uspomene i sitnice
petak, 10.09.2010.
Ne znam što mi se događa, postala sam čudna.
Ne želim nikog vidjeti.
Sebična sam.
Večeras sam shvatila koliko sam važnih ljudi zanemarila u svom posjetu ovdje...samo se s bratom družim, a i to zbog činjenice da živimo skupa i da on zna kad me treba pustiti na miru.
Ne ide mi se dolje...nimalo. Uopće.
A znam da moram i da je tim gore što dulje odgađam, jer ovdje ionako već tjednima samo gostujem, i ne sudjelujem.
Valjda se bojim svega što bih dolje mogla zateći.
Zapravo, bojim se da će sve biti isto...
A nisam ni do kraja ovdje, svugdje sam napola, i to je nezdravo.
Nije to samo zbog tebe...mislim da mi kronično fali samoća i ovdje je iskorištavam do maksimuma.
Opet mijenjam dan za noć.
Bezobrazna sam prema svome tijelu. Prema obitelji, prijateljima, prema sebi.
Jedino prema tebi nisam...a ti to možda zaslužuješ više od drugih.
Ma, ne znam. Srećom, dovoljno se poznajem da znam kad sam upala u začarani krug, i imam dovoljno muda da se iz njega iščupam.
A ti?
