Dinajina svijest o pokretu

petak, 22.06.2018.

Na obrubu jutra...

Sve je blizu i sve je daleko....

Teško se oduprijeti nepredvidljivosti uzavrelih dubina nepoznatog. Lijepo je uranjati u krater vremena i iščekivati erupciju plamena, eksploziju vatre, otrgnuće uzavrelih trenutaka i bijeg iz učmale palanke.

Smjelost je odvažiti se na iskorak iz ništavila prošlosti koja odlazi pod stijegom pobjede. Hrabrost je ponijeti sa sobom bremenita sjećanja i zakoračiti u nepostojano sutra.

Je li to čvrsta odluka ili tek znatiželja uzburkanog uma?
Čuđenje ubrizgano traganjem za privezištem u zavjetrini snova?
Čežnja za smirajem poludjele lađe na pučini života?

Pitala sam se stojeći na lukobranu dana, nesigurna u korak na koji se odlučih, na odlazak ka željenoj točki smirenja.

Skitnica u meni se bunila, nabrajala razloge, šaputala opomene, govorila o prozi ljubavi koja me čeka u mirnoj luci svakodnevice. Nesigurna krenuh nepoznatom stazom ka nepoznanici nutrine, ka bezimenom osjećaju za kojim tragah u poeziji, ka ukupnosti osjećanja koju neosjećah zbrajajući doživljaje.

Uđoh u panoptikum želja. U muzeju voštanih figura se cijeli svijet sakrio u orahovu ljusku i kao Rimbaud- ova pijana lađa jedri pučinom velikog oceana sna. Osluškivah glas vjetra, začuh jauk vječito progonjenog ljudskog rebra i zvon tužnog zvona u dubini duše.

Nad morem tri sunca,sunce, sunčić i sunčićev brat, trodimenzionalnost sudbine, nemogućnost uzdizanja ka beskraju božjeg sna. Iza tamnog horizonta izranja četvrta svjetlost, svijetlost etičkog postojanja, svijetlo nad svijetlima. Bijelina se pretače u boje nepostojeće u duginom spektru.
Orahova ljuska izrasta u kuglu, ispunja prostor sjedinjuje sve svjetlosti u sunčevu ekliptiku, u život tako jednostavan i lijep.

Ta mala drama svijesti, proživljena srcem, ta svjesno doživljena bol spašava od utapanja u bezdanu neživljenja.

„Cum sol oritur, stellae fugunt…“

„Kad izlazi sunce nestaju zvijezde…“

Pametni moj Ovidije…

Sve je blizu i sve je daleko, sve se događa u svemiru uma, sve se vrti u krug…

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.06.2018.

Memento mori... memento vivere...

Voljela sam svitanja i zalaske sunca i oči boje sna, lepršala sam zvjezdanim stazama svijesti i brala kozmičko cvijeće satkano od kristala snova. Lutala svjetskom literaturom i u napisanom tražila potvrdu sreće koju smo živjeli. Ogrnuta univerzumom snova često sam se pitala zašto su sve velike ljubavi bile tužne, zašto su junaci velikih tragedija umirali od ljubavi ili zbog ljubavi.

Memento mori, čovječe sjeti se da si smrtan je bila istina o kojoj nisam željela razmišljati.

A onda jednoga dana, kao da je izašao iz tragedije je, Kreont, kralj, ne kralj, kuhar sudbina pružio svoje zaražene dlanove i dotaknuo život, naš život tako jednostavan i lijep. Ne znam zbog čega, ništa nismo učinili, nikakvog suđenja nije bilo, ne postoje vidljivi razlozi. Sve je bilo čudno, strašno, nerazumljivo.

Sjedili smo u našoj toploj sobi, gledali kroz prozor uličnu vrevu, razmišljali o sutrašnjem plesu, pričali o najobičnijim stvarima. Bilo nam je lijepo i mislili smo kako je čudesan ovaj svijet, pun mirisa i zvukova koji nas uspavljuju i bude. Voljeli smo tišinu u koju smo tonuli sumracima i zvukove života koji su nas uvijek svitanjima budili.
A onda iznenada jednoga dana na vratima srca odjekne zastrašujuće kucanje. Kreontova tajna policija upada u naš život, hapse nas bez naloga i bez objašnjenja. Pjesnika odvode u samicu, a meni kažu da mu život visi o koncu. Oko mene se srušio svijet. Nešto veliko, nevidljivo se izdiglo i prijeti, ostala sam sama i bespomoćna. Bježati je nemoguće, nemaš kamo, mijenjati svoj život za njegov je neodgovorno. Pjesnik to nikada ne bi prihvatio. Osjećam svoju nemoć, u grču naprežem mozak i tražim izlaz iz kaosa straha, boli, želja i nadanja. Tražim onu spasonosnu slamčicu za koju se hvataju utopljenici, ali nema više ni tih slamčica, previše davljenika je već umiralo u ovom uzburkanom moru sudbine.

Razmišljala sam o tome kako bi bilo divno da nisam nikada ni rođena, onda ne bi morala ovako tiho umirati od straha i neznanja. Počela sam proklinjati sudbinu i njena nevidljiva krivca.

"Kletva ubija san, ne proklinji, ovo je samo ružan san, poželi buđenje" šapnu mi čudesni osmijeh u moždanim stanicama. Tu u svijetu zrcala iz svijesti sretoh duše koje su davno odlutale u vječnost. Njihovi osmijesmi me pozvaše u svitanje novog sna.

Oko mene su ludovale maske
krabuljni ples na tren
sakri sreću
u klaunov osmijeh
ili možda u smijeh hijene,
u štektanje lisice,
u zavijanje vuka,
a onda tišina,
nebo prosu koriandole,
ponovo
zasjaše kristali snova.

U najsretnijem trenutku postojanja se pojavio čudesni tračak svjetlosti, maleni pupoljak na trešnjevom drvetu mi potvrdi da su Hemon i Antigona, Romeo i Julija umrli uzaludno, oni su jednostavno ubijeni neosjetljivošću pisaca.

Potražih svoju tugu
u licu Pjeroa
zaustavih suze
da ne povrijedim
ljepotu vraćenoga sna
i kada je ponoć najavila
kraj maskenbala
otvorih vrata srca
i vidjeh samo ljubav...

Zakoraknuh u hram snova, zagrlih veliko sunce u malom univerzumu svijesti i spoznah da je ljubav eliksir koji vida rane i brani od uljeza i kradljivaca sreće.
Sofoklo, Shakespeare, Anouilh, Brecht kao da nisu znali da ljubav pobjeđuje sve nesporazume, da ljubav, ta vrhovna svećenica naših života, svaladava Kreonte, pokapa mrtvu braću, smiruje bijes i sjedinjuje i miri sve prošle i buduće Montecchie i Capulettie.

Memento vivere!

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=13095

Oznake: memento mori, memento vivere

- 08:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 16.06.2018.

Promocija časopisa 15 dana...

“Rad Deana Jokanovića Toumina Linija kao dimenzija prostora u zagrebačkoj Galeriji Beck jednako bismo mogli okarakterizirati kao rad in situ, site specific instalaciju, koliko i kao intervenciju u prostoru. Tome više pridonosi namjera umjetnika da istražuje i kritički provodi propitivanje geneze vlastitog stvaralaštva nego li općenita nepouzdanost definicija navedenih oblika umjetničkih izričaja. Koncept Jokanovićeve Linije u odnosu na pojedinačne realizacije projekata (od 2005. godine, nakon promocije u Musee d’Art Moderne u St. Etienneu, slijedile su izvedbe u Meštrovićevu paviljonu i u sarajevskom Collegiumu artisticumu u organizaciji Ars Aevi) dugovječniji je naime i trajniji, pa se ono “ovdje i sada” konkretne izvedbe temporarne site specific instalacije samo uvjetno može shvatiti kao nepromjenjivo, jednoktatno i neponovljivo djelo. Svaka je realizacija projekta bila izvjesna rekapitulacija dotadašnjih u sprezi s aktualnim promišljanjima umjetnika u čijem su se fokusu, usprkos mijenama, od samog početka umjetnikova izlaganja našli linija i prostor. Tako je u prvoj umjetnikovoj izložbi, u instalaciji Ambijent + već 1971. “linija” bila opredmećena u vidu napuhane pvc-cijevi (100 metara duljine, promjera 100 cm) koja je ritmički ispunjavala središnji prostor Galerije Studentskog centra i tako direktno uključivala prisustvo promatrača, oblikujući subjektivna iskustva fizičkih senzacija percepcije u relaciji s društvenim, institucionalnim datostima umjetnosti. Upravo ta iskustva, u određenom otklonu, čine se središnjim iskazom u recentnoj izvedbi koncepta Linije kao dimenzije prostora,” kaže Blaženka Perica, docentica na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

moderator je bio Bruno Kragić, šef leksikografskog zavoda Miroslav Krleaža... o umijeću akademskog slikara Deana Jokanovića toumina je govorila Blaženka Perica

Dean je ilustrirao i naslovnice mojih zbirki
Mostovi pod kojima se budim i Nestvarno stvarni...

Oznake: Dean Jokanović Toumin, časopis 15 dana, linija kao dimanzija prostora

- 07:07 - Komentari (29) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.06.2018.

Razgranato vrijeme...

In memoriam... Jorge Luis Borges... (Buenos Aires, 24. kolovoza 1899. - Ženeva, 14. lipnja, 1986.) argentinski je pisac i jedan od najslavnijih pisaca dvadesetog stoljeća...

Postoje ljudi koji na neki čudesan način ne žive u svom vremenu. Jorge Luis bio je jedan od njih, bio je jedna od onih čudesnih osoba koje danas volimo nazivati vizionarima, poput Leonarda Da Vincija ili pak Julesa Vernea. Italo Calvino kazao je kako je Borges izvadio drugi korijen iz postojeće literarne tradicije. Mnogi teoretičari književnosti se slažu: budemo li se našli pred apokalipsom i sagradili Noinu Arku koja će ponijeti tek nekoliko knjiga, među njima bit će i one Jorge Luis Borgesa...

U Borgesovom vrtu razgranatih staza nelineranost vremena. U razigranim fraktalima osjećam lepet leptirovih krila i nastajanje uragana, u geometriji svemira naslućujem pregršt mogućnosti. Odlučujem se istovremeno za sve.

U Borgesovom vrtu
razgranatih staza,
zbilja je iluzija
svijesti.

Oćutjeh nelineranost vremena,
umreženost struna,
razigrane fraktale,
geometriju svemira.

Pregršt mogućnosti.

Odlučujem se istovremeno za sve.

Živim nastajanje različitih budućnosti,

množe se, granaju u beskonačnost
i zgušnjavaju u točku Alef.

Osjećam višestrukost postojanja,
umnožavanje razina ljubavne čežnje
i artificijelnost fikcije i stvarnosti.

U vrtlogu anthosa i logosa tražim središte,
nepobitnu istinu o prazagrljaju
iz kojeg se rodio svijet.

U cjelini ljubavnog čina pojedinosti nestaju,
mješaju se mirisi, zvuci, okusi, boje.

Ritmom srca uranjam u strukturu kaosa.

Bestjelesna sam.

Senzualnost sama sebe
ispisuje u dubini
tvoga pogleda.

Doživljavam pročišćenje nutrine,
zagrljaj duše i materije
i
sigurnost povratka
u budnost.

Dijana Jelčić … „Nestvarno stvarni“ KULTURA sNOVA, Zagreb 2014.

Oznake: nadahnuće, Borges, nestvarno stvarni

- 12:00 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 12.06.2018.

Blogoprijateljstvo...

Deset godina trajanja... @luki 2 i @Dinaja... virtualno prijateljstvo se slilo u realu...
svaki susret iznjedri dijalog o izvorištu ljepote... a bilo ih je...
danas smo slušale i razumjele govor neba... grmilo je,
sijevalo je... mi smo razgovarale o kozmogoniji nutrine...
o razumjevanju prisnosti i suosjećanju u boli...

hvala @Zlatanu Gavriloviću darovao nam je knjige...
hvala @shadow-of-soul bila je posrednica...
hvala Blog. hr koji nas je sjedinio...

bila je to večer ljubavi, prijateljstva i kreativne ljepote...

i Goldi je bila s nama... to je ono moje vječno...
jednostavno ljubav...

a onda smo Zdenko i ja obogaćeni ljepotom druženja s @luki 2 i njenom Goldi
otišli u klub umjetnika...

pokisli, ali sretni...

Da, blogoprijateljstvo je to!

Usrećuje!!!!

Dijana Jelčić

Oznake: blogoprijateljstvo

- 23:00 - Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 08.06.2018.

Dan za pamćenje...

Slap Koćuša se nalazi na rijeci Mlade koja niže slapa mijenja ime u Trebižat. U blizini slapa nalaze se mlinovi i stupe, od kojih neki i danas rade. Dolina zelene rijeke prepuna poezije kapi. Trnuci provedeni tamo ostaju u riznici sjećanja kao blješteći dragulji, kao vjerni čuvari lijepih uspomena... kao tkivo snova

Sanjam te… promatram tvoje lice… sanjaš li isti san?… često nam se isprepletu snovi… ponekada mi se pričinja da smo postali simbioti… godine su učinile svoje… otvaraš oči… probudila te moja budnost i tišina… jutri na obzoru svijesti… muk trenutka uranja u prostor…

Tvoj glas ga razgrće…
koliko dugo si budna?...
nisam spavala… samo sam sanjala…
spavaš li ti uopće?...

Samo spavanje je besmisleno… gubitak vremena…
ne volim praznine u postojanju… puko spavanje je mehanizam nemoći, bijeg, izgnanstvo sebe iz sebe…

Mudruješ, to nije zdravo…
ni mitologija nije zdrava, a ipak se njome lječimo…
zaobilaziš temu…

Dodirujem srž egzistencije… otvaram neispisano poglavlje u knjizi postanka… zaokružujem evoluciju u snovitost istine… uranjam u zlatno doba bez ograničenja slobode, bez moćnika, vlastodržaca i pravila, u vrijeme savršenog postojanja u snu...

Poslije Titanomahije je došlo do podjele… na nebo, zemlju, more i podzemlje…
titani su izgubili san… bogovi zavladaše svijetom… nama darovaše san.

I osvetu, poslije Atlasove smrti mi smo preuzeli njegov grijeh… i njegovu kaznu… u našim glavama se zrcali cijeli svemir… mi bdijemo nad globusom i bojimo se ulaska vanzemaljskih uljeza u naš san…

To je razlog tvom bdijenju?

Da, preuzela sam Finnegansovo bdijenje… bdijem nad rađanjem i umiranjem sretnih trenutaka, bdijem na vratima našeg vremena… riješavam gordijski čvor intertekstualnosti Joyceovog romana, igram se riječima, aluzijama, stvaram osobnu kozmogoniju … lutam beskonačnim labirintom svijesti, mijenjajući spoznaju kao što se mjenjaju čestice i valovi svjetlosti u Koćuši, u poeziji slapa…i sanjam život…

Trenuci na Koćuši... utjelovljenje sna...

Oznake: Hercegovina, Koćuša

- 07:47 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.06.2018.

Mogorjelo...

Mogorjelo je jedinstven arheološki spomenik iz rimskog doba, dobro očuvana stara rimska villa rustica, smješten u neposrednoj blizini Čapljine, u južnom dijelu Bosne i Hercegovine. Ovaj spomenik kulture spada u najljepša zdanja kasne antičke arhitekture u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine proglašen je na sjednici održanoj od 5. do 11. studenog 2002. godine.

Do tebe gledah očima zaborava,
sjećanja pretakah u obrise, u konture tuge,
ruine uspomena.

Onda si došao ti sa suncem u očima
i romorom radosti na usnama.
Odveo me u prošlost, oćutih rasprsnuće lanca,
napustih sidrište nepostojanja.

Ne gledaj me kroz prizmu boli,
šaputao si.

Ušli smo u perivoj vremena,
u razrušenom kamenu sačuvana ljepota tisućljeća,
doživjeh noć preporoda, oćutih povratak sjećanja.

Mogorjelo…
miris lipa i okus maslina, prošlost u trenutku sreće…
nova prostranstva zaobljena prastarim krajolikom.
vratili smo se na početak…
u nabore prohujalog vremena,
na izvorište gdje se,
ne tražeći se,
uvijek pronalazimo. …

Vila rustica, tisućljetna dama tihuje u dolini zelene rijeke… i čeka na tvoje povratke u dolinu djetinjstva… hvala ti ljubavi što postadoh pratilja na tvojim putovanjima kroz vrijeme… što pronađoh izvorište ljepote u srcu koje pamti osjećanja…

Dijana Jelčić

Oznake: Mogorjelo

- 09:29 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 06.06.2018.

Rijeka nevraćanka...

Vrijeme kao rijeka, nedohvatljivo u svom proticanju... vrijeme zanesenjak nečujnih uzdaha... vrijeme medikus ranama, osobenjak, zamornik i odmornik srcu... ekvinocij dana zgusnut u trenutak... 12. 00 h...

Volim metaforiku nedohvatnog entiteta naše životnosti... nevidljivo znamenje utakno u prostornost beskraja... tek vidljivu na našim licima i obličju krajolika... promjenjivost ubrizganu u tišinu... u tajnstveno bezglasje koje ostavlja nježnu patinu na stvarima... uvlači se u tkivo tjelesnosti... ovija ga znakovljem dozrijevanja... igra se nemirima... slijeva zrnca pješčane ure u vječnosti... razlijeva, zaobljava, uramljuje, razara i ponovo stvara... nezaustavljiva nepovartnost njegovih titraja kukiča mrežu naše postojanosti u njemu... uramljuje nas u trenutak, u filozofiju kruga, u savršenstvo beskraja.

U prividu se zrcali rijeka nevraćanka… njeno korito i njene obale… nevidljivost njenog izvora i njenog ušća… panta rei… ne možemo nikada zaroniti u nju istu… vjerujem u tu istinu… sretna sam u toj neizvjesnosti… raduje me iznenađujuća stvarnost… veselim se svakom svitanju i novonastaloj istosti ljepote… osjećam nespoznatljivost imaginarne nule u Fibonaccijevom slijedu… u svakoj kapi se ogleda vječnost…

Ti i ja u njenoj nezaustavljivosti… u metafori snovitog beskraja… u nestajućoj i nastajućoj zbilji… na obzoru beskonačnosti… zgusnuti u alefu… umanjeni do mikrokozmičkih fikcija… do zvjezdanog praha iz kojeg smo nastali… uvećani do ovozemaljskog obličja… do nemjerljivosti mjere našeg vremena… do nas u ovome ovdje i ovome sada…

Dijana Jelčić... djelić neukoričene zbirke "Umijeće vremena" 1987- 2007.

Oznake: rijeka nevraćanka

- 12:00 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 05.06.2018.

Osmijesi praotaca...

"Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi"
Friedrich Nietzsche

Kako uroniti u čaroliju iza zrcala svijesti, u tvornicu snova, u svijet leptirastih neurona, u labirint kristalnih zrcala.

Pitala sam se dok sam davno pisala ovaj tekst.

Tada sam samo misaono uranjala u pročitane priče, legende, znanstvene bajke. Gubila sam se u iluziji, daleko, užasno daleko od stvarnoga života.
Danas znam, svjetlost je izliječiteljica otvorenih rana. Ona osjećanje boli pretvara u osjećaj miline, hladnoću u osjećaj topline, vrućinu u osjećaj svježine.
Davno napisah ovu rečenicu ne osjećajući što pišem, slagala sam misaonu sliku u izričaj tražeći ritam bez naslućivanja istinosti te misli.

Koja svjetlost? upitah se čitajući tekst.
Osjećaš li ti to što pišeš?
Ma to su samo nabacane riječi koje ne oslikavaju osjećanje osjećaja.
Ima li uopće smisla pisati o osjećanju osjećaja?
Može li se osobnim ritmom dotaknuti i uzburkati ritam drugoga?

Sinoć sjedeći pod Čapljinskim balkonom oćutih moć ritma srca, odživjeh priču o Romeu i Juliji... dok nas smrt ne rastavi... da, ljubav je to.

Jutros pogledah sliku koju sam davno odabrala kao ilustraciju teksta. Pokušah osjetiti osjećaj umjetnika.
Što je on osjećao slikajući ove strune i točkice koje neorganizirano blješte na platnu?
Poželjeh se teleportirati u njegovu dušu i doista osjetiti snagu koja je vodila njegovu ruku u trenutku stvaranja.

Što ja vidim na ovoj slici? Je li to slikareva duša, je su li to kristalići njegove svijesti, svila njegovih osjećaja? Danas promatram tu sliku nutanjim očima, očima kontemplacije i dozvoljavam si slobodu interpretacije tog djela.

Zašto je pozadina slike ljubičasta?
Je li ona uistinu ljubičasta?
Izgledaju li tako iskrice koje moje snove kroje?
Jesu li to osmijesi praotaca?
Smiješe li mi se to anđeoska bića kojima sam osmijehom udahnula dušu punu spokoja, ljubavi i mira?

Osjećam, to su branioci snova, čuvari lakoće postojanja, osmijesi mojih pradjedova, vječni ples svijetla i sjene, igra slična igri pjenušavog vala i kristalnog oblutka, zagrljaj materije i svijetla, zagrljaj iz kojeg se život rađa.

Sjedili smo sinoć pod Čapljinskim balkonom, ćutili zakulisnu igru ljubavi i vjerovanja, osmijehivali nam se prijatelji, osmijehivali se i mi njima.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006. poglavlje "Utjelovljeni um" str, 55.

osmjesi praotaca

Oznake: osmijesi

- 07:37 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 02.06.2018.

Dolina zelene rijeke...

Osluškujem poeziju kapi. Čujem tišinu skrivenu u krošnjama bijelih breza… muk tužnih vrba… i šum vjetra… donosi miris tek procvalog jasmina… Rijeka teče, širi se u močvaru, slijeva u deltu... odlazi u more, u poeziju drevnih oceana.

Na delti njene ljepote, tamo gdje želje razbijaju tišinu, na pješčanom žalu vjerovanja neka zalutala barka spusti jedra... U Neptunovom hramu sirena dotaknu gitaru i prosu plimu sreće... na pijesku ostadoše tragovi jedne uspomene.

U zelenoj rijeci se grle tisućljeća, a ona vjekuje svojom prolaznošću. Heraklitova istina. Dolazimo, odlazimo i vraćamo se. Ona neumorna uranja sve dublje i dublje u bitak tvog rodoslovlja. Svjedokinja rađanja i umiranja romorom kapi ispisuje brevijare vjerovanja, ocrtava ikonografiju postojanja, oslikava ikone ljubavi…

Krotili su je, pripitomljavali… nisu uspjeli odagnati njenu prisnost sa plodnom dolinom iza njenih obala. Mirisi mandarina i grožđa nas omamljuju. Okus crnog vina oplemenjuje. Ona je ljubav ubrizgana u tajni kod genoma rođenih u njenim skutima.

Promatram sjaj u tvojim očima. Mir se ogleda u tvom pogledu i sjećanja na djetinjstvo. Govorio si mi... tamo na obali na mene oduvijek jedna vrba čeka...

Osluškujemo tišinu. Narušava je samo žubor rijeke. Osjećamo njeno bdijenje nad životima, ćutimo njeno samozatajno darivanje grudi zemlje na kojoj stoji hram u kojem izgovorismo ono sudbonosno… dok nas smrt ne razdvoji…

Dugo nas nije bilo. Vralili smo iz daljine, a ona je čekala kao što majka čeka. Nepokolebljiva u svojoj strpljivosti ona podnosi odlaske i hirovitost vremena… ne pokazuje tugu… guta suze neba i pretače ih u žitnicu sreće… i tišinu močvare u kojoj vjetar sklada ljubavne balade…

Šetamo njenom obalom… ona teče… u njenim kapima se zrcale uspomene… osjećamo neuništivost spomenka ljepote ugnježdenog u njeno trajanje… tihujemo… i volimo njen smaragdni sjaj …

Dijana Jelčić

Oznake: Neretva, delta, more, poezija kapi

Oznake: Neretva

- 08:58 - Komentari (14) - Isprintaj - #