17

utorak

srpanj

2012

Skrad: Zeleni vir, Vražji prolaz i sajam malina


Izvještaj sa izleta 7.07.2012. (JV i VO)


 


Planinarenje, predivan osjećaj povjetarca na umornom, znojem okupanom licu, osjećaj pobjeđivanja pri prelasku granica samoga sebe, uspon, znoj i pobjeda, vidici, ekstaza i spokoj! Asocijacija, zar ne? E nije uvijek tako. Subota je izjutra. Vesela ekipa kreće u osvajanja novih kota i nadmorskih visina. Skupljamo se po gradovima i iskrom u oku krećemo prema Skradu u luksuznoj limuzini jednog našeg člana. Sve izabrana ekipa. Predsjedništvo, članovi izvršnog odbora, savjetnici za moral i ćudoređe te etička pitanja i nova ekipa kojoj se tek treba smisliti funkcija.



Skrad! Ulazak u samo mjesto prepun obećavajućih nagovještaja. Predivno pitoreskno mjestašce sastavljeno od niza građevina (čitavih desetak), jednog hotela (koji propada zadnjih desetak godina) tri birtije (vrlo prozaičnih naziva; STOP, PLAY i VIKTORIJA) Odlučismo se za birtiju STOP jer je naravski imala najmuževnije ime. Viktorija je zvučala so gay! U težnji za upoznavanjem drvosječa barem poput onih u američkim kvazidokumentarističkopopulističkim serijama Axman i slično naletismo na zgodnu hrpu spodoba težine bukvina trupca ali svakako ne i vitkih poput breze. Nigdje brkova na vidiku! U bespredmetnom pokušaju naručivanja bezkofeinske kave ponuđena mi je mogućnost odabira nesskave i espresa. Totalno turistički orijentirano mjesto. Kolege ovisni o alkoholu su bolje prošli! Nakon što smo srknuli svoje pićence, i nakon što je neke od nas blagoslovila ptičica fekalijama krenusmo u kraću šetnjicu goranskom ulicom do ulice Ivana Gorana Kovačića. Tu je zapravo započeo naš uspon u obliku hrvatskog ekonomskog napredka!


Spuštanje strmom stazom na kojoj ponekad uganeš nogu zapetljavajući se u korjenove raznog drveća, nestabilno pjeskovito tlo koje ponekad klizi na vrlo strmom spustu i bježi ispod nogu. U svakom slučaju dobio sam titulu najnespretnije osobe u povijesti. Nakon dvadesetak minuta ipak začuđujuće ugodnog spusta usprkos uganućima dođemo do prekrasno osvježavajućeg slapa visine nekih dvadesetak metara koji je prskanjem raspršivao maglicu zrakom i otjerao svaki tračak umora s lica.



Slap je naravski nastao tako što se naš vrli i mudri vođa pomokrio na samom početku puta i podario nam to predivno čudo prirode! Slap čini jedan od izvora potoka Curak i mislim da je i slapiću tako ime. Iskreno bilo bi puno ljepše da nije uništeno HE Munjara koja se tu svakako uklopila savršeno! Gotovo poput šake u oko. Stvarajući umjetno akumulacijsko jezero i nagrđujući okoliš za proizvodnju minimalne energetske dobiti! Skoro kao i Plomin 3 ili Ombla! Hodajući uz slapić pa preko jezerca dolazi se do odmorišta s vrlo uljudnom konobaricom i začuđujuće jestivom pitom od borovica. Žvakanje salamica, kobasica, sendviča i tko je već što donio naravno tu je nezaobilazna stvar.



Kako bi izvješće ipak postalo koliko-toliko objektivno, predsjednik je odlučio oduzeti pero savjetniku za moral i ćudoređe, posebno stoga što nas je čekao vrhunac puta: prolazak kroz Vražji prolaz, usjeklinu koja prati jedan potočić i postaje sve uži, dok na kraju nestane puta. Napravljeni su mostići koji spajaju stijene. U ovom carstvu Beelzebuba i đavla, gdje je mračno i vlažno, a stijene se opasno nadvisuju nad glavama planinara, smjestio se i kip sv. Bernarda, zaštitnika planinara. Fotoaparati škljocaju na sve strane, a pojedini članovi se ne mogu načuditi kako u nekim bazenčićima vode ima ribica. Put se probija kroz stijenje dok ne dođe do jedne male čistine s nadstrešnicom iznad koje je ulaz u špilju Muževa hiža. Zahvaljujući beskrajnom znanju i pameti, našla se među nama i jedna baterija koja nam je osvijetlila put. Doduše, običan mobitel daje više svijetla.



Iluminirajući grotu iznutra, hrabrim smo koracima kretali prema dubinama, kližući se pritom po sklizavom terenu kamena i blata. Kadli, na kraju, dođosmo do jezerca u kojem, vidi čuda, žive neke životinjice nalik na čovječju ribicu. Voljenost našeg savjetnika za moral i ćudoređe među gmazovima i reptilima je već pomalo legendarna, ali da baš svugdje poziraju za slikanje, to nismo očekivali! Unatoč ponekim željama za nastavkom istraživanja spilje, podsjećanje na Dan malina u Skradu nas je ipak istjerao iz Muževe hiže.


Kad se spuštaš iz Skrada u Vražji prolaz, povratak nužno donosi i uspon. Ovaj nemili dio valja u kratkim crtama opisati kao veselo trčkaranje po 35+ stupnjeva na oštrim usponima.



Preživjeli su mogli uživati u originalnoj skradskoj fešti posvećenoj malinama. Iako su maline bile u prvom planu, zanimljivo je da se besplatno nudio samo fažol i to s popriličnim komadima mesa. Maline, malinovci, likeri, džemovi bili su na prodaju, kao i čudo spojenih štrudli od malina u dužini od 30 metara. Zasjeli smo na travu ponad samih festivalskih šatora, birajući povjetarac i izravan pogled određenom dečkiću s kakadu frizurom koji je, baš kako kakadu, istezao vrat prema nama. Nakon perioda krajnje ironije i ogovaranja apsolutno svakoga tko nam je došao u vidokrug, predsjednik se oprostio od zagrebačko-karlovačke ekipe, a što se dalje događalo, ostaje neispričani misterij.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se