truelife
29.12.2012., subota
obris duše...."Lijepe jednostavne misli oplemenjuju dušu, bude nadu, boje svijet"
|
Večinom izgledah več izgubljen u svom životu ,mislima već odavna lutam prostorom nesigurnosti,ugaslih i propuštenih želja,snova koji svoj raskoš ne boje nikakvim veselim bojama ..U rascjepu mog života ,tog rascjepa između želja i mogučnosti sreče ili nesreče ..kao zid od kamena stisnule se misli,stisnule se slike,smjeh,tvoj i moj život..Zašto me ne dodirne ruka ljubavi, Bože, pomislih nekad zar me puštaš da lutam tim sretnim livadama ljubavi ,cestama nekih sretnijih vremena da u njima tragove ne nalazim nit ostavljam ?Izgleda bježim sam od sebe , dok ispred mene izranjaju stijene,potoci prošlosti u kojoj ne živim,a ti moja malena kliziš staništem mog tijela,ubrzavaš mi dah koji podrhtava pod očekivajem tvog dolaska.. toliko te u duši mojoj ima da osjecam otkucaje tvog srca …..Dotičem posjekotine prošlih života koje kod mene ostaviše,rane krvare ali šutim..Ušutkala me stvarnost, misli i uskovitlane želje..S godinama se stvorio nevidljivi oklop, sve jače i čvršće su njegove stijenke..Pomirenje sa samim sobom je blizu,miri se duša sa tijelom,vanjštinom ogoljenih stranica,krhotinama nas..Nikada granicu slabosti prešli nismo,ni dodirnuli njenu drugu stranu,svjetlost je možda tamo,jutro je ostalo u jednom kutku duše, nesigurnosti,straha i želje.Ni krik tog života te slabosti odluke više nije glasan,ni bolan kao nekada,tek običan ton bola tijela i duše,tek trenutak na vrhu planine,nedokučiva,daleka ali koju svaki jači vjetra emocija razbije o to stijenje ..I tako… Gledajući svoj odraz u ogledalu,odjednom je prostrujio osječaj samoče …..na jedan tren ugledah svoju bit ,onu krhku dušu bez ovog tijela ,potpuno ogoljenu ,koliko je samo krhka kada ju stvarnost pogleda u oči ,usamljenija no ikad do sada..Shvatih da nemam kome doći,ni tebi ni sebi..Čovjek u biti samuje,stvarnost je surova ljubav nije trajna……….. ali to vrijedi samo ako ju se zapusti ,nesmije se dopustit svakodnevnici da ubije ono bitno onu dušu ,onaj osječaj sreče,onu ljubav …. Jednostavnu, iskrenu koja nam izmami onaj smiješak na lice , ma koliki problemi bili,umor,tuga uvijek treba biti na onoj strani sreče, u onom izlasku sunca kojem se i anđeli vesele ..I tada pomislim nitko primjetiti neće da sunce na mojoj strani je već pomalo crvenkasto,da je na zalasku mada osječam se sretno .Polako se spušta stepenicama mojih godina,ali moje srce koje se istopi u narančastom sjaju neba ono je sretno i to je jedino bitno..Jer bilo je vremena kada osječao sam kako mi tijelo vene,duša odumire ne vraćaju mi život, odvlači se duša u hladan mrak vječnosti ,kao da mi isisavaju i onu zadnju kap koja se borila za ovo malo sreče neke emocije ….ali eto desi se nešto što me istovremeno veseli jer postoji ali rastužuje jer nije ovdje pokraj mene.. I prohujali su vjetrovi ,šuštalo je lišće pod koracima našim ,kao i danas cvjetne livade su svirale nježne note,obučene u svoje najljepše boje u našim sretnim šetnjama .. sunce baš kao i tada,baš kao i mi.. ..Čuvaš li još uvijek sjećanja,ili su tvoja isčezla pod oklopom svakodnevnog života ..I moja magla u očima u tim sjetnim danima podsjeti me na sredinu mosta našeg čekanja ,na nas dvoje....na sreću moju i sreču tvoju !!!!  |
