uspomene i sitnice
ponedjeljak, 18.01.2010.
15. 01. 2010.
Vidim te na svakom koraku. Kada hodam, zamišljam da te slučajno srećem. Kada sjedim na kauču, zamišljam da otvaraš vrata i iz nekog razloga ulaziš. kada ležim u krevetu, zamišljam te kako stojiš ispod prozora i osluškuješ. Kada kuham, zamišljam da kuham za tebe. Zamišljam da se oblačim i skidam za tebe. Da mi prolaziš rukom kroz kosu, da ležiš pored mene, da zajedno gledamo Zvjezdane staze.
Toliko toga o meni ne znaš (a opet, znaš sve što je bitno). Sve što doživim, doživljavam s tobom, i s bolnom sviješću da ti to nećeš saznati. Sve ti želim prepričati, pa zamišljam da me slušaš, i da razumiješ.
Zamišljam da ti je stalo.
Lijepa je to maštarija.
Nažalost, na tome i ostaje. Jer, toliko toga sada o tebi ne znam (a opet, znam sve što je bitno), da ne mogu ni pretpostaviti što osjećaš.
Vrijeme provedeno s tobom je neprocjenjivo. Nikad nikoga nisam toliko cijenila; nikad nikome nije bilo lakše imati me cijelu.
I evo, sada, dok mi se oči sklapaju i već napola tonem u san, ne ostavljam olovku, jer ti ne ostavljaš mene. Tu si, u ovoj sobi. U svakoj slici nalijepljenoj na zid, u posteljini, u svjetlosti lampe.
I znam, sa stopostotnom sigurnošću znam - gdje god završila, s kim god živjela, čak i ako te jednom budem potrpuno preboljela - kad god budem hodala ovim ulicama, zamišljat ću da tebe srećem.
Ovaj će grad uvijek odisati tobom.
