uspomene i sitnice
četvrtak, 21.02.2008.
WTF??!
Koliko sam samo puta rekla: "Da se bar mogu pošteno naljutiti ko čovjek!"
Svaki put kad netko napravi neko sranje, ja razmišljam o njegovim ili njezinim razlozima i motivima, tražeći zapravo razlog da ih opravdam. I na kraju se fakat teško na nekog naljutiti, kad znaš da sve ružno što ljudi čine dolazi iz nekih dubljih frustracija i problema.
Ali našla sam večeras stvar koja me zbilja bezrezervno može izbaciti iz takta.
GLUPOST.
Mislim, baciti papuču na dijete nije čin afekcije (sister, cijenim što braniš mog čudnovatog dečka, ali - NE), nego čiste gluposti i nepromišljenosti.
I tako, dok sam brisala krv s Nikšinog nosa, kroz glavu mi je prolazilo milijun misli, a jedna od njih je bila - hm, kakav neobičan osjećaj.
Tek sam poslije shvatila da sam bijesna kao ris. Samo čuđenje nad vlastitom ljutnjom me spriječilo da mu...no, znate već.
Naravno da to nije bilo namjerno...then again, većina sranja nije namjerna, a ljudi se svejedno ne vole naći u njima.
E pa tako i ja službeno objavljujem da nimalo ne cijenim što si pogodio mog nećaka papučom i raskrvario mu nos!
I baš me briga iz kojih pobuda je to bilo, i koliko ti je žao.
Nauči se kontrolirati, pobogu!
I ne pišem ovo zato što sam još uvijek ljuta (jer nisam ni zlopamtilo - zapravo mi je već smiješno), nego čisto zato da to ovjekovječim. Nek se zna.
Papučom na dijete. Svašta.
