uspomene i sitnice
četvrtak, 02.10.2008.
Saga se nastavlja
Noćas sam pak, u dva navrata i kao dvije različite osobe, bila trudna.
I to u prilično poodmakloj trudnoći, onako s trbuhom i sve.
Prvi put sam bila Nanny Fine (??!), u nekoj elegantnoj haljini kakve samo ona može nositi, i s onom ogromnom kosom. No fora je bila u tome da sam morala iz nekog razloga skrivati trudnoću.
A drugi put sam bila svoja trenerica, čiji dečko ne želi priznati dijete.
Ma čudno.
Trebala bi se, po svemu tome, izroditi kakva nova ideja, ili bilo što novo.
Ali nije baš neka fora što ta trudnoća nijednom nije bila u dobrim okolnostima.
Doduše, možda to samo znači da to "novo" što sam smislila još uvijek skrivam od same sebe. Možda se podsvjesno spremam na neku veliku promjenu, samo je još uvijek nisam osvijestila. Može biti svašta.
Prošlo je skoro mjesec dana od najveće promjene koju sam napravila, i još uvijek se osjećam dobro. Pikne me na momente ova nova sapunica. Predobro znam o čemu pričaju, pa samo u nekom trenutku ulovim svoje obrve kako se polako kreću prema nosu i stvaraju najnamrgođeniji izraz lica ikada.
Da, vjerujem da još nisam do kraja preboljela, i moram prihvatiti činjenicu da možda nikada i neću...ono, baš SKROZ do kraja.
Ali to i dalje ne znači da nisam dobro odlučila.
Čekam da mi riješe tu molbu na faksu, pa da vidimo kako dalje.
Kukavica sam, pa se ne usudim tamo ići sama. Opet sve u zadnji čas, nije baš neka promjena.
A opet, možda sam ja naprosto takva. Da, bilo bi lijepo biti odgovorna, sve obaveze rješavati na vrijeme, imati plan učenja kojeg bi se pridržavala, znati unaprijed točno što ću koji dan raditi i koliko dugo. Sigurno bi bilo praktičnije i efikasnije.
Mislim, svi govore o tome, kao da je to neka univerzalna vrijednost i vrlina kojoj treba težiti. Biti odgovoran i imati plan, to znači biti odrastao i zreo. A što uopće znači "imati plan"?
Gledala sam odrasle koji su živjeli po nekom planu, i mislila da se to uvijek nekako samo od sebe desi, da ću i ja tako živjeti kad za to dođe vrijeme. I evo, sad bi recimo bilo to vrijeme, a ja i dalje živim više-manje kampanjski...i postaje mi sve jasnije da je to stvar odluke, a ne slučaja ili prirode.
Možda sam ja jednostavno takvog karaktera da sve radim neplanski, i možda to zapravo nije ništa loše.
Već se mjesecima pokušavam natjerati da se budim ranije ujutro. Kao, nekakva je ideja da će mi se život naglo posložiti kad se počnem buditi u 8, a ne u 11. Da, možda i hoće kad mi to bude propisano radnim vremenom, ali sad bome neće. Ta tri sata mi ništa neće značiti, kad ću ih ionako provesti ispijajući kavu i pokušavajući doći sebi. Nisam jutarnji tip, i šta sad.
Ali, ljudi tvrde vrlo odgovorno da bih se bolje osjećala kad bih se jutrima ranije ustajala. I zato se ja redovito osjećam krivom sama pred sobom kad se probudim u 11 i shvatim da sam izignorirala budilicu koja je bila namještena u pola9.
A najviše me zanima otkud dolazi ta krivnja. Je li to nametnuto, ili me to stvarno neki moj unutarnji impuls upozorava da sam pretjerala?
Ne znam.
Mislim da je najviše što čovjek može biti iskren prema samome sebi, i dalje si slagati život prema tome. Nema smisla osjećati grižnju savjesti zbog nečega što ti je karakterna osobina.
Dakle: da, opet sve radim u zadnji čas. Ali što se tu može, takva sam kakva sam.
Je suis faite comme ça.
Que voulez-vous de plus,
Que voulez-vous de moi?
Hm. Možda.
