uspomene i sitnice
srijeda, 27.02.2008.
Autoironija by Marko
I tako polako i nesigurno ulazim u vozačke vode, a od odabranika srca moga ni traga ni glasa. Neka dođem ja do njega sad kad imam auto, veli. Mogao bi on doći do mene pa da se skupa malo vozimo, ali on želi da se ja okuražim sama. Kakva obazrivost.
Ma mogu ja to sve proći bez njega, ali ne kužim kako on ne shvaća da se uspomene stvaraju s ljudima, a ne stvarima. Bila bih se voljela za deset godina prisjetiti kako sam s njim ponovno učila voziti. Imao je priliku biti dijelom mojih sjećanja, i odbio je. Tko mu je kriv.
Zasad ostaje frajer koji je iz ovog ili onog razloga propustio sve važnije događaje u mom životu, otkad smo se upoznali. Čovječe, ne mogu vjerovati da sam to priznala...ali to je istina, i neću više prihvaćati isprike.
Zato je moja dugogodišnja prijateljica i savjetnica po tko zna koji put otkad je poznajem ušla u moj Hall Of Fame, i vozila sa mnom počasni krug po kvartu koji me oslobodio straha i grča.
Hvala ti na svemu, sutra idemo dalje!
A on meni na to kaže: "Baš je susretljiva ta Ana...za razliku od nekih."
I to je njemu smiješno?!
Pa to je samo korak dalje od "Zašto bi sve stvari u mom životu imale veze s tobom?", (Draga, nisam li u pravu?)...A to, stari moj, nije nimalo duhovito.
