četvrtak, 29.04.2010.
"Anyone can cook!"
petak, 23.04.2010.
Mit o novcu - drugi dio
|
10. Dobronamjeran bankar Oliver je pretpostavio što im je bilo na umu, ali se postavio najbolje što je mogao. Dok je slušao, nepromišljeni Frank je iznio stajalište grupe. „Kako možemo platiti 1080$ kada je na cijelom otoku samo 1000$?“ „To je kamata, prijatelji moji. Nije li vaša stopa proizvodnje povećana?“ „Naravno, ali nije i novac. A novac je to što tražiš, a ne proizvodi. Ti jedini možeš zaraditi. Napravio si samo 1000$ a tražiš 1080$. To je nemoguće!“ „Slušajte, kolege. Bankari se za dobrobit zajednice uvijek prilagode uvjetima vremena. Zahtijevati ću samo kamatu. Samo 80$. Vi ćete održavati kapital.“ „Budite blagoslovljeni, gospodine Oliver! Hoćete li nam otpisati 200$ koje vam svatko od nas duguje?“ „O ne! Žao mi je, ali bankar nikada ne oprašta dug. Još uvijek mi dugujete sav novac koji ste posudili. Ali plaćat ćete mi svake godine samo kamatu. Ako se ne ostvare kamate svake godine, neću vas požurivati za glavnicu. Možda neki neće moći otplatiti niti kamate zbog toga što novac ide iz ruke u ruku. Organizirajte se kao država. Postavite sustav doprinosa novca, ono što nazivamo porezima. Oni koje imaju više novca, oporezivat će se više, siromašni će platiti manje. Donosite mi u jednokratnom iznosu ukupan iznos kamata i ja ću biti zadovoljan. I vaša mala država će napredovati. Tako naši dečki odu, nešto smireniji, ali još uvijek sumnjičavi. 11. Oliver likuje Oliver je sam, duboko zamišljen. Njegove misli idu ovako: „Posao ide dobro. Ovi dečki su dobri radnici, ali glupi. Njihovo neznanje i naivnost je moja snaga. Oni traže novac, a ja im dajem lance ropstva. Oni mi daju cvijeće, a ja ubirem iz njihovih džepova.“ „Istina oni bi se mogli pobuniti i baciti me u more, ali koješta, imam njihove potpise i oni su iskreni. Zavjetovali su se. Iskreni, marljivi ljudi su postavljeni na ovaj svijet da služe financijerima.“ „O, veliki Mammom! Osjećam tvoju bankarsku genijalnost kako kola kroz moje cijelo biće. O, slavni gospodaru! Kako ste bili u pravu kada ste rekli: 'Daj mi nadzor nad novcem države i neću brinuti tko donosi zakone.' Ja sam gospodar Otoka spasa jer kontroliram njegov novac.“ „Duša mi je opijena entuzijazmom i ambicijom. Osjećam da bih mogao upravljati Svemirom. Što sam ja, Oliver, učinio ovdje, mogao bih učiniti u cijelom svijetu. Oh! Kada bih se samo mogao maknuti sa ovog otoka! Znam kako bih upravljao svijetom bez krune.“ „Moje najveće zadovoljstvo bilo bi uliti svoju filozofiju u umove ljudi koji vode društvo: bankari, industrijalci, političari, pristaše reforme, profesori, novinari – svi bi bili moje sluge. Mase pristaju živjeti u ropstvu kada su odabrani među njima postavljeni da budu njihovi nadglednici.“ 12. Nepodnošljivi troškovi života U međuvremenu, stvari su se pogoršale na Otoku spasa. Proizvodnja je bila na vrhuncu, a razmjena je pala na minimum. Oliver je prikupljao kamatu redovito. Drugi su morali razmišljati o stavljanju novca sa strane za njega. Novac se gomilao umjesto da je cirkulirao slobodno. Oni koji su plaćali najviše poreza žalili su se na one koje su plaćali manje. Podigli su cijene svojih proizvoda da kompenziraju gubitak. Nesretni siromasi koji nisu plaćali porez jadali su se o visokim troškovima života i kupovali manje. Ako je jedan ušao u posao sa drugim on je kontinuirano zahtijevao povećanje plaće kako bi uspio podmirivati troškove života. Moral je bio nizak. Radost je nestala iz života. Nikoga više nije zanimao njegov posao. Zašto bi? Proizvodi su se slabo prodavali. Kada su i ostvarili prodaju, morali su platiti porez Oliveru. Ostali su bez stvari. To je bila prava kriza. Optuživali su jedan drugog za nedostatak dobročinstva i za postojanje visokih troškova života. Jednog dana, Harry je, sjedeći u svom voćnjaku, razmišljao o situaciji. Napokon je došao do zaključka da je taj napredak, rođen u izbjegličkom monetarnom sustavu pokvario sve na otoku. Neupitno, svi su pogriješili, ali Oliverov sustav činio se kao da je namjerno dizajniran kao bi izvukao najgore u ljudskoj prirodi. Harry je odlučio to predstaviti svojim prijateljima i ujediniti ih za akciju. Započeo je sa Jimom, kojeg nije bilo teško uvjeriti. „Ja nisam genij“ rekao je, „ali već duže vrijeme nešto ne miriše dobro vezano za ovaj bankarski sustav.“ Jedan po jedan su došli do istog zaključka, a to je da trebaju dogovoriti još jedan sastanak s Oliverom. 13. Oliverovi zarobljenici Prava bujica riječi se stvorila oko bankara. „Novca je nedovoljno na otoku, kolega, zato što nam ga ti uzimaš! Mi ti plaćamo i plaćamo i još uvijek ti dugujemo kao i na početku. Radimo preko glave. Imamo najbolju moguću zemlju, a ipak prolazimo gore nego prije tvog dolaska. Dugovi, dugovi! Do vrata smo u dugovima!“ „Oh, dečki, budite razumni. Vaši poslovi cvatu i to zahvaljujući meni. Dobar bankarski sustav je najbolja imovina države. Ali, ako je to korisno za posao, morate imati povjerenja u bankara. Dođite k meni s povjerenjem kao što bi došli ocu. Želite više novca? Vrlo dobro. Moj barel zlata je dovoljan za mnogo tisuća dolara više. Vidite, ja ću staviti hipoteku na vašu zadnju akviziciju i posuditi vam još tisuću dolara.“ „I sada se naš dug penje na 2000$ i imati ćemo dvostruko više kamate za plaćati do kraja naših života!“ „Pa da – ali ja ću vam posuditi više svaki puta kada se vrijednost vaše imovine poveća. I nikad nećete plaćati ništa osim kamate. Spojit ćete sve svoje dugove u jedan – ono što nazivamo konsolidiranim dugom. I možete dodavati na dug godinu za godinom.“ „I povećavati poreze godinu za godinom?“ „Očito, ali se vaši prihodi također povećavaju iz godine u godinu.“ „Dakle, što se više zemlja razvija zbog našeg rada, tako se povećava i javni dug?“ „Naravno! Baš kao i u vašoj zemlji – ili u bilo kojem drugom dijelu civiliziranog svijeta. Stupanj civilizacije zemlje se uvijek procjenjuje prema veličini duga bankarima.“ 14. Vuk proždire janje „I to je zdravi monetarni sustav gospodine Oliveru?“ „Gospodo, sav novac se temelji na zlatu i dolazi od banaka u obliku kredita. Nacionalni dug je dobra stvar. Pomaže da ljudi ne postanu previše zadovoljni. To pokorava vladu do vrhovnih i konačnih mudrosti koje su utjelovljene u bankarima. Kao bankar, ja sam baklja civilizacije na ovom vašem malom otočiću. Određivat ću vam politiku i regulirati vaš životni standard.“ „Gospodine Oliver, mi smo jednostavno neobrazovan narod, ali mi ne želimo tu vrstu civilizacije ovdje. Nećemo posuditi više ni cent od vas. Gotov novac ili ne, ali mi ne želimo nikakve daljnje transakcije s vama.“ „Gospodo, duboko žalim ovu vašu nesmotrenu odluku. Ako raskinete sa mnom, ja imam vaše potpise. Platite mi sve odjednom – kapital i glavnicu.“ „Ali to je nemoguće, gospodine. Čak i ako vam damo sav novac s otoka, još uvijek nije dovoljno.“ „Ja vam ne mogu pomoći. Jeste li potpisali ili ne? Jeste. Vrlo dobro.“ Na temelju ugovora, zaplijenit ću vašu imovinu zbog hipoteke koja je bila dogovorena u vrijeme kada ste bili sretni što vam ja mogu pomoći. Ako ne želite dobrovoljno služiti vrhovnom autoritetu novca, onda ćete biti prisiljeni na to. Vi ćete i dalje iskorištavati otok, ali pod mojim uvjetima. Sada van! Dobit ćete naredbe od mene sutra!“ 15. Kontrola tiskanja novca Oliver je znao da tko god kontrolira novac naroda, kontrolira narod. Ali on je isto tako znao da bi se moglo održavati tu kontrolu, potrebno je narod držati u stanju neznanja i odvraćati ih različitim sredstvima. Oliver je primijetio da su od pet otočana dvojica konzervativci, a trojica liberali. To je posljedica njihovih večernjih razgovora, pogotovo nakon što su pali u ropstvo. A između konzervativaca i liberala postojala je stalna nesloga. S obzirom da su svi imali iste potrebe i želje, Harry, koje je bio najneutralniji od svih, sugerirao je da jedinstvo naroda izvrši pritisak na vlast. Takvo jedinstvo Oliver nije mogao tolerirati, to bi značilo kraj njegov vladavine. Ni jedan diktator, financijski ili bilo koji drugi, ne može se pojaviti pred narodom koji je ujedinjen i obrazovan. Prema tome, Oliver je odlučio poticati razdor među njima koliko god je bilo moguće. Izbjeglica je prionuo na posao, tiskajući dvoje tjedne novine - „Sunce“ za liberale i „Zvijezda“ za konzervativce. Glavna poruka „Sunca“ je bila: „Ako više niste gospodar, to je zbog onih nevjernih konzervativaca koji su se prodali za veliki posao.“ Poruka „Zvijezde“ je bila: „Propali posao i nacionalni dug može se pripisati izravno političkoj odgovornosti onih liberala.“ 16. Neprocjenjivo otkriće Jednog je dana Tom, petrolog, pronašao na plaži, skrivenoj u visokoj travi, brodicu za spašavanje, a na dnu brodice sanduk. Otvorio je sanduk. Između hrpe članaka pozornost mu je privukla jedna knjiga :“Prva godina - Social Credit“.Unutar korica knjige pronašao je prvo izdanje Social Credit. Znatiželjan, sjeo je i počeo čitati na glas. Njegov interes je rastao, lice mu je blistalo. „Pogledajte ovo“ glasno je povikao. „Ovo je nešto što smo trebali znati mnogo prije“: „Novac dobiva svoju vrijednost ne iz zlata već iz proizvoda koje taj novac kupuje. Jednostavno rečeno, novac bi trebao biti neka vrsta računovodstva, dugovi prelaze sa jednog računa na drugi, u skladu sa kupnjom i prodajom. Ukupna suma novca će ovisiti o ukupnoj proizvodnji. Svaki puta kada se proizvodnja povećava, tu je i odgovarajući porast količine novca. Nikada se kamata ne bi trebala plaćati na novi novac. Napredak je zabilježen, ali ne povećanjem javnog duga već izdavanjem jednake dividende svakom pojedincu. Cijene su prilagođene općoj kupovnoj moći prema koeficijentu cijena. Social Credit…“ Tom više nije mogao izdržati. Ustao je i počeo trčati s knjigom u rukama da podijeli ovo slavno otkriće sa četvoricom kolega. 17. Novac – osnovno računovodstvo Dakle, Tom je postao učitelj. Podučavao je druge ono što je naučio iz Social Credit knjige poslane od Boga.„Ovo“ rekao je, „je nešto što možemo učiniti bez čekanja bankara i njegovog sanduka zlata i bez rizika dugovanja.“ „Ja ću otvoriti jedan račun u ime svakoga od vas. U desnom stupcu će biti iznosi koji povećavaju račun, a na lijevoj strani će biti dugovanja koja se oduzimaju od ukupne sume računa.Svatko želi 200$ za početak. Vrlo dobro. Pišemo 200$ svakome. Svatko sada ima 200$.“ „Frank kupi neke proizvode od Paula za 10$. Ja oduzmem 10$ Franku, ostavljajući mu 190$, dodajem 10$ Paulu koji sada ima 210$. Jim kupi od Paula nešto u vrijednosti 8$. Oduzmem Jimu 8$ i ostavim mu 192$. Paul sada ima 218$. Paul kupi drvo od Franka za 15$. Oduzmem Paulu 15$ i ostavim mu 203$. Dodam 15$ na Frankov račun koji sada iznosi 205$. I tako nastavljamo dalje s jednog računa na drugi, na isti način će i novčanice ići od jednog do drugog čovjeka. Ako netko treba novac za proširivanje proizvodnje, izdamo mu potreban iznos novca. Nakon što proda svoje proizvode, vraća iznos u kreditni fond. Isto je i sa javnim radovima, plaćaju se iz novih kredita.“ „Isto tako, svačiji račun se periodično povećava, ali bez uzimanja novaca ikome, tako da svi mogu imati koristi od napretka društva. To je nacionalna dividenda. Na ovaj način novac postaje sredstvo usluga.“ 18. Bankarov očaj Svi su razumjeli. Članovi ove male zajednice su postali „Social Creditors“. Sljedećeg dana, bankar Oliver je primio pismo potpisano od strane svih petero. „Poštovani gospodine! Bez i najmanje potrebe uvukli ste u nas dugove i iskoristili. Ne trebamo vas više da vodite naš novčani sustav. Od sada nadalje, imat ćemo sav novac koji trebamo bez zlata, dugova ili krađa. Osnivamo na otoku sustav „Social Credit“. Nacionalna dividenda će zamijeniti nacionalni dug. Ako inzistirate da vam vratimo sav novac, možemo vam vratiti sav novac koji ste nam dali - ali ni centa više. Ne možete polagati pravo na ono što niste stvorili.“ Oliver je pao u očaj. Njegovo carstvo se rušilo. Njegov san je razbijen. Što je mogao učiniti? Argumenti bi bili uzaludni. Petorica su sada bili Social Creditors: novac i krediti im više nisi bili misterij. „Oh“ rekao je Oliver, „ovi ljudi su pobijedili sa teorijom „Social Credit“. Njihova doktrina će se proširiti daleko više nego moja. Trebam li moliti oprost? Postati jedan od njih? Ja, financijer i bankar? Nikada! Radije ću pokušati stvoriti što veću distanciranost između nas.“ 19. Prijevara je otkrivena Kako bi se zaštitili od bilo kakvog budućeg Oliverovog potraživanja, petorica je odlučila natjerati Olivera da potpiše dokument kojim se potvrđuje da posjeduje sve što je imao kada je došao na otok. Popis je napravljen; čamac, vesla, mala naprava za tiskanje i slavni sanduk zlata. Oliver je trebao otkriti gdje je sakrio zlato. Naši dečki su ga izvukli iz rupe sa znatno manje poštovanja nego kada su ga iskrcavali sa broda. „Social Credit“ teorija ih je naučila da preziru zlato. Petrolog, koji je pomagao podići sanduk primijetio je da je izrazito lagan. „Ako je puna, onda je u njoj nešto drugo umjesto zlata“, rekao je ostalima. Nepromišljeni Frank nije gubio ni trenutak, udario je sjekirom i sadržaj bačve se rasuo. Zlato? Ne, samo dijelovi stijene – bezvrijedni kamen. Naši dečki nisu mogli sakriti šok. „Nemoj nam reći da nas je mogao prevariti do te mjere!“ „Jesmo li založili sva naša dobra samo za nekoliko komada papira na temelju kilograma kamena? To je pljačka!“ „Da, nasamareni smo i gotovo smo zamrzili jedni druge zbog jedne takve prijevare. Taj vrag!“ Bijesan, Frank je podigao sjekiru i žurno pohitao prema šumi. 20. Zbogom Otoku spasa Nakon otvaranja sanduka i otkrića njegove dvoličnosti, ništa više nije se čulo o Oliveru. Ubrzo nakon toga, brod koji je krstario, ugledao je znakove života na ovom otoku i bacio sidro nedaleko od obale. Dečki su saznali da je brod bio na putu za Ameriku. Odlučili su poći s njim i ponijeti što mogu. Bez obzira na sve, ono što su zasigurno odlučili ponijeti je knjiga „Prva godina Social Credit“, koja ih je spasila od financijera Olivera i prosvijetlila njihove umove. Svih pet svečano je obećalo doći u dodir sa menadžmentom čim se vrate u Ameriku te postati odani i revni apostoli teorije Social Credit u njihovoj zemlji. |
Mit o novcu - prvi dio
|
Priča koja slijedi u originalu se nalazi OVDJE 1. Preživjeli su brodolom Eksplozija je uništila njihov brod. Svatko se uhvatio za komad olupine koji je mogao dohvatiti, a kada je bilo gotovo, ostalo ih je pet. Sklupčali su se na splavi koja ih je nosila protiv njihove volje. Drugim žrtvama katastrofe nije bilo traga. Satima su pogledom pretraživali horizont – hoće li ih neki brod u prolazu uočiti i hoće li uspjeti naći neku prijateljsku obalu? Najednom se prolomi plač: “Pogledajte, tlo! Upravo u smjeru u kojem nas valovi nose!” Mutna silueta se zaista pokazala rubom obale, a splavari su skakali od sreće. Bilo je ih petorica. Frank, stolar, krupan i energičan, bio je prvi koji je zaplakao: „Obala!” Zatim Paul, poljoprivrednik, Jim, stočar, Harry voćar i Tom, petrolog i mineralog. 2. Rajski otok Našoj petorki, stati na čvrsto tlo bilo je poput uskrsnuća. Kada su se osušili i ugrijali, prvi nagon im je bio istražiti ovaj mali otok na kojem su se zatekli, daleko od civilizacije.Kratki obilazak bio je dovoljan da im podigne moral. Otok nije bio goli kamen. Istina, bili su jedini ljudi na njemu u tom trenutku, ali sudeći po stadima polupripitomljenih životinja koje su zatekli, ustanovili su da su drugi ljudi ovdje morali biti prije njih. Stočar Jim bio je uvjeren da je u stanju sasvim pripitomiti životinje i dobro ih uzgajati. Poljoprivrednik Paul je otkrio da je tlo otoka većim dijelom sasvim pogodno za kultivaciju. Voćar Harry je otkrio neke voćke koje će sasvim dobro rađati ako ih se pravilo zbrinjava. Najvažnije su bile velike nakupine drvene građe, i to mnogih vrsta drva. Stolar Frank će bez problema moći izgraditi kuće za ovu malu zajednicu.Petrolog Tom je otkrio da oblik stijena na otoku pokazuje znake bogatog izvora minerala. Iako nije imao potrebni alat, Tom je ipak osjećao da će pomoću svoje genijalnosti i upornosti uspjeti proizvesti metal iz ruda. Dakle, svaki od njih je mogao doprinijeti zajedničkom dobru pomoću svog jedinstvenog talenta. Svi su se složili da otoku nadjenu ime Otok spasa. Zahvalili su Providnosti za relativno sretan završetak potencijalne prave tragedije. 3. Stvarna vrijednost Tako su počeli raditi. Stolar je gradio kuće i izrađivao namještaj. Najprije su nalazili hranu gdje god su stigli, ali uskoro su obradili i posijali polja i poljoprivrednik je imao prvu žetvu. Sezonu za sezonom, bogatstvo petorke na Otoku spasa postajalo je sve veće. Njihovo bogatstvo nije se sastojalo od zlata ili papirnatih novčanica, već stvarnih vrijednosti – hrane, odjeće i skloništa, svega što čini ljudske potrebe. Svaki od njih je radio za vlastite potrebe, a sve viškove koje je imao od svoje proizvodnje, razmjenjivao je za viškove proizvoda ostalih. Život nije uvijek bio jednostavan i potpun kako su zamišljali. Nedostajalo im je puno stvari na koje su navikli u civilizaciji, ali im je moglo biti i puno gore. Osim toga, svi su iskusili depresiju u svojoj zemlji I dobro se sjećaju praznih trbuha unatoč trgovinama prepunima hranom. Naposljetku, na Otoku spasa nisu bili prisiljeni gledati stvari koje trebaju kako trunu pred njihovim očima. Ovdje nije bilo poreza, niti su bili u neprestanom strahu od gazde. Radili su naporno, ali su mogli i uživati u plodovima svojih ruku.Tako su razvijali otok, zahvaljujući Bogu i nadajući se danu ponovnog susreta sa svojim obiteljima. Bili su sretni što su živi i zdravi. 4. Ozbiljni problemi Naša petorka okupljala se kako bi razgovarala o svakodnevnim događajima. Unutar jednostavnog ekonomskog sustava kojeg su razvili, jedna stvar ih je sve više i više mučila – nisu imali nikakav oblik novca. Trampa, izravna razmjena dobara za druga dobra, imala je svoje nedostatke. Proizvodi koji su se razmjenjivali nisu uvijek bili na raspolaganju u trenutku dogovora o trampi. Na primjer, drva koja bi poljoprivrednik primio za zimu, ne bi mogao platiti krumpirima još idućih 6 mjeseci. Katkad bi neki od njih imao proizvod ogromne veličine i želio ga je zamijeniti za više manjih proizvoda koje je proizveo netko drugi u neko drugo vrijeme.Sve je to kompliciralo poslovanje i opterećivalo ih. Uz monetarni sustav, svatko od njih bi mogao prodati svoje proizvode drugima za novac. S tim novcem bi mogao kupiti od drugih stvari koje želi, kada želi i kada su dostupne. Složili su se da bi novčani sustav bio vrlo prikladan, ali nisu znali kako ga uspostaviti. Znali su proizvoditi dobra, ali proizvodnja novca, simbola vrijednosti tih dobara, bila im je sasvim strana. Bili su neupućeni u porijeklo novca i nisu znali kako ga proizvesti kada im je trebao. 5. Dolazak izbjeglice Jedne večeri, dok su sjedili na plaži i raspravljali po stoti put o istom problemu, iznenada ugledaju kako im se približava mali čamac s jednim čovjekom za veslima. Saznali su da je jedini preživio brodolom, a zvao se Oliver. Oduševljeni novim društvom, dali su mu najbolje od svega što su imali te ga poveli u obilazak kolonije. „Iako smo izgubljeni i odsječeni od ostatka svijeta“, rekli su mu, „nemamo se na što požaliti. Zemlja i šuma su dobri prema nama, a nedostaje nam samo jedna stvar – novac. On bi nam olakšao razmjenu naših proizvoda.“ „Pa, možete zahvaliti Providnosti“, odgovori Oliver, „jer ja sam bankar i za tren oka mogu osmisliti novčani sustav za koji jamčim da će vas zadovoljiti. Tako ćete imate sve što ljudi u civilizaciji imaju.“ Bankar! BANKAR! Ni anđeo s neba ne bi mogao izazvati toliko poštovanje i divljenje naše petorke. Naposljetku, nismo li navikli, mi, ljudi iz civilizacije, klanjati se pred bankarima, tim ljudima koji kontroliraju krvotok financija? 6. Bog civilizacije „Gospodine Oliver, kao našem bankaru, vaš jedini posao na ovom otoku je brinuti o našem novcu; nikakav fizički rad.“ „Ja ću, kao svaki drugi bankar, savršeno izvršiti svoj zadatak poboljšanja vašeg prosperiteta.“ „Gospodine Oliver, izgradit ćemo vam kuću dostojnu bankara, ali u međuvremenu, hoće li vam smetati da vas smjestimo u zgradu koju koristimo za svoja okupljanja?“ „To će biti u redu, prijatelji, ali najprije ispraznite čamac. Ondje ima papira, stroj za tiskanje, tinta i traka, te jedna mala bačva koju vam povjeravam s velikom pažnjom.“ Sve su ispraznili, a mala bačva je pobudila najveću znatiželju. „Ova bačva“, objavio je Oliver“, „sadrži blago koje ne možete ni zamisliti. Prepuna je zlata!“ „Prepuna zlata!“, uzviknuli su. Bog civilizacije stigao je na Otok spasa! Žuti bog, uvijek skriven, ali strašan u svojoj moći, čija prisutnost ili odsutnost, kao i najmanjih hir odlučuje o sudbini svih civiliziranih naroda! „Zlato!“, povikaše, „G. Oliver, vi ste stvarno odličan bankar! Primite našu poniznu odanost i vjernost.“, oduševljavali su se. „Da, prijatelji, zlato dovoljno za cijeli kontinent. Ali zlato ne smije kolati po otoku, zlato mora biti skriveno. Zlato je duša zdravog novca, a duša je uvijek nevidljiva. Ali to ću vam još objasniti kada primite svoju prvu isporuku novca.“ 7. Tajno zakapanje ,Prije nego što su se razišli te večeri, Oliver ih je pitao: „Koliko vam je novca potrebno da biste mogli trgovati?“ Pogledali su se međusobno, a potom okrenuli bankaru. Nakon malo računanja, dobri bankar im je savjetovao da će biti dovoljno svakom 200 dolara. Razišli su se, energično komentirajući događaje. Unatoč kasnim satima, većinu noći su proveli budni, uzbuđeno zamišljajući zlato. Zaspali su pred jutro. Oliver nije gubio vrijeme. Umor je svladao svojom bankarskom dužnošću. Prije zore, iskopao je jamu u koju je stavio bačvu. Tada ju je zatrpao, dodavši komadić šiblja i malo trave. Bilo je dobro skriveno. Tada je počeo raditi na malom tiskarskom stroju kako bi napravio tisuću novčanica od 1 dolara. Gledajući kako čiste, nove novčanice izlaze iz stroja, izbjeglica koji se prozvao bankarom, pomisli: „Bože! Kako je jednostavno stvarati novac. Sva njegova vrijednost dolazi od proizvoda koje će kupiti. Bez proizvodnje, ove novčanice su bezvrijedne. Mojih pet naivnih kupaca to ne shvaća. Zapravo, oni misle da ovaj novi novac potječe od zlata! Njihovo neznanje čini me njihovim gospodarom.“ Kako je večer odmicala, petorka je trkom pristizala Oliveru. 8. Tko je vlasnik novog novca? Pet snopova novih novčanica stajalo je na stolu. „Prije podjele novca“, reče bankar, „obratite pažnju. Shvatite, temelj svog novca je zlato, a zlato deponirano u mojoj banci je moje zlato. Iz toga proizlazi da je novac moj novac. Hej, nemojte se obeshrabriti! Posudit ću vam ovaj novac, a vi ćete ga upotrijebiti kako mislite da je prikladno. Međutim, morat ćete platiti kamate. S obzirom da ovdje vlada oskudica novca, smatram da 8% nije nerazumno.“ „O da, to je sasvim u redu, g. Oliver.“, odgovore. ,„I još nešto, prijatelji. Posao je posao, čak i među prijateljima. Prije nego što dobijete novac, svaki od vas će potpisati jedan papir. Time ćete se obvezati na plaćanje glavnice i kamata pod prijetnjom oduzimanja imovine. Ma, to je samo formalnost. Mene vaša imovina uopće ne zanima, dovoljan mi je novac. Osjećam da ćete mi sigurno vratiti moj novac i zadržati svoju imovinu.“ „To ima smisla, g. Oliver. Radit ćemo više nego ikad kako bismo vam platili.“ ,„Tako treba! A ako budete imali ikakvih problema, dođite. Vaš bankar je vaš najbolji prijatelj. Evo, izvolite, svakom 200 dolara.“ Naša hrabra petorka je otišla, ruku prepunih novčanica, opijeni od uzbuđenja. 9. Aritmetički problem I tako je Oliverov novac počeo kolati otokom. Trgovina, pojednostavljena pomoću novca, se udvostručila. Svi su bili sretni. Bankar je bio obasut srdačnošću i poštovanjem. No, zašto je Tom odjednom postao neraspoložen i zabrinut kada bi prevrtao brojke na papiru? Zato što je Tom, kao i ostali, potpisao ugovor o otplati Oliveru u roku od jedne godine, dakle 200 dolara glavnice i 16 dolara kamata. Ali Tom ima samo nekoliko dolara u džepu, a datum plaćanja se bliži. Dugo je razmišljao o ovom problemu iz vlastitog kuta, ali bez uspjeha. Napokon je sagledao stvar iz perspektive male zajednice u cjelini. „Uzevši u obzir sve na ovom otoku kao cjelinu“, razmišljao je, „jesmo li u stanju podmiriti svoje obveze? Oliver nam je dao 1000 dolara, a zauzvrat traži 1080. No, ako mu damo sve do zadnjeg novčića na otoku, još uvijek će nam nedostajati 80. Nitko ne stvara dodatnih 80. Mi stvaramo proizvode, ne novčanice. Tako Oliver može preuzeti cijeli otok, budući da svi stanovnici zajedno ne mogu platiti ukupni iznos glavnice i kamata. Čak i ako pojedinci, bez obzira na druge, to uspiju, drugi će propasti, a oni pošteđeni će s vremenom isto doći na red. Bankar će imati sve. Bolje da što prije održimo sastanak i odlučimo što ćemo učiniti u vezi toga.“ Tom, s brojkama na papiru, nije imao poteškoća s dokazivanjem situacije. Svi su se složili da ih je ljubazni bankar nasamario. Odlučili su se sastati s njim. |
petak, 16.04.2010.
Još malo o školi
|
Francuski film iz 2008. "Entre les murs", kod nas preveden kao "Razred". Ne vrijedi opisivati, već pogledati: |
srijeda, 07.04.2010.
Recept protiv dosade
|
Dosada je uobičajeno stanje školskih nastavnika i svatko tko provodi vrijeme u zbornici može posvjedočiti o niskoj razini energije, cmizdrenju, malodušnosti. Upitani zašto imaju osjećaj dosade, nastavnici su, kao što možete očekivati, skloni okriviti djecu. Kome ne bi bilo dosadno predavati učenicima koji su neodgojeni i zanimaju ih samo ocjene? Možda ni to. Naravno, nastavnici su i sami produkti istog dvanaestogodišnjeg programa obveznog školovanja koji tako temeljito dosađuje njihovim učenicima, a kao školsko osoblje, ulovljeni su u strukture koje su čak i kruće od onih nametnutih djeci. Koga onda kriviti? Sve nas. Tomu me je podučio moj djed. Jednog poslijepodneva kad mi je bilo sedam godina, požalio sam mu se na dosadu, a on me je mlatnuo po glavi. Rekao mi je da više nikad ne upotrijebim taj izraz u njegovoj nazočnosti, da je ako mi je dosadno, to isključivo moja pogreška. Obveza da zabavim i poučim sebe samo je moja, a ljudi koji to ne znaju nezreli su i treba ih, ako je moguće, izbjegavati. Nikako im ne vjerovati. Ta me je epizoda zauvijek izliječila od dosade i povremeno sam tijekom godina mogao prenijeti ovu pouku nekim iznimnim učenicima. Većinom sam, međutim, smatrao uzaludnim suprotstavljati se uvriježenom shvaćanju da su dosada i nezrelost prirodno stanje stvari u razredu. John Taylor Gatto: Oružja za masovno poučavanje, Algoritam, 2010. |
