uspomene i sitnice
subota, 10.10.2009.
Tek je jedan dan prošao, a već se osjećam potpuno ispražnjeno bez tebe.
Odjednom mi više nema smisla biti u ovom gradu. Odlučila sam u ponedjeljak otići u Zagreb.
Volim te. Jako. Sve sam svjesnija te činjenice. Veselim se i bojim istovremeno.
Bojim se da nismo uravnoteženi. Bojim se da ovdje neću imati ništa osim tebe. Bojim se da ću se toliko vezati za tebe da ću te ugušiti.
U neku ruku je bolje da si otišao.
Čitala sam sve naše poruke, i gledala slike, i činilo mi se da smo već proživjeli jedan mali život. Sad kad te nema, čini mi se da konačno i po prvi put neke od tih stvari analiziram.
Nije loše analizirati. Dugo sam od toga bježala, ali to je tu i tamo zdravo.
Rekao si da je dobro da smo krenuli ovim tempom, i slažem se s tobom, jer smo oboje takvi da nismo mogli drukčije.
Ali, isto tako je činjenica da nas okolnosti već drugi put u dva tjedna razdvajaju...to ne može biti slučajnost.
Možda nam je ovo vrijeme nužno da malo odahnemo jedno od drugoga, da doživimo i pounutrimo do kraja ovo što nam se dogodilo. Da sagledamo stvar izvana.
Mislim da si divan, zaista. Mislim da si najbolji do sada, i mislim da je naša ljubav sudbinska. Zvuči smiješno, ali vjerujem u to.
Imaš svojih mana, naravno, već sada vidim neke od njih, i užasava me spoznaja da i ti vjerojatno vidiš moje. Ali, to nije važno, jer mane su tu da se zavole, a to dolazi tek kasnije. Ono što ja sad moram proći je da uopće shvatim da si mi se dogodio Da spoznam tvoje savršenosti.
I zato, iako mi bolno nedostaješ, iako stalno gledam tvoje slike i čitam tvoje poruke, znam da je dobro što te malo nema. Jer prolazim u glavi sve trenutke koje dosad nisam stigla percipirati. Naša prva zajednička noć, prvo buđenje, prve šale, prve suze...
I zato želim otići u grad kojim ja vladam, u kojem nema tebe, u kojem će naša ljubav biti legitimna na jedan drugi način. Ne garantiram da će mi se svidjeti.
Jedva čekam da te vidim.
Volim te.
