Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/umijecepokreta

Marketing

Osmijesi praotaca...





"Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi"
Friedrich Nietzsche

Kako uroniti u čaroliju iza zrcala svijesti, u tvornicu snova, u svijet leptirastih neurona, u labirint kristalnih zrcala.

Pitala sam se dok sam davno pisala ovaj tekst.

Tada sam samo misaono uranjala u pročitane priče, legende, znanstvene bajke. Gubila sam se u iluziji, daleko, užasno daleko od stvarnoga života.
Danas znam, svjetlost je izliječiteljica otvorenih rana. Ona osjećanje boli pretvara u osjećaj miline, hladnoću u osjećaj topline, vrućinu u osjećaj svježine.
Davno napisah ovu rečenicu ne osjećajući što pišem, slagala sam misaonu sliku u izričaj tražeći ritam bez naslućivanja istinosti te misli.

Koja svjetlost? upitah se čitajući tekst.
Osjećaš li ti to što pišeš?
Ma to su samo nabacane riječi koje ne oslikavaju osjećanje osjećaja.
Ima li uopće smisla pisati o osjećanju osjećaja?
Može li se osobnim ritmom dotaknuti i uzburkati ritam drugoga?

Sinoć sjedeći pod Čapljinskim balkonom oćutih moć ritma srca, odživjeh priču o Romeu i Juliji... dok nas smrt ne rastavi... da, ljubav je to.





Jutros pogledah sliku koju sam davno odabrala kao ilustraciju teksta. Pokušah osjetiti osjećaj umjetnika.
Što je on osjećao slikajući ove strune i točkice koje neorganizirano blješte na platnu?
Poželjeh se teleportirati u njegovu dušu i doista osjetiti snagu koja je vodila njegovu ruku u trenutku stvaranja.

Što ja vidim na ovoj slici? Je li to slikareva duša, je su li to kristalići njegove svijesti, svila njegovih osjećaja? Danas promatram tu sliku nutanjim očima, očima kontemplacije i dozvoljavam si slobodu interpretacije tog djela.

Zašto je pozadina slike ljubičasta?
Je li ona uistinu ljubičasta?
Izgledaju li tako iskrice koje moje snove kroje?
Jesu li to osmijesi praotaca?
Smiješe li mi se to anđeoska bića kojima sam osmijehom udahnula dušu punu spokoja, ljubavi i mira?

Osjećam, to su branioci snova, čuvari lakoće postojanja, osmijesi mojih pradjedova, vječni ples svijetla i sjene, igra slična igri pjenušavog vala i kristalnog oblutka, zagrljaj materije i svijetla, zagrljaj iz kojeg se život rađa.


Sjedili smo sinoć pod Čapljinskim balkonom, ćutili zakulisnu igru ljubavi i vjerovanja, osmijehivali nam se prijatelji, osmijehivali se i mi njima.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006. poglavlje "Utjelovljeni um" str, 55.







osmjesi praotaca




Post je objavljen 05.06.2018. u 07:37 sati.