uspomene i sitnice
nedjelja, 03.01.2010.
Svaku večer me uhvati nervoza.
Zapravo, nije to nužno samo večer.
To se desi svaki put kad naiđem na neki tvoj trag.
Proklet je taj Fejsbuk, i mrzim ga. Iza svakog tvog statusa tražim skriveno značenje, iza svakog posta, filmića, komentara...o pjesmama da ne govorim!
I konstantno se borim sa svojim egom koji me uporno uvjerava da je nešto upućeno baš meni, pa ona druga strana tvrdi da umišljam i da to sa mnom nema veze...ali sama činjenica da se još uvijek tražim u tvojim mislima govori mnogo.
Na moju žalost, govori samo o meni.
Ne znam više kako pristupiti svemu što mi je u srcu. Fališ mi, fališ mi, i izluđuje me ova naša nekomunikacija koja me tjera da te uhodim po internetu...jer samo želim još uvijek o tebi nešto znati, imati bilo kakve informacije.
Zanima me kako si, ali iskreno, a nemam načina da te pitam...a i da te pitam, ne vjerujem da bih dobila iskren odgovor.
Ne zato što nemam povjerenja u tebe, nego zato što znam da bih ja na isto pitanje odgovorila sa "dobro"...a nisam dobro.
Želim opet moći razgovarati s tobom, a ne znam ni kako ni gdje...a ni zašto. Što bih time postigla, u koju ladicu bih spremila znanja o tebi...joj, ne znam.
A večeras mi je jasna moja nervoza, u potpunosti...ne želim da mi ne vjeruješ...vjerojatno misliš da sam hladna. Nisam...nisam!
Nemaš pojma kako mi je.
Ali prvi put sam malo razmislila o tome, i shvatila da vjerojatno imam opak gard.
I ne znam što mi je gore - da misliš da sam stvarno takva, ili da znaš da je to samo obrana, skrivanje svega što osjećam.
A kad o tome počnem razmišljati, poželim da ne misliš uopće na mene.
Onda nešto napišeš, pa se u tome opet tražim.
I tako u krug, stalno.
Napisala sam onda da osjećam da će sve što suzbijam kad-tad izaći...i evo, došlo je to vrijeme. Tek sad proživljavam naš prekid, tek sad plačem i prisjećam se i lijepog i ružnog.
A gdje si ti? Jesi li prebolio? Jesi li dobro? Sretan? Plačeš li?
Sve bih to voljela znati, a opet i ne bih, jer, što ako ti je super bez mene?
A možda bi čak i ta spoznaja bila bolja od toga da ne znam ništa.
I misli mi se rasipaju, i bježe, i ne mogu ih sklopiti ni u šta suvislo, i srce i glava se stalno bore, i ljuta sam i nesretna i volim te i ne volim i svašta nešto osjećam...a uopće zapravo nije važno što osjećam, koliko je važno to da su i dalje svi moji osjećaji usmjereni na tebe.
Imam silnu, ogromnu, jaku potrebu razgovarati s tobom.
Jer, shvaćaš, moj problem leži u jednoj velikoj ironiji - s tobom sam izgubila osobu koja bi mi mogla pomoći da ovo prebrodim...
