Marketing
KAD MANJINA KROJI ZA VEĆINU (RASPRAVA O UKLANJANJU KRIŽEVA IZ JAVNIH USTANOVA)
Piše: Ana Pletikosić
Politička zbivanja na svakodnevnoj bazi uistinu nekad izgledaju kao prosječan scenarij meksičke sapunice, gdje se radnja vrti oko nekolicine glavnih likova koji jedan drugome na ovaj ili onaj način pakoste, otkrivajući tako zamršeno klupko njihovih odnosa u prošlosti. Tako je i hrvatska javnost već godinama počašćena pratiti djelovanje više-manje istih ljudi kojima često nije jednostavno prilagođavati se nužnim promjenama u liku koje nosi mijenjanje mjesta na lijevoj ili desnoj strani sabornice ili preuzimanje drugog ministarstva, što nužno dovodi do paradoksalnog „kako vjetar puše“ ponašanja. Jedan od meni dražih takvih trajnih likova je i trenutačni Predsjednik RH Stjepan Mesić, čovjek kojeg se stvarno može jednom riječju okarakterizirati kao osobenjaka. Osim što je u svojoj političkoj karijeri uspio proći skoro sve frakcije političkog opredjeljenja (od najviše moguće pozicije komunističkog ustroja preko HDZ-a, koji je u tadašnje vrijeme još uvijek imao demokršćanske ideale, ali i snažan nacionalni naboj, pa do HNS-a, izrazito liberalne stranke), Mesić je također školski primjer jeftinog populizma izgrađenog na kafanskim doskočicama i nedorečenoj retorici učenika 6. razreda osnovne škole koji na usmenom iz povijesti štuca i zamuckuje jer se nije spremio.
Moja intencija nije vrijeđati Predsjednika RH, on je legitimno i legalno izabran od strane građana koji su izašli na izbore i ja tu odluku poštujem zdušno imajući vjere u sve vrijednosti demokratskog društva i smatrajući Ustav svjetovnim Dekalogom. No, zanimljivo je kako upravo Mesić, i to u funkciji Predsjednika, se vrlo često voli pozivati na Ustav i angažirati Ustavni sud za sporne zakone. Dobro, i to smatram pokazateljem da demokracija u našoj mladoj zemlji raste i jača, stoga treba pozdravljati i poticati međusobni nadzor trodiobne vlasti (Amerikanci taj model nazivaju „checks and balances“, tako da ni u kojem slučaju jedan dio vlasti ne dobije preveliku ovlast), ali ipak se počela događati ona sapuničarska intriga gdje lik djeluje protiv drugog lika na prikriven način i kroz druge kanale. Tako je uslijed sukoba između Mesića i nekolicine svećenika svoju aktualnost dobilo i pitanje križeva, odnosno vjerskih obilježja u javnim ustanovama.
Kao mali ekskurs, želim naglasiti kako namjerno izbjegavam terminologiju koju koriste neupućeni novinari željni što boljeg i skandaloznijeg naslova, poput „Mesić vs. Kaptol“, „Predsjednik vs. Crkva“ ecc. Suludo je uopće pomišljati da bi predsjednik jedne demokratske države, nominalno govoreći, ulazio u sukob s bilo kojom denominacijom na području svoje zemlje, jer bi to uistinu bio civilizacijski presedan; a još je važnije razjasniti: Crkva, pa tako ni Crkva u Hrvata, nije Kaptol! Kaptol u najdaljem konotacijskom smislu može predstavljati samo sjedište Zagrebačke nadbiskupije te se nikako ne može stavljati znak jednakosti između geografskog sjedišta jedne partikularne Crkve i zajednice ministerijalnog svećenstva i vjernika na području jedne države. Zajedničko upravno tijelo Crkve u Hrvata jest Hrvatska biskupska konferencija i valja zamijetiti kako nije ista osoba na čelu HBK i na čelu Zagrebačke nadbiskupije.
Zanimljivo je kako su se zadnjih dva mjeseca otkad je pitanje križeva potaknuto napisali arci tekstova pro et contra stavova i više ili manje ozbiljnog pristupa, no nekako je to pitanje strpano u ostale aktualne opaske na račun Katoličke Crkve, od (ne)plaćanja poreza za vjerske zajednice do vjeronauka u školama. Ipak, smatram da to pitanje treba sagledati izolirano od ostalih status quo rasprava, kako bi se stekla puna objektivnost.
Stoga, evo nekoliko činjenica: predsjednik Mesić je konstatirao kako bi bilo pametno i poželjno ukloniti križeve iz prije svega vojnih ustanova (s obzirom da su pod njegovom jurisdikcijom, iako moram upozoriti gospodina Mesića da ne postoji zaludu Ministarstvo obrane RH i da su, Zakonom o ustanovama, interne odluke prije svega jurisdikcija nadležnog ministarstva pa tek onda viših tijela), a na kraju i ostalih javnih ustanova, jer se kosi s Ustavom isticati religijsko obilježje samo jedne vjeroispovijesti. Ustav RH o vjerskim slobodama kaže slijedeće:“ Članak 40. Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja. Članak 41. Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, so¬cijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.”
Dakle, može se ustanoviti: iako stoji konstatacija da je Hrvatska sekularna država, iz toga se ipak ne može izvući zaključak da vjerskim obilježjima a priori nije mjesto u javnim ustanovama, pogotovo ako se kao argument navodi „možebitno vrijeđanje pripadnika drugih vjeroispovijesti“. Ne želim relativizirati, ali moram uočiti kako sve religije danas kroče, makar u načelu, jednom duhu pluralizma i međusobnog poštivanja u duhu razvijanja svijesti o ljudskim pravima, stoga pojava uvrijeđenosti na temelju različitosti vjere je produkt nevaljanog odgoja kojem manjka bazičnog humanističkog duha koje cijeni pojedinca i brata čovjeka i u tome nadilazi religijsko opredjeljenje.
U prilog tome, moram naglasiti kako Zakon o ustanovama također nigdje izrijekom ne spominje vjerska obilježja (dakle, niti dozvoljeno niti zabranjeno), a i konkordati između RH i Svete Stolice, potpisani većinom 1997. godine, se ne izjašnjavaju eskplicitno o tome. Ipak, zanimljivo je kako je u Zakonu o potvrđivanju ugovora između Svete Stolice i RH o suradnji na području odgoja i kulture, donesenog 30. siječnja 1997.. u uvodnom dijelu konstatira kako „uzima na znanje da većina građana u RH pripada Katoličkoj Crkvi“ te u čl.2. donosi kako će „odgojno – obrazovni sustav u javnim predškolskim ustanovama i školama, uključujući i visoka učilišta, uzimati u obzir vrijednosti kršćanske etike.“ Dakle, RH se potpisom na ovom dokumentu obvezala kroz odgojno – obrazovni sustav promicati prvenstveno kršćansku etiku. Ne želim biti ta koja bi prosuđivala (ne)ispravnost ovakvog ugovora, ali moram napomenuti kako konkordat spada u međunarodno pravo te je svojom snagom iznad svih zemaljskih zakona jedne države i da ga kao takvog treba poštovati.
Stoga je važno uočiti da, ukoliko je riječ o pravom odvajanju Crkve od države, tada u javnim ustanovama ne bi smjelo biti nikakvih obilježja osim grba i zastave. Ipak, s obzirom da je sloboda izražavanja vjeroispovijesti zajamčena Ustavom, opet se može zaključiti da bi jednako tako pored križeva u javnim prostorijama mogli stajati polumjeseci, Davidove zvijezde, statuice Bude i sl.
No, ja sam ipak mišljenja da iza površnog pitanja o vjerskim obilježjima u javnim ustanovama stoji puno krupnije i relevatnije pitanje razvoja duha tolerancije i poštivanja različitosti, jer u različitosti stoji bogatstvo. I tako, da na kraju ipak kolokvijalno relativiziram, meni ne bi smetalo da kod liječnika/državnog službenika/tajnice ministra stoji vudu lutka ili Šiva sa šest ruku, bitno mi je obavlja li čovjek kvalitetno posao za koji mi treba, a s druge strane bi me, s obzirom da imam razvijenu svijest o sebi i svom kulturnom identitetu, veselila ta kulturna različitost. To su vrijednosti koje ova mala rastuća demokracija još treba asimilirati.
Post je objavljen 07.10.2009. u 08:40 sati.