (Elizabeth Gilbert)


Na ovo sam slučajno naletjela lutajući po amazon dot komu. Naručila, platila, čekala nekoliko tjedana da stigne i onda progutala u dan-dva. I onda je par sati nakon toga vidjela u hrvatskom izdanju u knjižari. Pa da im *umetnite psovku po izboru*.
Otad se Elizabeth udala, bila Oprahina gošća, roman je dosegnuo ne-znam-kakvu ogromnu nakladu, fanovi se množe diljem svijeta, a ja još uvijek dolazim u knjižnicu i gledam sirotu knjigu kako čami na stolu i nitko je neće. Pa gdje ste, ljudi?

Jedi, moli, voli je toliko slikovita priča da je teško povjerovati da je stvarna. Reklo bi se, kao iz nekog romana. Naime, autorica se odlučila izvući iz nesretnog braka i pronaći sebe. Ali u kakvom stilu! Četiri mjeseca prejedanja spaghettima i gelatom u Italiji. Potom radikalni zaokret i četiri mjeseca meditacije i molitve u indijskom ashramu. I na kraju sinteza tjelesnih i duhovnih užitaka: četiri mjeseca odmora na Baliju.

Na putu je (osim sebe) Elizabeth pronašla nove prijatelje, najbolju pizzu na svijetu, svoju riječ, puno svetih krava i ljubavnika/muža. Eh. Ne možemo svi tako, ni financijski ni situacijski. Za utjehu nam ostaje ovaj roman, koji istovremeno nudi uvid u pristojan broj životnih situacija (pozitivne, potresne, sumorne, destruktivne, poticajne, poučne itd.), male mudrosti i rješenja za izvlačenje iz stresnih škodljivih stanja svijesti, te šaren topao putopis kroz okružja prilično kontrastnog mentaliteta: he can't imagine why I would want to go to India, and to an Ashram, of all places!- when I could just stay in Italy all year, which is obviously where I belong. :)


Što sam volio (Siri Hustvedt)


E, ovo je već nešto... punokrvnije. Ako ste se načitali chick-lita do te mjere da vam se već gadi- ili vam se općenito gadi, divna divna Siri je napisala nešto božanstveno. Psihološko, teško, na mahove zamorno... i božanstveno. Priča se odvija kroz dvadesetak godina, možda i koju više, i prati razvoj prijateljstva između povjesničara umjetnosti i razuzdanog umjetnika. Na tom dugogodišnjem putu naići ćemo na dva-tri vjenčanja, delikventne sinove, smrt, pisanje doktorata, zaljubljivanje, patnju, mnogo stvaralačkog zanosa, mnogo sumnje u sebe i pregršt informacija iz različitih polja interesa vješto umetnutih u radnju.

U Siri Hustvedt zatreskana sam još od druge stranice njenog romana Zavezanih očiju. Pitala sam se, nakon što sam dvaput pročitala tu knjigu, može li ona bolje od toga. Ispostavilo se da može. Ne dirajte Što sam volio prije nego se oboružate vremenom i strpljenjem i nemojte reći da vas nisam upozorila. To nije prosječna pričica sa sretnim ili tužnim krajem, niti je uobičajen oblik ljetne razbibrige. Ali ako se odvažite strmoglaviti u tu knjigu, jer se u ovom slučaju čitanje ne može nazvati nijednim drugačijim imenom, bit će vam na kraju drago što ste počeli. I ostat će vam jedan zvučan naslov kojeg možete bez ustezanja uvrstiti među kvalitetnije romane kojih ste se primili tijekom svog čitateljskog staža.



Uživajte!

DsK



komentari (12) :: ispis :: link :: 22:07
14.07.2008., ponedjeljak
Funny Face
Vrtjela sam daljinski u rukama i istraživala zloglasnu maxtv videoteku pa naletjela na ovaj film. Zaigrana Audrey Hepburn kao Jo Stockton i rasplesani Fred Astaire kao Dick Avery odmah su me privukli pa sam ukucala pin 1 pa pin 2 pa kliknula 'gledaj' te napokon došla do filma 'Smiješno Lice' iz 1957. godine. Inače nisam pretjerano upućena u zlatno doba Hollywooda tako da sam slučajno naletjela na ovakve filmove. Ono što me strašno privlači kod njih je graciozno držanje glumaca i lepršavi pokreti njihovih tijela. A o 'drama queen efektima' (koji ponekad znaju biti i prenaglašeni) da ne govorim. No pustimo to.


Film je ustvari mjuzikl, no po meni do izražaja više dolazi sama gluma glavnih likova. Oborio me s nogu upravo zbog zadivljujuće profesionalnih plesnih scena dvaju glavnih glumaca. Audrey je u ranijem razdoblju svog života pohađala baletnu školu te kasnije školu plesa, što se moglo primjetiti prema njenom držanju i plesnim koracima. S druge strane, Fred je maher u stepanju. Nikad nisam vidjela da toreador tako kulerski drži kišobran i maše njime.

Jo je povučena djevojka koja radi u knjižari i nije otkrila žar života. Može se čak reći da živi monotonim, stabilnim životom bez ikakvih strastvenih preokreta. Zapravo, sve ono što biste očekivali od improvizirane prodavačice koju glumi hollywoodska zvijezda: knjige o empatikalizmu su joj priča za laku noć, odijeva se u zemljane boje te nije napadno našminkana (scenariste Leonarde Gershu, ne skidam kapu). No, njezin lik je doživio potpunu preobrazbu od sitnog inteligentnog sanjara zaljubljenog u drveća do elegantne pariške dame kojoj svi padaju pod noge. Jednog dana kroz njen život s vihorom prohujaju mr. Avery i urednica modnog časopisa Quality (izvrsna Kay Thompson) s njenim usklađenim (u svakom pogledu; čak malo zastrašujuće) sličnim pomoćnicama (koje, usput budi rečeno, sve govore u isti glas). Okrenuli su knjižaru naopačke s ciljem da snime nove fotografije za spomenuti časopis te kasnije shvatili da je Jo svježe lice s karakterom za kojim (ni)su tragali. Definitivno vrijedno 103 minute vašeg vremena.

Da vam iskreno kažem, dosadile su mi romantične komedije sve na istu foru, no ova je nešto posebno i *ima* nešto posebno u sebi. Cinestar predvidljivo pršti komedijama svaki drugi tjedan, što je strašno. Da se mene pita, ja bih ubacila stare klasike u taj cjelokupni ustoličeni program.

Kako ne bih zapostavila istoimeni mjuzikl Edgara MacGregora, moram spomenuti da je prvotni naziv bio 'Smarty' i završio kako je i započeo - s lošim kritikama, no kasnije je prerađen u veliki hit njujorških i londonskih kazališta. Tekstove pjesama napisao je Ira Gershwin, a glazbu stvorio George Gershwin. U mjuziklu su zasjajili Fred i njegova starija sestra Adele Astaire.


Thora
komentari (5) :: ispis :: link :: 16:43
09.07.2008., srijeda
Everything is illuminated, 2007.

Pred koji mjesec šetkala sam se tako Zagrebom i u nekom zapećku naletila na šaren plakat s hrpicom veselih ljudi i natpisom Gogol bordello. O samom koncertu bilo je dosta riječi u svim medijima pa neću u širinu o tome; bitno je samo da znate da sam, nakon što sam poskidala desetak njihovih pjesama i zatreskala se, propustila taj koncert jer nitko iz mog društva nije bio oduševljen idejom odlaska na koncert nekih tamo Ukrajinaca za koje nitko nije čuo. A i divlji su, ono. Primitivci.

To je uzrokovalo dvije stvari: jedan, na sljedeći popis novogodišnjih odluka stavljam nikad više neću dopustiti da mi nedostatak društva spriječi neki veseli naum; dva, neobičnim slijedom događaja naletjela sam na pravi dragulj od filma za kojeg vjerojatno inače ne bih tako brzo čula.

Everything is illuminated, redateljski prvijenac Lieva Schreibera, dao mi je priliku da prvi put u životu osnovano izjavim: prvo pa muško! Film sniman po istoimenom romanu čarobni je mali koloplet histerično komičnih dijaloga, slikovitih likova i jarkih boja koje pršte s ekrana. I sunockreta.

Photobucket

Mladi američki židov Jonathan Safran Foer... op op, nećemo trpati ljude u religijske ladice, kažete vi. Ali on je stvoren, oslikan i izgrađen k'o židov. Ne možete zatvoriti oči pred tim. Dakle, osim što je židov, on je i strastven sakupljač sitnica koje su pripadale članovima njegove obitelji. Patološki uporno pakira ih u majušne plastične vrećice i vješa po zidovima. Kad dobije fotografiju njegovog djeda s nepoznatom djevojkom koja ga je navodno spasila od nacista, odluči da mu nema mira dok ne riješi obiteljski misterij i otputuje... ah, u Ukrajinu. Ondje ga dočeka mladac Alex (Alexandar Perchov, da budemo precizni), njegov ponizni prevoditelj koji vjeruje da je Amerika prvorazredna zemlja, svake noći po nekoliko puta je požudan s djevojkama, a usto je izrazito odlučan u namjeri da jednog dana postane računovođa jer je to najbolje plaćeni posao na svijetu.

Rekla sam ponizni prevoditelj, ne vrsni.

Osim Alexa, Jonathanu će pomoći i Alexov djed koji nosi ogromne crne naočaletine kako bi svih uvjerio da je slijep (neuspješno), te Sammy Davis Jr. Jr., poremećena kuja koju su naši junaci proglasili službenim psom vodičem za slijepce. Ne mogu si pomoći: officious eye-seeing bitch.

Photobucket

Upečatljiva četvorka će u oronulom plavom autiću krenuti na odiseju po Ukrajini, a usput ne samo doznati tko je ljepotica s fotografije nego i biti prisiljeni suočiti se s onim dijelovima svojih života koje su odavno potisnuli. Upravo u tome leži snaga ovog filma: ostaje pozitivan i humorističan gotovo cijelo vrijeme, ali krcat je simbolima i situacijama koje će nam pokazati da nas život može povesti nevjerojatnim putevima i natjerati nas da navučemo crne naočale kako se ne bi morali svako jutro pogledati u zrcalo i vidjeti kakve smo osobe postali. Neki od nas možda će pokušati razjasniti tuđu povijest, neki će napraviti sve da zaborave svoju. Neki od nas gradit će lažnu sjajnu sliku o svom životu kako bi skrili tužnu, bezizlaznu svakodnevicu. A ne skrivamo je od drugih, nego od sebe samih.

U ulozi Jonathana briljira Elijah Wood- ukočeno, nesigurno i zakopčano do grla. Alexa pak prvorazredno glumi Eugene Hutz, osnivač Gogol bordella- eto, sad vam je jasan početak. Moj najdraži lik ostaje Sammy Davis Jr. Jr. She's deranged, but so so playful!

Photobucket

Da se dotaknem i romana, bez kojeg ove tople ljudske priče ne bi ni bilo: napisao ga je Jonathan Safran Foer, mladi američki židov (kunem se!) u obliku kombinacije Alexovih pisama i Jonathanove priče o povijesti stanovnika stanovitih ukrajinskih sela. Film je snimljen samo po Alexovom dijelu, onom koji opisuje njihovu very rigid search. Doslovno ekraniziranje romana rezultiralo bi psihotičnim filmom koji bi gledatelja ostavio kompletno zbunjenim, a na ovaj način Schreiber je ispleo simpatično i dirljivo remek-djelo. Smijat ćete se vegetarijancima čak i ako ste i sami jedan, zdvajat ćete nad besmislom rata, zapitat ćete se zašto zapravo ostavljamo napojnice službenicima koji nam parkiraju auto i završiti iznimno zadovoljni jer, na kraju, everything is illuminated.


DsK
Photobucket
komentari (3) :: ispis :: link :: 23:11

< srpanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

"Velika očekivanja" su blog koji se bavi književnošću, kazalištem, umjetnošću, arhitekturom, filmom, glazbom, a ponekad zađe i u svijet mode. Ukratko, bavi se zanimljivostima u kulturi koju pokušava, uvijek u nekim drugačijim oblicima, prenijeti na čitatelja.


Naslov je preuzet s poznatog romana Charlesa Dickensa, kako bi najbolje opisao potragu za umjetnosti u kulturi te britkost stila kojim je ovaj blog pisan. Naravno, to je samo mišljenje šestorice ljudi koji su ga pokrenuli, a na vama je, čitatelji, da procijenite naše i nadodajete vlastite kritike.

E-mail redakcije:
velikaocekivanja@gmail.com


Dizajn: Vjetrovito
Fotografije: Boris
Copyright © 2007-2009, Velika očekivanja
Arhiv
Ovdje su izlistani svi prethodni brojevi Velikih očekivanja, od prvoga prema prošlomjesečnom. Naslovnica pojedinog broja ujedno je i poveznica s njim na stranicama.























































































































































































Naslovnice za određeni mjesec nastaju krajem tog mjeseca kako bismo što bolje bili u tijeku s kulturnim događanjima.
O nama
Boris
Minimalizam je filozofija današnjice, te se prema tomu orijentiram. Volim kada je u malo toga, malo slika, malo riječi, i malo varijacija izrečeno jednako dostojno nešto što bi se u proteklim stoljećima velikodušno izricalo. Naravno, ukoliko nešto pripada tom vremenu, pokušavam se i ja prebaciti. No, prostornost, funkcionalnost i ugođaj je ono što me trenutačno okružuje i teško je mašto prebaciti u neke druge sfere. Ritmovi koji se lagodno ponavljaju, riječi koje plove u zraku, nebo, svjetlost i voda.

DsK
Pohlepno stvorenje s autističnim ukusom. Skoro sve prolazi. Etno muzika. Knjige za samopomoć. Filmovi sa zgodnim glumcima. Bez predrasuda i ovisnički uporno, ja konzumiram konzumiram konzumiram, vječno u potrazi za nečim što će mi učvrstiti vjeru u modernu kulturu. Kriteriji su mi visoki, ali svemu dajem šansu.
Uvijek nosim dva mp3 playera sa sobom. Za svaki slučaj. Ako jedan crkne.

darksoul
Budući da je na ovom blogu u trendu biti u nečemu izgubljen, ja eto biram biti izgubljena u prijevodu te stranim jezicima. Uživam u knjigama, maštovito i bogato konstruiranim rečenicama, novim stvarnostima koje mi nudi literarni svijet, likovima čiji identitet mogu preuzeti i u tuđim životima koje kroz knjige mogu voditi. Dakle, iz svega navedenog moguće je izvesti slijedeći zaključak – sanjar vulgaris. Ne, nije loše, još je gore od toga... Poprilično izbirljiva, izbjegavat ću klasične ljubiće i krvave krimiće, kao i neuvjerljive fantasy stvarnosti, a oduševljavati se knjigama o krizama ličnosti i potragama svake vrste. U skladu sa svojom melankoličnom ličnosti u pitanjima glazbe često ću posegnuti za klasikom, jazzom i lagano tužnjikavim tonovima. No, ni rokersko-metalna prošlost nije za odbaciti. Na sva usta hvalim Salvadora Dalija, Hermana Hessea, Amelie i sve što je zeleno (osim brokule). Kazalište pohodim vrlo često, najčešće su mi postaje Kerempuh i Gavella, znadoh zalutati i u Itd, dok Komediju elegantno zaobilazim jer ne volim mjuzikle (sniffam i na opere).

lugh
izgubljenog više u glazbi nego u filmovima i knjigama, možete me pronaći rano ujutro u jednom od gradskih tramvaja kako stojim do prozora i sa slušalicama u ušima na kojima svira nešto lagano /indie lo-fi, downtempo, nešto alternativno/ gledam u ljude na ulici, a nešto rijeđe /ali uopće ne rijetko/ pred kraj dana odem s društvom u kazalište. što se tiče filmova, opsjednut sam sa svime što ima veze sa "sundance film festivalom". knjige koje volim su neobavezna beletristika, jer mi je važnije kako je knjiga napisana od radnje koja se u njoj odvija. ne idem u muzeje ako ne ide hrpa ljudi sa mnom, jer su mi dosadni. s druge strane, ulaznicu za dobru izložbu fotografija kupim bez razmišljanja.

thora
last.fm+golema šalica vrućeg jacobsa s mlijekom i vanilijom i puno šećera(a može i caramel hot chocolate iz starbucksa, ovisi kaj vam je bliže :P)+zimsko predvečerje+debela topla deka+knjiga
and i'm yours.
^^

Moooi
Pohlepno kupujem monografije i pokušavam pronaći mjesto za njih na i onako pretrpanim policama. Slijepo obožavam sve što uključuje Roberta Doisneaua, Gaudíja, njemački ekspresionizam i španjolske uličice. Slušam Noir Desir, Lovage, većinom stari rock i Chopina prije spavanja. Čitam sve što mi padne pod ruku. I to bi uglavnom bilo to.

Ostalo
Na naslovnici blog.hr-a...

ČIP - 4. 10. 2009.
Serija postova o Berlinu - 9. 8. 2009.
Koncert Macy Gray - 28. 5. 2009.
Debakl ovogodišnjeg Cro-a-Portera - 21. 4. 2009.
Alicia Keys oduševila publiku u Zagrebu - 13. 10. 2008.
Kulturna događanja u Novom Zagrebu - 25. 6. 2008.
Turandot u Gavelli - 1. 5. 2008.
Cro a Porter - 6. 4. 2008.
O Doris Lessing - 14. 10. 2007.
Veliki Gatsby u ZeKaeMu - 29. 9. 2007.
Sziget Festival pa Budimpešta - 20. 8. 2008.


Velika očekivanja on Facebook



Knjižare i nakladnici
Ovo je popis najvažnijih hrvatskih knjižara i nakladnika koji imaju svoje internetske stranice: Algoritam :: AGM :: Bulaja :: Celeber :: Ceres :: Disput :: Durieux :: Ex libris :: Fraktura :: Hena com :: Jesenski i Turk :: Katarina Zrinski :: Matica hrvatska :: Meandar :: Moderna vremena :: Mozaik knjiga :: Naklada Ljevak :: Naklada OceanMore :: Planetopija :: Profil :: Školska knjiga :: VBZ :: Vuković & Runjić :: Zagrebačka stvarnost

Popis internetskih stranica engleskih knjižara: Bloomsbury :: Penguin :: Books at Random House :: Random House :: Transworld Publishers :: Vintage


Kazališta
Popis internetskih stranica nekih hrvatskih kazališta i nekoliko zgodnih informativnih linkova za ljubitelje života na daskama:
HNK Zagreb :: HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka :: HNK Split :: HNK Osijek :: HNK Varaždin :: Gavella :: Teatar EXIT :: Kerempuh :: Komedija :: Teatar &TD :: ZKM :: HKD teatar Rijeka
GKM Split :: HKK Zadar
Teatar.hr :: Planet Actors

E-mailovi:
Boris
DsK
Darksoul
Lugh
Thora
Moooi
24.07.2008., četvrtak
Kunsthaus Graz /trenutačni postav/
Nakon što smo zaključili kako su mnoga zagrebačka kazališta preko ljeta zatvorila svoja vrata vjernim gledateljima, a galerije i muzeji postali suhoparni svojim izlošcima, zaputili smo se u najpoznatiji austrijski muzej suvremene umjetnosti Kunsthaus Graz, koji se nalazi na samoj obali Mure, a koji je i sâm djelo vrhunske suvremene arhitekture. Izgrađen 2003. godine, prema projektima londonskih arhitekata Petera Cooka i Colina Fourniera, ovaj se muzej sastoji od tri dijela i ima oko 11100 metara kvadratnih prostora iskoristivog za razne izložbe. Ulaz, iznad kojega se nalazi kip grčke muze Polihimnije, sadrži trgovine i kafić, a na katu izložbeni prostor nazvan Camera Austria, u kojem su trenutačno fotografije nogometnih događanja, sportaša, itd.


Najzanimljiviji dio, dakako, jest Friendly Alien (kojega smo mi iz Velikih očekivanja popularno nazvali Želudac), a u kojemu se nalaze čak dva izložbena prostora, na svakoj od gornjih etaža po jedan. Na istočnoj strani Aliena postavljeno je oko devet stotina svjetala kojima taj dobroćudni vanzemaljac komunicira sa stanovnicima i posjetiteljima Graza. Treći dio, onaj natanji i najuži koji se prostire s gornje strane je Needle, odnosno Igla, a u njoj se, kako nam je objašnjeno, često održavaju svečanosti, zabave, prijmovi i domjenci.


Sada, nakon što smo vam predstavili sâm muzej, možemo se posvetiti opisu trenutačnih izložbi. Dakle, platite ulaznicu od sedam eura (ili ako imate manje od 27 godina, samo tri eura), te ako imate sreću, dobijete Joanneum cjelodnevnu ulaznicu pomoću koje možete posjetiti još desetak muzeja i galerija u gradu. No, naravno, najzanimljivije se nalazi upravo u Kunsthausu.

Thyssen-Bornemisza Art Contemporary

Ova izložba, podnaslova Collection as Aleph očito je inspirirana knjigom Jorgea Luisa Borgesa, što se vidi i po primjercima izloženima uz dvosjede u Needleu. Inače, izložba je postavljena u prostoru Friendly Aliena nazvanom Space02, i trajat će još do 26. listopada. Sinteza strukturalne i simbolističke beskonačnosti arhitekture izložbenog prostora kao da je stvorena za gledatelja koji obilazi nove svjetove stvorene prema Borgesovoj knjizi. Tu beskonačnost zrcala postavljena uz unutarnje stijenke Alienove "kože" samo povećavaju, dok ponavljanje određenih elemenata pridonosi dinamizmu kojim će se izložba obilaziti. Povremeno, tu se nalazi i pokoje platno s filmom, dok u pozadini svira glazba izmješana s nekakvim vanzemaljskim zvukovima.


Složenu arhitekturu prostora ove izložbe razvili su bečki arhitekti iz ureda nextENTERprise, koji su se specijalizirali za izložbene prostore te djeluju po Austriji i šire. Otkrili su kako fraktalnost povećava i potiče moć prisjećanja i maštovitost, te to sve zajedno spojili s bezvremenskim Borgesovim zamislima u jedinstven događaj suvremene umjetnosti.


Joe Colombo
Design and the Invention of the Future


Sjećate li se kako su pedesetih godina zamišljali budućnost? Upravo takva je izložba dizajnera Joea Colomba. Televizori koji se uvlače u strop, pokretni zidovi s ugrađenim mini-barovima te podzemni nuklearni gradovi - zvuči, kako vele i u Kunsthausu, kao iz kakvog filma o Jamesu Bondu iz tog doba. Šezdesete koje odišu smionom funkcionalnošću za to doba ovim su jedinstvenim (a katkad i glomaznim) izlošcima predstavljene suvremenom čovjeku.


Ako ste ikada čuli za Elda naslonjač ili pak za Alogena svjetiljku, vjerojatno niste niti znali da je to izum Joea Colomba, kojemu je ovo prvi puta da je posvećena retrospektivna izložba, a umro je još davne 1971. godine. Vjerojatno najpoznatiji njegov izum jest stolac Universale. Današnjem čovjeku, zapravo, stolac ne predstavlja ništa, jer nalikuje na vrtićke plastične stolce, no u prvom polovici dvadesetog stoljeća plastika se tek počinje masovno koristiti te razni dizajneri kao što je bio i Colombo otkrivaju razne mogućnosti koje ona nudi. Tako, Universale ima bazu na kojoj se sjedi, dok se na nju mogu nadodavati razne duljine nogu, tako da od dječjeg stolca, preko onog za odrasle, možemo dobiti i onaj barski.

Ukoliko ju želite posjetiti, požurite, jer ova izložba traje samo do kraja kolovoza.


Nieto Sobejano Arquitectos, Madrid
arquitectura concreta


Radi se o dvoje madridskih arhitekata, a to su Fuensanta Nieto i Enrique Sobejano, koji su se proslavili u vidu španjolske arhitektonske scene ali i šire. Ova izložba predstavlja njihove trenutačne projekte, a neki od njih su i novi Kongresni centar za ovogodišnji Expo sajam u Zaragozi, kao i arheološki muzej Madinat al Zahra u Córdobi. U sâmom Grazu, Nieto Sobejano bili su angažirani kako bi proširili stari Landesmuseum Joanneum, kao i za krov trgovačke zgrade Kastner & Öhler.


Skice, makete i fotografije su izložene u predvorju Aliena, a izložba će trajati do 3. kolovoza.

Kunsthaus Graz očito nije muzej koji biste posjetili samo jednom u svom životu, jer svojom dinamičnošću izmjena izložbi posjetitelja nagovara da uvijek iznova posjećuje tog skromnog i tihog vanzemaljca koji obitava u samom središtu Graza promatrajući sive vode rijeke Mure.

B. D.
komentari (6) :: ispis :: link :: 18:04
21.07.2008., ponedjeljak
Šareni ljetni mix, vol.1 :)


Eto, praznici su konačno počeli, a s njima i blaga letargija koja ponekad nastupi sredinom srpnja. Ima sretnika koji su tjedan dana hopsali na EXITu, potom par dana zaneseno piljili (u ekran ili u daljinu) u Motovunu, a možda stignu skočiti i na jedan od brojnih ljetnih kulturnih festivala na hrvatskoj obali.

Ostali (ubraja se tu i Iskreno Vaša) koji nisu te sreće mogu samo posuditi kakvu knjigu pa se uputiti na gradsku plažu. Ili na vlastiti balkon. U tom slučaju, nekoliko preporuka ne može škoditi. Pročitajte, pogledajte. Ako se nekome svidi neka javi, ako se nimalo ne svidi, neka svejedno viče na mene. Bilo kakav feedback bit će cijenjen.

Attention: dugačak post! Mala slova, bez slika!
Ali ne zamjerite; vjerujem da se isplati.





Cinemanija iliti naslovi su linkići


Into the wild

iliti what use are emotions you keep all to yourself?


Ako ste kojim slučajem uhvatili stanovitu Oprah epizodu ili pak njezinu reprizu nekoliko mjeseci kasnije; ako ste naletjeli u knjižari na istoimeno djelo Jona Krakauera; ako ste mahniti fan Seana Penna pa pratite sve što ovaj snimi ili režira; ako ste tinejdžerski zatreskani u Emilea Hirschea; ako... čuli ste za ovaj film. Snimljen je po spomenutom romanu, koji je pak napisan kao kronika stvarnog kerouačkog tumaranja po Americi. Mladi Chris McCandless (lijepi Emile H.) se početkom devedesetih odrekao svih zemaljskih dobara, razrezao kreditne kartice, spakirao najnužnije u ruksak i otisnuo se na ludastu i hrabru odiseju koja je, dok je trajala, bila ... nešto kao materijaliziran osjećaj prvog bungee-jumping pokušaja. Nije da govorim iz iskustva, ali trudim se pronaći slikovitu paralelu. U svakom slučaju, Chris je u nešto manje od dvije godine proživio i iskusio više od prosječnog čovjeka u cijelom svom vijeku. Njegova biografija, nažalost, ne završava sretno, ali i tužni krajevi ponekad imaju svrhu. Ova dvosatna fantastična filmska priča (hail to Sean Penn!) pokazat će vam koliko nam je malo potrebno da budemo sretni. Ali i, kako sam Chris na kraju zaključi, da ta sreća vrijedi samo ako je imamo s kim podijeliti.


Wristcutters: a love story

iliti mislim da se crkvenim glavešinama ne bi dopala ideja da čak i u paklu možeš naći srodnu dušu


Crkva kaže da je samoubojstvo grijeh. Nećemo ulaziti u raspravu o utemeljenosti teze, ali već u prvom razredu na vjeronauku se uči jednostavnu kršćansku istinu: kad napraviš grijeh tog kalibra, ideš u pakao. I to u kakav. Siroti Zia (Patrick Fugit) rezanjem žila ne dospije u očekivano goruće okruženje gdje će ga vrag svako toliko bockati vilama u osjetljive dijelove tijela, nego u sasvim normalan svijet. Samo malo gori od sadašnjeg. Nema jarkih boja, nitko se ne smije, a odlazak u bar gdje pogađate kako je tko okončao život postaje vrhunska subotnja zabava. Tužno. A onda Zia doznaje da je njegovo djevojče pošlo za njim. Pa sjedne u auto i brže-bolje krene u potragu.
Ovako osvježavajuć film (iako, priznajem, ne pršti pozitivnim i veselim slikama) nisam gledala odavno. Možda i nikad. Priča se djelomično tematski poklapa s onom iz Ja ću budan sanjati, ali je izgrađena na sasvim nov način. Likovi su privlačno uvrnuti i eklektični, okruženje u jednakoj mjeri depresivno i dopadljivo, a svaki novi događaj neočekivan i nepredvidljiv. Tja, tko bi rekao da šibice mogu odletjeti u nebo i postati zvijezde?


Oslikani veo

iliti Edward Norton, naravno


Nisam sigurna što napisati o ovome. Mislim da sam sve rekla u podnaslovu. *love*
Šalu na stranu, ova ekranizacija romana je u osnovi jedna tipična romantična priča. Ne mogu ja puno utjecati na to. Ali je vrijedi pogledati jer je, tako tipična (ona se uda bez ljubavi, ona njega prevari jer je nesretna), odigrana u nesvakidašnjim okolnostima (on se uvrijedi i odvede je u središte epidemije kolere, tako joj i treba bludnici!), postavljena u nesvakidašnje okruženje (epidemija kolere se sasvim slučajno pojavila u kineskoj zabiti koja je, također sasvim slučajno, geografski i vizualni raj na zemlji) i završava... a možda malo manje nesvakidašnje. Naravno da joj on oprosti jer je voli. I naravno da se ona putem zaljubi u njega jer uvidi kako je plemenit i nesebičan i divan. I zgodan, za to joj je neobično dugo trebalo. A onda dođe sam kraj kojeg vam neću odati.

Pogledajte ovaj filmić za kojeg, unatoč mlakim ocjenama službene kritike, čvrsto tvrdim da je divan od početka do kraja. Naomi Watts je neloša u ulozi razmažene male bogatašice koja, lišena londonske udobnosti i jednako razmaženih bogatih prijatelja, postaje nešto pametnija i uviđa koje su prave životne vrijednosti. Ed je neloš općenito. Krajolik je čisto estetsko bogatstvo, smireno i opuštajuće. Okolnosti su sirove, al život je takav. Sve u svemu, pet plus.




Literatura: živjeli ljetni popusti!


Vodič kroz Amsterdam za dobre lopove (Chris Ewan)

Kad znate da vas čeka tri sata truckanja do Zagreba, s uključenim svraćanjem u Delnice i Karlovac, bilo kakvu novu knjigu prihvatit ćete sa zahvalnošću. Ali kad nakon ta tri sata zaklopite knjigu negdje oko Lučkog žaleći što je već kraj, onda to nije bilo kakva knjiga.
Naravno da Vodič kroz Amstač nije vrhunac literarnog stvaralaštva, ali glavni junak je toliko dopadljiv i veselo šarmantan pripovjedač da vas radnja jednostavno vuče dalje. Charles Howard, spomenuti šarmer, svakih nekoliko mjeseci utabori se u novoj europskoj metropoli i spaja ugodno s korisnim. Tj., profesionalni je lopov koji iskustvo pretače u drugorazredne krimiće. I onda se u Amstu malo zaleti. Pa se uvali u situaciju koju nijedan lopov, a kamoli profesionalni (oni nešto više drže do sebe), ne bi poželio. Uspješna krađa dva bezvrijedna gipsana majmunčića na rep mu navuče dva nimalo blaga kriminalca, jednog upornog nizozemskog detektiva i jednu rajski zgodnu plavokosu konobaricu. A i njegova urednica ga stalno zivka i pita kad će nova knjiga. Jadan Charles. Super ljetni roman.


Jedi, moli, voli (Elizabeth Gilbert)


Na ovo sam slučajno naletjela lutajući po amazon dot komu. Naručila, platila, čekala nekoliko tjedana da stigne i onda progutala u dan-dva. I onda je par sati nakon toga vidjela u hrvatskom izdanju u knjižari. Pa da im *umetnite psovku po izboru*.
Otad se Elizabeth udala, bila Oprahina gošća, roman je dosegnuo ne-znam-kakvu ogromnu nakladu, fanovi se množe diljem svijeta, a ja još uvijek dolazim u knjižnicu i gledam sirotu knjigu kako čami na stolu i nitko je neće. Pa gdje ste, ljudi?

Jedi, moli, voli je toliko slikovita priča da je teško povjerovati da je stvarna. Reklo bi se, kao iz nekog romana. Naime, autorica se odlučila izvući iz nesretnog braka i pronaći sebe. Ali u kakvom stilu! Četiri mjeseca prejedanja spaghettima i gelatom u Italiji. Potom radikalni zaokret i četiri mjeseca meditacije i molitve u indijskom ashramu. I na kraju sinteza tjelesnih i duhovnih užitaka: četiri mjeseca odmora na Baliju.

Na putu je (osim sebe) Elizabeth pronašla nove prijatelje, najbolju pizzu na svijetu, svoju riječ, puno svetih krava i ljubavnika/muža. Eh. Ne možemo svi tako, ni financijski ni situacijski. Za utjehu nam ostaje ovaj roman, koji istovremeno nudi uvid u pristojan broj životnih situacija (pozitivne, potresne, sumorne, destruktivne, poticajne, poučne itd.), male mudrosti i rješenja za izvlačenje iz stresnih škodljivih stanja svijesti, te šaren topao putopis kroz okružja prilično kontrastnog mentaliteta: he can't imagine why I would want to go to India, and to an Ashram, of all places!- when I could just stay in Italy all year, which is obviously where I belong. :)


Što sam volio (Siri Hustvedt)


E, ovo je već nešto... punokrvnije. Ako ste se načitali chick-lita do te mjere da vam se već gadi- ili vam se općenito gadi, divna divna Siri je napisala nešto božanstveno. Psihološko, teško, na mahove zamorno... i božanstveno. Priča se odvija kroz dvadesetak godina, možda i koju više, i prati razvoj prijateljstva između povjesničara umjetnosti i razuzdanog umjetnika. Na tom dugogodišnjem putu naići ćemo na dva-tri vjenčanja, delikventne sinove, smrt, pisanje doktorata, zaljubljivanje, patnju, mnogo stvaralačkog zanosa, mnogo sumnje u sebe i pregršt informacija iz različitih polja interesa vješto umetnutih u radnju.

U Siri Hustvedt zatreskana sam još od druge stranice njenog romana Zavezanih očiju. Pitala sam se, nakon što sam dvaput pročitala tu knjigu, može li ona bolje od toga. Ispostavilo se da može. Ne dirajte Što sam volio prije nego se oboružate vremenom i strpljenjem i nemojte reći da vas nisam upozorila. To nije prosječna pričica sa sretnim ili tužnim krajem, niti je uobičajen oblik ljetne razbibrige. Ali ako se odvažite strmoglaviti u tu knjigu, jer se u ovom slučaju čitanje ne može nazvati nijednim drugačijim imenom, bit će vam na kraju drago što ste počeli. I ostat će vam jedan zvučan naslov kojeg možete bez ustezanja uvrstiti među kvalitetnije romane kojih ste se primili tijekom svog čitateljskog staža.



Uživajte!

DsK



komentari (12) :: ispis :: link :: 22:07
14.07.2008., ponedjeljak
Funny Face
Vrtjela sam daljinski u rukama i istraživala zloglasnu maxtv videoteku pa naletjela na ovaj film. Zaigrana Audrey Hepburn kao Jo Stockton i rasplesani Fred Astaire kao Dick Avery odmah su me privukli pa sam ukucala pin 1 pa pin 2 pa kliknula 'gledaj' te napokon došla do filma 'Smiješno Lice' iz 1957. godine. Inače nisam pretjerano upućena u zlatno doba Hollywooda tako da sam slučajno naletjela na ovakve filmove. Ono što me strašno privlači kod njih je graciozno držanje glumaca i lepršavi pokreti njihovih tijela. A o 'drama queen efektima' (koji ponekad znaju biti i prenaglašeni) da ne govorim. No pustimo to.


Film je ustvari mjuzikl, no po meni do izražaja više dolazi sama gluma glavnih likova. Oborio me s nogu upravo zbog zadivljujuće profesionalnih plesnih scena dvaju glavnih glumaca. Audrey je u ranijem razdoblju svog života pohađala baletnu školu te kasnije školu plesa, što se moglo primjetiti prema njenom držanju i plesnim koracima. S druge strane, Fred je maher u stepanju. Nikad nisam vidjela da toreador tako kulerski drži kišobran i maše njime.

Jo je povučena djevojka koja radi u knjižari i nije otkrila žar života. Može se čak reći da živi monotonim, stabilnim životom bez ikakvih strastvenih preokreta. Zapravo, sve ono što biste očekivali od improvizirane prodavačice koju glumi hollywoodska zvijezda: knjige o empatikalizmu su joj priča za laku noć, odijeva se u zemljane boje te nije napadno našminkana (scenariste Leonarde Gershu, ne skidam kapu). No, njezin lik je doživio potpunu preobrazbu od sitnog inteligentnog sanjara zaljubljenog u drveća do elegantne pariške dame kojoj svi padaju pod noge. Jednog dana kroz njen život s vihorom prohujaju mr. Avery i urednica modnog časopisa Quality (izvrsna Kay Thompson) s njenim usklađenim (u svakom pogledu; čak malo zastrašujuće) sličnim pomoćnicama (koje, usput budi rečeno, sve govore u isti glas). Okrenuli su knjižaru naopačke s ciljem da snime nove fotografije za spomenuti časopis te kasnije shvatili da je Jo svježe lice s karakterom za kojim (ni)su tragali. Definitivno vrijedno 103 minute vašeg vremena.

Da vam iskreno kažem, dosadile su mi romantične komedije sve na istu foru, no ova je nešto posebno i *ima* nešto posebno u sebi. Cinestar predvidljivo pršti komedijama svaki drugi tjedan, što je strašno. Da se mene pita, ja bih ubacila stare klasike u taj cjelokupni ustoličeni program.

Kako ne bih zapostavila istoimeni mjuzikl Edgara MacGregora, moram spomenuti da je prvotni naziv bio 'Smarty' i završio kako je i započeo - s lošim kritikama, no kasnije je prerađen u veliki hit njujorških i londonskih kazališta. Tekstove pjesama napisao je Ira Gershwin, a glazbu stvorio George Gershwin. U mjuziklu su zasjajili Fred i njegova starija sestra Adele Astaire.


Thora
komentari (5) :: ispis :: link :: 16:43
09.07.2008., srijeda
Everything is illuminated, 2007.

Pred koji mjesec šetkala sam se tako Zagrebom i u nekom zapećku naletila na šaren plakat s hrpicom veselih ljudi i natpisom Gogol bordello. O samom koncertu bilo je dosta riječi u svim medijima pa neću u širinu o tome; bitno je samo da znate da sam, nakon što sam poskidala desetak njihovih pjesama i zatreskala se, propustila taj koncert jer nitko iz mog društva nije bio oduševljen idejom odlaska na koncert nekih tamo Ukrajinaca za koje nitko nije čuo. A i divlji su, ono. Primitivci.

To je uzrokovalo dvije stvari: jedan, na sljedeći popis novogodišnjih odluka stavljam nikad više neću dopustiti da mi nedostatak društva spriječi neki veseli naum; dva, neobičnim slijedom događaja naletjela sam na pravi dragulj od filma za kojeg vjerojatno inače ne bih tako brzo čula.

Everything is illuminated, redateljski prvijenac Lieva Schreibera, dao mi je priliku da prvi put u životu osnovano izjavim: prvo pa muško! Film sniman po istoimenom romanu čarobni je mali koloplet histerično komičnih dijaloga, slikovitih likova i jarkih boja koje pršte s ekrana. I sunockreta.

Photobucket

Mladi američki židov Jonathan Safran Foer... op op, nećemo trpati ljude u religijske ladice, kažete vi. Ali on je stvoren, oslikan i izgrađen k'o židov. Ne možete zatvoriti oči pred tim. Dakle, osim što je židov, on je i strastven sakupljač sitnica koje su pripadale članovima njegove obitelji. Patološki uporno pakira ih u majušne plastične vrećice i vješa po zidovima. Kad dobije fotografiju njegovog djeda s nepoznatom djevojkom koja ga je navodno spasila od nacista, odluči da mu nema mira dok ne riješi obiteljski misterij i otputuje... ah, u Ukrajinu. Ondje ga dočeka mladac Alex (Alexandar Perchov, da budemo precizni), njegov ponizni prevoditelj koji vjeruje da je Amerika prvorazredna zemlja, svake noći po nekoliko puta je požudan s djevojkama, a usto je izrazito odlučan u namjeri da jednog dana postane računovođa jer je to najbolje plaćeni posao na svijetu.

Rekla sam ponizni prevoditelj, ne vrsni.

Osim Alexa, Jonathanu će pomoći i Alexov djed koji nosi ogromne crne naočaletine kako bi svih uvjerio da je slijep (neuspješno), te Sammy Davis Jr. Jr., poremećena kuja koju su naši junaci proglasili službenim psom vodičem za slijepce. Ne mogu si pomoći: officious eye-seeing bitch.

Photobucket

Upečatljiva četvorka će u oronulom plavom autiću krenuti na odiseju po Ukrajini, a usput ne samo doznati tko je ljepotica s fotografije nego i biti prisiljeni suočiti se s onim dijelovima svojih života koje su odavno potisnuli. Upravo u tome leži snaga ovog filma: ostaje pozitivan i humorističan gotovo cijelo vrijeme, ali krcat je simbolima i situacijama koje će nam pokazati da nas život može povesti nevjerojatnim putevima i natjerati nas da navučemo crne naočale kako se ne bi morali svako jutro pogledati u zrcalo i vidjeti kakve smo osobe postali. Neki od nas možda će pokušati razjasniti tuđu povijest, neki će napraviti sve da zaborave svoju. Neki od nas gradit će lažnu sjajnu sliku o svom životu kako bi skrili tužnu, bezizlaznu svakodnevicu. A ne skrivamo je od drugih, nego od sebe samih.

U ulozi Jonathana briljira Elijah Wood- ukočeno, nesigurno i zakopčano do grla. Alexa pak prvorazredno glumi Eugene Hutz, osnivač Gogol bordella- eto, sad vam je jasan početak. Moj najdraži lik ostaje Sammy Davis Jr. Jr. She's deranged, but so so playful!

Photobucket

Da se dotaknem i romana, bez kojeg ove tople ljudske priče ne bi ni bilo: napisao ga je Jonathan Safran Foer, mladi američki židov (kunem se!) u obliku kombinacije Alexovih pisama i Jonathanove priče o povijesti stanovnika stanovitih ukrajinskih sela. Film je snimljen samo po Alexovom dijelu, onom koji opisuje njihovu very rigid search. Doslovno ekraniziranje romana rezultiralo bi psihotičnim filmom koji bi gledatelja ostavio kompletno zbunjenim, a na ovaj način Schreiber je ispleo simpatično i dirljivo remek-djelo. Smijat ćete se vegetarijancima čak i ako ste i sami jedan, zdvajat ćete nad besmislom rata, zapitat ćete se zašto zapravo ostavljamo napojnice službenicima koji nam parkiraju auto i završiti iznimno zadovoljni jer, na kraju, everything is illuminated.


DsK
Photobucket
komentari (3) :: ispis :: link :: 23:11

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se