Dosada je uobičajeno stanje školskih nastavnika i svatko tko provodi vrijeme u zbornici može posvjedočiti o niskoj razini energije, cmizdrenju, malodušnosti. Upitani zašto imaju osjećaj dosade, nastavnici su, kao što možete očekivati, skloni okriviti djecu. Kome ne bi bilo dosadno predavati učenicima koji su neodgojeni i zanimaju ih samo ocjene? Možda ni to. Naravno, nastavnici su i sami produkti istog dvanaestogodišnjeg programa obveznog školovanja koji tako temeljito dosađuje njihovim učenicima, a kao školsko osoblje, ulovljeni su u strukture koje su čak i kruće od onih nametnutih djeci.
Koga onda kriviti? Sve nas. Tomu me je podučio moj djed. Jednog poslijepodneva kad mi je bilo sedam godina, požalio sam mu se na dosadu, a on me je mlatnuo po glavi. Rekao mi je da više nikad ne upotrijebim taj izraz u njegovoj nazočnosti, da je ako mi je dosadno, to isključivo moja pogreška. Obveza da zabavim i poučim sebe samo je moja, a ljudi koji to ne znaju nezreli su i treba ih, ako je moguće, izbjegavati. Nikako im ne vjerovati. Ta me je epizoda zauvijek izliječila od dosade i povremeno sam tijekom godina mogao prenijeti ovu pouku nekim iznimnim učenicima. Većinom sam, međutim, smatrao uzaludnim suprotstavljati se uvriježenom shvaćanju da su dosada i nezrelost prirodno stanje stvari u razredu.
John Taylor Gatto: Oružja za masovno poučavanje, Algoritam, 2010.