Rusov pohod 2013

Izvještaj sa izleta 20.4.2013. (ŽR)
(Foto ALH, JĐ)

Kao što svi već znate, PD Uroboros je postalo član Hrvatskog planinarskog saveza te je izlet na „Rusov pohod“ bio prvi službeni izlet našeg društva kao takvog.

Nas šestero se okupilo na okretištu Mihaljevac u dogovoreno vrijeme te smo skoknuli do obližnjeg kafića na kavu i čaj da se odrade zadnje psihičke pripreme.

Vrijeme kao da je znalo da je posebna prigoda u pitanju te je osvanuo prelijep dan sa puno sunca koje se savršeno uklopilo sa dobrim raspoloženjem koje je dijelom načela dosadna volonterka SDP-a koja je skupljala potpise za njihovu stranku. Odbijena je sa stilom kojeg ona doduše nije imala – crvena boja posvuda; ruž, cipele, torba, marama. So 2011.

Nismo se predugo zadržavali u kafiću jer je trebalo požuriti do parkirališta kod potoka Bliznec da se obavi prijava koja omogućava da se tijekom izleta dobe žigići u kontrolne listiće (prilog - 15kn). Koliko sam uspio shvatiti nakon nekog broja famoznih žigića, dobija se bling bling značka, kolekcija proljeće – ljeto 2013/2014. Neka me Krešo ispravi ako ovo je pogrešno. Nakon prijave i ispijene rakije, krenulo se u pohod. Staza svima dobro poznata i ne pretjerano zahtjevna tako da je bilo užitak koračati i upijati sunčeve zrake kroz krošnje drveća te uživati u malim potočićima koji su se slijevali niz padine zbog kiše i otopljenog snijega. Zastali smo kod izvora vode te se okrijepili i ćakulali sa mnoštvom planinara, uglavnom starijima, koji su također odlučili na taj dan poći na „Rusov pohod“.

Broj je bio stvarno povelik te je staza bila na nekim mjestima i pretijesna za sve nas. Nakon nekog vremena i kraćenja istog razgovorima o lovu, pomahnitalim kolegama s posla kojima bi tebalo oduzeti lovačku pušku, lovačkim ispitima te ispitima na fakultetu, došli smo do prve kontrolne točke, Njivice. Odlučili smo konzumirati samo vodu i cigarete te hranu čuvali za livadu Danjku. Do tamo nas je pratilo mnoštvo cvijeća, usudio bih se riječi i prelijepih oaza koje su savršeno izgledale obasjane sunčevim zrakama usred na čas tamne šume. Na samom ulazu livade Danjke dočekao nas je snijeg po kojem je bilo baš zanimljivo hodati u kratkim rukavima. Posjedali smo na tople drvene klupice i bacili se na klopu i piće. Sunce nam je baš prijalo te su neki od nas probali osunčati noge i jednostavno leći i uživati. Polazak nam je teško pao jer nas je klopa uspavala ali mora se dalje. Do Hunjke nas je pratio pjev ptica i Tarapana od Severine (yours truly) s kojom smo dotakli dubiozne teme kao što su kvalitetne pevaljke na našoj estradi i shvatili da ih i nema puno. Tko bi rekao.

Putem smo sreli nekoliko planinara s pesekima koji su vjerno marširali uz svoje vlasnike i veselo mahali repekima. Naišli smo i na dosta porušenih stabala, što zbog nevremena ali i od ljudske ruke što nam i nije bilo jasno (bar meni) jer su mnoga bila sasvim zdrava.

Uglavnom, dok hodate po svježem zraku mnoge poslovne prilike dolaze na um ali i nadohvat ruke tako da je kroz razgovor dogovoreno moguće statiranje na setu serije „The Game of Thrones“ – uglavnom, smiješi nam se Emmy kad tad, jer tako Leo i Ines?



Par zavoja, par skokova preko ogromnih debala i eto Hunjke (kontrolna točka br.2). Dom je bio prepun penzića koji su trusili pive kao da su 0,25 a ne 0,5 te ih je bilo fora vidjeti kako se zabavljaju i podsjećaju na svoje mlade dane. Našli smo slobodan stol, obavili prirodne potrebe i posjedali s pivom u ruci i štrudlama od šumskog voća i finih jabučica. Dubiozne razgovore o našem predsjedniku Vedranu i o tome kako nam fali na planinarenju prekinuo je jedan mlađahni planinar širokih ramena, prsa kao pista za Boeing 747, prelijepih usana, brade stare 5 dana ali (SPOILER ALERT) i jako mršavih nogica kao u nejakog piceka. Šteta. Haha.

Pivu smo strusili, štrudle popapali i vrijeme je da se krene dalje. Stali smo na podnožju livade kod improviziranog tora sa dva lijepa konjeka kojima je kretanje ograničeno ogradom kroz koju putuje struja – hm, neki bi rekli okrutno ali da se oslobode, tko bi ih ulovio. Obavili smo nužno slikanje te krenuli prema tornju. Meni najdosadniji dio puta – izuzev malog vodenjaka kojeg smo upoznali na izvoru vode i jajca žaba/daždevnjaka/štogod. Snijeg, blato, ne možeš hodati kako spada, blato, pa još blata. And then some. Konačno, toranj se ukazao kao i predivan proplanak pun visibaba.

Odmorili smo neko vrijeme te razgovarali o čakrama, alternativnim metodama zdravlja, unutarnjeg mira i slično. Nisam baš u tome stručan pa neka me ispravi netko ako sam pogriješio u pojmovima.

Sljedeća destinacija – dom Runolist (kontrolna točka br.3.) - svakako highlight izleta. Do njega smo došli lako a i da smo htjeli pogriješiti, nismo mogli jer se izdaleka čula Tajči i Hajde da ludujemo. Dom je bio prepun ljudi starije dobi koji su se na podiju uz živu svirku izvijali kao Pussycat Dolls i radili to dosta dobro. Tajči je prašila sve u 16 u izvedbi benda žive glazbe koji su nastavili u revijalnom tonu sa Novim Fosilima, Rivom i Rock me Baby, Doris i Željo moja, Meri Cetinić te slovenskim popevakama u kojima se i jodla. Atmosfera je stvarno bila na vrhuncu te smo i sami začagali i zapjevali. Popili smo pivu, Colu i kavu te đuskali vani i divili se plesnim pokretima starijeg gospona i njegove partnerice u haljini sa volanima. Jedina zamjerka – red na wc je bio dug kao Titanic. Ali ima okolo šume pa smo se snašli.

Dosta dugo smo se zadržali jer nam je stvarno bilo dobro ali mora se dalje. Dok smo se udaljavali još smo dugo čuli milozvučan glas lead vokala benda koji je parao šumu. Sam silazak je bio lagan i kao stvoren za još jednu puš pauzu te čavrljanje i komentiranje proživljenog te ublažavanje muskulfibera na bilo koji način.

Kako smo se približavali kraju puta, tako su noge nekako sve brže hodale te kad smo ugledali prve kuće te čuvenu 15-ticu u podnožju, laknulo nam je.

Puno smo se nahodali, potrošili hrpu kalorija, nadisali friškog zraka, uživali u prelijepoj prirodi i sunčevim zrakama te finoj klopi i glazbi za dušu. Dostojno smo obilježili ulazak „PD Uroborosa“ u elitno društvo Hrvatskog planinarskog saveza te se nadamo da će nas biti još više na nadolazećim izletima.

Eh da, Maraja rocks (da ne bi bilo da ju ne spomenem)

Proljetni uspon na sniježnu Učku

Izvještaj sa izleta 7.4.2013. (OV)
(Foto OV)

Prvi fantastični dani. Bistro nebo, sunca koliko smo samo mogli poželjeti. Dok smo čekali neke od mamurnijih članova ekspedicije, uživali smo na svemu tome maštali o hrani skrivenoj u ruksacima. Napokon proljeće! Nije ni čudo što smo odlučili pobjeći što dalje od njega, na Učku, daleko nazad u zimu, na snijeg, led i buru. Autoru ovog izvještaja zbog toga se srce napokon našlo na mjestu, ali nekima je sve to ipak prisjelo, uglavnom zbog klizavih džonova nesretno odabrane obuće.

No, iako je prvotni plan bio uspon ravno s mora, ipak smo se odlučili autima dovesti do Poklona (922m), prijevoja koji spaja Učku i Ćićariju u Istri. O razlozima takve odluke moglo bi se još raspravljati, ali ipak se pokazala dobrom i, naizgled, mudrom. Tokom vožnje, pogledi puni strepnje često su nam letjeli ka vrhu Učke, Vojaku, obavijenim crno-sivom kapom magle i oblaka. Ipak, kad su nas nakon parkiranja dočekali predivni nanosi snijega, sva briga se rasplinula pred djetinjastom radošću i gaženju poluzaleđenog snijega. Čitač neka oprosti autoru na, možda, iskrivljenom sjećanju.

Ubrzo nakon početka uspona, problem sa džonovima je postao očit, kao i povećana vjerojatnost neplaniranog i fantastično spektakularnog spusta do Ike vlasnice spomenutih džonova. Altruisti kakvi jesmo, uskakali smo novoj kolegici planinarki kad god joj je ustrebala pomoć na neugodnim, zaleđenim i skliskim dionicama, a bilo ih je podosta. Cijeli put je bio tim zanimljiviji i zabavniji, barem nama s grip-o-matic cipelama.

Planinarski put nekoliko puta presijeca cestu koja vodi do Vojaka, ali smo ju odlučno ignorirali, koliko god su je neki čeznutljivo gledali kako dolazi, a potom i odlazi iz vidokruga, dok nas je inje nakupljeno po granama stalno lagano škropilo... i padalo nam za vrat uzrokujući vriskove potpuno neprilične uglavnom muškoj družini. Uspon je bio uglavnom gladak, unatoč loše vidljivim markacijama i putem ponekad potpuno prekrivenim snijegom, uz tek jedno prekratko gubljenje. Zato je bilo beskrajno zabavno (zbog snijega, je li). Jedna grupa starijih (i puno bolje opremljenih) planinara, strašila nas je svojim izvješćima o polarnoj klimi na vrhu, ali zaključili smo da nemaju pojma i nastavili hrabro dalje. I dobro da ih nismo poslušali.

Napokon smo izbili na kraj puta, pod samim vrhom, i dok smo mu prilazili opsniježenom cesticom i puteljkom, prvo nas je dočekao pogled na telekomunikacijski toranj načičkan svom silom antena, a nakon njega i ogromna kupola vojnog radara. Došli smo do vrha, pa se popeli još malo iznad njega na kulu-vidikovac gdje smo se, naravno, naslikali do kosti i uživali u pogledu na Kvarner i Istru. Možda i na Alpe. Kad nam je to dosadilo, sklonili smo se u zavjetrinu iza kule i povadili svu hranu i guštali na suncu uz predivan, iako možda nedojmljiv, pogled na Istru. Nakon proždiranja, nevoljko i tromo smo se uputili nizbrdo, ovaj put ipak cestom, do poznatog restorana Dopolavoro, gdje smo dobili, blago rečeno, čudnu uslugu. Standardno, čaj, piva i štrudle. Nestandardno, uz ocakljene poglede preparirane, pretpostavili smo i cjelokupne faune tog područja. Nakon toga i još par laganih minuta hoda, došli smo do auta, upakirali se u njih i otišli doma spavati i jesti još svega i svačega, suncem spaljenih lica i teških nogu.

Sve u svemu, jedan od ljepših izleta.

Planinarsko društvo Uroboros postalo je član Hrvatskog planinarskog saveza !!!

S veseljem vas možemo obavijestiti da je

odlukom Izvršnog odbora Hrvatskog planinarskog saveza na sjednici održanoj 15.04.2013.g. Planinarsko društvo Uroboros postalo član Hrvatskog planinarskog saveza !!!

Tako je naše (zasad) malo planinarsko društvo postalo član velike planinarske obitelji.


Članstvo u HPS-u za sve članove PD Uroboros znači da su oni :

- kao i svi članovi planinarskih udruga udruženih u HPS osigurani (upravo posredstvom HPS-a) za slučaj nesreće na planinarskim izletima u Hrvatskoj za slučajeve invaliditeta i smrti,

- mogu pri sudjelovanju na izletima u slučaju potrebe besplatno koristiti pomoć Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS), dok svi oni koji ne bi bili članovi, a sudjelovali bi na izletima dobrovoljno i na vlastitu odgovornost, takvu bi pomoć morali platiti sami,

- u Hrvatskoj i Sloveniji imaju 50% popusta za noćenje u planinarskim domovima, kao i popust u drugim državama koje imaju sporazum sa HPS-om,

- mogu ostvariti popust na planinarsku literaturu koju mogu naručiti u HPS-u,

- imaju mogućnost pohađati različite tečajeve u organizaciji svog Društva ili u organizaciji HPS-a i komisija pri HPS-u,

- ostvaruju popust na kupovinu voznih karata za putovanja od 40% u vagonima 2. razreda za grupu od pet ili više polaznika, a što omogućavaju Hrvatske željeznice,

- članskom iskaznicom ostvaruju značajan popust na ulaznice u nacionalne parkove, parkove prirode i sl.,

- ostvaruju popust na kupovinu u trgovačkih radnjama sa planinarskom odjećom i opremom, uglavnom po 10%, ali ovisno od trgovine do trgovine,

- mogu koristiti planinarsku opremu i literaturu koju Društvo posjeduje,

- mogu sudjelovati u radu škola i tečajeva na kojima se kroz tematska predavanja i izlete stječu osnovna znanja i vještine iz područja planinarstva a koja priređuje Hrvatski planinarski savez, i drugo…

Sve ove i druge pogodnosti imaju isključivo članovi PD Uroboros koji su dostavili popunjenu pristupnicu i koji su platili članarinu za tekuću godinu !!

Sada je pravo vrijeme da se učlanite u PD Uroboros.

Popunite pristupnicu i postanite član PD Uroboros.
PRISTUPNICA

Zatražite pristupnicu e-mailom!
Naša adresa je pd-uroborus@gmail.com

Više informacija kako postati član PD Uroboros nađite ovdje:
Učlanjenje u PD Uroboros



Postanite dio Uroborosa i osim sudjelovanja na izletima i aktivnog odmora i uživanja u ljepotama prirode u dobrom društvu, ostvarite pogodnosti koje takvo učlanjenje pruža !!!

photo: web HPS-a - popis članica