Terra Desolata - Pusta Zemlja

Image Hosted by ImageShack.us

Komentari On/Off

Opis bloga
Kada odvojim Nešto od Cjeline i onda to svedem na pisanu formu, na niz riječi i interpunkcijskih znakova, tada to Nešto postaje bezopasno za moje mentalno zdravlje.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



"Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Oba su možda prisutna u vremenu budućem,
A vrijeme buduće sadržano u vremenu prošlom.
Ako je čitavo vrijeme vječno prisutno
Čitavom vremenu nema iskupljenja..."

T.S.Eliot


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us




"Conspirator:Do you still feel suicidal?
Alex: Well, put it this way, I feel very low in myself. I
can't see much in the future, and I feel that any second
something terrible is going to happen to me."
[slumps into spaghetti]
Image Hosted by ImageShack.us


alternativa blog naslovnici

"Cannibal's Hymn"

You have a heart and I have a key
Lie back and let me unlock you
Those heathens you hang with down by the sea
All they want to do is defrock you
I know a river, where we can dream
It will swell up, burst it's banks,
babe, and rock you
But if you're gonna dine with them cannibals
Sooner or later, darling, you're gonna get eaten
But I'm glad you've come around
here with your animals
And your heart that is bruised but unbeaten
And beating like a drum

I will sit like a bird on a fence
Sing you songs with a happy ending
Swoop down and tell you that it don't make sense
To attack the very thing you're defending
Didn't I just buy that dress for you?
That pink paper pinafore that you keep mending
Well, if you're gonna dine with the cannibals
Sooner or later, darling, you're gonna get eaten
But I'm glad you've come around
here with your animals
And your heart that is banging and beating
And banging like a gong

I can see that they've hurt you, dear
Here is some moonlight to cloak us
And I will never desert you here
Unpetaled among the crocus
Allow me, my love, to allay your fear
As I swim, in and out of focus
But if you're gonna dine with the cannibals
Sooner or later, darling, you're gonna get eaten
But I'm glad you've come around
here with your animals
And your heart that is bruised but bleating
And bleeding like a lamb
Banging like a gong
Beating like a drum



< travanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Kolovoz 2009 (1)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (7)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (4)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (8)
Ožujak 2007 (5)
Veljača 2007 (6)
Siječanj 2007 (7)
Prosinac 2006 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Čitam:

Rutvica
Dakini Lala
anspik
Rubia Despues
Nika Oksimoron
Tesari
Pupin dnevnik
DerzaFanistori
Boli Mozak
Milou
Svijet u Boci
Zdenkov kulturni kombi
Aparatczyk
Ribafish
Kaco Mortale
Xavier Osloboditelj
top sicret
Master of Wishes
Maxturbator
Maslina
Moj emajl
bludni@gmail.com

Image Hosted by ImageShack.us



Najviše čitam Njega:
Image Hosted by ImageShack.us

ARHIVA


POST ZA NASLOVNICU


POEZIJA
:
1. il cimitero
2. Dok u sobi svira Beethovenova sonata o mjesečini...
3. jedna putna
4. osvětimski intermezzo
5. intermezzo za voljenog čovjeka
6. intermezzo
7. kulinarski intermezzo
8. potpuno osoban post posvećen Njemu
9. san o trešnji
10. besmislen post- dvije pjesme
11. zima
12. religiozna
13. ljudi
14. el prado
15. večera u finom društvu
16. što bi trebalo učiniti
17. rupa u sjećanju


PUTOPISI:
Južna Afrika:
Nkosi sikelel' iAfrika 1
Nkosi sikelel' iAfrika 2
Nkosi sikelel' iAfrika 3

Poljska:
intermezzo besposličara
malo o poljacima
Ostalo slijedi...

PRIČE SA ŽENSKIM IMENIMA:
Ingrid
Marta K.

DNEVNIK NEUROTIČARA:
još samo jedan dan/još samo jedna večer
dio treći

CRTICE IZ STUDENTSKOG ŽIVOTA:
1 ( kastracija )
2 ( psihijatar )
3 ( the beginning )/4 ( u birtiji)

DRUGE PRIČE IZ PUSTE ZEMLJE:
1. što pravi ratnici rade subotom ujutro
2. future shop
3. škola umiranja
4. sindrom pre-misaonog čovjeka (SPmČ)

NEKA OSOBNA ISKUSTVA:
1. u životu ništa stalno nije
2. šuplji ljudi
3. povratak u rodni kraj
4. Audiovizualna reminiscencija kroz pet točaka
5. trijumf umjetnosti
6. prvi posao
7. vječna dilema
8. posljednjih mjesec i pol dana

ALKO-PROZA:
1. ptičica
2. Ona, pivopija

13.04.2007., petak

PRVI POSAO

Probudila me zvonjava telefona negdje oko podneva.
-„Još spavaš?“- dosađivao je glas s druge strane.
-„Mda...“
-„Daj mi reci što si planirala raditi ovo ljeto?“
-„Raditi? Misliš, kao posao?“
-„E baš to.“
-„Pa.. Nisam još razmišljala o tome...“
-„ Kako to možeš napraviti svojim roditeljima? Pa razmisli o poslu, pomogni im malo...“- Odakle on zna da li mojim roditeljima treba pomoć, pomislila sam.
-„Hm... A ti ćeš, kao raditi?“
-„Naravno. Hoćeš sa mnom? Radit ću u vešeraju u policijskom kampu. Plaća je u redu, 9 kuna na sat. Ajde, diži se, idemo u grad srediti dokumente!“
-„Evo, daj mi petnaest minuta.“
Tako je izgledao moj prvi dogovor za ljetni posao. Imala sam tek navršenih petnaest godina, pa je 9 kuna na sat, odnosno 72 kune na dan izgledalo jako primamljivo. Zapravo, najprimamljivije je djelovala činjenica da ću na kraju ljeta imati svoje novce, čime ću olakšati starcima koji su u to vrijeme stalno bili u financijskim problemima, naročito onim podstanarskim.
Moj godinu dana stariji najbolji prijatelj, koji me na to nije trebao puno nagovarati, dečko je iz imućne obitelji, no kako su mu starci oduvijek bili izuzetno radišni i pošteni ljudi, tako ni njemu rad nije predstavljao poteškoću.
Iako su ga zlobni klinci iz našeg malenog mjesta ljubomorno ogovarali, pričajući kako je razmaženi bogatunčić i tomu slično, on je, za razliku od njih, svoje ljeto proveo u podrumu svakodnevno peglajući policijske košulje i provlačeći plahte i stolnjake iz obližnjeg hotela kroz ogroman valjak koji nam je redovito kupao lica parom. Naravno, najviše su ogovarali oni čija je jedina obaveza bio odlazak na plažu prijepodne, ručak poslijepodne, pa zatim ponovni odlazak na plažu, a u našem malom mjestu takvih dokoličara nikada nije manjkalo, no to je već druga priča...
Sjećam se da mi je jedan od njih s gađenjem pogledao u noge i savjetovao mi da pod hitno prestanem raditi jer su mi se pojavile vene na nogama. Budala, moje su noge bile svjetlije jer ih nisam stigla osunčati to ljeto, a iza lijevog koljena, gdje je koža nježnija, su mi se nazirale dvije tanke plave linije, no to je daleko od proširenih vena, zaboga! Što sve klinci neće izmisliti...
Bez obzira na sve, bilo nam je super. Bili smo klinci čiji je organizam mogao svašta podnijeti, a mamurluk je tada bio lagan kao perce.
Navečer bi se redovito napijala sa tri godine starijim dečkom, koji je bio pomalo povrijeđen jer mu ne pridajem dovoljno pažnje, pa bi čeznutljivo pričao o Slovenkama u kampu, koje su se u svojoj šesnaestoj uredno trošile sa konobarima u restoranu (a bilo ih je mnogo:-) no to je također druga priča...
Šefica nam je bila dotična Gracijela, mala prgava ženica crne kose s minivalom koja me nije baš simpatizirala, vjerojatno samo zato što sam ženskog roda i mlađa od nje, pa me redovito slala da ribam WC i kupaonu, „jer sam bila jako pedantna“- kako je običavala govoriti s podsmjehom... Klepetala je uokolo u svojim klompicama, dok bi joj se kratka suknjica podizala i koketirala sa svakim policajcem koji bi naišao u vešeraj, a u pauzi između koketiranja došla bi provjeriti što to radimo i onako usput se izderati na nekog od nas.
Najbolje od svega bilo je raditi na mašinama. To znači da osam sati u kolicima razvozite veš od mašine do mašine, od sušilice do sušilice, pri tome se glupirajući glumeći vozača formule 1 i tomu slično. Pri sortiranju prljavih plahti , dobili bi zanimljiv uvid u intiman život policajaca i turista u kampu na temelju mrlja raznih oblika, veličina i boja. Recimo samo da je crvena boja bila zastupljena.
Ručak bi nam svima bio najdraži dio dana, iako je to bila najgora hrana koju sam ikada jela. Mlinci su bili kao od plastike, mirisa na užeglu mast, a piletina suha i lagano karbonizirana, baš prava gozba... Dvoje od nas šljakera bi pokupilo pet lončića i bocu i uputilo se do restorana gdje bi nam natrpali splačine u njih i natočili sodu u bocu. Ta hladna soda nakon zagorenih, masnih i ustajalih splačina je najviše godila. Zaklopila bi oči i pohlepno otpila svoju čašu u gotovo jednom gutljaju dok bi mi mjehurići škakljali grlo, a ugodna hladnoća prožimala utrobu. A onda, nazad na posao.
Gracijela nas je opominjala svojim kreštavim glasićem kada bi vidjela nekog da sjedi. Sjedenje je bilo strogo zabranjeno. Žena samo što ne bi uzela bič u ruke.
Bile su tu i dvije starije gospođe, od kojih je ona niža bila izrazito duhovita i otkačena. Koliko se sjećam, radila je već četrdeset godina u tom istom vešeraju, baš svaki dan osim možda za Božić ili Novu Godinu, a sačuvala je duh i smisao za humor (koji je uglavnom uključivao veliki opus psovki za sve generacije), te nas je sve nasmijavala svojim pričama, a ja joj se nisam mogla dovoljno nadiviti.
Polako se bližio kraj ljeta, a mi smo počeli razmišljati što ćemo sa svim tim novcima. Naravno, kupit ćemo si knjige za školu, a ono što nam ostane potrošiti na zimsku garderobu. Sjećam se da bi mi kraljica majka nakon svakog radnog ljeta spominjala da si trebam kupiti zimsku jaknu, toplu, debelu zimsku jaknu. Tako je i bilo.
Dragi je nakon ljeta trebao napustiti naše malo mjesto i otići u svoj grad, a ja sam zamolila Gracijelu ako mi može dati jedan slobodan dan da se oprostim od njega, baš kao što je dala mojoj kolegici, na što se ona izderala na mene, poručivši mi da se onda niti ne trebam vratiti na posao. Problem je u tome što ja, eto, nisam bila kći policajca kao moja kolegica, pa nisam zaslužila takvu privilegiju iako sam si nadobudno organizirala zamjenu za smjenu. Tako smo se ja i dragi oprostili dan prije, a ja sam ostala u svom malome mjestu, radeći u vešeraju i povremeno razmišljajući hoću mu li ja nedostajati više od zamamnih, nesputanih Slovenki preplanule puti i osunčane plave kose.
Kada sumiram, mogu zadovoljno tvrditi da je ono bilo lijepo razdoblje u mom životu. U sjećanju mi nije ostao umor i bol u nogama ( s još uvijek ne-proširenim venama), nego zezanje na poslu, uglavnom na vlastiti račun i naravno, na račun koketne nam šefice. Sve je drugačije kada šljakaš sa dobrom ekipom. Tog ljeta mnoge su se stvari dogodile po prvi put, recimo, bilo je to vrijeme prvih odlazaka na punk festivale u susjednom nam gradu. Planirali bi izlaske dok bi slagali stolnjake ili ručnike i veselo pjevali: „Peglat je pravi način da...“ Hoćemo li autobusom ili autostopom? Nije bitno, dok god svatko ima po bocu bambusa u ruksaku! No to je već druga priča...

- 14:54 - Komentari (16) - Isprintaj - #