uspomene i sitnice
petak, 19.09.2008.
Šta reći kad nemaš ništa posebno za reći, a imaš potrebu nešto reći?
Danas opet gubim vrijeme, i mislim da počinjem nagrizati one ostatke savjesti koje još imam.
MORAM OTIĆI NA FAKS.
Saznati piše li mi se loše, tj. piše li mi se uopće išta. Moliti za potpise, tražiti seminare, prijavljivati kolegije koje ne znam mogu li prijaviti.
Vjerojatno je sve to izvedivo, barem se tako čini kad vidim ljude koji su studirali godinama i ipak im je bilo dopušteno završiti, ali moram priznati da trenutno nemam snage suočiti se s tim. I da, vjerojatno će biti lakše kad napravim prvi korak, ali to mi se sad čini tako teško da eto opet izbjegavam razmišljanje o tome, i već 3 sata ispijam "jutarnju" kavu, trudeći se da ni o čemu ne razmišljam.
Opet: idem u ponedjeljak.
Ali ovaj put za stvarno, nema zajebancije.
