Gagh
21.03.2024., četvrtak
Sve je relativno
|
Gospodin Ignjacije je bio vrlo umoran od života pod ispušnim cijevima različitih automobila. Toga dana su ga još mučili i hemeroidi pa je bio i živčan. U stanici za tehnički pregled vozila nitko nije obraćao pažnju za njegove probleme jer je gospodin ignjacije vrlo dobro skrivao svoje unutarnje stanje. Pritom je koristio toliko iritantan usiljeni osmjeh zbog kojega su ga gotovo sve kolege mrzile, čega on nipošto nije bio svjestan što je pokazivao vrlo čestim organiziranjem zajedničkih zabava na kojima se po pravilu oblokavao do besvijesti, što ga je još više onemogućavalo u shvaćanju svoje otužne društvene situacije koje se njegovim pijanim ispadima neprestano još više pogoršavala. Jedina osoba koja ga je podnosila bio je autistični pomočni radnik Jovica kojega je tvrtka zaposlila samo zato što je zbog svog stanja bio izuzetno pedantan pa je svaki radni zadatak izvršavao s izuzetnom preciznošću i, još važnije, bez pogovora. Jovica je većinu svog radnog vremena provodio na poslovima čišćenja, a pošto nije bio svjestan protoka vremena, često bi ostajao i dugo u noć kako bi se svaki detalj, kojega su mu zadali na obradu toga dana, presijavao od čistoće. Ukoliko bi nešto propustio, što se događalo vrlo rijetko, a neki od zlobnijih kolega bi ga na to upozorio, Jovica bi počeo vrištati, plakati, čupati se za kosu i plesati ritualni ples u stilu Navajo indijanaca oko nečistog mjesta. Onda bi se, nakon što bi se nečistom mjestu više puta poklonio i glasno ispričao, bacio na toliko detaljno čišćenje da bi ono, ovisno o vrsti materijala, često ostalo i potpuno izlizano. No, Jovica se nije dao. Znao je što je za njega čistoća i od nje nije želio odstupiti niti milimetar. Kad je bio mali jednom su mu poklonili drveni automobil na pedale kojega je toliko prao i polirao da mu se prvo ogulio cijeli lak, a onda se drvo počelo raspadati. Zbog toga su mu oduzeli automobil i poklonili mu veliku kamenu kocku koju on i dan danas svakodnevno riba i polira. Njegova majka Milica, kad je shvatila da joj je sin autističan, okrenula se Bogu i više nikada nije izašla iz lokalne kapelice, a otac mu se odao opijatima i ubrzo umro u naručju lokalnog transića. Jovica nikada nije završio nikakvu školu jer bi se u svakoj toliko fiksirao na čišćenje stola za kojim bi ga stavili da sjedi, da bi uzbro na njemu stradali i lak i drvo. Državi se više nije dalo financirati stolove za Jovicu pa su napravili izuzetak i zauvijek ga oslobodili školovanja. Jovica se popom oženio i svojoj Ludvigi napravio 36ero djece nakon čega ga je napustila jer više nije mogla podnijeti njegove potrebe za čišćenjem i seksom. Djeca su mu se također razbježala. Ludviga je nakon toga našla drugog muža koji je također bio nenormalan, ali nipošto nije imao potrebu za seksom dok mu je čistoća bila nadasve mrska i odbojna. Zvao se Ranko i imao je veliko imanje na selu na kojemu je uzgajao guske kojima se neopisivo volio gostiti. Ranko je proizvodio i rakiju pa su se on i Ludviga svaki vikend prežderavali pečenim guskama s milincima, paštetom od guščije jetre i jajima, a sve to zalijevali obilnim količinama Rankove rakije koja je bila nadaleko poznata po svojim opijajučim karakteristikama. Kako su ubrzo postali alkoholičari, više im se nije dalo brinuti o životinjama pa su iste pobjegle ili pocrkale, a oni su umrli od ciroze jetre. Pop koji ih je sahranio je toliko lijepo i dugo govorio na njihovom sprovodu da je i kamen proplakao, a od tih suza je nastala rijeka Korana koja i danas teče. Ako se sve skupa zbroji i oduzme, uz prijatelja poput Jovice Ignjacijev život uopće nije bio loš, ali je on ipak taga dana, po završetku smjene, izvršio suicid bacivši se pod kotače skutera tamnoputog dostavljača hrane. Rijeka, 21.3.2024. Oznake: rad, Zalaganje, ljubav, smrt |