< | svibanj, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
29.svibnja 2008. u 9,30h započelo je druženje s književnicom Tatjanom Udović u organizaciji Multimedijalnog Centra Klana. Bilo je to druženje za djecu predškolske dobi koju je Tatjana zabavila svojim poučnim bajkama na čakavštini. Tatjana Udović mlada je novinarka i spisateljica rodom s Viškova koja osim bajki piše crtice, vijesti, objave, intervjue za "Besedu" Novoga lista i Glasnik Općine Viškovo, a široj publici je poznata kao autorica intrigantnog romana za mlade "Triesduja". Na druženju sa klanjskim predškolcima ispričala je bajke "Rožica dugineh boj" i "Vjerkina pekara" u kojima je živopisno prikazan bajkoviti svijet razigranih životinjica i čarobnog cvijeta, a iz kojih su djeca naučila - Moramo biti dobri i pomagati drugima. - Moramo biti poslušni jer će onda i drugi bit dobri prema nama. - Ne smijemo bacati smeće po šumi. - Ne smnijemo uništavati šume. ROŽICA DUGINEH BOJ (Tatjana Udović ) Jednega dana kada se j' divojčica Sara vrnjala z škole po pute, zastala je i va trave spazila predivnu rožicu dugineh boj. Prignula se je da će ju pobrat kad je rožica odjedanput zaprla svoje latice. Va čude j' stala i mislela kako se j' to dogodilo. Va to vreme dok je ona još tako gjedala, rožica se j' naglo otprla i ž nje je zišla mićišna vila va zlatnoj veštajice z pozlaćenemi krili pak rekla: ˝Molin te, nemoj otkinut ovu rožicu. Ona j' simbol slobode. Ako ga ubereš sveton će zavladat zlo.˝. Ma Sara ni poslušala. Njoj se j' rožica jako pijažala i silno ju j' tela otkinut i stavit va svoju vazu. Kad je prišla doma mama njoj se j' jako razjadila ča je Sara prišla kasno i zabranila joj da se igra z svojemi prijateljicami, kad je prišal njiji, inače vavek blagi tata, potekla mu j' va zagrljaj kako bi se on smiloval i dozvolil njoj da gre h prijateljicami. Ma, on se j' razjadil još i više i zabranil njoj sladoled celo leto. Sara je plačuć pobegla va kamaru. Zela j' v ruki telefon i nazvala prijateljicu. Čin se j' Ivona javila, Sara je prepoznala tugu va njijen vavek veselen dečjen glasiće. - Ča se j' tebe dogodilo? – pitala ju je Sara na ča je Ivona zajeno briznula va plač. Jecajuć je objasnila da su njoj se mama i tata posvadili, svadeć se razbili njoj dve najlepše vaze, a nju potirali va dil i zakjučali. - Bilo j' grozno! – dodala je. Na tu priču Sara je povedela se ča se j' njoj dogodilo tega dana od samega početka. Kad je finila, nastala je tišina. - Pa to si ti kriva! – zazijala j' Ivona ne moruć verovat va ono ča čuje. Na to se j' Sara uvredila, spustila slušalicu i zlobno se nasmela sebe va bradu: - Ha ha ha! Znači da moren upravjat sveton! Maštala je o ten kako sada vlada zlo i kako će vaje si postat trudni od silnega svajenja, otkrit da j' ona kriva pak da će ju preklinjat da to prekine obasipajuć je z pažnjun. Ma to se ni dogodilo. Pasevali su dani, a ona je još bila zaprta va kuće. Tako očajna požalela je tisuću puti ča je bila onako pohlepna i zločesta prema vile i svojoj prijateljice. Gjedala je rožicu kako saki dan vene se više i više. Samo ča njoj nisu otpale i zadnje latice, kroz poneštru je uletela ista ona vila ka je onistega dana zišla z cveta. Kad ju je Sara zapazila, vrnule su njoj se se nade. Kjeknula je i z suznemi očijami počela molit za oprost. Potla nekega vremena vila je rekla: - Dobro, oprostit ću ti ma samo po jednen uvjeton; da ćeš ispunjavat tuje želje ako te lepo zamole. Sara j' kimnula z glavun i još jena suza j' brzo protekla po njijen lice. - Obećujen. Vila je zletela na tučak rožice i njoj su opeta narasle latice dugineh boj. Mama i tata su pokucali Sare na vrata: - Reš malo van? Dugo si va kuće? Sara j' zela rožicu i nesla ju na ravan kade ju j' bila našla. Rožica j' pustila koreni i počela rast kot nekada. Kad se j' Sara vrnula h kuću, mama je stavjala jist na stol. Sara je sa srećna potekla pomoć njoj. Se se j' vrnulo kako j' bilo, a Sara nikada ni pozabila obećanje ko je dala vile. Pomagala je drugemi koliko je mogla, a to se j' dobro i njoj vrnjalo. |