Dinajina svijest o pokretu

petak, 22.06.2018.

Na obrubu jutra...




Sve je blizu i sve je daleko....

Teško se oduprijeti nepredvidljivosti uzavrelih dubina nepoznatog. Lijepo je uranjati u krater vremena i iščekivati erupciju plamena, eksploziju vatre, otrgnuće uzavrelih trenutaka i bijeg iz učmale palanke.

Smjelost je odvažiti se na iskorak iz ništavila prošlosti koja odlazi pod stijegom pobjede. Hrabrost je ponijeti sa sobom bremenita sjećanja i zakoračiti u nepostojano sutra.

Je li to čvrsta odluka ili tek znatiželja uzburkanog uma?
Čuđenje ubrizgano traganjem za privezištem u zavjetrini snova?
Čežnja za smirajem poludjele lađe na pučini života?

Pitala sam se stojeći na lukobranu dana, nesigurna u korak na koji se odlučih, na odlazak ka željenoj točki smirenja.

Skitnica u meni se bunila, nabrajala razloge, šaputala opomene, govorila o prozi ljubavi koja me čeka u mirnoj luci svakodnevice. Nesigurna krenuh nepoznatom stazom ka nepoznanici nutrine, ka bezimenom osjećaju za kojim tragah u poeziji, ka ukupnosti osjećanja koju neosjećah zbrajajući doživljaje.

Uđoh u panoptikum želja. U muzeju voštanih figura se cijeli svijet sakrio u orahovu ljusku i kao Rimbaud- ova pijana lađa jedri pučinom velikog oceana sna. Osluškivah glas vjetra, začuh jauk vječito progonjenog ljudskog rebra i zvon tužnog zvona u dubini duše.

Nad morem tri sunca,sunce, sunčić i sunčićev brat, trodimenzionalnost sudbine, nemogućnost uzdizanja ka beskraju božjeg sna. Iza tamnog horizonta izranja četvrta svjetlost, svijetlost etičkog postojanja, svijetlo nad svijetlima. Bijelina se pretače u boje nepostojeće u duginom spektru.
Orahova ljuska izrasta u kuglu, ispunja prostor sjedinjuje sve svjetlosti u sunčevu ekliptiku, u život tako jednostavan i lijep.


Ta mala drama svijesti, proživljena srcem, ta svjesno doživljena bol spašava od utapanja u bezdanu neživljenja.


„Cum sol oritur, stellae fugunt…“

„Kad izlazi sunce nestaju zvijezde…“

Pametni moj Ovidije…

Sve je blizu i sve je daleko, sve se događa u svemiru uma, sve se vrti u krug…

Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

0

Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima

  • manu propria kineziterapija je koncept izrastao iz moje misaone slike o univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u meni i postao moja misaona slika o "savršenoj" kineziterapiji. U mojoj ideokinetčkoj slici kineziterapeut služeći se svojim teoretskim znanjem i svojim radnim iskustvom svojeručno pronalazi, dijagnosticira i obrađuje funkcionalne promjene pacijentovog sustava za pokretanje, učeći ga četverodimenzionalnom samopoimanju, četverodimenzionalnoj samostabilizaciji da bi ga kasnije usmjerio u četverodimenzionalu samomobilizaciju.

Linkovi

svaki posjet me veseli




  • Ihre Partner für einen schönen Carport Gewa.de !