Gagh

24.11.2009., utorak

Kako je počeo rat na mom otoku?

http://www.dayline.info/index.php?option=com_content&task=view&id=16937&Itemid=195

http://www.h-alter.org/vijesti/politika/dossier-seks

http://www.youtube.com/watch?v=IO5NF7ItCwo

http://hr.wikipedia.org/wiki/Bla%C5%BE_Kraljevi%C4%87

http://www.hsp1861.hr/vijesti/201114jlsa.htm

http://hr.wikipedia.org/wiki/Ubojstvo_Bla%C5%BEa_Kraljevi%C4%87a

06.11.2009., petak

Malo razbibrige

http://www.evilbible.com/

07.07.2009., utorak

Upisi u gimnaziju - post scriptum

++++Rezultat i ove godine nije izostao. Sve popunjeno u prvom upisnom roku kako smo i očekivali. Minimalno bodova koji su prešli prag - 54. Po svemu sudeći, trebala bi to biti pametna djeca. Međutim, da ne bi sve bilo idilično, pobrinula se jučer jedna mama. Prolazim kraj ulaza u zbornicu i ravnateljvih odaja i ne mogu ne primjetiti ženu od nekih 45 godina autoritarna i ozbiljna pogleda kako sjedi na klupici kraj svoje kćerkice taman dozrele za upis u srednju školu. Očito nešto čeka. Djeluje kao jedna od onih osoba koje su uvjerene da znaju što je najbolje za njihovo dijete, a odlučna se i boriti za ta svoja uvjerenja pod bilo koju cijenu pa čak i pod cijenu štete koju će nanijeti samom djetetu, a koje, zbog problema sa samom sobom, na žalost, nije svjesna. Ulazim u administraciju nekim poslom. Nakon par minuta ulazi i ona i raspituje se kad će ravnatelj biti slobodan. Odgovaraju joj da se samo još malo strpi. Nakon par minuta ulazi kod ravnatelja skupa sa kćerkicom. Ravnatelj ju srdačno prima, vrata se zatvaraju.
++++ Nisam bio prisutan razgovoru i o njegovom povodu i ishodima mogu samo nagađati. No to mi, na žalost, i nije previše teško. Službeni upisi su završili. Sada je vrijeme za bis. Svake godine isto. Neka spodoba koja misli da je njeno djetešce najpametnije, najsposobnije i u svakom slućaju najbolje, ali zbog prevelike zloće i gluposti nastavnika u osnovnoj školi nije imalo priliku iskazati svoje iznimne sposobnosti sada uzima tog genija za ručicu i dovodi ga pred gospodina boga ravnatelja te zahtjeva svoju pravdu. Najvjerojatnije koristi ranije navedene argumente o intelektualno-moralnom statusu osnovnoškolskih nastavnika prešućujući činjenicu da je istim ovim metodama - urgiranjem, maltretiranjem, povlaćenjem za rukav, potezanjem veza, prijetnjama, darovima, protu uslugama, pozivanjem na svoju ili poziciju svojih močnih prijatelja i rodbine... - negrabala i ove ocjene s kojima se njen ponos upravo pokušava upisati u jednu od najzahtjevnijih škola u državi.
++++ Nemam pojma kako je priča završila. Da li je mala upisana ili nije, uopće za našu instituciju nije bitno. Zauzimati će jedno mjesto u razredu, možda će oduzimati vrijeme ostalim učenicima kada bude trebalo ispravljati repove od jedinica, možda će majka i tu povlačiti profesore za rukav, a možda će biti odlična učenica i predsjednica razreda...
++++ Ono što mislim da je bitno, bar meni i još nekolicini kolega koji nemaju papke u cipelama, je to dijete. Evo i zašto na jednom primjeru. Prošle godine je čovjek preko veze upisao svoju kćerku. To nije nagađenje jer sam pogledao u dosje i otkrio 3 boda manje od praga (a odbijali smo djecu sa 2 boda preko). Međutim, otac je na jednoj relevantnoj poziciji i za školu i ravnatelja je sredio neke stvari pe je curica upisana. Cijelu godinu je navodno učila do iznemoglosti, ali je na pitanja profesora odgovarala slabo ili nikako pa je na samom kraju sakupila 5 jedinica i to nakon učestalih intervencija svojih roditelja (bilo bi ih i više, ali, kao što rekoh, papci u cipelama...). Svi pokušaji da se urazumi roditelje su uredno propadali jer nisu željeli čuti da njegovo prepametno djetešce jednostavno nije baš toliko sposobno za svladati 15 gimnazijskih predmeta. Što mislite, da li je to dijete na kraju prošlo razred? Nakon što je cijelu godinu oduzimalo vrijeme drugoj djeci jer su joj se davale bezbrojne prilike za odgovaranje, nakon što su roditelji radili scene po školi i maltretirali profesore, nakon što dijete ne većinu pitanja nije znalo ni zinuti... naravno da je!!! Djevojčica je prošla s 2 popravna nakon što je postignut dogovor s roditeljima da će ju nakon toga premjestiti u drugu školu gdje će nastaviti pohađati, naravno, slijedeći razred!!! Dakle, dijete koje nije usvojilo gradivo prvog razreda, osim na papiru, šalje se u drugi razred u drugu školu gdje se priča ponavlja. Koliko znam, roditelji namjervaju prebaciti dijete u drugu gimnaziju ili u ekonomsku, a možda i u privatnu gimnaziju. Što se tiče privatne gimnazije, tu su stvari jasne - škola za neposobnu djecu bogatih roditelja u kojoj se ocjene kupuju tj. količina znanja se mjeri dubinom roditeljskog džepa. Pošto ti roditelji imaju nekakvu moč, ali nisu previše bogati, pretpostavljam da će se odlučiti za jednu od druge dvije varijante. No, kao što rekoh, nije stvar u tome kako će se ti transferi odraziti na škole, već na dijete. Mala ima totalno nerealnu sliku sebe. Dijete koje nije u stanju razumjeti ništa više od jednostavne rečenice uopće ne vidi sebe i svoje probelme s učenjem, govori kako će upisati medicinu ili biologiju i čudi se, čak i plače kad joj se pokažu tone negativnih u imeniku. Svima je jasno da samo dijete tu nije krivo. Tko je onda kriv? Škola? Sustav? Roditelji? Zar bi gimnazija trebala biti za svakoga? Zar bi trebali većinu vremena posvećivati nesposobnoj djeci, a onda za one sposobne što ostane? O sustavu sam već ranije pisao pa ga ovdje nema potrebe ponovo analizirati. Želim nešto reći o roditeljima.
+++++ Kakav čovjek trebaš biti da guraš svoje dijete u stvari koje nisu za njega? Nerealan - u stvari ne vidiš problem i nalaziš bezbroj načina da opravdaš izostanak uspjeha unatoć trudu. Iskompleksiran - sam nisi uspio u životu pa želiš da tvoje dijete to ispravi. Frustriran - imaš viziju svog djeteta kao genijalca i ne želiš si priznati da ono to baš i nije te ga uporno, histerično guraš dalje da bi i sebe u bar nečemu dokazao. Malograđan tj. primitivčina - susjedov mali je upisao gimnaziju pa mora i tvoj. Indoktriniran - smatraš da je osobna sreća povezana sa stupnjem obrazovanja. Razočaran - smatraš da nisi imao priliku završiti fakultet i da ti je zbog toga loše u životu pa sad si djetetu omogućio sve uvjete, "sve ste mu dali".... Čak i ako takvo dijete uspije realizirati tvoje ciljeve, ono će se cijeli život osjećati loše, neadekvatno, nekompetentno, jednostavno zato što će biti u okruženju koje je značajno zahtjevnije od onoga što ono može dati.
+++++ Sigurno bi mogao pronaći još bezborj mogućih uzroka ovakvom neodgovornom ponašanju prema djetetu, no u konačnici, oni i nisu toliko važni. Važno je to da će dijete koje je gurano u situaciju koja znatno nadilazi njegove mogućnosti imati nisko samopouzdanje i samopoštovanje, biti frustrirano, nezadovoljno... Kome će se onda takvo dijete obratiti? Roditeljima ne može jer oni sami očito imaju problema. Prijateljima? Kojim prijateljima? Onim uspješnima? Onima uz čije se uspjehe osjeća malo i jadno? Naravno da ne. Potražiti će slične sebi. Djecu iz problematičnih, nesretnih obitelji ili djecu sniženih inteltktualnih sposobnosti, nerealiziranu djecu i djecu koja ne zanju kako se pozitivno realizirati. Netko je jednom rekao da su sve sretne obitelji iste, a nesretne se međusobno razlikuju. Razlikuju se naravno, prema tome, i djeca. Pronaći će takvo dijete društvo gubitnika u startu koje će biti okrenuto aktivnostima u kojima se mogu dokazati s obzirom na svoje potencijale i potencijale okruženja iz kojeg dolaze. Nije potrebno previše razmatrati načine takvog dokazivanja.
+++++ Na kraju želim poručiti svim roditeljima jedno: slušajte vaše dijete, gledajte ga, osjećajte ga. Nije važno kakvu viziju njegove budućnosti vi imate. Važno je kakvu budućnost mu vi možete dati, a da ju ono može primiti, a to možete postići samo osluškivanjem njegovih potreba i sviješću o njegovim sposobnostima. Izbjegavajte očekivanja i projekcije vlastitih želja na dijete. Izbacite iz svoje glave uvjerenje da vaše diejte mora biti pametno, dobro, sposobno... Svatko je sposoban za nešto i ako vaše dijete nije npr. sposobno za metematiku to ne zanči da ne će biti sposobno za jezike, sport, likovni... Ako ste dobar roditelj to će te znati procjeniti i omogućiti dijetetu razvoj u aktivnosti koja mu ide. Nerazumno je očekiavati da će mu iči sve. Nitko pametan doktoru znanosti ne spočitava to što nije ujedno i vrhunski sportaš, ali ni sportašu što nije vrhunski znanstvenik. Kada bi se svi roditelji tako ponašali, upisa preko veze ne bi bilo, možda bi na svijetu bilo i manje ljudi s visokim školama, ali bi u svakom slućaju sretnih ljudi bilo puno, puno više.

29.06.2009., ponedjeljak

Upisi u gimnaziju

******Upravo radim na upisima u gimnaziju i svjedočim nevjerojatnoj poplavi odlikaša! Toliko 60bodovaša nije bilo niti jedne godine do sada. Kada to povežem s predstojećim državnim maturama i važnošću upisa u gimnaziju da bi se položili željeni predmeti te s izjavom jedne majke koju sam čuo neki dan kad me put naveo u jednu osnovnu školu, sve mi je jasno i postaje mi mučno.
******Naime, izvjesna gospođa je s još jednom komentirala profesoricu koja predaje njenoj kćeri. Pljuvala je po profesorici i ispalo je da joj kćer ima kod nje jedva dva. O.K., ili je profa zahtjevna ili mala ne zna, ali najvejerojatnije oboje što je za imati 2 u OŠ stvarno najčešći razlog. Ti komentari frustrirane majke uopće ne bi bili vrijedni spomena da nije dodala još nešto: "Ma da, 2, ali njoj TREBA 4!!!!" Ni više ni manje! Njoj TREBA !!! Kao da je škola kurva pa uzima k'o kol'ko treba! Ali i kod kurve se nešto mora platiti, a u školi bi se trebalo plaćati znanjem koje je danas očito toliko podcijenjeno da si roditelji svakakvih kalibara uzimaju za pravo davati ovakve izjave.
******Naravno, takve primitivce koji misle da su iznad svega ne bi bio nikakav problem ignorirati da na njihovu stranu ne staju i primitivci koje su ti isti primitivci izabrali kao legitimnu vlast na demokratskim izborima! Naime, ovakav roditelj se žali ministarstvu, ministarstvo pošalje inspekciju iz Agencije za odgoj i obrazovanje i inspekcija, koja je u pravilu na strani roditelja, nađe neki trivijalni proceduralni propust tipa "niste na jednom mjestu unijeli datum ispitivanja" i natjera profesora da povisi ocjenu. Da bi stvar bila još "bolja" sada po novom zakonu dijete tj. roditelj ima pravo na kraju godine podnijeti žalbu na zaključnu ocjenu koju onda razmatra nastavničko vijeće koje onda ili mijenja ocjenu ili ne. Ako nastavničko vijeće ne promijeni ocjenu roditelj se opet može žaliti i zahtjevati ispit pred komisijom. To u prijevodu znači da država potpuno ukida odgojnu komponentu škole, a i obrazovna postaje upitna jer ako učenik na kraju i uspije brzinski naštrebati gradivo ono je po svim psihološko-pedagoškim spoznajama kratkotrajno usvojeno tj. nikakve kvalitete. Dalje, država mladima direktno poručuje da se za nagrade u životu ne treba konstantno truditi, već ona može doći i preko noći (Mrav je za njih budala, a Ezop naivac!) Živjelo kampanjstvo!!!. Također, država ovim maksimalno omalovažava odgojno obrazovni rad profesora kroz cijelu godinu jer sve njihove ocjene koje su davali tijekom godine postaju potpuno nevažne. Koji je rezultat toga? Učenici koji su već shvatili da imaju ovu mogućnost pa su se počeli žaliti. Npr. ima 5 jedinica na kraju, žali se na 3, a svi već znaju da se sa dvije ne pada godina osim ako učenik nije baš krajnje nesposoban. Onda cijela gnjavaža oko osnivanja komisija što nije problem ako se radi o 2 ili 3 učenika, ali ima škola gdje je takvih na desetke! Zašto? Samo zato da bi se utvrdilo ono što se već zna - da učenik pada razred. Zašto bi morao pasti, možda je ipak nešto naučio, pitate se! Pa zato što se do 4, 5 ili više jedinica s kojima se pada ne dolazi tako lako, već se učenik stvarno mora iskazati neradom i nesposobnošću! Poznato je da danas nitko ne pada razred s 3 jedinice, već mu se ta treća pokloni pa ga se pušta na popravni koji u glavnom prolazi, ali je poznato i da se itekako ganja ispravljanje ako ih ima više što u konačnici rezultira da padaju stvarno oni najnesposobniji. Čemu onda mogućnost žalbe?
******Mogućih razloga je više. Kao prvo, u današnje vrijeme u prosvjetu idu ili nesposobni ili oni koji stvarno osjećaju poziv prema širenju znanja i ljubav prema jeci. Ovih potonjih je malo i oni uvijek ostaju u razredu do kraja radnog vijeka. Od onih nesposobnih, najensposobniji nisu u stanju snaći se u razredu pa odlaze na mjesta savjetnika u Agenciju za odgoj i obrazovanje ili u ministarstvo gdje po uredima hlade spolovila i smišljaju kako opravdati to što primaju plaću i/ili kako napakostiti dojučerašnjim kolegama po staroj dobroj navadi hrvatskog naroda - nek susjedu krepa krava. Ako bi samo to bio razlog, mogli bismo odahnuti jer ipak postoji optimistična mogućnost da te vegetativne idiote netko smijeni. Međutim, postoji drugi mogući razlog koji nije nimalo optimističan - plan vlasti po kojemu devalvacijom vrijednosti znanja od građana treba napraviti totalne idiote koji će s jedne strane gutati sve što im se servira, a s druge strane tvoriti disfunkcionalno, kaotično društvo u kojem bogati i močni i dalje mogu raditi što god hoće.
******Nije to nikakva teorija zavjere, već vrlo jednostavna ekonomska i politička računica - više neobrazovanih glupana znači više onih koji nekritički i lako nasjedaju ponudi proizvoda, bilo da se radilo o deterđentu, mobilnom operateru ili političkoj stranci. Također - više neobrazovanih glupana znači i više nesposobnih u svim strukturama društva tj. više kaosa u sustavu što je u demokraciji idealno za lovce u mutnom (čitaj kriminalce) koji se žele održati na vlasti i u miru iskorištavati narod. Jedan od načina na koji to mogu postići je uništiti prosvjetu iznutra ovakvim ponašanjem i odredbama. Nije dosta što imamo male plaće za uložen trud (samo neupućeni misle da ne radimo za vrijeme zimskih i ljentih ferija i da radimo samo kad smo u razredu), već nas treba poniziti i na svim drugim poljima kako bismo bili što rezigniraniji i kako bi se naše poučavanje svelo na pasivno prenošenje informacija bez i trunke entuzijazma i želje da toj djeci prenesemo i odgojne, duhovne vrijednosti (to valjda prepuštaju crkvi i njezinim metodama).
******Koji god razlog bio, posljedice su jasno vidljeve na terenu što mogu argumentirati sa više primjera: učenici koji mi govore da žele upisati filozofski faks su (čast iznimkama) djeca koja imaju lošije ocjene i slabe radne navike, ali čak i oni izjavljuju da ne bi željeli biti profesori jer znaju što ih čeka, ali ipak na kraju postanu jer jedan npr. dipl. kroatist gotovo da i nema gdje drugdje naći zaposlenje - dakle, slabija kvaliteta kadra u startu. Dalje, mladi koji dođu raditi u prosvjetne ustanove, ako u početku jesu bili entuzijasti i željeli poboljšati svijet znanjem, vrlo brzo odustaju jer vide da je sustav takav da je to jednostavno nemoguće pa traže drugi posao (tu spadam i ja), a ako ga nisu u stanju naći, ostaju frustrirani raditi u školi (nadam se da me ne će zadesiti sudbina potonjih). Dalje, djelovanje onih koji nikada nisu ni bili entuzijasti, već su došli u prosvjetu jer ne bi bili u stanju raditi nigdje drugdje ne treba posebno ni komentirati. Dalje, ona šaćica vječnih optimista koji i dalje vjeruju da svojim radom mogu nešto učiniti i ustraju na njemu, bivaju omalovažavani od strane ovih frustriranih i onih nesposobnih.
******Sve u svemu, jad i bijeda, no tako valjda mora biti ako želimo postati čistačice i konobari stranim gazdama. Vivat akademia, vivat profesores, vivat demokratia!

24.10.2008., petak

Englezi su skužili?

http://www.guardian.co.uk/commentisfree/2008/oct/23/atheist-bus-campaign-ariane-sherine

21.07.2008., ponedjeljak

Kaligula (Ulysses)

Jučer sam na Brijunma pogledao Kaligulu u režiji Tomaža Pandura i izvedbi teatra Ulysses. Do sada u životu nisam pogledao nešto tako dobro. Tim više, što nisam prije početka predstave očekivao apsulutno ništa. Dogovorio sam se s djevojkom da idemo na Brijune pogledati neku predstavu čisto da vidimo kako izgleda predstava u tom prekrasnom ambijentu i kako to radi čuveni teatar Ulysses pa sam se složio da kupi kartu koju god želi i nisam znao da već nešto zna o kvaliteti Pandurovih uradaka.. Očekivao sam klasičnu predstavu s puno standardnih dijeloga, Kaligulom koji pati jer mu je teško vladati pa ga na kraju ubiju i to je to. Ono što smo dobili je nešto daleko, daleko iznad toga. Savršena, minimalistička, ali prekrasno dinamična scenografija. Koreografija koja ostavlja bez daha energijom strasti koja izbija iz nje. Glumci koji kao da žive psihička stanja koja igraju. I tema. Većina ljudi, kad čuje riječ Kaligula pomisli na orgije i okrutnost. Ovo nema veze s tim! Čovjekova težnja da živi svoj san u sukobu s potrebom da bude "normalan" i da se uklopi. Pitanje što ako se ima sve, a teži se višem (ne misli se na materijalno). Kontrola moći i njezini dosezi. Sputavanje istinske prirode na uštrb normi društva. Ludilo kao izraz jedinog normalnog. Sloboda. Teror apsulutizma. Strast. Ljubav. Putenost. Metafore kojima su uspjeli izraziti ono neizrecivo. Ono što tjera čovjeka da poludi kad se pijan oslobodi stega racionalnosti. Ono što nas navodi da se zapitamo gdje je sreća i jesmo li uopće sretni, možemo li biti sretni u svijetu kakvog poznajemo. Ono što nas navodi da se zapitamo želimo li uopće znati odgovor. Slika cijele zapadne civilizacije je pretočena u ovu predstavu, a cijela zapadna civilizacija svakodnevno igra ovu predstavu. Bravo!

14.07.2008., ponedjeljak

Bolovanje na hrvatski način

Po struci sam psiholog. Kada sam u vijestima čuo da žločinac Hrvoje želi na slobodu zbog liječenja opsesivno kompulzivnog poremećaja okrenuo mi se želudac. Bahati gad koji je uzeo jedan mlad život, a drugi doživotno teško osakatio sad traži način da se riješi svoje, smiješno male, kazne kako bi, valjda, opet mogao slobodno piti i gaziti ljude po cestama. Kada sam pročitao članak u Jutarnjem koji navodi dodatne razloge zbog kojih se ovaj monstrum treba pustiti na slobodu, zgrozio sam se do kraja jer naprosto ne mogu vjerovati da u jednoj pravnoj državi, kakvom nam ju žele prikazati naši "vođe", argumenti za puštanje iz zatvora mogu biti to što netko ima "i značajnih problema s kralježnicom, lijevim ramenom, kukom i nogom" te to što je netko, užasnog li sarkazma, "u zatvoru znatno smršavio i izgubio na mišićnoj masi" (sic!) !!!
Nešto o opsesivno-kompulzivnom poremećaju:
Opsesivno kompulzivni poremećaj spada pod kategoriju anksioznih poremećaja, tj. laički rečeno poremećaje vezane uz povećanu razinu psihičke napetosti. Opsesije su neželjene i intruzivne misli, slike i impulsi (potrebe) koje osoba obično doživljava kao protuslovne, besmislene, neprihvatljive i teške za odbaciti. Prati ih osjećaj neugode i anksioznsoti i potreba da se neutralizira opsesija i njezine posljedice. Neutralizacija je često u formi kompulzivnog ponašanja - opsesivne ritualizacije (može i u formi misli - opsesivne ruminacije) koje ponekad može biti praćeno osjećajem otpora prema takvom ponašanju. U glavnom su opsesije vezane uz očekivanje budučeg zla ili propasti i potrebu da se ono spriječi uz pokušaje djelovanja (kompulzije). Kompulzivna ponašanja možemo podijeliti na dva glavna tipa: checkere (provjeravače) koji žele biti sigurni kako oni nisu odgovorni za zlo koje bi moglo doči (npr. desetke puta za redom provjeri da li je ugasio štednjak) i cleanere (čistače) koji žele spriječiti dolazak zla (npr. desetke puta za redom pere ruke kako si ne bi prenio bakterije ili nekoga zarazio).
Hrvoje ima opsesivno kompulzivni poremećaj trzanja ramena? Možda, iako bi trebao imati više informacija da bi se mogao upuštati u analizu te zanimljive dijagnoze tj. morao bi znati koje ga opsesije tjeraju da to čini. Ljudi koji imaju ovaj poremećaj se javljaju na terapiju najčešće iz tri razloga: jedan je taj što ih opsesije užasno opterećuju (npr. majka koja ima opsesivne slike kako davi svoju dejcu), drugi je taj što im kompulzivne radnje oduzimaju puno vremena (npr. deseci vraćanja u stan da se provjeri štednjak), a treći je što im mogu fizički štetiti (npr. osoba koja mnogo puta uzastopce pere ruke može si zguliti kožu s njih). Kod Hrvoja ne vidim na koji bi mu fizički način trzanje ramena moglo štetiti, a što se vremena da to čini tiće, valjda ga u zatvoru ima na pretek. Uostalom taj je poremećaj izlječiv, a svaki veći zatvor u Hrvatskoj ima psihologa, a ako taj psiholog i nije educiran za provođenje takve vrste terapije, može se dovesti drugi stručnjak koji će provsti terapiju i unutar cca. 3 do 6 mjsesci pomoći klijentu bez ikakve potrebe da njegov klijent napušta prostor kaznionice. Ostali medicinski problemi koje Hrvojev odvjetnik navodi kao razloge za puštanje su također svakako rješivi unutar prostora, ako ne samog zatvora, onda zatvorske bolnice. Što se argumenta o gubljenju mišićne mase tiče, da nije žalostan bio bi smiješan!!!
Ako u konačnici ove farse Hrvoje ipak bude pušten na slobodu, onda se naš pravosudni sustav zaista može označiti kao leglo korupcije i protekcionizma, a cijena pravde se može slobodno mjeriti društvenim statusom osuđenika (ili njegove rodbine), njegovim meterijalnim stanjem i vezama s političarima. Na žalost, ništa novo, ali naviknuti se na takvo stanje stvari za svaku normalnu osobu je mučno i neprihvatljivo.
Pozdrav!

Prodajmo Hrvatsko

U vremenu u kojemu se na najbrutalniji mogući način očituje utjecaj cijene nafte na globalnu, a time i lokalnu privredu naši su se vladari odlučili pokloniti pred našim Ugarskim susjedima i pokloniti im nekoliko postotaka naše nacionalne naftne kompanije, taman toliko da dobri susjedi steknu većinski udio u njoj. To su odlučili učiniti istoj onoj kompaniji čiji je prelazak u strane ruke prije nekoliko mjeseci blokirala njena vlada izjavivši da je MOL od ključnog nacionalnog interesa za Ugarsku državu i da njen prelazak u strane ruke ne dolazi u obzir. U igru se u međuvremenu uključila i Austrijska kompanija MOL koja također ima interesa za pribavljanje naše INE.
U vremenu divljanja cijena nafte, globalne recesije, visokog starta inflacije kod nas, gušenja građana kreditima, pada domaće proizvodnje i svih ostalih zala koja su mogla zadesiti ovu napaćenu zemlju, naša se demokratski izabrana vlast, kojoj je narod na slobodnim izborima poklonio svoje puno povjerenje, odlučije na potez koji se ne uklapa u niti jednu suvislu računicu nacionalnog boljitka lijepe naše. INA sama ima dovoljno vlastitih naftnih polja da opskrbljuje cijelu Hrvatsku tj. da ju učini nezavisnom od svjetskih kretanja cijena crnog zlata i umjesto da se to iskoristi kao pokretač Hrvatske ekonomije na način smanjenja cijena goriva čime bi se povećala konkurentnost naših proizvoda, ona se prodaje Austro-Ugarskim korporacijama koje za naš narod i njegov prosparitet nije briga ni koliko je crnog pod noktom, ali ih je i te kako briga za profit kojega od njega mogu izmusti (sjetimo se samo T-Coma i najskupljeg telefoniranja u Europi!). Takvo ponašanje na korporativnoj sceni je na žalost uobičajeno, no da li je normalno da vlast nekog naroda haje za taj narod i još manje od crnog pod noktom odlučivši ga polako, ali sigurno baciti pod jaram stranaca. Poslije Austo-Ugarske Jugoslavija, poslije Jugoslavije Austro-Ugarska. Ostaje samo gorko pitanje na kojega na žalost, čini se, ne želimo znati odgovor: Zašto narod ove zemlje ne zna biti slobodan?.

30.04.2008., srijeda

STUDENI NOVEMBAR

Ovo svakako poslušati!

http://www.studeninovembar.com/

10.12.2007., ponedjeljak

Moralna štaka

+++Neki dan sam se našao na tzv. duhovnoj obnovi za mlade koju je predvodio jedan poznati velečasni, navodno karizmatik. Odabrao sam otići na taj skup iz čiste znatiželje jer do sada, u svojih 30 godina života, još nikada nisam čuo neku crkvenu propovjed od početka do kraja. Istina, jednom sam bio na cijeloj misi, ali radilo se o prijateljevoj krizmi pa na tome valjda nema propovjedi, a u 3-4 navrata sam bio na nekim prigodnim misama povodom vjenčanja ili drugih okolnosti, ali nikad nisam imao želudac propovjedi (koje su u pravilu bile gomila bljezgarija bez glave i repa) odslušati do kraja pa bi si olakšao život i izašao na zrak. Pošto trenutno čitam "Povijest Europe" od Henri Pirennea gdje mi je posebnu pažnju privukla uloga crkve u razvoju zapadne civilizacije te pošto se već dugo vremena ne mogu načuditi činjenici da određena skupina ljudi može vjerovati u nešto što im netko drugi kaže bez potrebe daljnjeg traženja konkretnih empirijskih dokaza, odlučio sam otiči na to predavanje i proučiti način prenošenja vjerskih informacija i zanosa. Očekivao sam dubokouman i duboko duhovan govor, prožet strašću, ljubavlju, zanosom, poletom i većom količinom "velikih" rečenica koje će nadahnuti masu da očarana ode sa skupa i još dublje ukorijeni svoju vjeru.
+++Ono čemu sam nazočio bilo je nešto prilično drukčije. Simpatični, stariji, proćelavi svećenik u smeđoj mantiji s kapuljačom na leđima i konopcem oko pojasa ispod kojega se ugodno smjestio opušten trbuščić i s cvikerima na nosu započeo je svoj monolog govorom o Isusu i trojstvu, svetom pismu i iskušenjima Sotone. Spomenuo je nezaobilazne Adama i Evu, a našao je koju riječ i za Judu, Židove, progonstva, Svetu Zemlju... Nakon toga je prešao na važnost duhovnog zdravlja mladih, na iskušenja koja im Sotona nudi u današnjem svijetu, na grijehe zbog kojih mogu na onom sutrašnjem ispaštati, na sve gadosti moderne civilizacije od konzumerizma, degradacije obiteljskih vrijednosti, materijalizma, zanemarivanja duhovnih vrijednosti pa sve do homoseksualnih brakova, legalnog abortusa i eutanazije. U svemu tome se naravno dotakao i droga kojima su jadni, izgubljeni mladi danas tako masovno izloženi. U zadnjih 15 minuta predavanja počeo je učestalo pogledavati na sat, što mu ne zamjeram jer to pokazuje da je dovoljno pametan da zna da su preduga predavanja davež, bez obzira o kojoj se temi radi. Tako je završio izlaganje nakon cca 50 minuta te bio ispračen glomoglasnim aplauzom.
+++A ja sam ostao razočaran puno više nego što sam bio prije te "duhovne obnove". Ne radi se ni o tome da je tip više djelovao kao ufurani dječačić koji uživa u Teletubbyesima (čak je povremeno cupkao s noge na nogu), nego kao netko tko ima nešto ozbiljno i duboko za reči. Ne radi se tu o razočarenju moralnim porukama koje je taj čovjek uputio mladima, jer su one u principu O.K. i s većinom se u potpunosti slažem (osim s onima o homo brakovima, abortusu i eutanaziji). Da, mislim da je ova civilizacija prilično zastranila i da ide putem bezumnog hedonizma te da se humanistička vrijednost slobode uma dovela do apsurda jer si je taj um (apsulutno manipularan od strane beskrupuloznih profitera) dozvolio potpunu pasivizaciju, a time i sve dublju dekadenciju.
+++Ono što me tu posebno ražalostilo činjenica je da danas, u 21. stoljeću još uvijek postoji potreba za apstraktnim duhovnim autoritetom, eksternalnim super-egom koji će određivati ljudima što je dobro, a što nije, potičući ih i plašeći ih pritom takvim pričama kojih se ne bi posramio ni Hans Kristijan Andersen!!! Da su u publici bili nepismeni seljaci s početka 11. stolječa, iz vremena u kojem nije bilo nikakve druge mogućnosti da se upristoji primitivna masa koja bi inače klala, silovala i pljačkala po želji ili neki jadnici koji su izgubili sve u životu pa traže utjehu u bilo čemu, ne bi mi bilo ništa čudno, ali u publici su bili mladi ljudi 21. stoljeća koji će za par godina pozavršavati fakultete, dakle steći VISOKU naobrazbu i postati tzv. intelektualna elita ovog društva!!! Zar je njima potrebno da im netko govori da će goriti u paklu ako rade krivo? Zar je njima potrebna Božija kazna? Zar je njima potreban oslonac u vidu apstraktne pojave koja, ako joj se dovoljno mole, može učiniti određene preinake u njihovu životu???
+++Zar su tako slabi da nisu u stanju oslonce potražiti u sebi? U mom sustavu vrijednosti, životni cilj je postati cjelovita osoba, dakle proučiti sebe, suočiti se sa sobom i osvijestiti svoje dobre i loše strane te raditi na sebi da postanem kvalitetnija osoba. Smatram da imam odvoljno vlastite volje i razuma za to te da mi nije potreban nikakav vanjski autoritet da mi govori što je dobro, a što loše. I po tome se ne smatram posebnim jer znam da svaki čovjek može imati kapacitet za takva promišljanja i zauzimanje kvalitetnih stavova. Odbijam vjerovati u to da je većina ljudi nesposobna i slaba i da im je taj vanjski autoritet potreban. Baš tu, na površinu isplivava glavni problem ove civilizacije, a vjerojatno i jedan od uzroka njenog aktualnog kretanja po stramputici. Religija. Ili bolje reći pristup kojim religija i dalje djeluje na mase te time sustavno otupljuje njihov vlastiti kapacitet za promišljanje i zauzimanje kvalitetnih stavova. Marx je to vidio prije više od sto godina! "Religija je opijum za mase" najbolje opisuje njenu samu bit u 21. stoljeću! Opijum umrtvljuje mozak i slabi čovjekovu volju! Ona nije bila opijum za mase u negativnom smislu prije recimo 1000 godina jer je tada društvo itekako trebalo moralnu štaku koja će ga koliko-toliko organizirati i uljuditi, no nakon tih tisuću godina ta štaka je postala teret koji je doveo do atrofije udova koje je tako dugo potpomagala. Kontradikcije realnosti s religijskim pričama koje su danas vidljive čak i najvećim vjernicima, iako ih si oni nikada ne bi priznali, dovode samo do iskrivljavanja pozitivnih pogleda na svijet koje bi, da je drukčije usmjeravano, čovječanstvo već odavno moglo imati. To je kao s odlukom o prestanku pušenja. Pušač danas zna sve opasnosti cigareta, ali svejedno puši jer odagnava misli o štetnosti koristeći određene psihološke mehanzme. Isto tako vjernik vjeruje da će ga Bog kazniti ako zgriješi, ali svejedno griješi jer upotrebljava te iste mehanizme. I vjernik i pušač u ovom primjeru imaju isti problem - nisu sami odlučili da neće činiti ono što nije dobro, već im poticaj dolazi izvana. Dakle, mehanizam vjere, u vremenu u kojem je ljudski um ipak razvijeniji i sposobniji koristiti se raznim psihološkim mehanizmima, nego u vremenu izmišljanja religije, jednostavno više ne daje željene rezultate. Najveći problem koji proizlazi iz toga nije sama činjenica trenutne neefikasnosti tj. daljnjeg skretanja društva u moralni ponor, već to da indoktriniranje ljudi vanjskim moralnim autoritetom sužava prostor jačanju osobnih potencijala za preuzimanje odgovornosti tj. stvaranje internaliziranog sustava vrijednosti koje će biti puno kvalitetnije primjenjivane jer su vlastite! Npr. Isus je (navodno) rekao: "Čini drugima ono što želiš da drugi čine tebi (i obratno)". Poanta apsulutno stoji, no zar ljudima treba neki vanjski autoritet da im to kaže? Ne može li ih se odgajati i bez toga? Barem bez izmišljenog vanjskog autoriteta koji jesi na nebesi??? Kao što rekoh, ako navedenu izjavu uzmem kao "od Boga" onda ću ga u kritičnom trenutku moći zanemariti i opravdati to gubljenjem vjere (vanjskog čimbenika), ali neću ako ju uzmem kao svoju vlastitu vrijednost koju ne mogu izgubiti jer je dio mene (unutarnji čimbenik). Sad vjernik može reći da je i vjera dio njega, no tu se ne bi složio jer niti jedan vjernik do vjere nije došao sam, svojim promišljanjima, već mu je data izvana pa je tako dio njega isto koliko i košulja na njegovim leđima te ju po potrebi može i izgubiti.
+++Iz svega navedenog proizlati da je društvu potrebna promjena i to u pristupu dušebrižništvu njegovih članova. Ne budu li se religijske institucije mijenjale i nastave li inzistirati na prenošenju moralnih poruka putem priča za malu djecu, kad-tad će propasti ili će propasti svijet koji će zaglibiti u dekadenciju i nemoral zbog neefikasnog i zastarjelog pristupa moralnoj potpori koji je nekad funkcionirao kroz institucionaliziranu religiju. To što želim reći ne smatram napadom na crkvu ili bilo koje drugo religijsko poduzeće niti izrazom osobnog protivljenja konceptu tih drevnih institucija, već dobronamjernim razmatranjem mogućih pozitivnih pomaka unutar njih jer smatram da ljudima svakako trebaju kvalitetni humanistički mislioci i filozofi koji će ih poticati na intelektualni i moralni razvoj, a koji bi mogli biti slijedeća faza razvoja tih institucija. Tako Židovi, iznimno inteligentna skupina ljudi već po tome što su se prvi sjetili osmisliti i provesti monoteističku religiju, osim manjeg broja ortodoksnih vjernika, već dobrano svoju religiju pretvaraju u filozofski sustav koji se sve više zasniva na intelektualnom, humanističkom pristupu, a sve manje na pričicama, sve više na praktičnoj primjeni kulture, a sve manje na vjerskim autoritetima. I dobro im ide. Zaslužili su status najbogatijih, najmočnijih, najprosvječenijih i najproduktivnijih pripadnika suvremene civilizacije i idu dalje, dok ostale religijske institucije sa svojim zastarjelim načinima prodavanja moralnih štaka i dalje uporno guše napredak čovječanstva. Šteta.

Rijeka, 8.12.2007.

p.s.

Evo nekoliko zgodnih citata koje sam pronašao na
http://listverse.com/religion/top-15-quotes-by-famous-atheists/


1. Creationists make it sound like a ‘theory’ is something you dreamt up after being drunk all night — Isaac Asimov

2. I don’t believe in God. My god is patriotism. Teach a man to be a good citizen and you have solved the problem of life. — Andrew Carnegie

3. All thinking men are atheists. — Ernest Hemingway

4. Lighthouses are more helpful then churches. — Benjamin Franklin

5. Faith means not wanting to know what is true. — Friedrich Nietzsche

6. The fact that a believer is happier than a skeptic is no more to the point than the fact that a drunken man is happier than a sober one. — George Bernard Shaw

7. Say what you will about the sweet miracle of unquestioning faith, I consider a capacity for it terrifying and absolutely vile. — Kurt Vonnegut

8. I believe in God, only I spell it Nature. — Frank Lloyd Wright

9. Man will never be free until the last king is strangled with the entrails of the last priest. — Denis Diderot

10. A man is accepted into a church for what he believes and he is turned out for what he knows. — Samuel Clemens

11. The whole thing is so patently infantile, so foreign to reality, that to anyone with a friendly attitude to humanity it is painful to think that the great majority of mortals will never be able to rise above this view of life. — Sigmund Freud

12. Religion is regarded by the common people as true, by the wise as false, and by the rulers as useful. — Seneca the Younger

13. The church says the earth is flat, but I know that it is round, for I have seen the shadow on the moon, and I have more faith in a shadow than in the church. — Ferdinand Magellan

14. Not only is there no god, but try getting a plumber on weekends. — Woody Allen

15. It’s an incredible con job when you think about it, to believe something now in exchange for something after death. Even corporations with their reward systems don’t try to make it posthumous. — Gloria Steinem


22.05.2007., utorak

Škola, vrtić, grah... (reizdanje zbog ponovne aktualnosti)

*****Danas upisujem djecu u školu. To je najgori dio opisa mog posla, ali što mogu, preživjeti ću. Bude ih oko deset. Dolaze sa roditeljima koji na hodniku ispunjavaju upitnik za roditelje dok ja u uredu cijedim iz klinaca suvisle odgovore. U glavnom ih daju, no ima djece koja baš i nisu za to spremna pa nastane natezanje. Nacrtaj mi čovjeka, složi riječ od zadanih slova, precrtaj ovo, kaži ono, ispričaj priču… I baš tu kod priče poludim totalno. Ili današnji roditelji uopće nemaju vremena za svoju djecu (kog vraga ih onda prave!!!) ili priče više nisu u modi (valjda zato što nisu nekome unosan biznis. Bolje se zaradi na Play Stationu) ili su djeca senilna (previše TVa?) ili se uplaše mene, škole, ispitivanja…. Neki vrag im je. Neću trkeljati gluposti poput «ta današnja djeca, eee kad sam ja bio mali…» jer se niti ne sjećam testiranja za upis u školu zato što ga nije ni bilo (upisala me mama preko veze ranije jer se tada išlo u školu sa 7, a ja sam sa 6 toliko mrzio ići u vrtić i žudio za promjenom toliko da su me zadnji dan istoga teta, mama i čistačica lovile po parku da me uguraju unutra pa sam tetu ugrizao za prst. Mrzio sam vrtić od prvog do zadnjeg dana). Dakle, testiranja za mene nije ni bilo (Hm, tko zna što bi bilo da je. Možda bi završio u specijalnoj školi pa bi danas sjedio u saboru).
*****Svega čega se sjećam od škole u to doba je bio put prema njoj i natrag kući te razgovori sa prijateljem o kompjuterima i videu (tata mu je plovio pa je imao oboje (Commodore 64 i JVC video) i nama ostalima nabijao komplekse, a našim roditeljima muku od naših zahtjeva za posjedovanjem pomenutih predmeta). Same škole se sjećam u nekoliko sličica (kako sam se palio čas u Maju, čas u Helenu, a čas u Davorku, pa onda malo u Anitu, a svi su mi htjeli uvaliti Nataliju koju pak ja nisam htio…). Kako sam negdje u 2. ili 3. razredu dobio 2 iz prirode (ajme užasa!) jer sam sve prepisao od Maje, a ona od mene pa je i ona dobila 2. Kako sam jednom zemljom umrljao bilježnicu jer sam pisao DZ na putu do škole na nekakvom šahtu. Kako je seljačina od učitelja podigao jednu romkinju za uši i tresao ju dok je mala urlala. Kako sam u četvrtom razredu na povratku iz Stare Sušice bio neopisivo tužan jer je moja Maja (koja se napokon iskristalizirala kao ljubav moje rane mladosti) odlazila u drugu školu i znao sam da je više neću vidjeti. Više toga se sjećam negdje od petog razreda na dalje, ali bolje da se vratim na sada.
*****Dakle, sada su svi ti ljudi nešto (hm?). Imaju više ili manje dobre poslove, najveća folerica iz razreda je već davno udana, ima dvoje djece, ispijenu facu i cice do poda, njih četvero imaju nesretne narkomanske priče (od toga jedan zbog više nije među živima), tada nezgodne cure su postale pravi komadi, a tada zgodne su sad u glavnom bezvezne (čast izuzetku Fridi kojoj se malo povećala guza, ali je još uvijek prelijepa), neki prave veliki biznis, neki raznose poštu, neki otvaraju kafiće… Zgodno je razmišljati sada što, tko i gdje. Gledam te klince koje testiram za školu i slušam njihova viđenja sebe u budućnosti (eee, sad postajem jaaako patetičan) i mislim si kako je život nepredvidiv, kako je sve relativno, kako… bla, bla, bla… i oda umrem od smijeha kada mi mala pobrka Snjeguljicu i Crvenkapicu, a kad pitam gdje su patuljci kaže da oni jedu i spavaju, pa ju pitam da li piju i tuku se pa ona keže da i piju i da se tuku, a onda ju pitam sluša li ona Eda Maajku pa ona odgovori da je Edo Maajka zlo i da je ona maćeha koja ima brata koji je zločest. Onda dođe curica koja kaže da ima mlađeg brata od 4 godine koji je zločest, pa ja pitam što braco radi, a ona kaže da je zločest i da trči po kuči pa lupi glavom pa onda spava na kauču…
*****Klinci su zakon. I ma smo bili takvi k vragu, ali onda dođe posao, odgovornost, gledanje u budućnost, gledanje u sadašnjost, gledanje u bankovni račun, gledanje u kavu i grah i tako to. Ili valjda tako treba ili se još nitko nije sjetio kako drukčije. Kako god bilo danas sam upisao 7 klinaca, a jednog odgodio za iduću godinu, razgovarao sa dvije učiteljice i jednom mamom čiji sin ne piše zadaće i ne radi u glavnom ništa drugo pa se prve dvije bune, a žena plače jer ništa ne kuži… i sad idem davati instrukcije, pa doma u zagrljaj voljenoj, pa na jedan sastanak, pa sa frendovima negdje… Hm. Pitam se što bi bilo da mi se sviđalo u vrtiću. Nije da žalim za nečim. Samo se pitam. No, to je tema za neki drugi čušpajz od razmišljotina.

p.s. reizdanje od 21.05.2004. u 22.5.2007. s razlikom što nema više uz mene iste voljene.

08.01.2006., nedjelja

Otkrovenje

+++ Bio jednom jedan gospodin Silvije. Kao i svaki drugi gospodin on je nosio skupa odijela, vozio automobil u vrijednosti stana jedne prosječne obitelji, išao u ukusne restorane, zanemarivao svoju maloljetnu djecu, jednom tjedno posjećivao elitnu prostitutku, zaposlenike u svojoj firmi tretirao kao potrošnu robu, stavljao novce na banku da bi ih imao, razbijao čaše na koncertima popularne narodne glazbe, posjedovao vikendice na moru i u Zagorju, nalazio delikatne načine neplaćanja poreza i tvrdio da ima istančan ukus za umjetnine.
+++ Jednoga jutra, kao i uostalom svakog drugog jutra tijekom tjedna, gospodin Silvije je prošao kroz vrata svoje kuće i ušao u prostorije svoje firme za proizvodnju novca. Toga dana je bio posebno raspoložen jer je znao da će zaraditi jedan automobil kojega je trebalo, sasvim legalno opravdano, oduzeti jednoj invalidnoj osobi u poznijim godinama koja uslijed rasta cijena roba široke potrošnje i zamrzavanja mirovina nije bila u stanju plaćati daljne rate kredita. Tu je posebno bio zadovoljan sobom kao tvorcem genijalne zamisli od prije par godina o posjedovanju lanca trgovina automobilima koji bi istovremeno i kreditirao njihovu kupnju, čime je mogao zaraditi na kamatama, a ako jadnik ne bi kojim slučajem mogao dalje otplaćivati, i na automobilu kojega bi po ugovoru odmah zaplijenio te ga prodao kao rabljeno ili, ako bi bio malo vožen, kao testno vozilo.
+++ Ušavši u predvorje ureda zabavljen svojim mislima nije ni primijetio da tajnica nije na svom radnom mjestu i da su u ostalim prostorijama firme ugašena sva svjetla. Sjeo je za svoj radni stol, upalio kompjuter te počeo pregledavati svoju arhivu dječje pornografije što je svakodnevno prakticirao zbog opuštanja, a uvijek prije nego bi zapalio prvu jutarnju cigaretu. Pošto je obrisao ruke mirišljavim maramicama pozvonio je tajnici da mu donese kavu. Nije bilo odgovora. Pogledao je na sat te joj odlučio dati otkaz jer zaista nije mogao tolerirati nečije nenajavljeno kašnjenje od 45 minuta. Ustao je i pošao prema salonu. Tek tada je primijetio ugašena svjetla i potpunu tišinu u cijeloj firmi. Pogledao je po sobama i bile su prazne. Spustio se u salon i bio je prazan. Uzeo je mobitel i nazvao šefa osoblja. Javio mu se sanjiv muški glas "A, ti si Silvije, kurvin sine! Pa šta me jebeš ovako rano, stoko buržujska, hoćeš da me još malo cijediš, a?" i klik. Silvije nije ni stigao pokušati nešto izustiti. Lice mu se poprilično zarumenilo od bijesa, donja usna objesila od čuđenja, a žila ne čelu je debelo pulsirala. Popio je Gastal i nazvao svog diplomiranog pravnog referenta. Diplomirani pravni referent je gospodinu Silviju rekao "Svinjo lopovska, kako te nije sram biti takav izmet? Ti si oličenje ogavnosti i sluzi!!!". Mislio je da sanja. U WC-u se umio hladnom vodom i pogledao u ogledalo. Izgledao si je normalno. I budno. Ušao je u kuću i počeo buditi ženu. Čim je otvorila oči iz usta joj je u pravcu njegova lica izletila hrpa pljuvačke i salva uvreda: "Makni se od mene, ti nakazo duševna! Smeće jedno kriminalno! Misliš da ne znam da ideš kod kurve i što radiš našoj maloj jadnoj Kristini!!! Znam da to nikome ne mogu dokazati, stoko prokleta, ali mogu dokazati koliko si para od države pokrao i koga si podmitio da dobiješ svaku pa i najmanju sitnicu koja ti ne pripada. I mene si na prijevaru dobio!!! Trunut ćeš u zatvoru, govno jedno neljudsko! Miči mi se s očiju!!!". Gospodin Silvije je svojoj pobješnjeloj gospođi opalio sočnu šamarčinu, ali to ju nije omelo da ga nastavi gađati slinom i nadasve uvredljivim objedama. Kada ga je pogodila stolnom svijetiljkom, shvatio je da je vrijeme za uzmak. Rakao joj je da je poludjela i da joj ide nazvati liječnika. Izašao je iz sobe tresući se od bijesa, ali i straha jer zaista nije mislio da ona niti naslućuje njegove nestašne igrice s Kristinom. Nazvao je liječnika i skoro doživio živčani slom kada je i od njega dobio salvu uvreda i psovki. Pokušao je dobiti svoga dugogodišnjeg poslovnog suradnika i kolegu s golfa, ali on nije odgovarao na poziv.
+++ Agresivno ljut i zbunjen izjurio je iz kuće i krenuo prema svom omiljenom klubu. Nadao se da će tamo u miru moći popiti viski i razmisliti o tim čudnim reakcijama njemu do jučer tako ugodno podložnih ljudi. Kroz prozor svog lijepog crnog automobila vidio je više uzvrpoljenih grupica običnih ljudi okupljenih oko gospode poput njega. Na semaforu je spustio staklo da čuje o čemu razgovaraju. Do ušiju su mu doprle bujice uvreda i objeda sličnih onima koje su bile nemalo prije upućene njemu. Parkirao je auto i ušao u klub.
+++ Prizor koji je ugledao ga je natjerao na pomisao o vlastitom ludilu. Konobari su sjedili za stolovima natrpanim najboljim pićima, pili i pjevali, iz zvučnika je treštao rock, a na podu u kutu je sav ispovraćan ležao njegov dugogodišnji poslovni suradnik i kolega s golfa. Prvi ga je primijetio glavni konobar i pokazao ga prstom ostalima koji su mu se počeli smijati i kreveljiti. Jedan mu je prišao noseći bocu iznimno starog i skupocjenog konjaka "Oooo, evo nama još jednog gospodina! Pa gdje si svinjo, ajde popijmo koju!!! Vidiš kako se tvoj prijatelj fino s nama zabavlja! Majku ti jebem lopovsku! Ajde, popij, šta misliš da si bolji od nas ili možda od svog prijatelja?!". Gospodin Silvije ga je pokušao odgurnuti, ali su se u isti čas iza njega našla još dvojca koji su ga uhvatili za ruke dok mu je onaj prvi krenuo točiti konjak u usta. Visok rast i snažna građa su mu pomogli da se oslobodi njihova stiska i mahnito izjuri na cestu.
+++ Namjeravao je pobjeći autom, ali je sa užasom ustanovio da mu njegovog najdražeg ljubimca upravo odvozi pauk. To je za njega bilo previše. Godinama je nepropisno parkirao na tom mjestu i nikada nije dobio niti opomenu. Znao je da policija dobro zna da se takvi automobili jednostavno ne diraju. Sada je znao da i sa policijom nešto nije u redu. Ono što više nije znao je komu se sada obratiti. Krenuo je besciljno lutati gradom dok ne smisli izlaz iz ove besmislene situacije, a da bi to mogao prvo joj je morao smisliti smisao. Nije prošao ni ulicu dalje kad se oko njega počela skupljati grupica bijesnih penzionera, domaćica, radnika....
+++ Psovke i objede šikljale su iz njih kao lava iz upravo eruptiranog vulkana. U tom žamoru do ušiju su mu dopirali dijelovi rečenica poput "...prodao državu...", "...profiter robovlasnički...", "...smeće lopovsko..."... Laktovima i brzim hodom probio se iz rastuće grupice i potrčao dalje. Jedna žena je urlala za njim da ona "...dobro poznaje to govno lihvarsko..." i da je on "...kriv za dva muževa infarkta...". Ona ga je jedina gađala i jajima. Dahčući i sopčući zamaknuo je za ugao i utrčao u prvi haustor. Kada je došao sebi i počeo sporije disati, sa zadovoljstvom je primijetio da je nekim čudom upao baš u zgradu u kojoj se nalazi ured njegovog dugogodišnjeg prijatelja i poslovnog suradnika gospodina Borne Majstorskog.
+++ Popeo se na prvi kat te ušao kroz poluotvorena vrata u radne prostorije cijenjenog advokata. Iz glavnog ureda dopirala je neka nezgrapna mješavima urlanja, muzike, krikova i stenjanja. Kad je gospodin Silvije otvorio vrata te profinjeno uređene prostorije imao je što vidjeti: tridesetak njegovih poznanika i prijatelja, pripadnika najvišeg državnog društveno-političkog jet seta, što muškaraca, što žena, divljački je orgijalo u oblaku dima, alkoholnih isparenja i kokainskog praha, pri čemu je uvaženi odvjetnik Borna, utegnut u kožno remenje sa zakovicama i sav namazan govnima, za stolom urlajući iščitavao nekakav članak iz novina.
+++ Dok su razne ruke trgale odjeću s gospodina Silvija pozivajući ga da se pridruži mahnitanju, do ušiju mu je dopirao histeričan glas njegova dugogodišnjeg prijatelja i uvaženog advokata Borne Majstorskog «...te smo stoga odlučili da više nećemo podnositi opresiju od ljudi koji su se obogatili iskorištavajući našu krv i znoj. Ovo nije poziv na oružje već poziv na građanski neposluh kao legalno sredstvo te prijezir i gnušanje kao individualno sredstvo borbe protiv naših tlačitelja. Uz nas su svi, od policije do vojske, od radnika do seljaka. Ovim ćemo odstraniti tlačiteljski soj iz društva kao što tijelo izbacuje gnojni trun – označiti ga, okružiti, izolirati i izbaciti. Njima je mandat istekao. Cijelo ljudsko društvo je odlučilo – bilo je DOSTA!». U tom trenutku je gospodin Silvije osjetio kako se penis uvaženog gospodina ministra pravosuđa probija njegovim debelim crijevom dok mu gospođa zamjenica ministra gospodarstva snažno bičuje gole prepone. Dok je rukom posezao za bocom Curvoasiera u glavi su mu se pretapale slike omlohavljenih pijanih golih tijela sa zvukom histeričnog proročkog glasa «...stoga odlučili... gnojni trun... cijelo društvo...mandat istekao...DOSTA!!!»

Zagreb. 8.1.2006.

04.12.2005., nedjelja

Horoskopalije

*****Sjedoh sinoć sa dvojcom frendova u krčmi u centru Zagreba ispijati pivu kad od stola do našeg začuh ženski glasić kako nekom objašnjava utjecaj Saturna na njegovu trenutnu životnu radnju, stanje i zbivanje te kako mu je u stvari za sve kriv Merkur…. Osvrnem se i ugledam dvije savršeno odnjegovane i uređene ženske osobe u srednjim tridesetima kako slušaju tumačenje treće, nešto starije, o tome kako im nebeska tijela suptilno raguliraju živote. Njih dvije uživljene i ozbiljne, kao sve one razumiju, a ova raspričana strašno važna i pametna jer ona ipak zna ono što one jadnice neznaju pa im sad to delikatno znanje superiorno priopćava te im za to vjerojatno uzima i masne pare – koliko znam cca 300 kn/sat.
******Šutim tri sekunde, a onda krenem svojim jaranima komentirati poantu horoskopa. Više-manje suvislo, kao i obično, filozofiram o tome kako je to savršena znanost kombiniranja riječi u rečenice, a rečenica u skupove koji na kraju posluže svrsi te savršeno čovjeku objasne kakav je u stvari on… onda malo raspravljamo oko upotrebe pojma «znanost»… onda se čudimo kako itko u to vjeruje… onda navodimo primjere kad su neke od tih informacija bile točne… onda saznam od frendova da je znanstveno dokazano da postoje tzv. «nedokazive istine» (dečki su inače fizičari na Ruđeru)… onda naručimo još po pivu… onda zaključimo da sve to skupa nije vrijedno rasprave i krenemo na drugu temu… i onda mi sine…!!!
******Jasno kao dan, savršeno, kristalno bistro kao dva jezera na brdu Gizeha!!! Ma šta planeti, šta horoskopi, magije, vrađbine, gledanje u kosti, kavu, grah, dlan, desnu sisu… Šta moj završen studij psihologije, sve dodatne edukacije, praksa i 28 godina u dupetu kad to sve do sada nisam skužio, a cijelo vrijeme mi je bilo pred nosom?! Valjda zato što se tek nakon svega toga čovjek može prestati pouzdavati u logiku i znanost i može jednostavno početi prihvaćati jednostavnu životnu istinu. U slućaju horoskopa ta je istina da LJUDI VOLE KAD IM NEKO LIJEPO GOVORI O NJIMA!!! Svaku pozitivnu informaciju o sebi naprosto upijamo, gutajuči ju nesažvakanu jer nam to neopisivo fali, a kad i ne fali ipak dobro dođe!!! (Naravno, nikada vam nitko nije rekao, proučavajući vaš horoskop, kavu, kosti, grah ili psihologijski test ličnosti, nešto poput: «Vi ste u stvari jedno obično egoistično govno koje bi vlastite roditelje prodalo za burek, a prijatelje za pol čevapa!»). Naravno da nam je lijepo čuti toliko lijepih stvari o sebi pa one koje i nisu baš sasvim točne vrlo lako zanemarimo, a one koje su slučajno točne – detalji koje se zaista ne mogu desiti baš nikome drugome osim nama kao npr. to da planiramo promjenu posla ili da ćemo se iznenada razboljeti od bolesti koja će pogoditi naš gornji dio tijela – neopisivo sretno naglašavamo kao dokaz da je to što je rečeno ima savršeno smisla i istine u sebi (Šta mislite, kolika je vjerojatnost da se u 3 kartice teksta o vama nađu bar tri iznenađujuće točne i detaljne istine?).
******Vrlo je teško odbaciti te lijepe emocije sreće koje nas obuzimaju kada nam netko govori tako lijepo o nama i hladno-razumski obrazložiti stvari te pronaći u njima pravi smisao i kontradikcije. Još je davno dokazano da se logikom i razumom ne mogu pobiti uvjerenja koja su usvojena emocijama (zato i stavljaju vjeronauk u vrtiće) i to ne samo trenutnim. Zamislite sebe kad imate neki problem kojega ne znate kako riješiti, a baš vam se nešto i neda. Sad zamislite tu neopisivu sreću i olakšanje koje bi vas obuzelo da vam netko kaže da vi osobno niste za to stanje ama baš ništa (ili bar samo djelomično) krivi već je ono došlo zato što vam je Pluton ušao u drugu kuću i da ćete biti u tom stanju sve dok se Pluton iz druge kuće ne udostoji izaći. Dakle što vam je činiti, osim sve četri u zrak i čekati te guštati u divotama raspodjele odgovornosti!!!
«Molim da uđe u zapisnik suda da se ne osjećam krivim za dekapitaciju moga sina. Kriv je Mars koji je ušao u treću kuću baš u trenutku dok sam gledao utakmicu, a dječak se došao igrati ispred televizora!»
******I za kraj, jedno objašnjenje koje sam uz tu pivu dobio od frenda s Ruđera: Zemlja se oko sunca kreće po blago elipsastoj putanju. Ako krug koji ta elipsa prođe u cca. 24000 godina podijelimo na 12 horoskopskih stupnjeva to znači da se svakih cca. 2000 godina ta putanja premjesti za 1 stupanj. Tumači horoskopa ne uzimaju u obzir taj pomak, već računaju horoskop onako kako se ga računali i onda kada je nastao – prije više od 2000 godina. Rezultat toga je da svi imamo uvjerenje da smo rođeni u jednom horoskopskom znaku po kojemu imamo jedna pravila/osobine/budućnost itd., a u stvari smo rođeni u jednom ili dva znaka pored.
******No, ipak, mislim da sve to nije bitno jer će i dalje svatko na ovome svijetu voljeti slušati hvalospjeve o samome sebi. Ipak bih uputio poruku muževima tih lijepih, dobro odnjegovanih, situiranih žena od sinoć: neće ona dijamante, suho zlato, briljante, ni safire, ni rubine, ni taj tvoj produžetak pimpeka od novog Passata već, glupane glupi, da joj pričaš, govoriš, smiješiš joj se, voliš ju, poklanjaš joj vrijeme… u protivnom možeš biti zadovoljan dok tvoje pare troši samo na drugu ženu i njene verbalne vještine…


Zagreb, 2.12.05.

29.11.2005., utorak

Od nemila do nedraga i natrag

+++++Te je večeri nesretni gospodin Ratko, vozeći se tramvajem, toliko ispoljavao svoju tugu da su mu čak starci i trudnice sažalno ustupali svoja sjedeća mjesta doslovno ga vukući za rukav da im dopusti pomoći mu. Gospodin Ratko im se zahvaljivao i ostajao stajati iako je svojim suzama obilno natapao njihove kose i kapute. Ljudi su se jamačno u sebi pitali što je moglo tako rastužiti ovog pomalo oronulog čovjeka, no nitko ni u najsmjelijim razmišljanjima nije bio ni blizu odgovoru.
+++++Sve je počelo toga dana kada se gospodin Ratko probudio u povećoj lokvi vlastite mokraće koja se već dobrano natopila štep deku i prijetila da prijeđe na Yogi. Mamurni gospodin je teturajući uspio pobacati pidžamu, gaće i mokru posteljinu u veš-mašinu usput proklinjući sinoćnji hektolitar piva i sve buduće pijanke koje više nikada neće ostvariti. Nakon tuširanja i popušene 4 cigarete uz jutarnju kavu ipak se osjećao malo bolje tj. dovoljno dobro da se može nakrcati u svoj automobil te se dotepsti do radnog mjesta u firmi koju je iz dna duše mrzio em zbog svog posla em zbog onoga čime se cijela firma bavila te zbog gnjusno ljigave šefice. Njegov svakodnevni radni zadatak je bio nagovarati ljude koji nemaju novaca da od njegove firme novac posude i onda da godinama pišaju krv i znoj da bi novac zaradili i višestruko ga vratili. Osnova njegova gađenja bila je u tome što je smatrao da njegova firma u stvari ne radi apsolutno ništa osim što ima novac, čuva ga i posuđuje, a to i nije smatrao poslom vrijednim višestruke zarade, barem ne u odnosu na poslove tih ljudi koji svojim poslovima proizvode nešto čime doprinose društvu, a ipak zarađuju neusporedivo manje od zaposlenika njegove firme. Njegova šefica, postarija gospođa Gertruda Ritz smatrala je da je njihova firma u stvari poslodavac i dobročinitelj jer zapošljava primaoce kredita da dio svoje zarade odvajaju za nju, no ta se pozitivna definicija gospodinu Ratku tim više gadila jer ga je šefica redovno tjerala na snošaj čineći mu pritom najgnjusnije stvari koje samo užasno perverzni nečovjek može shvatiti pa ih možda i nema smisla ovdje spominjati da se ne izazove neopisivo gnušanje.
+++++Naravno da je taj od ranog jutra uneređen, mamurni dan morao biti jedan od tih u kojima se gospođa Gertruda odlučila pozabaviti Ratkom. Pozvala ga je u svoj ured te mu naredila da se skine. Ona je samo raskopčala mantil ispod kojega nije imala ništa, vjerojatno već od sinoć. Naime, spavala je gola, a za takve prilike bi odjeću donijela u torbi te se oblačila tek po zadovoljavanju pohote. Njeni omiljeni rekviziti u vidu reš pečene kokoši, tucala za začine i bodljikave žice bili su već brižljivo raspoređeni po njenom velikom kožnom naslonjaču. Gospodinu Ratku je u glavi bubnjalo. Znao je da se ne smije pobuniti jer inače gubi posao, a s njime i stan koji je dao pod hipoteku istoj toj njegovoj firmi za kredit kojim ga je kupio i gotovo ga i otplatio. Želio joj je reći ne, makar i po cijenu posla, ali ne još bar te tri godine dok stan ne bude zaista njegov. Međutim, taj da mu se dan stvarno nije moglo i bio je na granici puknuća i činjenja nepredviđenog akta. Kap koja je prelila čašu došla je od strane velikih božićnih jaslica koje mu je gospođa Ritz sa bolesnim smiješkom pokazala otkrivši plahtu kojom su do tada bile prekrivane. Lice mu se sledilo, ruke počele drhtati, koljena klecati. Velike plastične božićne jaslice sa 24 keramička komada bile su delikatesa Gertrudine nastrane zabave te ih je upotrebljavala samo onda kada je željela da gospodin Ratko u njoj posebno predano sudjeluje cijeli dan. Oči su mu se napunile suzama, usta su mu se skupila u grimasu bijesnog ludila. Bilo mu je dosta bez obzira na posljedice.
+++++Zaletio se na gospođu Ritz, opalio joj šamarčinu, zgurao ju u plastičnu štalicu, prethodno ne izbacivši figurice, gurnuvši joj u usta batak da ne urla i zatvorivši joj izlaz bodljikavom žicom. Nekoliko trenutaka je unezvijereno gledao po sobi, a onda se bacio na njen kompjuter. Kao visoko pozicionirana osoba u banci, gospođa Ritz je imala sve pristupne šifre i ovlaštenja za promjenu računa. Ratko se odmah dao na posao. Prekopao je ladice i pronašao šifrirane šifre za kompjuter, izvadio Gertrudi batak iz usta i tucalom za začine ju natjerao da mu kaže šifre za dešifriranje što je ona nakon nekoliko njegovih energičnih intervencija i učinila. Vratio je batak na mjesto, dešifrirao šifre, ušao u glavni kompjuter te izbrisao iz evidencije sve bankovne dužnike uključujući i sebe. Onda je napisao izjavu šefice kojom ona odobrava njemu isplatu od 100 000 000 eura u gotovini, a u svrhu poravnanja sa jednom osiguravajućom kućom. Kraćom upotrebom tucala za začine od gospođe Ritz je iznudio potreban potpis te se, zaključavši za sobom vrata i obavijestivši Gertrudinu tajnicu da se šefica odmara, uputio u drugi ured po isplatu.
+++++Izašavši iz banke uputio se na prvi avion za Senegal. Došavši u tu divnu zemlju prvo je unajmio trojicu profesionalnih tjelohranitelja, a zatim kupio blindirano terensko vozilo, tri lijepe mlade žene, puškomitraljez i kilogram kokaina te krenuo na turneju po Africi. Došavši u Obalu Bjelokosti kandidirao se za predsjednika potkupivši lokalno stanovništvo glamuroznom turnejom 50 Centa i mnogobrojnim organiziranim spaljivanjima slike Michaela Jacksona. Izbore nije dobio, ali je dobio velik broj pristaša koji su srčano i herojski branili svoju stvar pobivši pritom sve tuljane zbog čega je greenpeace uveo u zemlji izvanredno stanje pa je morala intervenirati svjetska banka ukidajući im novi stand by aranžman koji je trebao zemlji omogućiti skori privredni oporavak.
+++++Začetnik svih tih nevolja je po mišljenju lokalnog stanovništva bio gospodin Ratko pa su mu iz odmazde ubili sve tri žene i silovali tjelohranitelje, a njega osudili na progonstvo na Svetu Anu. Gospodinu Ratku je to odgovaralo pošto je načuo priče o otkriću njegove prevare u banci i zahtjevima za izručenje od strane njegove rodne zemlje prema zemlji njegova dotadašnjeg boravka.
+++++Na Svetoj Ani se neko vrijeme posvetio numizmatici, pisanju lijepe književnosti i uzgajanju tovne peradi. Ovo potonje mu je propalo zbog epidemije ptičje gripe, ali ga nije bilo briga jer se i onako morao iseliti s otoka zbog njegove prenamjene u poligon za testiranje nuklearnog oružja. Sjeo je na prvi brod koji je onuda prolazio te završio u Rotterdamu odakle je avionom Lufthanse stigao u Frankfurt. Tu je, pijan, u jednoj barskoj tučnjavi nesretnim slučajem ubio vrlo traženog ozloglašenog bivšeg agenta STASIa zbog čega nije bio kažnjen, ali niti nagrađen što bi bio slučaj da je to ubojstvo počinio namjerno. Međutim, na saslušanju je policija shvatila da je tražen zbog incidenta u banci pa je zadržan u pritvoru do izručenja. Kako mu nije bila namjera biti doživotno zatvoren, Ratko je odmah pobjegao iz pritvora i autostopom stigao u Hrvatsku gdje se udružio za jednim, također odbjeglim, generalom sa kojim je pokušao pokrenuti časopis u kojemu su namjeravali objavljivati istinu, istinu i samo istinu o ustrojstvu i funkcioniranju trulog društvenog poretka. Ideja im se nije ostvarila iako su je pokušali sprovesti iz pozadine, preko petog ortaka, jer su zapadne interesne skupine vrlo brzo prozrele njihov naum te ukinule slobodu pisane riječi u toj zemlji uvodeći stroge zakone o kleveti i istini te izdavši tjeralicu međunarodnog kaznenog suda za obojicom kao ozbiljnim kršiteljima svjetskog pravnog i moralnog poretka.
+++++Nije im bilo druge do napiti se od muke, izljubiti se i rastati. General se preko Hercegovine putem tamošnjih vatikanskih veza odlučio uputiti u sigurnost sicilijanskih dobrotvornih organizacija dok se gospodin Ratko skrasio na jednom seoskom imanju u Turkmenistanu gdje je idućih par mjeseci u tajnosti izučavao mudrosti svetih knjiga. Pošto mu se jedne noći u snu obratio duh sveti i rekao mu da će ostati trudan te roditi sina božjeg, gospodin Ratko je odlučio da je bilo dosta pizdarija te da se sad mora ozbiljno početi pripremati za očinstvo što znači da mora prestati piti rakiju i jesti mnogo bunike. Unatoč tim odricanjima, a zbog pretjerane iscrpljenosti uzrokovane najvjerojatnije teškim intelektualnim radom te na njegovo veliko žaljenje gospodina Ratko je u drugom mjesecu trudnoće imao spontani pobačaj zbog kojega je izgubio volju za teškim fizičkim radom i vratio se u svoj rodni grad gdje su, zbog zastare i nedostatka dokaza, optužbe protiv njega odavno bile odbačene. Živio je mirno i povučeno od ostatka posjedovanog novca.
+++++Tog kobnog jutra se gospodin Ratko probudio tužan zbog filma «Majko slušaj moju pjesmu» kojega je gledao sinoć. Činilo mu se da ga više ništa na svijetu ne može raspoložiti. Ulje na vatru je dolila biometeorološka prognoza pročitana od strane slaboumne plavokose voditeljice velikih eksponiranih dojki koja je rekla da će vremenske prilike toga dana nepovoljno utjecati na raspoloženje. Odlučio je,zatim,da će malo protegnuti noge šetajući gradom. Idući ulicom, mučninu su mu sve više poticali ogavni kićasti Jumbo plakati i izlozi dućana sa uglavnom beskorisnim predmetima. Bilo mu je dosta svega pa je tramvajem krenuo kući. Prije ulaska u tramvaj ugledao je jadnu staricu kako prosi i to je bila kap koja je prelila čašu. Počeo je plakati.

Kraj

Zagreb, 25.11.2005.

28.05.2005., subota

Kako je uspio dječak iz susjedstva

Mali Danijel je bio nadasve energičan dječak koji je rado tu energiju ispoljavao mlateći toljagom po svojim onemoćalim susjedama iz ženskog staračkog doma. Jednoga dana, dok je umlaćivao staricu Fridu sa trećeg kata, primjetio je u kutu njene sobice veliku plastičnu vreću iz koje su virile novčanice. Uzeo je vreću i odnio je kući. Ispostavilo se da je to vreća koja sama stvara pare pa se iz nje može vaditi u nedogled i nikada neće presušiti. Danijel je bio oduševljen. Prvo si je kupio novu, aluminijsku toljagu, a zatim je krenuo u svijet. U svijetu je naišao na puno ljudi koje je mogao toljagati koliko mu drago, a kada bi upao u veću gužvu, potplatio je policiju i suce da ga iz nje vade. Uskoro je organizirao cijelo poduzeće. Glavni zadatak poduzeća je bio organizirati svečane dočeke u gradovima koje je posjećivao. Duž glavnih ulica su bili postrojeni ljudi koji su mu klicali i bacali konfete, a Danijel je nošen na svojoj zlatnoj nosiljci, do mile volje po gledaocima bacao trulo voće i cvijeće te povremeno odalamljivao po glavi one koji su bi se drznuli prići mu previše blizu. Dopuštao si je da odsjedne u bilo kojem stanu koji mu se svidi, a čiji bi stanari pritom bili smješteni u zatvor. Od svojih je, preplaćenih, slugu tražio da mu prilaze na koljenima klanjajući se i moleći ga da im oprosti što mu se usuđuju prići da mu npr. donesu hranu ili zavežu cipele. Za njega je taj život bio idila.
Međutim, jednoga dana, koji se ni po čemu drugome nije razlikovao od ostalih, Danijel je pao u depresiju. Odmah je izbacio hordu vrhunskih prostitutki iz svog kreveta i krenuo ka prozoru kako bi počinio samoubojstvo. Prišavši staklu, poželio je baciti posljednji pogled na svijet koji mu je upravo dosadio. I onda ju je ugledao. Stajala je u sredini velike baje za smeće i rukama veselo razbacivala otpad koji je padao na sve strane po ulici, slučajnim prolaznicima, automobilima... Nije mogao zadržati usklik pa je uskliknuo. Što je brže mogao odjurio je na ulicu i pao na koljena pred tim božanskim bićem. Ona ga nije primjećivala pa je ušao u baju i stao joj ljubiti raspadnute cipele. Ona mu je na glavu sasula hrpu gnjilog organskog otpada. On ju je gledao u oči. Gledala je i ona njega i nešto je prošlo zrakom naelektriziravši oblake i obojavši nebo u ljubičasto. Uzela ga je za ruku i privukla sebi fiksirajući ga pogledom. Osjećao se kao da putuje prema njoj brzinom svjetlosti i da cijeli svemir ostaje negdje daleko za njim. Izašli su iz baje ne skidajući pogleda jedno sa drugog.
Nakon vjenčanja Danijelu se više nije dalo pompozno ulaziti u gradove, a Julija (tako se zvala) je zatrudnjela pa su kupili malu državu u Južnoj Americi gdje su ukinuli sve zakone, proglasili se bogovima i zabranili ljudima da govore. Tamo su živjeli sretno i plodno do kraja života.
28.5.2005.

11.05.2005., srijeda

Firma

++++Gospodin Radomir je toga jutra krenuo na posao vidno uzbuđen i nesretan. Znao je da će se ipak morati suočiti sa svojim nastranim šefom koji je već od prvoga trena obavljanja svoje istaknute dužnosti počeo prema svojim podređenima ispoljavati tajanstvene čudne sklonosti. Oni koji su već bili njegove žrtve nisu željeli o tome otvoreno pričati. Oni, a među njih je spadao i Radomir, uglavnom novi zaposlenici tvrtke, koji su to tek trebali postati, šturo su nagađali. Znali su samo da se radi o nečemu jako neugodnom i čudnom i da se radi jednom godišnje. Malo po malo došao je red i na Radomira da postane predmetom tog ispoljavanja. Vozio je polako i nesigurno. Auto-upaljačem je palio cigaretu za cigaretom dok je drhtavim rukama pokušavao održati volan u željenoj poziciji. Kilometri ceste su nestajali pod kotačima njegovog starog Volva dok mu je radno mjesto postajalo sve bliže i mrskije.
++++Na vratima ranije drage mu kancelarije dočekao ga je grozomoran natpis isprintan crno-bijelim printerom: «Danas ti!!!». Srce mu je tuklo, a u želucu mu se stezalo. Ušao je unutra, objesio kaput na vješalicu do vrata i spustio aktovku na stol s namjerom da iz nje izvadi spise na kojima se nadao da će taj dan ipak nešto uspjeti napraviti. Nije čak ni stigao izvaditi sve papire kad se na vratima, gotovo nečujno, pojavio šef. Radomir je pretrnuo. Šef ga je gledao superiornim, hladnim i znalačkim pogledom. Ušao je i zaključao vrata za sobom. Radomir ga se nije usudio ništa pitati. Iako to još do sada nije doživio, znao je da to mora tako biti – zaključana vrata male prostorije, on, šef i tišina. Naređeno mu je da se nagne rukama se oslanjajući na stol. To je i učinio, fokusirajući pogled prema prozoru i pokušavajući ne misliti na ono što bi mu moglo slijediti. Svi su mu samo rekli da je prvi put najbolnije – i emocionalno i fizički. On je želio da sve samo što prije prođe i da ne misli na ništa dok traje. Šef je stao iza njegove naprćene guzice i raskopčao svoj veliki, debeli, smeđi kožni remen kojega je potom i izvukao te presavio po sredini. Nategnuo ga je cimajući ga objema rukama i Radomirove bubnjiće ošinuo je oštar zvuk puckanja tvrde kože. Šef je zamahnuo prvi put. Radomirovo lice se gotovo neprimjetno skamenilo od boli i neugode, ali su mu se oči vrlo očito razrogačile od šoka nevjerice i iznenađenja. Šef je zamahnuo po drugi put. Radomir je imao osjećaj da mu mozak gnječe klještima. Šef je nastavio snažno zamahivati remenom koji je pak nastavio nemilosrdno pogađati sivu tkaninu na guzičnom dijelu Radomirovih hlača. Radomir je grčio lice i buljio u malu žućkastu fleku na čipkastim, žućkastim zavijesama. Svakim udarcem sve je više osjećao žarenje koje je težilo usijanju visoke peći. Borio se sa sobom u želji da, zbog nekog nejasnog inata, ne ispusti ni najmanji jecaj. Udarci su se nastavljali nizati kao bjesomučno čekičanje nakovnja. U glavi su mu se redale ekspozije granata unutar kabine tenka. Ritam se ubrzavao, kao i šefovo disanje. Sa lica mu se slijevao znoj koji je jedva nalazio svoj put iz silom zgrčenih pora usijane kože. Radomir je imao neopisivu potrebu otvoriti kupolu svoje lubanje i iskočiti, istrčati, eruptirati van kako bi se spasio od užerene buktinje boli i poniženja koja je u njoj rasla. Onda je odjednom sve stalo. Šef je rastegnuo svoj remen i mirno ga namjestio natrag u svoje hlače, a zatim iz unutrašnjeg džepa u sakou izvukao čekić, čavle i rolu grubog pergamenta kojega je jednostavno zakucao na vrata, nasuprot Radomirova stola. Potom je, ne uputivši niti jedan jedini pogled svom užasnutom zaposleniku, izašao iz ureda. Radomir je još nekoliko trenutaka ostao u istoj pozi. Tijelo mu je bilo u zarobljeno u grču, a butine su ga boljele i pekle kao da je satima sjedio gol na oštrom kamenu punom kopriva. Onda se napokon polako okrenuo i, od boli zamagljenim očima, pogledao u pergament. Nakon nekoliko sekundi crne su se fleke počele pretvarati u lijepa, krasopisom nalivpera ispisana i stilizirana slova.
Rečenica koju je na kraju pročitao glasila je "Za sve što je bilo i za sve što nas čeka."
i u potpisu "Tvoj šef.".

Kraj
3.5.2005

08.05.2005., nedjelja

Kraj jednog svijeta

++++Gospodin Ludvig i njegova gospođa bili su jedini stanovnici nadasve iznimnog svijeta. Iako za večinu odbojan i surov, za njih je on predstavljao jedini kutak ljepote u svemiru gdje su do mile volje mogli uživati u prekrasnim slatko-kiselkastim isparenjima voda tekućica koje su se povremeno slijevale po snježno bijelom, skliskom tlu. Voljeli su se i kupati u žućkastoj, a ponekad i prozirnoj tekućini koja im je čak znala i pružiti užitak opijenosti raznim alkoholnim tvarima. Ponekad su sretno mogli nabasati i na lijep komadić duhana, koji bi, iako najčešće mokar, bio sasvim dobar za žvakanje. Imali su oni i obične vode u izobilju mada su je se bojali jer bi dolazila u iznenadnim bujicama koje su odnosile sve pred sobom i koje su ih mogle stajati života. Njihov dom je bio smješten u procjepu između dvije, a ispod treće prekrasne bijele stijene pri vrhu planine, precizno postavljen na mjesto na koje nikada nisu dopirali mlazovi tekućine, ali sa kojega je pucao prekrasan pogled na dolinu oplakivanu varljivim, ali bogatim i toplim rijekama u čijem se središtu smjestilo pet crnih rupica koje su upijale viškove plodonosne tekućine. Živjeli su sretno u zanosu ljubavi i sloge. Sve do večeri.
++++Na večer je prvo došao mlaz grozne, užesno gorke, plavićaste tekućine kakvu još do sada nisu vidjeli. Prvo nisu bježali jer im je iz daleka mirisala po cvijeću. Mlaz se počeo kretati točno pogađajući procijep koji je do tada bio njihov topli dom. Približavao im se. Gospodin Ludvig, kada je shvatio da mlaz ide prema njima, pustio je svoju gospođu da pobjegne prva, a onda je i on pošao za njom. Miris je postao smrad koji je postao nesnosan. Isparenja užasne plave sluzi topila su im nosnice dok su se brzo, ali ne dovoljno brzo, trudili uzdići ka nekontaminiranom području. Gospodin Ludvig je odjednom zavrludao opijen otrovnim parama. Njegova gospođa ga je plačnim glasom pokušavala dozvati, ali dozivanje više nije imalo smisla. Gospodin Ludvig se srušio u ogavnu plavu tvar koja se polako slijevala niz padine njihove planine. Njegova gospođa je nastavila bijeg plačući i ljuteči se na sebe i svoj kukavičluk. No nije imala pravo. Da se vratila i pokušala mu pomoći poginula bi i sama. Gotovo na samom rubu kontaminirane zone, vrlo blizu sigurnosti i spasenja, gospođu pokojnog gospodina Ludviga zapuhnula je kiša vrlo sitnih, otrovnih kapi koje su joj progorile kožu, spalile kosu i, uz nesnosno bolne grčeve, zaustavile joj disanje. Jadna se gospođa srušila u dubinu, u samo središte bijele poljane, u jednu od onih pet rupa koje su sada, uz višak tekućine, odnijele i nju, zauvijek, u crnu dubinu. A to im mjesto, okrutan i prekrasan svijet zvan Pisoarija, jednom biješe topli dom.
+++Kraj.

2.5.2005.

19.02.2005., subota

Pisaća mašina

Od sada ću objavljivati i na siteu "Pisaća mašina", a možda se i preselim tamo za stalno pa ako vam se tamo da gledati evo moje adrese:
http://www.cip.hr/pm/site/Autorrez.asp?user_id=643&

Ili adrese sitea pa tražite pod Ur'Kwan:
www.cip.hr/pm

Pozdrav

07.02.2005., ponedjeljak

Pobuna u svinjcu

-----Preci obitelji Bernabić datirali su još iz prvih dana Habzburške monarhije, kada su bili čuveni po kvaliteti pršuta kojega su tako izdašno davale njihove dobro odgojene svinje. Generacijama je obitelj pomno njegovala tradiciju svinjogojstva te ju dovela do savršenstva, selekcijom i genetskom manipulacijom načinivši svinju koja se hrani isključivo zemljom, a daje vrlo kvalitetan pršut i špek sa puno onog crvenog.
-----Međutim, koliko su imali sreće sa uzgojom svinja, toliko je nisu imali sa vlastitom reprodukcijom. Generaciju za generacijom se u obitelji rađalo sve više maloumne djece ili pak djece koja su uporno odbijala jesti te su ubrzo nakon poroda umirala od pothranjenosti. Ironijom sudbine, od mnogobrojne obitelji koja je stoljećima odhranjivala bezbrojne svinje i velemože europskih dvorova, do dana današnjeg ostao je samo jedan zdravi, umno sposoban i dobro uhranjen nasljednik.
-----Njegovo ime je Matko, preciznije Matko Bernabić-Kezele, pošto je drugo prezime uzeo od voljene nevjenčane žene Elvire kako bi iskazao poštovanje njenoj emancipiranosti. Njegov otac Eugen, već je duže vrijeme bolovao od karcinoma jetre i bolujući plakao jer je znao da nema kome ostaviti tvrtku. Imao je muškog potomka, barem su mu tako babice rekle, ali kao da i nije.
-----Eugen je nočima plakao, danima kumio i molio sina da promjeni odluku, ali je Matko ostao neumoljiv. Primiti će od oca u nasljedstvo obje jahte, sve stambene zgrade, automobile i dvorac, možda i poslovnu zgradu firme, ali nikada, nikada neće nastaviti raditi obiteljski posao. Otac je bio očajan. Više od raka boljela ga je činjenica da je njegov medicinski potpuno zdrav sin toliko zastranio da odbija jesti meso, štoviše, da je toliko zaglibio u nenormalne primisli da odbija jesti i sve ostalo što je ikada imalo veze sa bilo kakvom životinjom, pa čak i ono što je iz nje izašlo ostavivši ju živu.
-----Molio ga je, preklinjao, kumio, plakao, čak mu i prijetio potpunim razbaštinjenjem. Sve je ostalo bez odjeka. Matko je rekao da mu je svejedno za baštinu i da mu je sasvim lijepo živjeti sa svojom najdražom ženom u lokalnom skvotu, hraniti se otpadcima sa tržnice, pušiti prirodno uzgojenu marihuanu te se zalagati za spas svih živih bića što je, naravno, uključivalo i svinje.
-----Eugenu se bližio kraj. Svaki dan se njegova jetra sve više nadimala, a kosa mu je zbog kemoterapije otpadala. Mnogobrojna svinjad u njegovim pogonima, čak i ona na početku reda, suosjećala je s njegovom boli, ali je, mnogo više od toga, i strepila za ishod njegove patnje. Što ako umre bez nasljednika? Što ako tvornica padne u ruke nekome tko neće mariti za tradiciju i koji će uvesti kakvu novu nehumanu metodu pogubljenja? Što ako ih nitko ne naslijedi pa firma ode u stečaj i ne bude ih imao tko hraniti? A ako ih pobiju sve odjednom? Što ako proizvodi izgube na kvaliteti?? Što ako im novi vlasnik promijeni trademark!!!???
-----Pitanja su bila grozna, a ni odgovori nisu slutili na dobro. Nešto se moralo učiniti i svinje su to znale. Znao je to i Eugen. Matko to nije znao.
-----Toga nedjeljnog jutra, dok se sunce lagano pomaljalo iznad obzora, dok su vjernici tapkali na misu, a zvonom probuđeni golubovi praznili svoja crijevca na njihove glave, u svinjcu gospodina Eugena sve je odjekivalo gromkom tišinom. Sjenke su se brzo kretale zidovima i jedva su se mogli nazrijeti mnogobrojni parovi malih crvenih očiju kako se u grupicama po troje bešumno kreću prema izlazu. Čuvar je ležao onesviješten kraj velikih metalnih vrata kroz koja su trčeči prolazili mnogobrojni papci.
-----Matka je probudio snažan tresak nakon kojega je neposredno uslijedio vrisak, a zatim udarac tupim predmetom, pa muk. Probudio se u lokvi vode natopljene blatom. Bio je gol kao i ranije u krevetu, a sa čela mu se cijedila krv. Čuvši iza sebe buku plamena, sa užasom je pomislio na Elviru. Nečija velika stara obiteljska kuća sa dva mala tornja koja nije godinama mogla biti prodana zbog prepucavanja oko prava na nasljedstvo u potpunosti je nestajala u plamenu. Iz grla mu je eruptirao užasan krik dok je ustajao i zaljetao se prema ugarcima nosivih greda. Krik se pretvorio u zapomaganje dok je prekopavao po ruševinama. Zapomaganje se pretvorilo u grleni plač kada ju je našao.
-----Uzeo ju je u naručje i iznio van. Gledao ju je i, iako njene crte lica više nisu postojale, bila mu je veličanstveno lijepa kao i sve vrijeme od trenutka kada ju je upoznao. Nosio ju je prema glavnoj kapiji dok su mu suze kapale po onome što je nekada bila njena koža. Na nekoliko koraka od kapije zastao je kao ukopan. Tu je, u vlastitim izmetinama, na samrti ležala vatrom oprljena svinja. Nije mogao vjerovati. Kriknuo je. Svinja je podigla glavu i nasmiješila se stravičnim, predsmrtnim, pobjedničkim i istovremeno pomirljivim smješkom. Srušio se na koljena.
- "Zašto?" zavapio je, "Zašto, a htio sam vas spasiti? Dati vam pravo na život? Pravo kakvo moraju, kakvo trebaju imati sva živa bića na ovoj našoj planeti! Slobodu!!! Prokleti bili, ZAŠTO?"
- "He, he..." svinja se nasmijala i bila prekinuta svojim kašljem "Jadni glupane. A šta bi mi radili sa tom tvojom slobodom? Proučavali filozofiju i estetiku? Razvijali se kao osobe? Samoaktualizirali se?"
- "Prokleti, prokleti bili...!!!" ispustio je truplo svoje voljene na zamlju i zaletio se na umiruću svinju počevši ju mahnito udarati nogama. Udarao je sve dok se komadi mesa nisu počeli odvajati od njena trbuha i dok je mogao doči do daha. Kada je prastao, svinja je još uvijek pokušavala nešto reči. Na krvavoj hrpi mesa i sala još su se jedino micala usta iz kojih je dopiralo tiho skvičanje. Sav očajan, primaknuo joj se bliže kako bi ju mogao čuti.
- "Jadni..., jadni glupane, vidim da si, napokon i predobro..., sve shvatio." zaskvičala je svinja kroz svoj tihi, tužni, posljednji hropac.
Kraj
24.1.2005.

10.01.2005., ponedjeljak

Sve

***Gospodin Ljubomir toga se jutra probudio obliven ugodnom toplinom zagrljaja njegove gospođe. Izašavši iz sna, ali još ne otvorivši oči, prvi put nakon 26 godina braka osjetio je tu neopisivu ugodu njena dodira, tu gustu mekoću fluida koji se iz njene utiskivao u svaku poru njegove kože i koji ga je činio da se osjeća kao pahulja pamuka nošena toplim pustinjskim vjetrom. Duboko je uzdahnuo, na što se ona promeškoljila i još tješnje privila uz njegova leđa. Njen jutarnji miris mu je na trenutak liznuo nosnice otvorivši pritom, sasvim iznenada, kolosalnu kriptu njegovih sjećanja. Mauzolej svih onih stvari iz njihova ranog zajedničkog sna koje su se ostvarile jednom davno i poslije više nikada pa su, kako ne bi raspirivale nostalgiju i sjetu, pomno duboko zakopane, sada se rasplinuo pred njegovim očima kristalno jasno im podastrijevši svoj cjelokupni sadržaj. Nemoguće je opisati kaleidoskop eksplozija doživljaja osjećaja koje su se u tom trenutku izmjenjivale negdje u gospodinu Ljubomiru šireći se istovremeno cijelim njegovim tijelom i pogađajući,, jednako snažnim intenzitetom kao u svojim epicentrima, svaku njegovu stanicu, ljuljajući u svojoj osi svaku njihovu molekulu. U tom kratkom trenutku u kojemu mu se prikazao cijeli njegov zaboravljani život, gospodin Ljubomir je prvi put nakon 26 godina osjetio neopisivu lakoću na svojim leđima, opuštenu prozračnost svojih pluća, nepostojanje sveprisutnog grča u svom želucu, nesputanu snagu u udovima.
***Prvi put nakon tih 26 dugih godina osjetio je onaj stari doživljaj sebe kao neodvojivog dijela cjeline prostora i vremena, kao nešto bez definirane kvalitete i kvantitete, jednako ravnopravno Bogu kao i zrncu pijeska. Nestale su granice, nestalo je bitno i nebitno, nestala je težina, a lakoća koja je zauzela njeno mjesto nije bila besciljna iako nije imala niti cilj. Bilo mu je lijepo u toj ljepoti bez fokusa. Bio je živ daleko preko granica beskraja. Okrenuo se licem prema svojoj gospođi. Zagrlili su se. Ona se počela buditi. Snažno i nježno je prislonio svoje čelo na njeno, svojim nosom lagano dodirnuo njen i svojima poljubio njena usta cijelim se tijelom snažno i nježno utiskujući u njeno. Ona je kroz polu-san ljubila njega i utiskivala mu se. Istovremeno snažno i nježno, počeli su prožimati jedno drugo cijelim svojim bićima. Lica i udovi, mišići i kosti njihovih tijela u pidžamama počeli su se ispreplitati, pretapajući se jedno u drugo, dematerijalizirajući se i ponovno se materijalizirajući u onom drugom, iznutra i izvana. Na trenutak su bili prozirni i izgledali kao dva spojena duha, na trenutak čvrsti i gusti sličeći pritom na spojene mase plastelina. Onda su se opet razdvojili kao bića od krvi i mesa, da bi se već u slijedećem trenutku ponovo stopili u jedno, sjajno, prekrasno, svijetlo biće iz kojega je sobu zabljesnula osvježavajuća lakoća misli i ispunjavajuća punina osjećaja. Tvar je postala trenutak koji se protegnuo u vječnost. Vječnost je postala početak.
Kraj.

10.1.2005.

07.01.2005., petak

Chushpajz

---Toga mračnog, sluzavog jutra Jurica Gomoljević je uporno pokušavao ispoljiti svoju ogavnu nastranost na svima koji su bili prisutni u sali za sastanke. Kažem «pokušavao», jer je sve ostajalo samo na tome pošto nitko od prisutnih nije shvaćao da je njegovo uporno započinjanje rečenica sa riječju koja poćinje sa slovom F u stvari njegov bizarni pokušaj da ih iziritira i da izazove što burnije reakcije. Da stvar po njega bude gora, nitko od prisutnih nije uopće primijetio taj detalj. Sastanak je trajao prilično dugo, a Jurica je s vremenom postajo sve očajniji, nastraniji i uporniji. Sada je svoje F sočnije naglašavao, a tamo gdje nije mogao smisliti bolju riječ za početak rečenice, upotrijebio bi poštapalicu poput "faktički" ili "fuck it". Unatoč trudu, nitko ga i dalje nije primjećivao. U jednom trenutku, prilikom izlaganja uvaženog gospodina profesora i prvog akademika njihova fakulteta, koji je istovremeno bio i prodekan za nastavu, Jurica se ustao i počeo po prisutnima pljuvati slinu kroz usta uobličena u izgovaranje svog omiljenog slova. Zatim je skočio na stol i sjurio se ravno na zaprepaštenog uvaženog prvog akademika te mu odgrizao lijevo uho. Ostali sudionici skupa su se počeli ozbiljno zaprepašćivati, a neki su čak uložili i prosvijedne note predsjedavajućima koji su ih odmah uzeli u razmatranje. Jurica je ispljunuo uho i, nastavivši sa frfljanjem, iskočio kroz prozorsko staklo.
---Pao je na ulicu gdje je ostao na mjestu mrtav. Taj tragični pad promatrao je šestogodišnji dječak Stjepan koji je zatim odrastao i postao kirurg kako bi mogao spasiti što više života, a prije svega kako bi zaradio što više novaca kojima bi si mogao platiti puno elitnih prostitutki oba spola te uživati u blagodatima raznih vrsta penetracija. Tako se Stjepan jednoga dana igrao vlakića sa jednom novom prijateljicom i jednim novim prijateljem. Ona je bila lokomotiva, a njih dvojca vagoni. U trenutku u kojemu je vlak postigao najveću akceleraciju nosivi zid njegovog ogromnog stana je popustio i sve troje su pali na glavu starijeg bračnog para koji je upravo gledao romantičnu komediju na TV-u. Pošto su to dvoje bili fini ljudi, osjećali su se obaveznim da se toliko zgražaju da dobiju infarkt od kojega su odmah preminuli. Sudionici igre vlakića završili su u bolnici samo sa lakšim ozljedama, a kasnije i na sudu pod optužbom egzibicionizma i pokušaja navođenja susjeda na bludne radnje. Sudac ih je osudio na po tri godine uvjetne slobode, pošto je zaključio da je djelo počinjeno iz nehata. Međutim, Stjepanovi novi prijatelji su ipak omastili onu stranu rešetki pošto su, zahvaljujući Stjepanovom iskazu, osuđeni i za naplaćivanje seksualnih usluga.
---Sudac još nikada nije imao takav slučaj pa ga je ispričao supruzi koja jednostavno nije mogla vjerovati, ali mu je ipak priznala da je imala seksualnih maštarija o njihovoj susjedi Jagici. Sudac se prenerazio, raspekmezio, rasplakao i priznao svojoj dragoj supruzi da je i on imao sličnih maštarija nakon čega su odlučili da će ju zamoliti za pomoć. Čuvši njihov prijedlog, susjeda Jagica je rekla da joj je žao, ali da je ona odlučila apstinirati cijeli život jer joj se seks zgadio još kad je bila vrlo mala. Na to su se sudac i njegova supruga jako ražalostili te potražili utjehu u alkoholu. Kada su, nakon 28. čašice rakije, konobaru ispričali što im se dogodilo, on se samo nasmijao i natočio im po još jednu.
---Onda je otišao do idućeg pijanog gosta te i njemu natočio još jednu. Taj gost je pjevao Marseljezu sebi u bradu, pušio cigarilose i grizao svoj veliki prsten pečatnjak. Čovjek nije izgledao kao pijanac, već više kao strastveni boem, ako se uopće može povući ikakva razlika između ta tri pojma. Djelovao je kao da istovremeno i nešto čeka i žali za nečim prošlim. Zanimljiv čovjek polu-duge, crno-sijede masne kose u crnom kaputu žario je crnim okom negdje u daljinu dok je ispijao svoje posljednje piće nakon kojega je namjeravao, iako nerado, ipak otići jer ostati i čekati više uopće nije imalo smisla. Zgnječio je dogorjeli cigarilos o dno pepeljare i pozvao konobara. Tek što je platio i ustao da krene ona koju je čekao se ipak pojavila. Bila je to njegova stara ljubav koju nikada nije zaboravio i koja mu se iz nekog, njemu još uvijek čudnog razloga, ipak javila prilikom ove njene posjete njegovom rodnom gradu. Zagrlili su se i poljubili u obraz, više kao stari dobri prijatelji nego kao bivši ljubavnici. On ju je gledao sa strašću i pitanjem. Ona ga je gledala s nadom. Nisu govorili. Sjeli su u njegov auto i odvezli se u nepoznatom smjeru.
---Dok su prolazili kraj noćnog drugstorea iz njega je pucajući izletio pljačkaš. Za njim je iz sačmarice pucao prodavač koji je očito odlučio ne dopustiti nikome da mu pokvari njegov zadnji dan na ovom poslu. Cijeli život je maštao o tome kako će jednom prodati svoj dućančić i sa tim novcem i sakupljenom ušteđevinom bezbrižno živjeti, a samo zbog hobija i bez obaveze otvoriti bar na jednoj od onih opuštenih plaža u blizini Goe gdje će zatim do kraja života činiti sve čega se do tada odricao kako bi si to omogućio. Kako je sačmarica efikasnija od pištolja, pljačkaševa se krv, isijavajući mekanom puninom i nježnošću purpurno crvene boje, polako razlijevala pločnikom dok su se komadići njegove utrobe cijedili sa vanjske strane stakla dućančića. Uskoro je došla policija, napravila uviđaj i otišla.
---Slučaj je dodijeljen detektivu Mateju koji je još uvijek bio nov u tom poslu pa se jako trudio da se dokaže. Priveo je trgovca sudu koji ga je osudio na 20 godina zatvora za ubojstvo pošto nije lopova ustrijelio unutar dućana, već ispred što znači da se nije mogao pozvati na nužnu obranu pri ometanju posjeda. Detektiv je bio ponosan na sebe, a osobito na činjenicu da je ovo njegov već treći zaključen slučaj sa dugogodišnjim zatvorskim epilogom. Otišao je kući i natočio si viski, zapalio cigaretu i stao kraj kamina kako bi mogao buljiti u vatru dok misli. U glavi mu se vrtila slika njega na svim naslovnicama svih novina u gradu, a i šire, njega lijepo obučenog i našminkanog šminkom za muškarce, njega okruženog sa lijepim ženama i važnim ličnostima. Ispio je viski i popušio cigaretu.
---Otišao je spavati. Sanjao je kako ga gradonačelnik tapše po ramenu dok mu predaje plaketu za najboljeg policajca i kako mu govori da se drži njega jer gradu trebaju takvi ljudi. Onda je sanjao kako živčano odguruje tog gradonačelnika od sebe i kako ovaj pada i udara glavom o rub kamina te ostaje doživotno nepokretan pa ga netko mora zamijeniti, a to naravno bude on. Onda je sanjao kako, kao gradonačelnik, ukida zabranu rada striptiz barova u centru grada na čemu su mu zahvalne mnogobrojne plesačice, a osobito njegova draga Liza. Nju je upoznao u jednom od tih mjesta dok je istraživao dilanje steroida među izbacivaćima.
---Bila je lijepa, slatka, umiljata, krasno oblikovanih sisica i dražesne, prćaste guze. Ničim nije voljela puno zamarati svoj mozak, ali ga je zato svako jutro budila migoljeći glavom među njegovim preponama i uvijajući svoje tijelo oko njegovog. Zarađivala je kao egzotična plesačica čime je bila savršeno sretna jer nije uopće pojmila zašto bi u obnaživanju nečijeg tijela i bilo kakvom aludiranju na različite oblike spolnosti bilo ičega sramotnog. Gradonačelnikovu uredbu o progonstvu striptiz barova iz centra grada smatrala je agresijom na sve što je normalno pa mu se odlučila osvetiti namamivši ga u krevet i pozvavši novinare. Kada je izbio skandal optužili su je za prostituciju, ali je nisu imali na osnovu čega osuditi jer, tada već bivši, gradonačelnik nije mogao pronaći dokaze o njihovom malom novčanom transferu. Lizi su naprotiv procvjetale ruže jer su joj zahvaljujući publicitetu, ponude za filmove, što pornografske, što akcijske, pljuštale sa svih strana. Kada se Matej usprotivio njenom odlasku iz grada zbog snimanja, ona se samo nasmijala i rekla mu da će sve biti dobro.
---Uskoro je postala planetarno slavna te se, nakon što je ostvarila blistavu glumačku karijeru, udala za svoju producenticu i otišla živjeti na svoj privatni otok u Sredozemlju kojega joj je, još na samom početku njene glumačke karijere, poklonio njen vatreni obožavatelj i jedan od najbogatijih ljudi svijeta šeik Moamer El' Uhljuk. Kada je uvidio da je njegov uzvišeni predmet obožavanja umjesto njega slavnog, bogatog i močnog odabrao protuprirodni blud, siroti si je El' Uhljuk u naletu istočnjačke strasti dao amputirati ruku koju je do tada nosio pod staklenim zvonom dopuštajući jedino Lizi privilegiju da ju dodirne i čuvajuči dodire te ruke jedino za Lizu.
---Nakon operacije, šeik se oporavljao u bolnici u Dubaiu gdje ga je njegovalo 56 medicinskih sestara. Odmah se strastveno zaljubio u njih 8 te ih odlučio oženiti. Međutim, prilikom njihove prve bračne noći šeik je zaključio da mu je vrlo teško bez ruke pa ju je odlučio prišiti natrag. Pošto je prilikom amputacije zaboravio potpisati papire po kojima bi ruka bila smještena u kriogeničku komoru za slučaj predomišljanaja, našao se pred velikim problemom. Rješanje je došlo u vidu ruke dječaka Teodora iz Nikaragve, kojega su Uhljukovi ljudi iznajmili te predali liječnicima koji su pak izvršili vrlo brzu i preciznu operaciju presađivanja. Nakon toga Teodor je vraćen svojoj obitelji gdje je do kraja života bio najbogatiji čovjek u selu. Na žalost, taj kraj je došao vrlo brzo jer su, kako bi došli do novaca za svoju revoluciju, već nakon nekoliko dana Sandinisti na čelu sa Mariom Vargas Llosom pobili i opljačkali i Teodora i cijelu njogovu obitelj.
---Stekavši bogatstvo, a time i moć, Llosa se sa svojim sljedbenicima preselio u Peru gdje je u miru svoje starosti postao pisac, a pokušao se kandidirati i za predsjednika no nije uspio jer je, za tu zajednicu, imao previše liberalne stavove.
KRAJ
29.12.2004.

26.11.2004., petak

Što bi rekli braća Grim?

Zljnjo i Gljnja

***Zljnjo i Gljnja su bili brat i sestra. Oni su živjeli sa svojim tatom i mamom na rubu grada. Njihovi roditelji su oboje bili shizofreničari pa nigdje nisu mogli dobiti posao, već su živjeli od socijalne pomoći i dječijeg doplatka. Jednoga dana je ministarstvo branitelja i međugeneracijske solidarnosti objavilo ukidanje dječijeg doplatka. Istog dana su mama i tata Zljnja i Gljnje zaključili da više neće imati novaca za hraniti djecu i da ih se nekako trebaju riješiti.
***Teška srca, ali odlučno, otac je dječicu poveo u centar grada obećavši im kupiti nove mobitele. Dječica su bila vrlo mala, ali ne i toliko naivna pa su ipak odučila poduzeti mjere opreza u slućaju da im oca opet uhvati ono njegovo. Gljnja je za oca ponijela tri inekcije Haldola od 5mg/l, a Zljnjo GPS kako se ne bi svi skupa izgubili.
***Kada su došli u centar grada otac ih je postavio stajati u redu ispred dučana na kojemu je pisalo da se mobiteli prodaju po kunu. Kada im je otac pročitao natpis i kada su čuli potvrđujuće komentare ostalih ljudi u redu, djeca su povjerovala kako će im otac doista kupiti mobitele pa su se počela radovati i grohotom smijati.
***Kada su se prestala smijati više im uopče nije bilo smješno jer je otac negdje nestao, a oni su stajali sami u redu i nisu imali ni kune da si sami kupe mobitel što ih je neopisivo rastužilo pa su počeli plakati. Da ih smiri, Gljnja im je zapucala po inekciju Haldola što ih je toliko razvalilo da su počeli bezumno teturati gradom i kreveljiti se slučajnim prolaznicima u facu. U rijetkim trenucima lucidnosti, koji su nastupali neposredno nakon najžešćih faza bunila, pokušavali su aktivirati GPS, ali su ubrzo shvatili da su baterije iscurile i da se pomoću glupe naprave nikada više neće moći nigdje vratiti. Nisu prestajali hodati i kreveljiti se, a kada su naišli na policajca koji ih je htio legitimirati, i trčati u mepoznatom smjeru.
***Trčali su dugo i, unatoč Haldolu, začuđujuče mahnito. Onda su odjednom shvatili da ih je pustilo i da se nalaze u potpuno nepoznatom dijelu grada. Ovdje je sve bilo nekako drugačije: ulica je bila obasjana crvenim svjetlima, po pločniku su hodale prekrasnih oblina odrasle tete, a sa svih strana je dopirala muzika iz čudno šarenih mjesta na kojima je pisalo XXX i još svašta, što oni nisu znali pročitati jer su oboje zbog roditeljskog zanemarivanja imali već tri puta odgodu za upis u školu. Ispred svakog su stajali muškarci ili žene koji su nešto vikali. Zljnjo i Gljnja su prišli jednom od tih mjesta ne bi li vidjeli može li se nekako uči jer je vani bilo hladno i noć, a oni su se oboje bojali noći.
***Ono kojemu su prišli imalo je na zatamnjenom prozorskom staklu isto XXX i kraj toga svijetleću reklamu koja je prikazivala ženu ispupčenih bradavica kako uživa u nekakvom piću. Gljnja je bila i žedna, a Zljnju su se svidjele bradavice pa su odlučili ući baš tu, na što ih je pozivala i šarena gospođa u malo odjeće koja je stajala ispred. Ona ih je i upratila unutra. Gljnja ju je pitala ima li što za piti. Zljnjo ju je pitao ima li i ona bradavice. Teta je rekla da za njih dvoje sve ima i da će im sve dati samo ako uđu sa njom sasvim unutra.
***Sasvim unutra je bilo lijepo toplo sa puno šarenog svjetla i raznog svijeta. Dobili su po gusti sok. Gole tete su plesale na povišenim postoljima, a debeli muškarci su im davali novce. Ovim posljednjim su dječica bila iznimno očarana. Pitali su svoju tetu mogu li i oni dobivati novce. Teti se osmjeh zacaklio od zlatnog zuba i rekla je da mogu samo ako odu s njom na jedno mjesto. Gljnjo i Zljnja nisu puno razmišljali već su krenuli.
***Nakon nekoliko trenutaka našli su se u jednoj sobi u kojoj se nalazio samo crveni krevet i neke čudne napreve po njemu. Rekla im je da pričekaju trenutak i da se ona odmah vraća pa će onda i oni dobiti novaca. Kada su ostali sami, Gljnja je počela znatiželjno razgledavati po krevetu razbacane predmete. Nije za sve sasvim shvaćala što predstavljaju kao npr. nešto što je ličilo na moču za pod sa trakicama, samo što su ove trakice bile od kože, a njihove doma, na moči, od konopa. Onda je našla i lisice slične onima kakve je u više navrata viđala na svome ocu kada bi čike-policajci došli po njega, ali ove su bile obložene nekakvom mekanom tkaninom. Za ostale predmete nije imala pojma čemu služe osim što su joj se nekolicina njih, koji su podsječali na kobasice, činili nekako poznatima, ali nevezano uz kobasice. Njih se sjetio Zljnjo. Svukao je hlače i usporedivši ih sa svojim udom zaključio da su to nedvojbeno umjetni pimpeki. Onda se Gljnja zgrozila jer ju je to podsjetilo na nešto što je dugo potiskivala i o čemu ni sada nije puno željela misliti. Zaključila je samo da po svaku cijenu moraju bježati.
***Međutim, nisu znali kako. Ona teta je na odlasku zaključala vrata. Zljnjo je dao ideju: on će se sakriti iza vrata, pričekati ju da se vrati, zviznuti ju najvećim od ovih pimpeka po glavi, vezati ju za krevet kako ne bi uzbunila osale, uzeti joj pare i pobjeći. To su i učinili. Zljnjo se sakrio iza vrata i šarena teta je triput dobila po glavi ružičastim konjskim silikonskim penisom od čega se primjereno onesvijestila. Onda su je lisicama vezali za krevet i pošto nisu kod nje našli ni lipe, razbli žarulju te šmugnuli iz sobe sekundu prije nego je, kroz druga vrata skrivena u zidu, u nju ušao veliki debeli dlakavi (valjda) muškarac od glave do pete presvučen u kožu.
***Tek što su počeli odmicati, a već se se iz sobe čulo zavijanje, vrištanje, roktanje i tupi udarci. Jurili su kroz uske hodnike tog obskurnog mjesta, pokušavajući naći izlaz. Umjesto toga, zašavši za jedan ugao i prošavi kroz jedna varata, obreli su se u maloj sobici u kojoj je neki goli muškarac na neki način spolno općio sa nekom golom tetom. Zbog oskudne svjetlosti koju je lučila crvena lampica kraj kreveta, u prvi trenutak su se samo uplašili, htijući se okrenuti i nastaviti bježati dalje, ali kada je muškarac podigao glavu iznad ženinog međunožja, ostali su zapanjeni. On je ostao preneražen. Zljnjo i Gljnja su u maloj obskurnoj sobici sa malom crvenom lampom kraj kreveta i obnaženom tetom, stajali licima u pijano lice sa svojim jedinim, golim k'o od majke rođenim, ocem. Otac je, iskrivivši facijalnu ekspresiju, buljio u njih vodenim očima. Zljnjo je buljio u njega pitajuči se u sebi kad će i on ovako. Gljanja je vrištala. Na njeno vrištanje odnekud su se pojavila dva nabildana ćelavca koji su, ne pitavši ih ništa jer se ovdje plaćalo u naprijed, odmah izbacili cijelu obitelj na ulicu.
***Na ulici je cijela obitelj počela plakati. Ocu je bilo grozno što više nije tamo gdje je bio prije pet minuta, ali mu je bilo još i groznije što će sada to djeca ispričati svojoj majci pa će ona opet dobiti ono njeno. Gljnji je bilo grozno što ih je otac tako ostavio na ulici, ali i jer nije, iz nekog razloga, nikako željela shvatiti što je on to tamo radio. Zljnju je bilo grozno što ima erekciju, a sada nije ni vrijeme ni mjesto da glede toga nešto poduzme.
***Onda su se svi izljubili i krenuli kući. Na putu im je otac ispričao da je zbog nasilnih reakcija velike većine biračkog tijela vladajuče stranke koje u velikoj večini živi isključivo od dječijeg doplatka, kontroverzni zakon ukinut već 6 sati nakon što je donesen i da njemu i mami sad trebaju djeca kako bi dobijali veću lovu te je on osobno krenuo da ih traži po gradu. Promoćurno je zaključio da je najbolje mjesto za to neka birtija pošto je bilo hladno te su se djeca jamačno sklonila na toplo. Nakon 28 obiđenih birtija zaključio je da nisu tamo pa je pohitao tražiti ih negdje drugdje te se slučajno zatekao na onom groznom mjestu gdje ga je ona strašna žena koju više nikada nitko ne smije spomenuti jer je toliko strašna, dovukla do sebe, skinula i pokušala ugušiti nogama.
***Onda su djeca ispričala što se njima dogodilo na što su svi skupa, a na inicijativu oca, zaključili da je sve to bilo toliko strašno da nipošto nikada više nitko ne bi smio nikome pričati o tome, osobito ne majci pa su se na nju i zakleli. Onda su svi presretni i veseli odteturali kući, usput podupirući oca u lelujavom hodu jer se još nije bio otrijeznio.

Kraj
Zagreb, 26.11.2004.




24.11.2004., srijeda

Zašto pare?

Imao sam danas nešto za obaviti na jednom katu poslovne zgrade koja cijela pripada jednoj od brojnih multinacionalnih kompanija koje iz ove napaćene zemlje isisavaju ostatke života, ali to nije ovdje poanta.
Na tom sam katu trebao obaviti neku stvar na odjelu marketinga u sobi br. xyz, ali ni to ovdje nije poanta.
Poanta je u slijedećem: lovi. Zašto lovi? Pa krenimo redom.

Uđem ja dakle u tu glanc novu zgradurinu punu stakla i kroma, liftova i naduvenih portirki, nabildanih čuvara i logotipova firme. Dođem na taj kat i u, pretjerano skupocjenim finesama (VCR+DVD, TV, 4 radna stola i isto toliko računala, mali stakleni frižider za hlađenje marende i sokova, automat za kavu i jedan za vodu iz boce...) nakrcanom uredu nađem dvije simpatične mlade tete u ranim tridesetim kako nešto stišču svaka po svom kompjuteru. Vani dan divan toliko da je sunce uprlo kroz staklenu stijenu i razlijeva se na mliječno bijelim plastičnim zavjesama - fontana svjetla i pozitivne energije! Naravno da sam odmah procvao dobrom voljom da započnem razgovor dok sam čekao da mi neka treća teta dobavi ono po što sam došao.
Bla, bla i na vrhuncu zabave izazvane novotarijom (gotovo nikad ne posjećujem ovakve poslovne zgrade) pitam prvu da li joj je zabavno na poslu. Odgovorila mi je vidno zbunjena, začuđena, pomalo tiho ili čak (možda mi se ipak učinilo) tužnjikavo, ali sasvim ozbiljno "Zabavno? Kako misliš zabavno? Pa koji je posao zabavan?". Dobro, mislim si, ništa novo, ima dosadnih poslova. "A što ste završila?" pitam ju da bi prekinuo neugodnjak jer sad žena možda misli da se ja tu nešto foliram jer je moj posao možda zanimljiv (ona fora: ja mislim da ti misliš da ja mislim...). Onda je počela nabrajati nekakve faxeve po Americi koji su se u glavnom sveli na zajednički nazivnik: marketing. Otišla studirati preko bare da bi radila, za nju, dosadan posao???

Prava poanta: Radni dan od 24 sata: 8 sati spavanja, nekoliko (nedovoljno) sati jedenja, pijenja, WC akcije, čačkanja ušiju, kopanja nosa, rezanja noktiju, TVa, odlaska po spizu..., druženja sa bližnjima vrlo malo (istina, možete jesti s bližnjim i uz put piti, a da pritom lijevim palcem kopate uho, a desnim nos, ali vam to baš ne bi preporučio), druženja sa sobom samim još manje... Ostalih 8 sati provodimo na poslu, a deveti sat da dođemo i odemo sa njega, a koje bi ja isto uključio u pojam posao jer postoji nešto što se zove psihička priprema.
Pitanje koje se tu nameće glasi: kako netko može raditi nešto 9 sati dnevno, a da u tome ne uživa? Mnogi bi odgovorili: zbog love i ja sam onda tu otkrio toplu vodu pa se proglašavam dosadnim i odlazim, ali pitanje koje se sad tu dalje nameće ima dalekosežnije i nimalo zabavne implikacije i glasi: kako netko može ostati normalan ako 9 sati dnevno, 5 dana u tjednu, oko 45 tjedana u godini i 30-35 godina u životu radi ono što mu nije zabavno?! Iz toga opet proizlazi da je taj čovjek pola svog budnog radno sposobnog života prodao za novac. Vikendi!? Ah, da vikendi! Onda statistike pokazuju da je broj samoubojstava najveći nedjeljom i ponedjeljkom. Zašto? Zbog propalog vikenda!!!

Ok. Razumijem i toleriram da ima ljudi kojima je dosada svakodnevna, normalna pojava. Razumijem i toleriram da ima ljudi kojima ne mora biti zabavno da bi preživjeli. Valjda... Ima li... Hm? Ima???? Naravno da ima!!! Svugdje!!!
To su oni koji nas pokušavaju uvjeriti da za svaku sezonu kupujemo novu garderobu i da obavezno moramo govoriti o njoj jer smo inače out, da moramo voziti novi auto jer nas inače susjedi (jučer sišli s brda) neče poštovati, da nam neopisivo trebaju nove žvake jer nam inače iz usta smrdi na javni zahod, da nam je super koristiti ultra turbo mach 3 jer ima 654 britvice pa se brada boji izači i da se nakon brijanja svakako trebamo mazati bio-sado-mazo-soft-fresh kremicama (ne kažu da je to zato što smo, prethodno pomenutom napravom, ogulili nekoliko slojeva kože), da svaka žena mora koristiti kreme protiv bilo kakvih prirodnih izraslina jer bi ju inače muškarac slučajno mogao zaista i dotaknuti pa je to onda fuj, da treba gledati sapunice...
Vrhunac njihovog uvjeravanja nas, ali čak više i samih sebe, je izum žute štampe u kojoj, da ne bi morali misliti koliko je njihov vlastiti život jadan, premeću po papiru i jeziku stajski gnoj svih iole poznatijih individua od kojih su večina jadnici poput njih (Pokušajte se prisjetiti koliko ste članaka o STVARNO zanimljivim ljudima vidjeli u takvim časopisima?)...
I mic po mic, od mode, preko britvica pa do žute štampe, izgradila se civilizacija nesretnih ljudi koji u glavnom tlače one sretnije i uvjetuju ih da i oni budu nesretni postavivši im novac kao uvjet za same bazične stvari (pomislite samo da krov nad glavom morate otplačivati 30 godina i da pritom još jedan poklanjate tim istima). I tu se krug zatvara. I to je ta glavna poanta.

"O, kako je lepo biti glup!"
Bora Đorđević

p.s. Da me netko ne bi pogrešno shvatio: govorim o ljudima koji rade dosadan posao isključivo zbog još novca, a ne o onima koji ga rade jer moraju.

Zagreb, 23.11.2004.

17.11.2004., srijeda

Ibrica

Ibrica je toga dana bio osobito mrzovoljan na sebe jer je upravo terminirao dugododišnji rad na svom kompjuteru skidajuči sa interneta neprovjereni program za zaštitu podataka koje se pokazalo da je taj isti program upravo izbrisao upropastivši usput kompletne Windowse. Nakon pomnog promišljanja odlučio je svoj bijes iskaliti na susjedinoj kujici Betty pa ju je, dok je ova po tko zna koji put urinirala po njegovom omiljenom otiraču za cipele, izbio od batina na što mu je kujica izrecitirala Makbeth. Vlasnica kujice, časna sestra Sara koju je Ibrica povremeno ševio, nije se mogla načuditi iznenadnoj agresiji kod svog inače mirnog ljubavnika te je pozvala kola hitne pomoći koja se nikada nisu pojavila jer je konj koji ih je vukao davno umro, a ministarstvo zdravstva nije smatralo nabavku novog prioritetom.
Kako bilo, Ibrica se uskoro smirio te se lijepo ispričao sestri Sari kupivši joj prekrasan pejotl kojega su zatim skupa prožvakali nakon čega su se probudili u lokvi vode ispod spomenika svetom Franji Asiškom na nekom trgu u Barceloni koji je smrdio na prženu ribu i žamor ostarjelih toreadora. Sestra Sara je pobjegla prestravljena, a Ibrica je odlučno započeo novi život kao odgajatelj u mjesnom vrtiću. Posao se pokazao vrlo jednostavnim pošto su ga djeca obožavala iako ga nisu razumjela ni jedne jedine riječi, a njemu nije ni na kraj pameti bilo da u svojoj 33 godini počme učiti španjolski. Iako toliko neopterečujuće lak, taj mu je posao brzo dosadio. Dok je odlazio, mnoga su djeca plakala i škrgutala zubima. I njemu je zbog toga bilo žao, ali znao je da mora nešto učiniti sa svojim životom jer mu se bliži kriza srednjih godina, a još nikada nije jeo šećernu vunu.
Podigao je mjesečnu plaću i zaputio se ka lokalnoj birtiji. Uz put je kupio dvije skupe cigare. U birtiji je bilo malo svjetla i puno, puno obskurnih ljudi izrazito ruralnih fizionomija. Kada je stupio nogom unutra, svi ništa ne rekoše samo ga mrko pogledaše. Prišao je šanku i od konobara zatražio kamilicu, limun i smeđi šećer. Na spomen posljednjeg u glavu mu je iz nepoznata smjera doletjela pepeljara i trenutak nakon toga on sam je letio zrakom dok mu je kroz glavu prolijetao cijeli njegov život u 26 slika.
Aterirao je u naručje gospođe Stelle koja se već danima u godinama molila zidu kraj samog ulaza u krčmu gdje joj se jednom ukazala Gospa. Sin gospođe Stelle, koji je i inače cijelo vrijeme boravio uz majku šetajući ulicom gore-dolje, vidio je taj prizor te je iz njega logično, a u skladu sa svojim zapuštenim intelektualnim sposobnostima, zaključio da je Bog uslišio majčine molitve poslavši svog jedinog sina spustivši ga direktno u njeno naručje, objavivši joj time da je baš ona ta koja je odabrana i da baš ona treba biti uz sina Božijeg dok izbavlja čovječanstvo iz ukaljanog zemaljskog i vodi ga, pošto je izvršio strogu katehetsku selekciju, u kraljevstvo nebesko. Također je zaključio da u toj raboti i on može biti od koristi svojoj voljenoj mami, a napose i novom mesiji pa se automatski pred njima bacio na koljena što je za posljedicu imalo dvije slomljene hrskavice.
Ibrica se probudio iz blage nesvjestice nakon nekoliko trenutaka i ustanovio da se nalazi snažno stisnut u naručju ogromno debele brkate žene i da ih okružuje rastuča gomila klečečih ljudi koje se klanjaju i nešto mumljaju sebi u bradu. Pokušao se prisjetiti kako je tu dospio, ali mu to baš i nije pošlo za mozgom pa je upitao brkatu ženu na što mu je ona odgovorila da su i ona i njen sin njegovi sluge pokorni. On ju naravno nije mogao razumjeti jer je govorila Španjolski. Zatim mu je počela prati noge suzama. Pošto Ibrica nije mijenjao čarape nekoliko dana ta je scena bila toliko neugodna da bi ju u svakom slučaju bilo neukusno opisivati. Kada je završila sa pranjem, gospođa Stella mu je krenula brisati noge svojom dugom bujnom crnom kosom što je kod Ibrice izazvalo neopisiv osječaj škakljanja zbog kojega se počeo grčiti od smijeha. Okupljeni su njegove nenadane geste interpretirali kao autentično mesijansko doživljavanje vjerske ekstaze u kojoj su u svakom slučaju i oni htjeli sudjelovati pa su se svi redom počeli bacati po podu, vrištati i gristi nokte. Stella je bila ponosna na svog gospodara.
Ibrica je bio zbunjen i tim više što ga je pamćenje potpuno izdalo pa mu se sve ovo činilo nekako čudno i poznato i nepoznato, ali u svakom slučaju istovremeno i bizarno i zabavno. Sviđalo mu se što vidi ovoliko ljudi kako se klanja, ali mu je išla na živce ova ružna luđakinja kojoj još i smrdi iz usta po ribi i bijelom luku. Obratio joj se zamolivši ju da ga pusti ustati, na što ga je ona prvo tupo pogledala, a onda se, pošto joj je u očima bljesnula iskra ludila prožetog lukavstvom, obratila okupljenoj svjetini rekavši da Isus želi da mu pod hitno nabave lijep kabriolet od najmanje 250KS. Svjetina se uskomešala i u roku od nekoliko minuta nasilno konfiscirala lijep Brabus u kabriolet verziji od jednog bogatog građanina koji se tu slučajno našao u prolazu. Stellin sin je pomogao majci da pomogne Isusu da se popne u kola. Ibrica je i dalje pomno promatrao i slijedio upute ovih očigledno nenormalnih ljudi, čisto da vidi što će se slijedeće dogoditi. Sjedio je sa Stellom u udobnom naslonjaču dok je njen sin upravljao bijesnim kolima povremeno mahnito turirajuči na kvačilu pošto mu majka nije dala da ubrza. Vozio je 10 kilometara na sat dok je za njima curila još uvijek rastuča gomila.
Gospođa Stella je glasno objavljivala svima radosnu vijest veličajući pritom svoju ulogu u njoj. Oči su joj plamtjele vjerski fanatizam i neko tupilo svojstveno svima koji vjeruju zato što nisu u stanju suočiti se sa vlastitom (najčešće bijednom) istinom, a ne zato što zaista vole. Ibrica je pritom uspio nazrijeti činjenicu da je u cijeloj toj predstavi on iz nekog razloga posebno važan i da su svi ti ljudi tu samo radi njega, a ne zbog te neugodne glasne babetine. U svemu tome mu je jedino smetelo što ga svi uporno dodiruju te se svaki put pokušao odmaknuti što mu je teško polazilo za rukom pa im se ubrzo prepustio. Kola su se približila glavnom gradskom trgu.
Na trgu se nalazila fontana sa kipom. Zaustavili su se ispred fontane. Svjetina se rasprostrla oko auta. Iz svjetine su izašli gradski oci i nadležni vjerski vođe obučeni u svečane odore. Ibrica ih je promatrao dok su mu se obraćali na Španjolskom ne razumjevši ih ni riječ. Samo je kimao glavom. Nakon pola sata govorancija na kojima su se izmjenjivali lokalni velemože svih boja, veličina i oblika Ibrici je postalo jako dosadno, a i sjećanje mu se povratilo. Povezavši konce zaključio je da ne bi sada tu bilo moralno pretvarati se da je ono što nije, osobito zato što se očito radilo o nesporazumu vezanom uz vjeru pa nije htio griješiti dušu. Idućih pola sata razmišljao je što da napravi. Uvidjevši da ne može samo tako otići odlučio se poslužiti malim trikom tj. povesti masu za sobom, a onda nekako izmigoljiti u prvu sporednu uličicu. Ustao je, pokazao gracioznim pokretom desne ruke smjer i krenuo.
Velemože su u početku negodovali zbog toga što im je prekinuo govorancije, ali ih je masa ponijela pa su se jedva, uzvikujuči uobičajene veličanstvene parole koje marva toliko voli, uspjeli probili na čelo kolone, koračajuči u stopu za novim Isusom.
Ibrica je naglo skrenuo u prvu mračnu sporednu uličicu te počeo trčati. Svjetina se uskomešala i nekolicina je potrčala za njim dok su drugi glasno negodovali. Bježao je preko zidova, ulica, požarnih stepenica, trgova, zgrada, glavnih i sporednih uličica. Upornost i brojnost njegovih progonitelja nisu se smanjivali. Naprotiv. Uz povećanje njihova broja povećavala se i buka koju su lučili. Iz molitvenog mrmljanja sebi u bradu prvo se pretvorila u zapomaganje i usrdne molbe da bi nakon tri prijeđena bloka prešla u zahtijeve i zapovijedi, a nakon još dva u prijetnje i psovke.
Opkolili su ga na vrhu visoke stare zgrade koja je dominirala tim dijelom predgrađa. Na betonu ravnog krova skupili su se tišina neba, ustajala kišnica sa slikom oblaka i dva stupa u obliku slova T povezana paralelno postavljenim konopcima za sušenje veša. Iza željeznih vrata koja su vodila na ravni krov skupili su se buka, žamor i psovke svjetine u negodovanju. Netko je lupao po vratima. Netko se penjao požarnim stepenicama.
Ibrica je samo stajao. U jednom trenutku su željezna vrata popustila i smjesa fanatičnog bijesa je počela nekontrolirano kuljati na krov. Sa požarnih stepenica je također pristiglo. Nebo je preplavila buka, a slika oblaka u kišnici se rastočila pod naletima kopitara, papkara, gamadi i ostalih. Prvi su zgrabili Ibricu i prislonili ga na stup, drugi su otgrnuli konopce za sušenje robe i počeli ga čvrsto vezivati, treći su im glasno izdavali naredbe istovremeno potičuči četvrte na bučno navijanje. Sablaznilo ga je kada je shvatio da je u položaju poput samog Isusa Krista, sa rukama bolno sputanim na svakoj strani slova T.
Tek ga je pri toj spoznaji užasnula konačna slika cijele situacije. Još do tada nije mogao pojmiti koliko je ta naizgled glupava farsa u stvari ozbiljna. Užas je bio tim veči što takvo ponašanje odraslih ljudi ni u najdaljem kutku svoga mozga nije mogao (ili htio) očekivati.
Onda su se ispred mase namjestili politički i crkveni velikodostojnici grada i počeli držati govorancije. Opet na Španjolskom. Opet nije razumio ni riječi. Nečija djeca su se igrala lovice oko stupa i njegovih nogu. Govorancije su trajale toliko dugo da je masa postala vidno nervozna. U zraku se mogao osjetiti snažan negativan naboj iščekivanja i gnjeva koji se uvijek tako tužno lako pretvara u agresiju. Ibrica je šutio stiščući zube. Znao je da nema smisla ništa objašnjavati. Nije imao kome. Rulja je sve glasnije mrmljala, počela su dobacivanja. Glas svećenika se utapao u glasovima pastve na rubu. Svi su samo čekali kulminaciju. Naravno, došla je na vrhuncu napetosti.
Isti onaj sirovi pijanac ruralne fizionomije koji je Ibricu pogodio pepeljarom u onoj gadnoj, obskurnoj krčmi, probivši se kroz amorfnu masu, zaletio se prema njemu psujuči i mašući nožem. Pogodak je bio pijano neprecizan tako da posao nije bio sasvim gotov, ali iz Ibričinih rebara je potekla krv, a glava mu je klonula na prsa. Na to su se svi počeli histerično radovati da bi nakon samo nekoliko trenutaka potpuno zamukli. Čak i velemožni govornici. Čak i djeca koja su se prestala igrati.
Polako, šutke, jedan po jedan, ljudi su počeli slilaziti prema prizemlju, izlaziti na ulicu, ići kučama. Na krovu su ostali samo Ibrica i pijanac sa krvavim nožem koji je cijelo to vrijeme tupo nepomično buljio u svoje krvave ruke i koji je, kada je sve utihnulo, skinuo sa Ibrice konopac kojim je ovaj bio vezan, vezao jedan kraj sebi oko vrata, drugi za kuku na rubu krova te se bacio u ponor.
Te je večeri Ibricu pronašla gluhonijema pralja koja je došla sušiti veš i koja nije toga dana bila u gomili jer ju općenito nisu zanimala masovna javna okupljanja. Njegovala ga je u svom potkrovnom stančiću tri dana dok mu se nije vratila snaga i dok nije odlučio otiči iz ovog ludog grada. Zahvalio joj se podarivši joj svu plaću zarađenu u vrtiću, poljubio je u čelo i otišao.
Na odlasku je sasvim slučajno prošao kraj obskurne krčme do koje je klečala gospođa Stella i molila se zidu sa svojim tupastim sinom. Ugledavši ga, oboje su ostali zapanjeni. Ibrica je ubrzao korak prema najbližem autobusnom kolodvoru. Odlučio je otiči što dalje, na mjesto gdje će u miru moći pojesti mnogo kvalitetne ružičaste šećerne vune.

29.09.2004., srijeda

Crime story

Mali Jakov biješe vrlo prpošan učenik četvrtog razreda seoske osnovne škole koji je najviše od svega volio napušen premlaćivati onemoćale bakice na tržnici i pritom im oduzimati novčarke i spizu. Opljačkani novac je volio nemilice trošiti na hazardne igre poput pokera ili binga u lokalnom klubu umirovljenika, a od kad su ga tamo prepoznali i zabranili mu pristup, u ilegalnoj kockarnici vlasnika kafića i restorana Brun - Dalibora Bruna. Kako ga je karta htjela, uskoro je sakupio prilično svotu novaca, a kako je bio maloljetan nije ga mogao potrošiti na kupovinu skupog polovnog sportskog auta od puno konja za primitivčine tipa crvene BMW trice ili Opel Vectre coupe pa se, da bi svima pokazao koliko je snažan, važan i pametan, odlučio na unajmljivanje nekoliko prostitutki i tjelesnih čuvara iz lokalnog disca.
Sa njima se pokazivao svuda i u svakojakim prilikama čime je privukao pažnju nekolicine većih njuški kriminalnog miljea svoje selendare koji su ga prvo izbili od batina (naravno, ne osobno, već su platili njegovim tjelohraniteljima da to učine za njih), a zatim ga pozvali na poslovnu večeru da vide šta on to u stvari glumata. Na večeri im se dečko baš nekako svidio pa su mu ponudili suradnju pod jednim uvjetom. Morao je u roku od tri dana napraviti što više teških kaznenih dijela u susjednom selu tj. na teritoriju suparničkih bandi. Jakov se oduševio ponudom i odmah otišao autobusom na izlet.
Susjedno selo je bilo nešto veće od njegovog, a posebno ga je fascinirala starost rano gotičke crkve koja je dominirala središnjim trgom. Nakon što se 38 puta pomolio bogu i postao pijaniji od majke Božje nakon gutljaja domaćeg misnog vina odlučio je da može poćeti sa haračenjem. Prvo je urinirao iza oltara pri čemu ga je uhvatio pop kojega je Jakov zamolio za oprost grijeha i, ne dobivši ga, brutalno prebio. Izletio je iz crkve teturajući pa su ljudi mislili da mu je loše. Kada su mu dvije brižne žene, dame srednjih godina, pritekle u pomoć, Jakov je sočno povratio po njihovim odorama jer mu je bilo loše te odbauljao u pravcu kafane. U kafani je zaigrao bilijar u cugu sa jednim bikerom, a pošto je stalno gubio, biker se toliko napio da Jakovu nije uopće predstavljalo problem nagovoriti ga da mu se pridruži u haračenju. Kako nisu imali previše novaca pri sebi za prvi cilj su si izabrali poštu, ali kako se ispostavilo da u poštanskoj blagajni nema gotovine, a i blagajnica nije bila nimalo seksualno privlačna, produžili su dalje, usput se iskalivši na jedinom seoskom policajcu.
Jakov je, pomalo očajan što nema novca za opljačkati, orobio sladoledara uzevši mu sve kornete sa vanilijom. Biker nije volio jesti sladoled na pivu pa su ostatak bacili u šahtu, a sladoledara Haljiljija zgurali u frižider i zaprijetili mu da ne smije izaći dok se ne vrate. U međuvremenu je netko javio seoskim bandama da im je napadnut teritorij. Bilo je točno u podne kada su ulice zaglušili zvuci turiranja polovnih sportskih automobila od puno konja. Ljudi su se masovno sklanjali u svoje kuće. Vjetar je nosio prašinu. Biker se malo otrijeznio i, shvativši o čemu se radi, pobjegao na drvo. 36 članova bandi su željeli Jakovljevu krv ili barem autogram. Jakov je želio samo pare.
Ušao je u vrtić pretrpan djecom i uzeo staru tetu kuharicu - debelu, brkatu Katu za taoca. Djecu je pustio pod uvjetom da izađu na ulicu i što glasnije pjevaju «Kad si sretan» što su ona ushićeno i učinila. Sada je na ulici bjesnila zaglušujuća buka motora izmješana sa iritantnim repetitivnim zvucima grozomorne himne gluposti. Jakov je držao katu s leđa obujmivši ju jednom rukom oko struka, a drugom, u kojoj je držao nož za putar, oko vrata. U vrtić je ušao Stevica, veliki vođa svih bandi naoružan do zuba. Vidjevši da mu Jakov kao taoca drži rođenu majku, Stevica se prenerazio i počeo plakati. Rekao je jakovu da će učiniti sve samo da ju pusti. Jakov je zatražio od njega da se sve bande na tri dana povuku iz sela i da će onda pustiti majku Katu. Stevica je pristao i udaljio se iz Vrtića. Brujanje automobila se stišavalo udaljavajući se.
Jakov je odahnuo, a Kata je počela uzdisati. Osjećajući stisak Jakovljevih nježnih ručica na svom pretilom tijelu, Kata se neopisivo nadražila. Lice joj se zarumenilo, srce joj je poćelo ubrzanmo lupati, zjenice su joj se raširile, koža postala podatna, a uz noge joj potekoše potoci sladostrasne sluzi. Spretno se izvila iz njegova stiska i svojim snažnim ručetinama obuhvatila njegovo cijelo tijelo blokiravši mu ruke i noge tako da se nije mogao ni pomaknuti. Usnama i jezikom mu je prelazila preko lica, ušiju i vrata natapavši ga slinom. Jakov se bijesno trzao pokušavajući se osloboditi. Kata mu to nije dopuštala. Dok mu je derala i razbacivala odjeću disanje i puls su joj je postajali sve brži. Onda je dobila infarkt i skljokala se na pod, a goli Jakov je pobjegao glavom bez obzira.Trčao je sve do prve krčme gdje je, kao bi iskalio bijes, opalio krčmaru šaku u glavu i natjerao ga da mu natoči toplo mlijeko sa medom. Krčmar je negodovao pa je Jakov demolirao krčmu, obukao krčmarevu pregaču i natočio si mlijeko sam. Meda nije bilo. Podigao je stolicu sa poda i sjeo. Polako se smirivao ispijajući toplu tekućinu i razmišljajući što bi mogao iduće napraviti. Sjetio se Muljiljija.
Otišao je do frižidera i izvukao promrzlog jadnika van. Čovjek mu je zbog toga bio vječno zahvalan pa mu je ponudio svoju kćerku za udaju, a uz nju i bogat miraz. Jakov je to svesrdno prihvatio te su on i hanuma odmah otišli sretno živjeti u kućicu na brdu. Imali su idiličan suživot pun ljubavi i poštovanja. Nakon dva dana, pošto se vratio i pronašao svoju mrtvu majku, Stevica je u bijesu na mrtvo prebio i Jakova i njegovu ženu. Kako bi osvetio jedinu kćer jedinicu, Haljilji je ubio Stevicu nakon čega je Stevičin brat i član njegove bande ubio Haljiljija. Haljiljijeva braća Beljulji i Nagib, da bi osvetili najmilijeg brata, baciše molotovljev koktel na bar u vlasništvu Stevičinog brata pri čemu su poginuli njegov šogor, svekrva i stric, a sam Stevičin brat je bio ozlijeđen. Nakon tog nemilog događaja selom su dugo odjekivale eksplozije i pucnjava koji su uskoro prešli i na drugo selo, a potom i na cijelu općinu. Trenutno nitko sa sigurnošću ne može reći što se događa jer je zbog blokade i nestanka struje prekinuta komunikacija sa tom državom, ali prema zadnjim informacijama od prije dva tjedna, na snazi je zračna opasnost.

Zagreb, 29.IX.'04.

28.09.2004., utorak

Big Feces

Sudionici:
- PTSPevac sa podebelim dosjeom na temu remečenja javnog reda i mira, nanošenja teških tjelesnih ozljeda i
agresivnih radnji općenito
- klošar i neizlječivi alkoholičar u fazi minimalne tolerancije
- prostitutka alkoholičarka u kasnim pedesetim
- sitni lopov graničnog kvocjenta inteligencije
- narkomanka u ranim dvadesetim
- sredovječni shizofreničar
- nimfomanka u kasnim tridesetim
- fizički radnik skromna obrazovanja, ali krupne građe i visokog morala
- izrazito neinteligentna, ali profinjeno odgojena i fizički lijepa djevojka iz dobre obitelji
- vlasnik štanda sa švercerske pijace

Dnevni raspored (obavezno za svih):
06:00 Jutarnja misa
07:00 gimnastika
07:30 doručak
08:00 kupanje u zajedničkoj kadi
10:00 tuširanje
10:30 marenda
11:00 razgovor pred svima o sebi tipa "Dear John"
12:00 misa
13:00 razgovor sa propovjednikom o duhovnosti
14:00 ručak
15:00 slušanje klasične glazbe i čitanje ruskih klasika
16:30 sportska aktivnost: frizbi, badminton, boćanje, dodavanje loptom, košarka, odbojka...
17:30 popodnevni čaj uz klasičnu glazbu
18:00 misa
19:00 priprema za večeru
19:30 večera
20:30 ples na domaće evergreene (Vice Vukov, Ivica Šerfezi, Jimmy Stanić, Gabi novak...)
22:00 priprema za spavanje
22:30 spavanje (obavezno gašenje svjetala)
03:00 buđenje uz gromoglasno puštanje zvuka udaranja po loncima preko zvučnika
03:15 zajedničko gledanje video snimke Papinih propovjedi
04:00 povratak u krevet i gašenje svjetala

Pravila:
Osobe ulaze u kuću i vrata se zatvaraju. Svečenik je jedina osoba koja zbog mise ulazi i nakon mise izlazi iz kuće. Za ostale nema van idućih 10 dana kada sudionici izbacuju prvoga. Sudionici ne mogu svojevoljno napustiti kuću. Unutra je dovoljno hrane (smrznuta gotova jela za mikrovalnu) da ugodno prežive 10 dana. Što se alkoholnih pića tiče, na početku svi skupa dobiju 1 litru žestice koju mogu popiti kad žele i nemaju pravo dobiti još, osim vino prilikom pričesti za vrijeme mise. Svečenik im može uskratiti pričest ako procijeni da ju nisu zaslužili. Cigareta i marihuane imaju koliko god žele. Ostale droge nisu dozvoljene. U kući nema oštrih predmeta (pribor za jelo je od plastike, kao i posuđe) kao ni predmeta koji bi mogli čovjeku nanijeti teže tjelesne povrede. Svi sudionici su obvezni sudjelovati u dnevnom rasporedu jer su ih u protivnom drugi sudionici dužni šikanirati.
Svečeniku se prije svake 2 do 4 mise bez njegovog znanja u hranu podmetne značajna količina LSDa.

Glavna nagrada: Doživotno plaćeni komunalni troškovi i kuća u najelitnijem dijelu grada bez prava na prodaju ili iznajmljivanje.

Cijena poziva: 0.00 kn/min

Gledanost: zagarantirana

17.09.2004., petak

O tim krasnim, finim ljudima

Mladi gospodin Blaženko bio je Yuppie u pravom smislu te riječi. Preplaćen, u usponu i fin. Oblačio se samo u dučanima s imenom poznatih kreatora, na špici pio svoj extra-white-cream-super-trooper-moccachino samo u trenutno najtrendy kafiću, vozio je vrlo velik auto sa elektronskim podizačima svih prozora i ega, imao stan u mirnom i pitomom dijelu grada u zgradi u kojoj žive samo vrlo ugledni građani, ali sa njima nije nikada pozdravljao na hodniku jer, «Zaaaboga, pa nismo na seeelu da bi morao svako svakome reći dooobaar daaan! Kaj neeee?!».
Gospodin Blaženko je volio sebe, u društvu ljudi s kojima se družio, isticati kao pravog i nadasve prirodnog metroseksualca tj. kao pravog muškarca koji istinski drži do sebe. Redovito je odlazio u teretanu, solarij, na pedikuru, manikuru, depilaciju prsa i pazuha, a jednom se podvrgao plastičnoj operaciji usana jer je, u lijepom modnom časopisu sa slikom polu-golog muškarca u sredini, vidio da tako čine pripadnici svjetskog jet seta. Istinski je prezirao ljude koji se nisu sa vidnim oduševljenjem podvrgavali istim tretmanima, a nije mogao ni zamisliti da postoje ljudi koji im se uopće ne žele podvrgnuti.
Radio je u uredu svojih roditelja, ugledog odvjetničkog para, ponajboljih izdanaka obitelji koja od davnina daje enorman doprinos svim pravcima razvoja u našem gradu. Otac, specijalista za seksualne delikte ili, kako ih je on sam volio preciznije nazivat «zločine iz strasti», posebno je bio cijenjen zbog jedne briljantne pobjede u kojoj je uspio spasiti čast vrlo uvaženoj i visoko pozicioniranoj gospodi optuženoj za pripadnost pedofilskom lancu. Majka, veliki stručnjak na polju osiguranja i ovrha, bila je i izvan granica neše zemlje čuvena po iznimnoj pobjedi koju je izvojevala za jednu korporaciju kojoj je priskrbila zemljište od 1200 hektara na kojemu je do tada bio obični prigradski buvljak. Blaženko još nije dostigao toliku slavu u pravnim krugovima, ali je težio tome te se gorljivo trudio da radi na što više slučajeva ubojstava iz koristoljublja. U svom poslu je bio prilično uspješan te je već sa 27 godina sam izvojevao značajnu pobjedu u slučaju ubojstva predsjednika jedne manje banke. Iako je sve ukazivalo da je optuženi niži šalterski službenik nevin, Blaženko je uz nekoliko svjdočenja bliže rodbine preminulog i par nježno intimnih razgovora sa članovima porote, uspio dokazati suprotno i vrhunski odraditi svoj posao.
Osim u poslu, mladi yuppie bio je uspješan i u međuljudskim odnosima. Imao je širok krug ljudi sa kojima se druži, a njemu su pripadali gortovo svi važni muškarci i dobro odnjegovane žene grada. Da se razumijemo zbog ovog potonjeg, on nje bio hohštapler koji bi rasipao svoj status i novac na bilo kakve žene. Bio je zaručen sa djevojkom sa kojom je imao vezu već 7 godina. Ona je bila dvije godine mlađa od njega i također je radila u roditeljskoj firmi - jednoj cijenjenoj banci. Dakle bila je iz dobre obitelji. Zvala se Katica.
Katica je bila vrlo lijepa i izrazito skladne građe čemu su značajno doprinijeli darovi njene majke za njen osamnaesti rođendan - vrhunski švicarski plastični kirurzi koji su joj u samo 27 operacija uspjeli zategnuti kožu na licu, dojkama i trbuhu, bezbolnom metodom izvaditi više od nekoliko kilograma masti iz butina, lijepo oblikovati kosti nosa i vilice te hrskavicu ušne školjke, ukloniti bezbrojne korjene dlačica pod nosom te (koristeči najnovije metode) pomaknuti liniju kose nekoliko centimetara niže prema čelu. Svi iz Blaženkovog društva su također smatrali da je Katica vrlo lijepa žena pa je tim više i on sam bio njom zadovoljniji.
Sretan i savršen par živjeo je vrlo skladno i bezbrižno na svom neprestanom putu stazama uspjeha. Sve do jednog jutra.
Jednog jutra, u ogromnoj spavačoj sobi njegovog ogromnog stana, nakon vrlo kratkog rituala zavođenja, Katica i Blaženko su se krenuli pariti. U početku je bilo sve u uobičajenom redu. Katica je malo bila gore pa ispod pa sa strane, a Blaženko dolje pa gore pa isto sa strane. Trajalo je to nekih pet ili nešto više minuta. Kad je lijepa Katica došla do replike "ah, ah" i "da, da", Blaženka je to previše uzbudilo pa je svršio. Katica, kao i obično, nije svršila pa ju je zbog toga začudio neki neopisiv, pomalo uzbudljiv osjećaj koji se počeo širiti iz dubina njezine njegovane utrobe. Dok je napeto slušala kako iz nje sve brže dopire potmulo brujanje i žamor, kao da se odnekud pomalja masa ljudi koja postaje sve veća i veća, snažno je rukama stegnula Blaženkova zapešća. On je zbog toga pomislio da ju je uspio zadovoljiti pa je ponosan odjurio po foto-aparat kako bi ovjekovječio taj povijesni trenutak. Kada se nakon nekoliko minuta vratio, imao je što i uslikati: Katica je ležala u pozi ginekološkog pregleda, a iz njene utrobe su u velikoj koloni izlazili mašinski radnici, cvjećarice, strojobravari, sitni obrtnici, poljoprivrednici, čistači ulica, medicinske sestre, pekari, djeca žrtve mina, krotitelji lavova, tesari, švalje, psi lutalice, pralje, konkubine, učitelji, niži šalterski službenici, kopači kanala, stočari, obučari, autolimari, nezbrinuta djeca, tokari, vrtlari i mnogi drugi, noseči zastave i crvene transparente ispisane bijelim i crnim slovima. Katica je upravo sasvim mirno palila cigaretu. Blaženko je stajao kao ukopan jer i da se htio pomaknuti nije za to imao puno mjesta. Soba je bila krcata ljudima koji su mahali transparentima i zastavama, pjevali Marseljezu, Internacionalu ili domoljubne, pljuvali po podu, pušili jako smrdljive cigarete, jeli pola pinčice sa podrigušom, skandirali Dinamo, Hajduk ili Rijeka i pili loše pivo. Pomislio je da mu se pričinja."Naravno da mi se pričinja! Sanjam! Još se nisam ni probudio! Katica da je svršila, a sad ovo! Ma naravno! Glupan. Ovo je glupo!" protisne si kroz smušeni um. Uštipnuo se za trbuh. Zaboljelo ga je, a iz Katice su i dalje izlazile nepregledne, odvratne mase. Uštipnuo se još jače pa je zajaukao od bola. «Šta stojiš tamo i čudiš se.» prekori ga Katica «Priđi bliže i pomozi mi oko ovoga. Zar misliš da mogu sve sama?». Jedva se progurao do nje gazeči kroz masne i znojne nakupine tjelesa. Gledao ju je kako gasi cigaretu o krevet. Preneražena usta su mu se nekako stisnula pa nije bio u stanju procijediti ni riječi. «Šta samo stojiš tu i gledaš?! Hajde, pomozi mi da proširimo rupu pa da mogu brže izlaziti!» reče i pruži mu lopatu. Vidjevši lopatu, Blaženko je postao siguran u to da je poludio. Iz najdublje i najtamnije crnine njegovih pluča prolomio se užasan, zaglušujući krik groze. Ispustio je fotoaparat na pod i počeo se, što je brže mogao, probijati prema vratima. U prostoriji je gužva postajala sve veča, a pjevanje i skandiranje je zamjenilo prijeteče, nekako ritmično, mumlanje koje je u svakom trenutku postajalo sve glasnije. Katica je nešto vikala za njim, ali ju zbog buke više nije mogao ili nije želio čuti. Do vrata je imao još nekoliko metara. Masa ga je pritiskala i nadljudskim naporima se borio za svaki daljnji centimetar. Isparenja organske tvari prožimala su zaglušujuče mumlanje. Netko mu je stavio ruku na rame. Nije se okrenuo, već je pokušavao nastaviti dalje. Ruka na ramenu mu nije dala. Na drugom ramenu je osjetio još jednu, drugačiju ruku. Ni ta ruka mu nije dala naprijed. Okrenuo se. U idućem trenutku mu je cijelo tijelo bilo prekriveno sa bezbroj grubih, masnih, smrdljivih, prljavih, nemanikiranih ruku koje mu nisu dale da se pomakne ni napred ni natrag. Osjetio je da gubi tlo pod nogama i pomislio da će se onesvijestiti što mu se u tom trenutku činilo kao idealno rješenje. Zatvorio je oči. Kada ih je nakon nekoliko trenutaka otvorio, shvatio je da se nalazi iznad mase koja je prekrivala pod cijele sobe i da je nošen na njihovim rukama u smjeru kreveta na sredini sobe. Na krevetu je i dalje bila Katica iz koje su i dalje izlazile nepregledne kolone. Uskoro su ga ruke mase spustile na krevet, kraj nje. Čitala je ženski časopis i lijeno zijevala. Blaženko ju pogleda preneraženo. Katica ga pogleda lijeno, ispod oka. Kolone su izlazile. Blaženko je cvilio. Katica je drijemala. Gužva se povečavala. Mumlanje se smjenjivalo sa zastavama, skandiranje sa transparentima, podriguša sa pivom, cigarete sa pljuvačkom. Blaženko je kleo. Katica je gledala sapunice. Kolone su tekle. Zastave su se vijorile uz skandiranje, mumlanje je pratilo transparente, a pivo parizer-podrigušu. Blaženko je urlao. Katica je heklala. Kolone…

Zagreb, 17.9.'04.

04.09.2004., subota

Kutiae

- "Opet buljiš u glupu kutiju. " reče Jack Hansu.
- "Opet slažeš glupe kutije." reče Hans Jacku.
Hans je buljio u elektrone ispuštane od strane katodne cijevi koja je na svom zaslonu oblikovala više ili manje besmislene slike stvari koje su se možda događale, a možda i nisu nekome i negdje.
Jack je slagao manje smeđe kutije uz cijelil južni zid njihova podstanarskog stana savršenom preciznošću kakva se još mogla nači samo u knjigama o drevnim japanskim majstorima estetike. Slučajnom prolazniku sve sasvim identične, Jacku se svaka mala smeđa prazna kartonska kutija činila izrazito posebna i lijepa u svojoj individualnosti.
- "Gotovo je" reče Jack. "Moje je gotovo. Pogledaj! Divno je! Savršeno jednostavno i sada je tu! Imam svoje tu i to je samo moje i nema veze više ništa i nigdje koliko god da je nešto!!!" ushićeno i u jednom dahu izgovori Jack.
- "Divno." suho če Hans nastavljajuči promatrati skupine elektrona. "Mora da si sad sretan i poseban."
- "Nisam poseban! Samo sam stvorio svoje. Svako ima nešto svoje, svako biće na planeti i valjda u svemiru ima nešto svoje, a ovo je moje. Stvorio sam!" reče Jack nekako plačno ushićeno.
- "Dobro. I sad si ponosan. Imaš nešto svoje. Ti si nešto posebno." suho će Hans. Njegova kutija je projecirala slike u boji. Jackove kutije su bile sve smeđe. I, za sve druge ljude osim Jacka, apsulutno iste.
- "Ma kako ne razumiješ?!" trudio se Jack. "Pogledaj zid! Prokleti zid više nije isti!"
- "Da. Ispred zida sada stoje sve tvoje kutije koje su iste. Kakva je razlika?" promrmljao je Hans ne odvojivši pogleda sa svoje kutije koja je u tom trenutku baš lučila elektrone koji su zajedno predstavljali besmislenu akcijsku scenu tipa "tko koga".
Jack je stisnuo zube od bijesa, muke, tuge, jada, potisnute agresije i straha. -"Nisu iste! Sada ćeš vidjeti! Sada će svi jebeno vidjeti!" zaurlao je kroz jecaje. Udaljio se na drugi kraj sobe od južnog zida. Na trenutak je gledao u svoje završeno savršeno životno djelo. U zubima je osječao sve žile kucavice svoga tijela. Zaletio se.
Hans se trgnuo na buku snažnog udarca. Okrenuo je glavu prema južnom zidu.
Na južnom zidu, među običnim, malim, smeđim kutijama, za zid kroz kutije je bio zaljepljen potpuno razljepljen Jack koji je sada izgledao kao hrpa bezoblične sluzi ili kao oni paukovi od plastične mase koje prodaju djeci na sajmovima, a koji se mogu zalijepiti za staklo pa se sami spuštaju dolje. Sve je prštalo od boja krvi, kože i mozga.
-"Napokon nešto!" pomisli uzbuđeno Hans. "Napokon NEŠTO!".


Zagreb, 3/4.9.'04.

27.07.2004., utorak

Bilo je toplo ljetno veče pod krošnjama bora. Šćepana Malog je, kao i obično u takvim situacijama, pucala nekakva besmislena sjeta koju nitko normalan ne bi razumio osim njega samog u tom trenutku. Kada bi taj trenutak prošao ta sjeta bi se i njemu činila besmislena i nastavljao je živjeti jak kao što je i inače bio. Inače, osim u trenucima pomenute sjete koja mu je donosila samo nelagodni pritisak iznutra koji bi se mogao opisati kao neutaživa glad za nečim nematerijanim, a opet stvarnijim od bilo kakve materijalne supstance koja bi se mogla negdje dobaviti, bio je sasvim uobičajen, normalan čovjek. Sjedio je pod borom i pušio cigaretu. Pogled mu je bio uperen u nebo začinjeno svjetlošću zalazečeg sunca, a misli su mu bile stisnute tom sjetom koja mu je poput policijskih lisica vezala misli i spriječevala im gibanje u slobodnom smjeru. Nije se mogao ili se nije želio oduprijeti navali, za taj trenutak nepoćudnih, misli o potrebi da čini nešto što bi ga u tom trenutku miljama udaljilo od trenutne praznine. To nešto je moglo biti utapanje u zagrljeju snažnih emocija prema voljenoj osobi ili voljenje nečeg uzvišenog poput poezije ili lijepe književnoti. Razum mu je nalagao da je to što brije samo brijanje i da je glupo i da bi se trebao opustiti i uživati u trenutku koji ima i da je sposobnost takvog opuštanja velika vrlina koju cijeni i da je bijeg u sjetu u stvari nesposobnost da se živi normalno i… i… i… Nije si mogao pomoči. Baš tada, pod tim borovima, sa tom cigaretom u ruci i pogledom u umiruče nebo, trebalo mu je nešto mnogo, mnogo močnije od pukih razumski obješnjenja pravilnoga modusa vivendi. Odjednom mu je nešto močno prošlo kroz glavu, Kao da si je u mozak ubrizgao inekciju Tabasca ili u srce šut adrenalina. Naglo je ustao i krenuo prema obližnjoj plaži. Hodao je sa čvrstom odlukom da nešto učini, iako još nije znao što je to. Znao je samo da konačno rješenje postoji u njemu, da je to ono što mu treba i da će mu se ukazati baš u trenutku kada bude trebalo. Došao je do plaže. Površina mora je odražavala mlad mjesec koji se u njoj prelijevao kao dugine boje u ulju na cesti. U zraku se osjećao miris soli, kreme za sunčenje usnulih kupača i želja. Krenuo je prema vodi. Odlučno je gazio kamenčiće na plaži umrljane naftom i galebljim izmetom. Za njim su ostajali tragovi bez oblika. Pred njim je bio konačni odgovor na njegovo pitanje. Svakim korakom je sve snažnije zagrizao u samu srž života. Snaga koju je time dobivao činila mu se večom od svega što je do sada doživio i ikada mogao zamisliti da će doživjeti. Iz svakog je pokreta prštala vatra neodoljive strasti. Najmanji trzaji mišića prstiju na njegovim bosim nogama u sebi su implodirali milijune svemira i zvijezde koje su se počele pomaljati na nebu i koje su se u njegovim očima ponovno izgubile pod naletima takve energije. Njegovo kretanje je graničilo sa sumanutošću i savršenstvom. Njegovo kretanje je bilo kretanje čovjeka koji je odlučio snažno zagristi u krvavu mesinu svog cilja bez obzira na posljedice. Zagazio je u plićak i nastavio koračati dalje. Kapljice vode koja se ljeskala od planktona prštale su po njegovim nogama i probijale se suboko u pore tkanine njegovih lanenih hlača. Bio je u vodi do pojasa i nastavio koračati dalje razbijajuči mjesec na površini vode. Uronio sve do prsa i zastao. U tom mikroskopskom trenutku stanke osjetio je kako mu krv svih živih bića planete kola kroz vene, kako u njemu kucaju srca triliona nepoznatih svjetova i razmišljaju umovi drevnih mudraca. Lagano se nagnuo prema naprijed i odgurnuo nogama. Lice i kosa su mu na trenutak uronili u ugodno hladnu vodu. Znao je da može pobrojati svaku molekulu na svojim očnim kapcima i osjetiti okus svakog zrna soli na svojim usnama, ali to mu nije bilo važno. Jedino što je zaista doživljavao je bilo proždiranje tog sočnog safta cijelog trenutka koji ga je osnaživao čineći ga najjačim bićem vlastita univerzuma. Zamahnuo je prvo ljevom rukom, pa desnom. Zamahnuo je prvo desnom nogom pa lijevom. Nakon svakog kvarteta zamaha halapoljivo je gutao zrak kao da guta srž svega što je ikada ikome imalo smisla. Kretao se brzo sišući metre mora i žute mjesečeve trake. Iduči prema daljini crnine obojene u žuto.

27.7.2004.Sutivan, Brač

26.07.2004., ponedjeljak

Uspon i pad

Doktor Aljoša je bio nadasve cijenjen član svoje seoske zajednice. Piliće, patkice, guskice, pršute, rakiju i vino, koje je dobijao od svojih suseljana na poklon prilikom raznih intervencija ili posjeta, dugi je niz godina pohranjivao u svoj stari podrum. Tih se finih namirnica prilično nagomilalo jer je Aljoša bio zakleti vegetarijanac i antialkoholičar. Kada u podrumu više nije bilo mjesta gospodin doktor je odlučio proširiti svoj posao pa je otvorio krčmu koju je jednostavno nazvao “Kod Doktora”. Biznis mu je od prvoga dana odlično krenuo. Isti oni ljudi koje je svojevremeno porađao, liječio od bubuljica, raka ili zapetljaja crijeva, sada su dolazili u njegovu krčmu i za skupe se pare gostili istim onim specijalitetima koje su mu nekad bili poklonili. Nitko se nije zabrinjavao zbog tog novog, pomalo bizarnog načina obrtanja kapitala. Ljudi su slasno mljackali mesinu sočno ju zalijevavši raznim vrstama rakije. U krčmi je svako veče bilo živo, a zabava se često znala protegnuti do ranih jutarnjih sati. Zahvaljujući tome u selu su ljudi postali mnogo bolje raspoloženi i doktor više uopće nije trebao nikome prepisivati tablete za smirenje. Također je naglo porastao i broj trudnoća jer se na pomenutim feštama znalo pojaviti i velikih ljubavi koje bi bile neposredno konzumirane. Loša posljedica postojanja krčme “Kod Doktora” bio je nagli porast broja oboljelih od gastritisa i ciroze jetre, ali to nikoga nije brinulo jer je lječilište za te bolesti bilo u obližnjem gradu pa su ljudi bili sretni kada bi mogli, uz besplatno liječenje, tamo obaviti i kupovinu. I tako je sve bilo divno i krasno sve do jednog kobnog dana. Toga kobnoga dana doktor je shvatio da u njegovom podrumu nema više ni mrvice hrane, a ni kapljice rakije. Doktoru je bilo grozno, ali što je tu je. Odlučio je zatvoriti krčmu. Selo je bilo preneraženo. Ljudi su iz večeri u veče besciljno bauljali ulicama. Bili su živčani, frustrirani, gladni i nadasve žedni. Ogovaranja su slijedile tučnjave, silovanja i krađe, a vrhunac katastrofe je došao jedne subotnje večeri kada je svinjogojac Borivoj sjekirom ubio vinara Stipu jer mu ovaj nije htio u zamjenu za njegovo omiljeno svinjče Luciju dati demižon vina. Cijelo selo je bilo na nogama. Doktor je te iste noći, pošto je potpisao smrtovnicu, potpuno posijedio. To je seljanima bio znak. Okupili su se na glavnom trgu držeći u rukama baklje i kamenje. Gomila se kotrljala prema doktorovoj kući uz prijeteći žamor. Onaj među njima koji nije nikada zgriješio bacio je prvi kamen. Doktor je u polusnu provirio kroz razbijen prozor. U facu mu je doletio drugi kamen i onda je počelo pljuštati. Kamenje je padalo posvuda. Netko je potpalio i vatricu. Doktor je izjurio iz kuće i počeo bježati glavnom gradskom ulicom prema moru. Gomila je krenula za njim mlatarajući vilama, psujući, proklinjući i mrmljajući nešto o sotoni. Vatrica koja je zahvatila doktorovu kuću prilično se razbuktala. Glupa svjetina (svjetina je uvijek glupa) zaboravila je na sitan detalj: doktorova kuća nije bila samostojeća, već u nizu u središtu sela. Požar se uskoro proširio na susjedne kuće, a u idućih nekoliko desetaka minuta plamtjelo je cijelo selo. Svjetina je satjerala doktora u more, a onda je netko primjetio požar. Dok su se seljani snašli od njihovog je sela ostala samo hrpa pocrnjelog kamenja. Doktor se snašao brže, otplivavši u Australiju i otvorivši tamo privatnu praksu.
To je bio definitivan kraj jednog malog pitoreskonog sela i početak svjetske karijere jednog poduzetnog doktora.
Kraj

Brač, Supetar, Ponedjeljak, 26.7.2004.

15.07.2004., četvrtak

Objava pauze

Posto mi je godisnji odmor poceo vec 3.7., a trajati ce do 23.8. i posto su mi ove vrucine iscrpile svu inspiraciju, objavljujem pocetak svoje ljetnje apstinencije od pisanja. Svi koji mi zele izraziti svoje duboko postovanje i divljenje ili me pljuvati i sutati nogama mogu to uciniti na moj blog-mail bloganjejefino@hotmail.com. Pozdrav ekipi u ugodno vam ljencarenje zelim, a onima koji rade sto manje posla!

24.06.2004., četvrtak

KOPALI SMO BUNAR DUBOKI


kopali smo bunar duboki
rukama, noktima, prste raskrvarismo
iduči dole, ravno, pa desno
kopali smo dugo u zimsku bijelu noć

kopali smo tako obliveni znojem,
ali bezbrižni i sretni zbog boli
u rukama
kopali smo živo s osmjehom na licu
duboku rupu bez prestanka

ali tada se nevolja desi
i crni se oblaci nadviše nad nama
duboko duboko u tami crne rupe
naletismo na kamen veliki i teški

i stotinu dana vukli smo taj kamen
vukli ga vukli van na svjetlost
dana, ali nikako da kamen istruli
i umre, nikako nikada osušiti se
neće

i tako kamen smutnje što stade
nam na put
uništi nam rupu uništi nam
sve. mi pustismo kamen
što izvadismo mrtvi i u dubok
bunar legosmo zauvijek.


24.VIII.1995, na Kontu, po podne

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se