uspomene i sitnice
četvrtak, 31.01.2008.
Svake godine u rujnu dobijem iz određenih izvora informaciju da nisam dovoljno u dodiru sa svojim osjećajima.
Prvi put sam pomislila da je to vjerojatno točno, te sam odlučila raditi na tome.
Drugi put sam već smatrala da sam i te kako "in touch" sa samom sobom, i na ponovljenu primjedbu sam samo otfrknula i zaključila da je neistinita.
Kao i treći i četvrti put.
A sada nekako imam dojam da je to bila greška, i to greška koju može počiniti jedino osoba koja nije u dodiru sa svojim osjećajima.
Prvo sam se trudila ne plakati, poslije sam se trudila zaplakati jer je to u redu i jer sam nekako zaključila da ću to lakše preboljeti ako se odmah isplačem, i ne dopustim da se to nataloži.
Ali ja ne znam što bi se tu uopće taložilo.
Okrutna činjenica, koju nikada nikome nisam priznala, je: JA NE ZNAM KAKO SE OSJEĆAM U VEZI TOGA.
O, znam jako dobro što mislim o tome. I budući da nisam glupa, znam kako bih se trebala osjećati, pa to i potenciram. Ali kad zavirim duboko, duboko, ne pronalazim zapravo ništa. Ne znam marim li uopće više za sve to, i boli li me uistinu ili mi je samo tako lakše.
Jer, ako otkrijem da mi to zapravo nije tako važno, to bi moj život okrenulo u posve nepoznatom smjeru...što bi u najmanju ruku bilo nezgodno.
Poanta ovog poduljeg uvoda? Najtraumatičniji, najemotivniji, najsretniji, najtužniji, najbeznadniji i najperspektivniji događaj u mom životu, a ja ne znam kako se osjećam?!
A kad mi se dese večeri poput ove, uopće im ne mogu zamjeriti, potpuno razumijem na što misle. Emotivno zrela i zdrava osoba bi trebala moći prepoznati neke stvari, a ja to ne mogu. Mogu samo primijetiti znakove uzbune, ali ne znam što ih potiče.
I sad imam događaj koji prebacujem od uma do srca poput vrućeg krumpira, koji me jako pogađa i ljuti, a ne znam zašto.
Ljubomorna sam, to sam uspjela definirati.
Ali ne na nekoga ili nešto konkretno. Ljubomorna sam na situaciju.
Na to da će netko meni blizak sada podijeliti s njim to što ja nikada nisam, i ne mogu, a njemu toliko puno znači. Bilo mi je lako dok je to bila samo njegova stvar, između njega i njegovih frendova...Ali sad će netko s MOJE strane vidjeti njega kako radi to što najviše voli, a ja to nikad nisam vidjela.
A na koga ja da tu budem ljuta? Ni na koga, realno. Nije nitko kriv što se svi ti ljudi znaju, i što su neki u djetinjstvu imali priliku isprobavati nove stvari, a neki nažalost nisu pa danas imaju dečka kojeg ne mogu pratiti u pohodima na bijele staze.
Nije nitko kriv, i uopće zapravo ne pušim to cijelu ski-scenu, ali ljubomorna sam i ljuta ko pas!
A da mu kažem, ismijao bi me. Ismijala bih samu sebe da to naglas izgovorim.
I sve mi nešto govori da se tu krije nešto više što mene smeta, da se ne radi samo o ovome...
A kako da ja saznam što je to, kad nisam in touch sa svojim unutarnjim svijetom?
srijeda, 02.01.2008.
Unforgettable, that's what you are
Unforgettable though near or far
Like a song of love that clings to me
How the thought of you does things to me
Never before has someone been more
Unforgettable in every way
And forever more, that's how you'll stay
That's why, darling, it's incredible
That someone so unforgettable
Thinks that I am unforgettable too
