petak, 13.11.2009.

Zbrda, zdola i usridu

Piše: Nikola Horvat

Čitajući novine , gledajući TV i surfajući internetom na svašta se može naići. No, moram primjetiti da u zadnje vrijeme naše vidne i slušne receptore uvelike pogađaju loše vijesti. Tu ne govorim o crnoj kronici, već dnevnim vijestima koje imaju negativan prizvuk i onaj kamen koji nam svima već leži u trbuhu počinje raditi. Često se javi i poneki optimist pa popljuje taj negativistički pristup izlažući teorije da nije sve tako crno te da nas mediji previše gaze negativnostima, a pozitivne se informacije svjesno bacaju u zaleđe, te se tako tvori isfrustrirana nacija željna promjena, pa makar ona bila i prema još gorem.
Tko je u pravu ne znam, no na stranu sa medijima, imamo mi i vlastite moždane vijuge. Moje iskustvo govori da ipak nešto ne štima. Situacija okruženja u kojem se ja krećem nije nimalo sjajna. Uzmimo slučaj ekonomije i malih i srednjih poduzetnika. Osobno poznajem nekoliko poduzetnika i svaki od njih grca u problemima oko opstanka, a nemali broj firmi nije u stanju isplatiti plaće radnicima.
Nadalje, kupovna moć građana vrtoglavo pada, a kamate na kredite rastu. Na stranu sa West gateom i tobožnjoj kupovini. Pa više od pola ljudi u navali na taj šoping centar su išli na izlet, a ne u kupovinu. Činjenica je, prodaja se opasno utromila, a građani sve više žive na kredit smanjujući opseg robe koju smatraju nužnom. Tako kojekakve kreme i losioni koje smo donedavno kupovali pod obavezno polako postaju luksuz. Takvih je primjera sve više, a režije nemilice idu gore. Dokle? Čini se da nas recesija gadno opandrčila po nosu.
Na sve to posjetila nas je i svinjska gripa. Mediji nas ne štede sa svakom novom informacijom, ali nitko ne govori da je smrtnost od običnog virusa gripe veća nego kod svinjske gripe. Koja je tu igra posrijedi teško je reći, no da i tu nešto smrdi to je prilično jasno. Navodno postoje i neke mutne igre oko cjepiva, no premalo sam upućen da bih pisao. Kako bilo da bilo, najveću sam glupost čuo od izvjesnog selskog popa koji je vjernicima preporučio da se ne cijepe jer se u cjepivu krije čip kojim se želi označiti svaki pojedini čovjek. Nešto slično što se radi sa cuckima. Čipiranje ljudi u svrhu kontrole. Ima smisla, vjerujem da bi se netko dobro okoristio time, no ljude plašit na ovaj način je degutantno.
Na međunarodnoj sceni nas kolju sa arbitražom i čudnim planovima Slovenaca da se dokopaju plina i nafte što leži u Savudrijskoj vali, naravno, na Hrvatskoj strani. Navodno je i to istina da su Pahor i ostatak državnog vrha vrlo dobro upućeni u geologiju podmorja te da je Slovenija već naručila platformu za vađenje plina i nafte. Građani se trse ne bi li ostvarili pravo na referendum, a u cijeloj toj zbrci, dok su građani zaokupljeni svime i svačime bitnim, grad Zagreb planira graditi podzemne garaže ispod HNK-a. Već sondiraju teren. I dok se europske metropole lupaju glavom o zid jer su nagruvale sav promet u svoje centre gradova, Hrvati, ne želeći na tuđim pogreškama učiti, grlom u jagode hitaju ka tom suludom planu tražeći opravdanje u primjeru grada Beča, koji je već zažalio nad svojim javnim garažama u samom centru. Građani i dalje putuju po dva sata na posao na udaljenostima za koje bi im inače trebalo 20 minuta i umjesto da se ograniči broj vozila u centru, gradske vlasti su odlučile povećati taj broj. Ludo? Ne, idiotizam.
Na sve te muke hrvatski divljaci luduju po Europi i razbijaju sve što im ruka takne, mladi se tuku po ulicama, nerjetko netko i pogine, a roditelji i dalje brane svoju zlatnu djecu. Mladež pada u neku vrst letargije i ravnodušja prema svemu, a oni koji bi im trebali biti uzori i usmjerivači ka dobru padaju od kojekakvih Indexa, a tu i tamo se parniče sa propalim manekenkama zbog bluda ili prostakluka. Ima li nade?
Gdje su u svemu tome oni koji vjeruju da postoji netko tko dirigira odozgo, oni kojima je Radosna vijest osnov življenja? Neprilagođenost na profanost, na ovaj svijet takav kakav jest caruje crkvom, a Bog, ako postoji, definitivno ne može biti neprilagođen te samim time, čini se da ga baš ne slijedi. Na prošli post mi se javi neka pripobožna duša i ukori me zbog korištenja prljavih riječi poput „pizdarija“ ili „sranje“ propustivši pritom apsolutno svaki smisao koji sam htio izreći. Nije li ta komentatorica poput neke paradigme današnjeg vjernika u Boga? Duhovna ispraznost je zavladala vjernicima, ali i svećenstvom, baš kao i svijetom, no svijet je svjestan svoje ispraznosti i materijalizma, puno je veći problem kada se netko prodaje u koži duhovnosti a iznutra je do kosti materijalist. I spomenuta komentatorica boluje od slične bolesti. Učiniti sve što sličnijima nama, pa makar i duše prodali, makar i sa đavlom pakt potpisali, ali neka budu katolici.
Nakon osvrta na situaciju, a zbog nedostatka mjesta za pisanje, ukratko ću zaključit.
Situacija je definitivno loša, mediji prenose ono što se događa na terenu, nije sezona kiselih krastavaca, a dobrih vijesti čini se nema (osim one da Dolores želi nalikovati Vlatki). Čovjek će uvijek preživjeti i snaći se, no možemo li se zadovoljiti tom činjenicom? Treba li ustati i pobuniti se? Protiv koga u ostalom? Protiv vlade, oporbe, sindikata, Europe, vjetrenjača? Na sreću, ili žalost, nije još toliko dogorjelo do noktiju da se ljudi okrenu jedni drugima, i dalje lajemo jedni na druge, i dalje se dijelimo na MI i ONI, i dalje je kriv susjed a ne mi sami, i dalje onaj kraj nas nije zaslužio da mu se pomogne jer je đubre (bio i ostao). Sebični interesi pojedinaca su postali normala, a onaj koji ne djeluje po tom paklenom principu je oličenje sušte dobrote i muzejski primjerak kojeg pod obavezno treba zaliti rastaljenom broncom da nam ostane kao primjer nadolazećim naraštajima. Vjernici se razlikuju od nevjernika, ne više po djelima po kojima bi ih se raspoznalo, kako je učitelj iz Palestine inzistirao, već po boji, interesima i ideologiji, a ona da kad ih vide kako se ljube da će ih prepoznati čini se ne vrijedi više. Ljubav je ekskluziva rezervirana za moj maleni krug ljudi sa kojima živim, ostali neka isišu svoju ljubav iz malog prsta ako hoće, samo neka se maknu od mene i puste me na miru sa mojim bogom kojeg jako volim i za kojeg ću sve dati. Idite ča od mene vi maleni, najmanji, šta ja imam s vama!
Možemo li bolje od ovoga što imamo? Možemo, odgovorno tvrdim da se dobrotom i brda mogu premještati, stoga ustrajmo.

- 17:52 -

Bubni i ostani živ (3) - Ispljuni na papir - #

srijeda, 28.10.2009.

Građanska dužnost

Piše: Nikola Horvat
Ima li prosječni Hrvat osjećaja za drugoga? Ovdje ne mislim na klasični primjer kada se govori o "drugome" gdje se od građana očekuje da ubace nešto "prosjaku" ispred katedrale i time ubiju glas savjesti koji im tiho rastače njihov privid o njima kao najboljima, najsvetijima, naj naj naj. Ovdje ne mislim na pozajmicu od parsto kuna najboljem frendu, ili akciji krečenja kod frendovog frenda ili kumine male. Isto tako ne mislim ni na ustajanje starom dedi ili baki u tramvaju, ili prenošenju starčeve torbe preko zebre. To su pizdarije koje smo sami proglasili dobrim djelima ne bi li anestezirali savjest koja, kako već rekoh, tiho rastače iluziju jer ne radimo apsolutno ništa kako valja....za druge. Dobro za drugoga smo sveli na par istrošenih fora kojima non stop peremo savjesti, dok pokraj nas i gladnih i žednih, i žednih pravde, društva, žednih topline, žednih žednih pravde i dobra.
U tim razmišljanjima prolazih neki dan Schllosserovim stubama i vidjeh na cičoj zimi Romkinju kako prosi, a kraj nje sjedi malo dijete u krpicama i još manje u naručju. Da sam joj što rekao poslala bi me u rodni kraj, već doživjeh nešto slično, da joj dam novaca dati ću joj povoda da ostane još duže na lokaciji, pa sam odlučio nazvat policiju da srede nemarnu "majku". Vraćajući se istim mjestom nakon pola ure vidio sam još goru stranu cijele priče. Naime, nije ih više bilo, očito su policajci došli, a mjesto na kojem je sjedila "majka" je bilo izolirano petorostrukim kartonom da se guzica ne smrzne, dok je na mjestu gdje je sjedilo dijete bio komadić kartona veličine dlana. Zgadio mi se cijeli dan. Nakon toga odlučio sam zvati policiju za svaku sitnicu koju vidim: nemarne majke, paljenje vatre u parku, bullying na igralištu, sumnjiva okupljanja, pijančevanja po klupicama itd. Iza svake nevolje se krije još gora stvarnost. Mislim da je taj komunistički mentalitet "ma pusti, još će i tebe nekaj pitat" proklet koliko i sam komunizam, a dobrano živi u građanima Lijepe naše. Policija je tu da nas služi i štiti, masno ih plaćamo i svakako ih treba zvati, pa čak i za slučajeve za koje nismo sigurni, naime bolje spriječiti nego liječiti.
Nakon ovih bujica misli zaključio bih. Svi smo mi dobri u srcu, svatko na svoj osebujan način, no dobrota ne izlazi bez muke iz tog našeg usaljenog srca. Da bi čovjek bio dobar i pošten on se mora svojski namučiti i oznojiti, najčešće ostat i popljuvan, neshvaćen i naposljetku osramoćen, ali isplati se.
I da, za sve zlonamjernike, ovaj moj primjer ne služi da bih dokazao svoju veličinu i li opravdao se, svaka riječ sa početka priče se odnosi prvo na mene, a tek onda na one koji se prepoznaju, a dogodovština sa prosjakinjom je ovdje samo da potakne na savjesno djelovanje :)
Želim vam dobro, pozdrav.

- 13:25 -

Bubni i ostani živ (65) - Ispljuni na papir - #

srijeda, 07.10.2009.

KAD MANJINA KROJI ZA VEĆINU (RASPRAVA O UKLANJANJU KRIŽEVA IZ JAVNIH USTANOVA)

Piše: Ana Pletikosić

Politička zbivanja na svakodnevnoj bazi uistinu nekad izgledaju kao prosječan scenarij meksičke sapunice, gdje se radnja vrti oko nekolicine glavnih likova koji jedan drugome na ovaj ili onaj način pakoste, otkrivajući tako zamršeno klupko njihovih odnosa u prošlosti. Tako je i hrvatska javnost već godinama počašćena pratiti djelovanje više-manje istih ljudi kojima često nije jednostavno prilagođavati se nužnim promjenama u liku koje nosi mijenjanje mjesta na lijevoj ili desnoj strani sabornice ili preuzimanje drugog ministarstva, što nužno dovodi do paradoksalnog „kako vjetar puše“ ponašanja. Jedan od meni dražih takvih trajnih likova je i trenutačni Predsjednik RH Stjepan Mesić, čovjek kojeg se stvarno može jednom riječju okarakterizirati kao osobenjaka. Osim što je u svojoj političkoj karijeri uspio proći skoro sve frakcije političkog opredjeljenja (od najviše moguće pozicije komunističkog ustroja preko HDZ-a, koji je u tadašnje vrijeme još uvijek imao demokršćanske ideale, ali i snažan nacionalni naboj, pa do HNS-a, izrazito liberalne stranke), Mesić je također školski primjer jeftinog populizma izgrađenog na kafanskim doskočicama i nedorečenoj retorici učenika 6. razreda osnovne škole koji na usmenom iz povijesti štuca i zamuckuje jer se nije spremio.
Moja intencija nije vrijeđati Predsjednika RH, on je legitimno i legalno izabran od strane građana koji su izašli na izbore i ja tu odluku poštujem zdušno imajući vjere u sve vrijednosti demokratskog društva i smatrajući Ustav svjetovnim Dekalogom. No, zanimljivo je kako upravo Mesić, i to u funkciji Predsjednika, se vrlo često voli pozivati na Ustav i angažirati Ustavni sud za sporne zakone. Dobro, i to smatram pokazateljem da demokracija u našoj mladoj zemlji raste i jača, stoga treba pozdravljati i poticati međusobni nadzor trodiobne vlasti (Amerikanci taj model nazivaju „checks and balances“, tako da ni u kojem slučaju jedan dio vlasti ne dobije preveliku ovlast), ali ipak se počela događati ona sapuničarska intriga gdje lik djeluje protiv drugog lika na prikriven način i kroz druge kanale. Tako je uslijed sukoba između Mesića i nekolicine svećenika svoju aktualnost dobilo i pitanje križeva, odnosno vjerskih obilježja u javnim ustanovama.
Kao mali ekskurs, želim naglasiti kako namjerno izbjegavam terminologiju koju koriste neupućeni novinari željni što boljeg i skandaloznijeg naslova, poput „Mesić vs. Kaptol“, „Predsjednik vs. Crkva“ ecc. Suludo je uopće pomišljati da bi predsjednik jedne demokratske države, nominalno govoreći, ulazio u sukob s bilo kojom denominacijom na području svoje zemlje, jer bi to uistinu bio civilizacijski presedan; a još je važnije razjasniti: Crkva, pa tako ni Crkva u Hrvata, nije Kaptol! Kaptol u najdaljem konotacijskom smislu može predstavljati samo sjedište Zagrebačke nadbiskupije te se nikako ne može stavljati znak jednakosti između geografskog sjedišta jedne partikularne Crkve i zajednice ministerijalnog svećenstva i vjernika na području jedne države. Zajedničko upravno tijelo Crkve u Hrvata jest Hrvatska biskupska konferencija i valja zamijetiti kako nije ista osoba na čelu HBK i na čelu Zagrebačke nadbiskupije.
Zanimljivo je kako su se zadnjih dva mjeseca otkad je pitanje križeva potaknuto napisali arci tekstova pro et contra stavova i više ili manje ozbiljnog pristupa, no nekako je to pitanje strpano u ostale aktualne opaske na račun Katoličke Crkve, od (ne)plaćanja poreza za vjerske zajednice do vjeronauka u školama. Ipak, smatram da to pitanje treba sagledati izolirano od ostalih status quo rasprava, kako bi se stekla puna objektivnost.
Stoga, evo nekoliko činjenica: predsjednik Mesić je konstatirao kako bi bilo pametno i poželjno ukloniti križeve iz prije svega vojnih ustanova (s obzirom da su pod njegovom jurisdikcijom, iako moram upozoriti gospodina Mesića da ne postoji zaludu Ministarstvo obrane RH i da su, Zakonom o ustanovama, interne odluke prije svega jurisdikcija nadležnog ministarstva pa tek onda viših tijela), a na kraju i ostalih javnih ustanova, jer se kosi s Ustavom isticati religijsko obilježje samo jedne vjeroispovijesti. Ustav RH o vjerskim slobodama kaže slijedeće:“ Članak 40. Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja. Članak 41. Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, so¬cijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.”
Dakle, može se ustanoviti: iako stoji konstatacija da je Hrvatska sekularna država, iz toga se ipak ne može izvući zaključak da vjerskim obilježjima a priori nije mjesto u javnim ustanovama, pogotovo ako se kao argument navodi „možebitno vrijeđanje pripadnika drugih vjeroispovijesti“. Ne želim relativizirati, ali moram uočiti kako sve religije danas kroče, makar u načelu, jednom duhu pluralizma i međusobnog poštivanja u duhu razvijanja svijesti o ljudskim pravima, stoga pojava uvrijeđenosti na temelju različitosti vjere je produkt nevaljanog odgoja kojem manjka bazičnog humanističkog duha koje cijeni pojedinca i brata čovjeka i u tome nadilazi religijsko opredjeljenje.
U prilog tome, moram naglasiti kako Zakon o ustanovama također nigdje izrijekom ne spominje vjerska obilježja (dakle, niti dozvoljeno niti zabranjeno), a i konkordati između RH i Svete Stolice, potpisani većinom 1997. godine, se ne izjašnjavaju eskplicitno o tome. Ipak, zanimljivo je kako je u Zakonu o potvrđivanju ugovora između Svete Stolice i RH o suradnji na području odgoja i kulture, donesenog 30. siječnja 1997.. u uvodnom dijelu konstatira kako „uzima na znanje da većina građana u RH pripada Katoličkoj Crkvi“ te u čl.2. donosi kako će „odgojno – obrazovni sustav u javnim predškolskim ustanovama i školama, uključujući i visoka učilišta, uzimati u obzir vrijednosti kršćanske etike.“ Dakle, RH se potpisom na ovom dokumentu obvezala kroz odgojno – obrazovni sustav promicati prvenstveno kršćansku etiku. Ne želim biti ta koja bi prosuđivala (ne)ispravnost ovakvog ugovora, ali moram napomenuti kako konkordat spada u međunarodno pravo te je svojom snagom iznad svih zemaljskih zakona jedne države i da ga kao takvog treba poštovati.
Stoga je važno uočiti da, ukoliko je riječ o pravom odvajanju Crkve od države, tada u javnim ustanovama ne bi smjelo biti nikakvih obilježja osim grba i zastave. Ipak, s obzirom da je sloboda izražavanja vjeroispovijesti zajamčena Ustavom, opet se može zaključiti da bi jednako tako pored križeva u javnim prostorijama mogli stajati polumjeseci, Davidove zvijezde, statuice Bude i sl.
No, ja sam ipak mišljenja da iza površnog pitanja o vjerskim obilježjima u javnim ustanovama stoji puno krupnije i relevatnije pitanje razvoja duha tolerancije i poštivanja različitosti, jer u različitosti stoji bogatstvo. I tako, da na kraju ipak kolokvijalno relativiziram, meni ne bi smetalo da kod liječnika/državnog službenika/tajnice ministra stoji vudu lutka ili Šiva sa šest ruku, bitno mi je obavlja li čovjek kvalitetno posao za koji mi treba, a s druge strane bi me, s obzirom da imam razvijenu svijest o sebi i svom kulturnom identitetu, veselila ta kulturna različitost. To su vrijednosti koje ova mala rastuća demokracija još treba asimilirati.

- 08:40 -

Bubni i ostani živ (16) - Ispljuni na papir - #

subota, 03.10.2009.

Mali, samo mali osvrt na Glas Koncila

Piše: Nikola Horvat

Imam tu privilegiju da redovno svaki tjedan čitam Glas Koncila, kako kažu; katolički tjednik za svaki dan. Nažalost sa njihovim sloganom se ne bih mogao složiti, baš kao ni s onim „vjero(m)dostojno!“. Tjednik me ničime osobito ne privlači, osim što sam postao ovisnik kad su u pitanju katoličke tiskovine, i prilično sam nezadovoljan cijelom tom pričom, no krenimo redom.
Od 2003., pa sve do danas imam priliku čitati ovaj list i prilično sam upoznat sa sistematikom i načinom na koji se pristupa pisanju ovog tjednika. Grafički mi je također poznat i već napamet znam koncepciju lista. Jedine promjene su se dogodile kod mjesečnih priloga. Naslovnica je dosadnjikava i odvlači, umjesto da privlači pozornost, te se na njoj nalaze kratki naslovi iz svježeg broja. Odmah na stranici 2 se nalazi tjedni komentar glavnog urednika vlč. Ivana Miklenića. Na ovoj bi se stavci trebao malo zadržati. Naime, ovaj, sada već kontroverzni velečasni često puni stupce web portala i dnevnih novina svojim komentarima, sablažnjava profani puk te ima toliku moć da ga se često sjeti i aktualni predsjednik države. Što se tiče samih komentara ne znam kako su uspjeli podići toliko prašine, no da se s vremena na vrijeme poštovani vlč. Miklenić izlane, to je jasno kao dan. Smatram da bi čak, tu i tamo, konkurirao i antologijskoj rubrici The greatest shits, sada već ugaslog Ferala. U aktualnom broju (4. Listopada) se osvrnuo na kardinalovu propovijed u Jasenovcu i nema ničeg spornog u njegovim riječima, naprotiv, lijepo je to sastavio.
Sljedećih nekoliko stranica posvećeno je aktualnim zbivanjima Crkve u Hrvata, ali i važnim događanjima vezanima uz Katoličku Crkvu. Ovaj dio lista kratko bi okarakterizirao kao dio za samopromidžbu i veličanje službenika Crkve – od malih svećenika pa sve tamo do Pape. Mislim, i uz najbolju volju sam pokušao iznaći smisao ovih stranica, sem ovog kojega sam naveo, ali nisam ga našao. Poput malog oglasnika koji nam ukazuje na velika djela. Prikriveni superlativi pršte, a slika nekoga tko nema svetoga reda se u ovom dijelu lista nije pojavila već ohoho.
Slijedi intervju. Napisano po Vuku. Uredno se zovu stručnjaci raznih struka, najčešće doktori struka, a teme su mnoge. No, koliko god ja bio katolički nastrojen, ipak želim u listu koji bi mi trebao biti prvi u izboru, kada sam već to što jesam, čitati i intervjue nekih ljudi koji nisu nužno članovi društva sv. Jeronima ili neke druge katoličke udruge znanstvenika, doktora ili nečeg trećeg. Zar mi katolici koji želimo čitati svoj „Katolički Jutarnji“ ne smijemo biti i malo „zatrovani“ mislima nekog ateista, muslimana, Eskima, nekog velikog neprijatelja Crkve? Zar ne bi bilo zanimljivo pročitati intervju sa nekim Dežulovićem ili deklariranim ateistom Milanovićem, ali u ruhu katoličkih pitanja , pa čak i sa dozom drskosti? Ili ipak svaki intervju i svako slovo moraju završiti čitateljevim već automatiziranim kimanjem glave gore-dolje uz pretpostavku autora da je još jednom naučio katolike da dublje proniknu u problematiku, pritom im ni ne dajući šansu da upoznaju drugačijega i preko naših novina, a ne samo preko huškačkih medija i web portala?
U Koncilu dalje slijede kojekakve rubrike, kutci za duhovnost i meditaciju, korisni savjeti za brak i vijestice „bitnih“ obljetnica poput „Godišnje skupštine svećenika Hvarske biskupije“. Zatim slijedi duplerica i jako zanimljiva reportaža o župama u domovini. Mislim da tu reportažu pročita otprilike isti broj ljudi koliko ih iz te reportažirane župe ujedno i kupi Glas Koncila, to je moje subjektivno mišljenje.
Slijedi dio posvećen vjernicima laicima aktivnim u Crkvi. Svaka čast časnim ljudima koje su predstavili u ovoj rubrici (čak i jednog mog prijatelja), ali osobno sam upoznat sa primjerima kada je netko stavljen u rubriku jer je platio krov na crkvi, auto župniku ili često ubaci malo više za lemozinu. Sjećam se primjera kada sam listao GK i naletivši na ovu rubriku skoro pao u arest. Naime, vidio sam da je cijela stranica posvećena izvjesnom gospodinu Berketu, starom liscu, robovlasniku za kojeg je i moj otac svojevremeno radio. Pročitavši ostao sam šokiran. Smatram da čovjek koji carstvo izgradi po robovlasničkom ključu nije baš relevantna osoba da se njime netko hvali kao aktivnim župljaninom......no, on ima perja koje je štošta izgradilo....zato je on velik, a oni iskreni i pošteni, ali bez tog perja, ne mogu doletiti na ovako prestižne stranice.
A zatim biser GK-a: naši razgovori. Rubrika u kojoj se javljaju zbunjeni čitatelji i postavljaju pitanja. Moram priznat da je to jedina rubrika koju redovito pročitam. Ponekad se nasmijem do suza, a ponekad sam zgrožen, što pitanjima, što odgovorima. U svakom slučaju, uredno se javljaju prosječni vjernici iz čijih se pisama može iščitati ogromno neznanje, lakovjernost, naivnost i neupućenost u bilo kakvu problematiku. Često se sjetim, čitajući ovu rubriku, časopisa iz moje mladosti i presmješnih rubrika sa pitanjima napaljenih teenagera: mogu li zatrudniti ako spavam sa dvojicom odjednom?? Kako bilo, ova rubrika najbolje ocrtava u kojem stanju se nalaze naši vjernici. Vjerujem da urednik ove rubrike namjerno bira malo zbunjenija pisma, ali takvu vrstu nepoznavanja osnova vlastite vjere nije za pronaći ni kod djece te smatram da je situacija, ako se uzme prosjek, možda za nijansu bolja od stanja u rubrici.
Zaključio bih. GK je po mom mišljenju som na dnu kaljave močvare i ne vidi ni gdje je, ni kako izaći, ni da bi trebalo se pokrenuti. Samo čeka da mu što god padne pod nos pa da se nahrani. Jer, kako ja gledam na stvari, GK me opasno podsjeća na indoktrinirane listove iz vremena komunizma gdje je sve bilo podređeno uljepšavanju, pretjerivanju i monotematici. GK se svodi na retoriku u ključu „mi smo si super (kler), najbolji smo, a vi ostali nam možete lijepo....“, u određenim trenucima mi djeluje poput kakvog popovskog fanzina koji ne vidi dalje od svojih obrva, a samopromidžba i samodopadnost smrdi na kilometre. Naslovi i članci siluju potrebom za preodgojem čitatelja i prikrivenim poukama, a istovremeno ti isti čitatelji odaju takvo nepoznavanje vlastite vjere da bi se svak pametan zapitao ima li smisla taj propovjedalački i učiteljski pristup? Čini se da su problemi puno dublji od jednog običnog lista, ali upravo taj list upućuje na mentalni sklop kompletnog Kaptola koji nemilice šiba svojom učiteljskom šibom po guzi prosječnog vjernika, istovremeno ne svjedočeći svojim djelima čak ni lakovjernoj, ali istinoljubivoj djeci, a kamoli intelektualcima ili nekom skeptičnom pojedincu, što u krajnjoj liniji govori i moje iskustvo u vezi sa Kaptolom sa prosječnim vjernicima, intelektualcima, skepticima, ali naposljetku to nam govori i rubrika „naši razgovori“.

- 23:28 -

Bubni i ostani živ (5) - Ispljuni na papir - #

petak, 25.09.2009.

Keywords: zakon, cigarete, kafići, ZRAK, ciča zima, Hrvatistan, Bjeloruska manjina

Jako je ljut: Nikola Horvat

Tko će o čemu, ako ja neću o duhanskom dimu? Samo gledam i slušam prepucavanja oko spornog zakona koji je trebao zaštiti nepušače i našao sam se u laganoj nevjerici. Naime, zakon će nakon par mjeseci past u vodu. Cigarete se vraćaju na velika vrata u kafiće. Tobožnji razlozi su pad prometa, otkazi......totalna panika, ljudi, totalna!!!! Zakon u biti neće biti uklonjen, već prilagođen, pa će kafići do 50 kvadrata biti pušački, a oni veći će morati imati mlazne motore za otpuhivanje dima u stratosferu. Zanima me samo, koliki je postotak, od svih kafića, većih od 50 kvadrata? Ja znam samo 2-3, a da ne govorim kako su Hrvati spretni kada treba nešto umanjit, obmanut, zaribat. Nadalje, u tim većim kafićima, tko će postavljat te ventilatorčine za spas od dima? Opet neki kum, ili tetak? Hoće li i to biti samo jedna pro forma kao i sve ostalo u ovoj prčiji? Hoće li velike, nefunkcionalne kutije na stropovima, što podsjećaju na nekakve usisavačke klima uređaje biti dostatne da otjeraju inspekciju? Navodno je 1. listopada datum kada dolazi spas za pušače i ugostitelje. Nameće mi se pitanje kakva smo mi država kada ceh ugostitelja uspije stisnuti cijelu vlast za jaja (iako nam premijerka nema taj magični par kuglica) i to sa nekakvim kvazi podacima o otkazima, i to u tisućama!!!???!!! Nevjerojatno. Zanimljivo je u cijeloj toj priči da konobari šute ko zaliveni. Pa gdje je ta kritična masa od nekoliko tisuća konobara? Dobro je poznato da u Hrvatskoj kada propada tetkova firma, troje zaposlenih koji će morat zasukat rukave na drugom radnom mjestu istog trena odlaze na ulicu, pred Sabor, štrajkaju glađu i koriste ostale trikove iz sindikalnih rukava, po pobogu, gdje su ti najureni konobari? Nadalje, zar nismo socijalna država? Nije li zdravlje građana na prvom mjestu? Zar će mi gramzivi poduzetnik sa završena tri razreda osnovne škole krojit zakone? U ostalom, ta tko je išta pitao nepušače? Možemo li i mi zatražiti svoja prava i pravo na, pazi sad ovo - ZRAK!!!!??? Čitam rekacije pušača. Mislim, to kao da razgovaram sa alkoholičarem treba li zaustavit proizvodnju alkohola. Ista stvar, majke mi.
A naša vlast! Beskičmeni, ljigavi golumi. Oni ukidaju koristan zakon jer je recesija. Treba spasit poduzetnike, a ujedno im nametnu harač. To kao da ti odsječem noge da ne vidiš preko ograde, a onda ti nabijem kolac u guzicu i mašem s tobom kao sa zastavom. Četrnaesto, ili koje je već, zakon izglasaju u sezoni terasa, kada pušači slobodno mogu sjest na terasu, a u bircevima pustinja. Oni koji nemaju terasu su očajno gledali vlastitu propast. Pa mislim, ja sa svojim ludim mozgom mogu zaključit da bi bilo najpametnije i najpravednije zakon uvesti u vrijeme ciče zime kada nema ili-ili. Marš u birtiju ak ti se sjedi na toplom i pije kava i čmrlji unutra bez cigarete, alternativa=gubi se na zimu. Bircevi bi bili puni, baš kao i obično, i sve bi prošlo bezbolnije, barem do otvorenja terasa. No, ugostitelji bi već do tada sve učinili da udovolje i priviku pušače k sebi pa bi im gradili zavjetrinske dvore sa plinskim grijanjem i to bi bilo to, prilično sam uvjeren. Pokazalo bi se da se može kad se hoće. Kako su se sada ustrtarili, zakon o zaštiti nepušača će se vratiti u svojoj punini tek za 100 godina, kad će se Hrvatska zvati Hrvatistan, a sinovi će nam biti nešto kao Bjeloruska manjina danas u HR.
Jesam li ljut? Jesam, jaaaaako. Na koga? Na sve! Živjeli.

- 18:50 -

Bubni i ostani živ (14) - Ispljuni na papir - #

<< Arhiva >>

< studeni, 2009  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (8)
Lipanj 2009 (6)
Svibanj 2009 (7)
Travanj 2009 (12)
Ožujak 2009 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off


NA OVOM
BLOGU

možete pročitati sve informacije vezane uz Udrugu za poticanje savjesnog informiranja i djelovanja




DOKUMENTI UDRUGE:

Tko smo mi?

Pročitaj MANIFEST udruge za poticanje savjesnog informiranja i djelovanja

Potražite nas i na Facebook-u pritiskom miša na baš ova slova


e-mail udruge:
upsid.udruga@gmail.com




GLAVOM
I BRADOM:



Domagoj Mesić,
predsjednik UPS!D-a

Iva Babić,
potpredsjednica UPS!D-a

Nikola Horvat,
tajnik udruge

Stipe Teodor Odak,
savjetnik udruge

Dejan Šota,
savjetnik udruge

Ana Pletikosić,
članica


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se