Tides

subota, 28.11.2009.

Sometimes I'm wondering..???

Zašto?
Zašto?
Zašto?
Zašto?
Zašto?
Zašto?
Zašto?
Zašto?
Zašto?
Zašto?
Zašto?
Zašto?

Zašto život mora biti toliko okrutan prema nekim ljudima?

Molim.
Vjerujem.
Optimiziram.

But what can I do???

Zašto?
Zašto?
Zašto?
Zašto?
Zašto?
Zašto?
Zašto?
Zašto?
Zašto?
Zašto?

Boli me.

23:17 | Komentari (8) | Print | ^ |

petak, 20.11.2009.

Kako je lijepo, vidjeti te opet i pokazati ti koliko mi značiš.

Sjećam se devetog mjeseca. Sjećam se nedjelje kad su ona i Mia došle da me upoznaju. Da me pozdrave. Sjećam se prvog zagrljaja. I tada, odmah sam znala da je to to. Prijateljstvo. Veliko. Jer, volim ju. Kjaru svoju. Volim i Mijče. One su tako drage. i tako pametne. Izdvajaju se u svom društvu. Kjar je vampir moj. Mijček je pametno i dubokoumno djevojče. I glazba nas veže. O da.

Betty & Kjara*

Betty & Mia*

Utorak. Promjena plana. Predobra promjena plana. Zagrlila sam ju. Nakon dva i pol mjeseca smo se ponovno vidjele. I u onom trenutku kad sam ju zagrlila shvatila sam da više ne mogu bez nje. Osjećaji su me preplavili. Bila sam u njenoj prekrasnoj maloj sobici. Posebna je. Jako. Otkrila mi je svoje tajne. Pričala o tome kako voli šarati po zidovima, radijatoru i ostalim stvarima. :) Saznala sam da smo knjigu Pinokio obadvije dobile za rođendan u trećem razredu. :) Kako divno. Povezane smo. No doubt. Izašle smo iz kuće. Vodila me putevima svog naselja. Upoznavala me. Krasno mi je ondje. Jako. Uputile smo se do Mie. Pokupile Miu i krenule do škole. Sjele smo na klupe i pričale, pričale, pričale...o glazbi, ljudima, svijetu..školi..svemu, svemu. Nakon toga smo krenule u šetnju. Dugu šetnjicu. Hladan vjetrić nam je mazio lice i mrsio kosu. Bilo je ugodno šetati ulicama koje su bile potpuno tihe. Negdje se našao koji pas koji se htio pokazati kao dobar pas čuvar, ali mi ga se nismo plašile. Bio je tu i neki čudan čovjek u vezi kojeg nismo htjele riskirati. Produžile smo šetnju. Pozdravile smo Miu i nastavile koračati prema njenom prekrasnom domu. Kaže Kjara da mrzi stanare pokraj. Hmm..xD Meni je baš kul. Da! Pokazala mi je svoje killere..koje skriva od mame. Pokazala mi je svoju divnu gotik haljinicu. Pričale smo o dark odjeći. O glazbi, o alergijama. Jednostavno o svemu. Sjele smo u auto koji se zaputio prema domu. Najteži trenutak je stigao. Oprostiti se. Bilo je teško. Ali opet. I lijepo. Zadovoljna sam bila jer sam znala da sam je napokon vidjela. Izgrlile smo se i izljubile. I rastale. I sada smo još povezanije nego prije. Kjara, znaj da mi značiš mnogo. Volim te jako, jako. Divna si osoba. Moj mali vampir. O da. I znaj da iščekujem dan kad ćemo se opet vidjeti. Zabaviti. Šetati. Smijeti. Grliti. I uživati. Hvala ti na predivnim trenutcima provedenim s tobom. Gledam u budućnost i vidim nas kako smo opet skupa. Uskoro. :)

Ovaj post zaslužuje biti posvećen još jednoj posebnoj osobi koju također upoznah preko bloga. Zove se Iva. Zove se Saša. Mica. Mila. :) Prekrasno biće. Zaista. Niti sama ne znam kako smo se toliko združile. Jednostavno, kada čovjek nađe neke sličnosti s tom osobom, odmah je to to. Prijateljstvo. Iskreno i pravo. Zahvaljujem ti se Iva. Na svemu što si dosad učinila za mene. Što si me tješila kad mi je teško bilo. Što si mi pisala lektiru i pomagala engleski. Hvala ti što se veseliš kad me ugledaš na msn-u. Hvala ti što me tako čuvaš. Hvala ti što imaš moju sliku na screen saveru. Jednostavno ti hvala što me toliko voliš. Znaj draga. Volim i ja tebe. Ni pomisliti ne možeš koliko. Uvukla si mi se u srce i u dušu. Čuvam te. Znaj to.
I nadam se da ćemo i nas dvije uskoro imati zajedničku slikicu. :)

Sašenka moja.

Pjesma koja me podsjeća i koja će me uvijek podsjećati na tebe.

To je jednostavno bila sudbina.
Povezala me s vama trima, najdražim osobama s kojima se čujem preko ovog čuda.

Volim vas.

Vaša Betty Blue*
Zauvijek.

21:47 | Komentari (15) | Print | ^ |

petak, 06.11.2009.

Stvarnost.

Osjećala sam je. Osjećala sam veliku promjenu koja mi nije dala da normalno dišem. Nije mi dala da normalno plačem, nije mi dopuštala da se iskreno smijem. Sve što sam činila, činila sam zbog toga što sam osjećala veliki pritisak. Moja duša, moje srce i moj um su bili pod velikim teretom. Veoma zbunjeni. Pluća su mi pucala. Ponekad sam mogla čuti kako dišu. Nisam udisala slobodu i zadovoljstvo kao uvijek. Udisala sam prašinu čiji su sastojci bili laž, zavist i težina odmjeravajućih pogleda. Osjećala sam se kao da me netko bacio u veliku kutiju u kojoj su se nalazile sve negativne strane ovoga svijeta. U tom trentuku nisam vidjela ništa pozitivno, vjerujte. Prvih dana nisam sanjarila. Jednostavno nisam mogla zamisliti da ono što se nalazi u mom Svijetu ne postoji u stvarnosti. Kao da me metak pogodio u sredinu srca. Boljelo me. Veoma. Nisam htjela vjerovati. Nisam htjela prihvatiti činjenicu da sam sama. Daleko od svog društva. U velikom gradu gdje nema nadzora. Nitko te neće čuvati. Moraš sama. Moraš. Shvaćam što ovaj život predstavlja. Shvaćam što on traži od nas. Od mene. I pokušat ću ispuniti svoju zadaću koju mi je zadao. Neću se tako lako predati. Svjesna sam da moram ustrajati u ostvarenju svojih snova. Ne zbog tebe okrutni svijete. Zbog sebe. Čuješ li me?? Zbog SEBE!!! Teško je odrastati. Vičem upomoć, a nitko te ne čuje. Tražim spasilački pojas, a nitko ga ne pruža. Utapam se, a nitko ne primjećuje. I tako mrtva plutam morem okrutnosti. Na jedan način spašena, a na drugi način ostavljena. Čak i kada si mrtav nitko ne mari za tebe. Shvaćamo onda kako je kada si živ. S gadljivošću gledam na svijet. Da. Svi samo gledaju na sebe. Nema tu više ljubavi prema bližnjima. Nema više one prave vjere. Kada čujem kako se neki ljudi izražavaju. Kako psuju. Kada samo vidim kako su moji vršnjaci pokvareni. Recite mi. Što ih je drugo moglo pokvariti? Što drugo ako ne ovaj svijet koji iz dana u dan sve više vodi prema dnu. I povlači nas sve jer mi postajemo njegove sluge i vjerujemo mu. On nam laže, a mi laži prihvaćamo, on nas vodi prema ponoru i guta nas. Ne pokušavamo se oduprijeti. Koračamo uzdignute glave i s ponosom u očima, a ne primjećujemo ono najvažnije. Ne primjećujemo da svaki dan sami sebe uništavamo sve više i više. On nam šapuće i zove nas, a mi kao vojska hodamo prema dnu. Samo što je vojska uvijek išla prema površini. Kažem vam. Sve se promijenilo. Ja sam samo petnaestogodišnja djevojka koja svijet gleda s drugačije strane. Ja sam jedna od onih koji znaju kamo sve vodi. Ja sam jedna od onih koji mnogo razmišljaju i koji vole svoja razmišljanja prenijeti na stranice papira ili bloga nadajući se da će netko iskreno pročitati i izreći svoje mišljenje. Jedan mali svijet koji me dijeli od onog velikog je ovaj blog. Izlazim iz doma, puštam si glazbu i koračam prema autobusnoj stanici. Pritom promatram ljude, okolinu i prirodu. Pogledam u nebo i osjetim slatki povjetarac koji mi mazi lice. Osjetim slobodu i osjetim kako netko zaista pazi na mene. I osjetim dobru stranu ovog odrastanja. Jednostavno se nekad moraš pomiriti s tim da nikad ništa nije savršeno niti će ikada biti. Što nam preostaje? Uživati u sitnicama koje život mogu učiniti posebnijim. Prijatelji, glazba i ostale stvari koje nas usrećuju. Nas, posebne. :)

20:27 | Komentari (16) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>