22

ponedjeljak

travanj

2013

Rusov pohod 2013

Izvještaj sa izleta 20.4.2013. (ŽR)
(Foto ALH, JĐ)


Kao što svi već znate, PD Uroboros je postalo član Hrvatskog planinarskog saveza te je izlet na „Rusov pohod“ bio prvi službeni izlet našeg društva kao takvog.

Nas šestero se okupilo na okretištu Mihaljevac u dogovoreno vrijeme te smo skoknuli do obližnjeg kafića na kavu i čaj da se odrade zadnje psihičke pripreme.

Vrijeme kao da je znalo da je posebna prigoda u pitanju te je osvanuo prelijep dan sa puno sunca koje se savršeno uklopilo sa dobrim raspoloženjem koje je dijelom načela dosadna volonterka SDP-a koja je skupljala potpise za njihovu stranku. Odbijena je sa stilom kojeg ona doduše nije imala – crvena boja posvuda; ruž, cipele, torba, marama. So 2011.

Nismo se predugo zadržavali u kafiću jer je trebalo požuriti do parkirališta kod potoka Bliznec da se obavi prijava koja omogućava da se tijekom izleta dobe žigići u kontrolne listiće (prilog - 15kn). Koliko sam uspio shvatiti nakon nekog broja famoznih žigića, dobija se bling bling značka, kolekcija proljeće – ljeto 2013/2014. Neka me Krešo ispravi ako ovo je pogrešno. Nakon prijave i ispijene rakije, krenulo se u pohod. Staza svima dobro poznata i ne pretjerano zahtjevna tako da je bilo užitak koračati i upijati sunčeve zrake kroz krošnje drveća te uživati u malim potočićima koji su se slijevali niz padine zbog kiše i otopljenog snijega. Zastali smo kod izvora vode te se okrijepili i ćakulali sa mnoštvom planinara, uglavnom starijima, koji su također odlučili na taj dan poći na „Rusov pohod“.





Broj je bio stvarno povelik te je staza bila na nekim mjestima i pretijesna za sve nas. Nakon nekog vremena i kraćenja istog razgovorima o lovu, pomahnitalim kolegama s posla kojima bi tebalo oduzeti lovačku pušku, lovačkim ispitima te ispitima na fakultetu, došli smo do prve kontrolne točke, Njivice. Odlučili smo konzumirati samo vodu i cigarete te hranu čuvali za livadu Danjku. Do tamo nas je pratilo mnoštvo cvijeća, usudio bih se riječi i prelijepih oaza koje su savršeno izgledale obasjane sunčevim zrakama usred na čas tamne šume. Na samom ulazu livade Danjke dočekao nas je snijeg po kojem je bilo baš zanimljivo hodati u kratkim rukavima. Posjedali smo na tople drvene klupice i bacili se na klopu i piće. Sunce nam je baš prijalo te su neki od nas probali osunčati noge i jednostavno leći i uživati. Polazak nam je teško pao jer nas je klopa uspavala ali mora se dalje. Do Hunjke nas je pratio pjev ptica i Tarapana od Severine (yours truly) s kojom smo dotakli dubiozne teme kao što su kvalitetne pevaljke na našoj estradi i shvatili da ih i nema puno. Tko bi rekao.

Putem smo sreli nekoliko planinara s pesekima koji su vjerno marširali uz svoje vlasnike i veselo mahali repekima. Naišli smo i na dosta porušenih stabala, što zbog nevremena ali i od ljudske ruke što nam i nije bilo jasno (bar meni) jer su mnoga bila sasvim zdrava.

Uglavnom, dok hodate po svježem zraku mnoge poslovne prilike dolaze na um ali i nadohvat ruke tako da je kroz razgovor dogovoreno moguće statiranje na setu serije „The Game of Thrones“ – uglavnom, smiješi nam se Emmy kad tad, jer tako Leo i Ines?



Par zavoja, par skokova preko ogromnih debala i eto Hunjke (kontrolna točka br.2). Dom je bio prepun penzića koji su trusili pive kao da su 0,25 a ne 0,5 te ih je bilo fora vidjeti kako se zabavljaju i podsjećaju na svoje mlade dane. Našli smo slobodan stol, obavili prirodne potrebe i posjedali s pivom u ruci i štrudlama od šumskog voća i finih jabučica. Dubiozne razgovore o našem predsjedniku Vedranu i o tome kako nam fali na planinarenju prekinuo je jedan mlađahni planinar širokih ramena, prsa kao pista za Boeing 747, prelijepih usana, brade stare 5 dana ali (SPOILER ALERT) i jako mršavih nogica kao u nejakog piceka. Šteta. Haha.

Pivu smo strusili, štrudle popapali i vrijeme je da se krene dalje. Stali smo na podnožju livade kod improviziranog tora sa dva lijepa konjeka kojima je kretanje ograničeno ogradom kroz koju putuje struja – hm, neki bi rekli okrutno ali da se oslobode, tko bi ih ulovio. Obavili smo nužno slikanje te krenuli prema tornju. Meni najdosadniji dio puta – izuzev malog vodenjaka kojeg smo upoznali na izvoru vode i jajca žaba/daždevnjaka/štogod. Snijeg, blato, ne možeš hodati kako spada, blato, pa još blata. And then some. Konačno, toranj se ukazao kao i predivan proplanak pun visibaba.

Odmorili smo neko vrijeme te razgovarali o čakrama, alternativnim metodama zdravlja, unutarnjeg mira i slično. Nisam baš u tome stručan pa neka me ispravi netko ako sam pogriješio u pojmovima.

Sljedeća destinacija – dom Runolist (kontrolna točka br.3.) - svakako highlight izleta. Do njega smo došli lako a i da smo htjeli pogriješiti, nismo mogli jer se izdaleka čula Tajči i Hajde da ludujemo. Dom je bio prepun ljudi starije dobi koji su se na podiju uz živu svirku izvijali kao Pussycat Dolls i radili to dosta dobro. Tajči je prašila sve u 16 u izvedbi benda žive glazbe koji su nastavili u revijalnom tonu sa Novim Fosilima, Rivom i Rock me Baby, Doris i Željo moja, Meri Cetinić te slovenskim popevakama u kojima se i jodla. Atmosfera je stvarno bila na vrhuncu te smo i sami začagali i zapjevali. Popili smo pivu, Colu i kavu te đuskali vani i divili se plesnim pokretima starijeg gospona i njegove partnerice u haljini sa volanima. Jedina zamjerka – red na wc je bio dug kao Titanic. Ali ima okolo šume pa smo se snašli.

Dosta dugo smo se zadržali jer nam je stvarno bilo dobro ali mora se dalje. Dok smo se udaljavali još smo dugo čuli milozvučan glas lead vokala benda koji je parao šumu. Sam silazak je bio lagan i kao stvoren za još jednu puš pauzu te čavrljanje i komentiranje proživljenog te ublažavanje muskulfibera na bilo koji način.

Kako smo se približavali kraju puta, tako su noge nekako sve brže hodale te kad smo ugledali prve kuće te čuvenu 15-ticu u podnožju, laknulo nam je.

Puno smo se nahodali, potrošili hrpu kalorija, nadisali friškog zraka, uživali u prelijepoj prirodi i sunčevim zrakama te finoj klopi i glazbi za dušu. Dostojno smo obilježili ulazak „PD Uroborosa“ u elitno društvo Hrvatskog planinarskog saveza te se nadamo da će nas biti još više na nadolazećim izletima.

Eh da, Maraja rocks (da ne bi bilo da ju ne spomenem) belj



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se