Samopouzdanje i još neke crtice
ponedjeljak , 31.03.2008.Samopouzdanje je, po meni, jedan od najbitnijih faktora uspjeha u bilo čemu. Ukoliko ga iz ovog ili onog razloga nemate, trebate raditi na sebi i pokušati ga steći. Samopouzdane osobe se lako da prepoznati: znaju što žele i znaju pronaći način da to i ostvare – za razliku od osoba s niskim samopouzdanjem koje često sabotiraju ili previde sve dobre stvari u životu a drže se onih negativnih u smislu da ostaju u lošim vezama, na lošim poslovima a sve samo zato što se zapravo boje promjena ili misle da nisu spremni i sposobni za promjene.
Posve odgovorno tvrdim da sam nesamopouzdana osoba. Strašno se bojim promjena i zapravo sam rijetko kada inicijator istih. Pozitivni pomaci mi se uglavnom događaju sami od sebe ili kako ja to stručno volim nazvati „nizom sretnih okolnosti“. Baš tako.
Onda me tu i tamo iznenade ljudi (eto, baš jutros neki) koji me doživljavaju kao izrazito samopouzdanu osobu pa ostanem tako iznenađena i u čudu. A počelo je time da sam podijelila s njima jedno otkriće: jedna meni jako draga blogerica je otkrila kako sam joj jedno kratko vrijeme u srednjoj školi predavala njemački pa me i tom istom mejlu pohvalila kako sam bila super profesorica, ostala joj u dobroj uspomeni i tako (neću pisati koja je to blogerica osim ako ona sama ne kaže). Bila sam (još uvijek jesam) sretna zbog tog otkrića iz više razloga koje sada neću navoditi nego ću se zadržati na tome da sam izuzetno bila sretna spoznajom da netko (i to netko pametan!) ima pozitivna sjećanja na moje kratko profesorsko iskustvo. To je meni spoznaja zbog koje bih danima mogla hodati sa smješkom na licu jer ako mene pitate, moje kratko profesoravanje je bilo više nego neuspješno: tek sam izašla s faksa, učenici mlađi svega par godina od mene, nisam znala osmisliti predavanje, bila sam dosadna svima i tako nešto, uglavnom negativno.
Zapravo se dogodilo to da sam zbog niza popratnih okolnosti uspjela zaboraviti sve ono lijepo što mi se u tih nekoliko mjeseci dogodilo i to je bolesno. Meni u sjećanju stoji odvratna zbornica s gomilom nedojebanih i isfrustriranih babetina i/ili alkosa koje mrze svoj posao, učenike i cijeli svijet a uglavnom pričaju o jeftinim salamama, zimnicama i tračaju učenike koristeći takve pejorative kakve ja ne koristim (gotovo) nikada bez obzira koliko ljuta bila na nekoga. To se svelo na to da sam ja dobila otkaz (zbog angažmana u SDP-u, da, draga, nisam bila na zamjeni, nego je ravnatelj bio hadezeovska korumpirana debilčina te 1999. i gaće su mu se tresle pred nadolazeće izbore, no to na stranu) i zapravo bila sretna jer nisam više mogla slušati sve te priče i podmetanja, a u cijeloj priči zaboravila sam na to koliko sam voljela ići na nastavu, biti s učenicima, pričati o svemu i svačemu, ponešto ih i naučiti. Uspjela sam zaboraviti i to (jučer me blogerica učenica podsjetila) da sam namjerno iz revolta zbog otkaza podijelila hrpu petica ili boljih ocjena od onih koje su zaradili i zapravo sam otišla sa suzama u očima ali ne zbog pravih stvari nego zbog gluposti.
Najjadnije je to, i tu se vraćam na početak i priču o nedostatku samopouzdanja, da sam imala itekako dobre temelje za tužbu protiv ravnatelja i škole, ali nisam se mogla odlučiti na taj korak. Kolegica koja je bila pametnija i tužila školu dobila je parnicu, sve plaće retroaktivno i vratili su je na posao, a ja sam podvijena repa otišla, našla novi, pa novi, pa novi posao, čak se i odselila u Zagreb, a putem sam uspjela zaboraviti sve ono lijepo što sam tamo prošla.
Pa, zato ti hvala, mala!
komentiraj (0) * ispiši * #
Ana
petak , 28.03.2008.Mila PartizAnko, za početak, sretan ti rođendan. Znam, da, grozno je nekome ponovno čestitati rođendan posthumno ali ja to moram napraviti i radit ću to svake godine, sa sve manje patetike. Da, istina je, tebe više nema s nama, ne zajebavaš se s poskupljenjima, Bushevim dolaskom, nemirima u Tibetu, djecom poginulom na cestama, klimatskim nepogodnostima i slično, i da, i dalje nam svima fališ i uvijek ćeš nam faliti. Ne želim da ovo ponovno ispadne neka tužna čestitka i da ljudi ostavljaju tužne komentare tipa, opet si mi izmamila suzicu, Ana je bila tako divna i blatrućsrać. To svi znamo. Mislim ovo da si bila divna. Ostavila si nam naslijeđe kakvo će malo tko od nas preživjelih uspjeti ostaviti. Baš zato ništa ovo nije tužno. Mislim, tužno je to da nisi danas ovdje pa da slavimo tvoj rođendan skupa, ali cjelokupni kontekst mi više nekako nije tužan nego u stilu „pa valjda je tako moralo biti a vi sad radite najbolje što možete“ pa bum ja danas slavila tvoj rođendan s curama u Skalči, za koje mi srce puca da ih nisi upoznala. E to mi je tužno. Da neće čuti tvoj smijeh i vidjeti sjaj u tvojim očima. Ipak ćemo nazdraviti u želji da ti tamo gdje jesi danas slaviš s nekim dragim ljudima i životinjama i povremeno provjeravaš što se događa ovdje.
Navečer je također koncert u Osijeku (Dražen Zečić, ono, ne bih išla ni da sam tamo, znaš to, al kaj sad, valjda će doći dovoljno ljudi) i aukcija u Mimari u 20 sati, na što ću ići, da vidim neka draga lica, poljubim ti mamu i nadam se da će se štogod i prodati.
Vidiš li, molim lijepo, ovo odvratno vrijeme vani? Ni p od proljeća. Čekam laste u dvorištu a one nikako da stignu. Prošle godine za tvoj rođoš su već bile tu. Neki dan je padao snijeg, mislila sam da haluciniram. Još sam u debeloj jakni, nosim šal i rukavice. Ali i sunčane naočale. Da me ne prepoznaju. E, dobila sam novi posao i jako sam sretna zbog toga. I Maggie mi stigla iz Beča jučer. Šetale smo Zelengajem dva sata. Dea ostaje na Novom Zelandu najmanje tri mjeseca a slutim da ću/ćemo je nagovoriti da ostane i duže pa da mi ostavi Maggie. Samo mi žao da nije toplije, stvarno sam se smrzla sinoć. Još nešto sam ti htjela napisati ali ne pada mi sada na pamet, jer mi se množe neke crne, teške misli, a to ne želim.
Želim ti jednostavno čestitati rođendan, reći da te volim, po ne znam koji put zahvaliti na svemu.
Eto ti, lišeno patetike.
komentiraj (0) * ispiši * #
Zašto ću bojkotirati Olimpijske igre u Pekingu
ponedjeljak , 17.03.2008.Majstor Franjo i mama lijepe tapete u dnevnom boravku (da, kod nas je mama radila i ženske i muške poslove dok tata se bavio intelektualnim radom) a ja „smetam“. U jednom trenutku spazim bubu na podu, ne sjećam se više koje je vrste bila, možda jelenak, smrdljivi Martin, tko će znati... U panici stanem sklanjati predmete koji su joj se našli na putu, jer od malih nogu se užasavam gaženja buba.
Maknula sam vazu, stalak za kišobran, jednu tatinu cipelu, drugu tatinu cipelu, tepihić, kantu, tabure… bubica i dalje nesmetano ide naprijed. Nemojte sad razmišljati o tome zašto sam micala sve te predmete, voljela sam bube uvijek (samo sam se gusjenica bojala) i žao bi mi bilo kada bi netko nagazio bubu. Svi su to poštovali i govorili "Aaaa, kak si ti zlatno dijete!" osim moga oca za vrijeme gledanja utakmice ili vijesti, kada su mu uglavnom svi živi išli na živce. Dakle, tepihić, tabure… jedna tatina čarapa, druga tatina čarapa… tatina noga…
"Tataaaaaaaaaaaaaa, neeeeeee!!!!!! Pa pazi malo, skoro si zgazio Ivanu??!! Pa pomogla sam joj da dođe ovamo i ti si je skoro zgazio!!!
"Ma kakvu crnu Ivanu, o čemu ti pričaš?!?"
"Pa, Ivanu, moju novu bubu!!!"
"Tedice, ti nisi normalna, žabice tatina, vodit će te tata psihijatru, daj da sad pogledam tekmu do kraja, budistice moja!"
U tim previranjima, Ivana je negdje nestala i ja sam briznula u plač jer sam zbog tatinih blebetanja ispustila iz vida svoju najnoviju kućnu ljubimicu. Otišla sam u suzama do mame i jecajući rekla kako mrzim tatu.
"Tedice, nemoj gluposti pričati. Šta ti je opet napravio?"
"Skoro je zgazio Ivanu, onda se derao i namještao u fotelji i ona je pobjegla."
Mama je shvatila o čemu se radi i pokušala riješiti problem muljanjem djeci tj. meni za što se specijalizirala tijekom godina.
"Tedi, čuj, jel Ivana brzo hodala?"
"Mislim da je, zašto?"– prestala sam plakati i načulila uši.
"Onda je ona sigurno dosta starija od tebe i već ima djecu koju treba hraniti i voditi u školu, ne može se sada doseliti k tebi."
Tu sam već sasvim prestala plakati i počela razmišljati o njezinim riječima.
"Dobro onda. Ali mama, tata je svejedno bio grozan prema meni. Rekao mi je da sam budistica i da će mi kupiti metlu pa da sve metem ispred sebe!" – ponovno sam bila na rubu plača.
Mama, već vidno nasekirana: "Tedice, ali to ti je zapravo kompliment. Nije tata mislio ništa loše iako je to možda tako zvučalo. Budisti su najbolji ljudi na svijetu i ako ti netko kaže da si budistica, ti mu trebaš reći hvala!"
Velim, mama je pola moga djetinjstva provela smišljajući odgovore na moja (ili bratova) bedasta pitanja i propitkivanja, a onda se godinama čudom čudila kako to da smo upamtili stvari poput toga da ljudi u Australiji nose magnetne cipele a zemlja je tamo od metala pa zato ne padnu u svemir a vise sa zemlje (duga priča, moram ovome posvetiti jedan poduži post, ali u prilog joj ide to što je mene rodila sa samo 21 godinom a brat s 24 pa stvarno može reći da je bila mlada i neiskusna).
Ne bih se ja ove priče s bubom i budisticom s metlom ni sjetila da nije šireg konteksta u koji je uvučen budizam, Tibet i moja uvjerenja.
Pričam sinoć s tatom koji izražava ponovno zgražanje ponašanjem Kineza u Tibetu u proteklih tjedan dana. Situacija smiješna u toliko što se o budistima izražava kao „oni tvoji“ a Kinezima kao „žutima“. Znam da vi, čitači ovih trabunjanja, ne znate mog tatu, barem ne svi, ali da ga znate, sad biste okrenuli očima dva kruga i rekli „aha“. Tata je u proteklih 30 godina moga života prešao dugi put od istaknutog partijskog druga i istaknutog člana samoupravne zajednice preko dragovoljnog branitelja ptspovca do polaznika i predavača Nove akropole. Dug put uistinu, to znamo samo mi koji smo publika i pratnja na tom putu. Kada sam mu prije nekih sedam-osam godina pričala o Free Tibet akciji, rugao se mome mladenačkom entuzijazmu i zgražao se jer „gubim vrijeme na bedastoćama“, „trošim vrijeme na uzaludne akcije“ i tako.
Sada skupa, kao dvoje odraslih, gledamo što se događa u Tibetu i ne vjerujemo. Ja iz dana u dan plačem (snažno potpomognuta pms-om) i ne vjerujem da „svijet“ to gleda i ne reagira, da se u toj korumpiranoj kolonizatorskoj Kini spremaju Olimpijske igre a „svijet“ se sprema nastupati tamo, slaviti dosege tijela i duha te istovremeno žmiriti na oba oka po pitanju kineske vanjske politike. Ma fuj.
Otkada znam za sebe obožavala sam Olimpijske igre, pratila otvaranja, zatvaranja, sve sportove koje sam voljela i radovala se tom nekom prividu zajedništva svijeta, igrama bez ratova, ljubavi i duhu koji i jesu bit Olimpijskih igara. Znam da nije prvi puta da se igre održavaju a u blizini se ratuje, gladuje, siluje, ali ove igre sam ih odlučila bojkotirati.
Zbog Tibeta.
Zbog kineskog odnosa prema ljudima.
Zbog kineskog odnosa prema životinjama.
Zbog jedne od posljednjih totalitarnih vlasti u 21. stoljeću.
Zbog sinlnih novaca utrošenih na demonstriranje sile dok stanovnici gladuju a ženska djeca abortiraju.
Ne znam hoće li biti nekih protesta kod nas ali posve sam sigurna da ću im se pridružiti.
komentiraj (0) * ispiši * #
komentiraj (13) * ispiši * #
Jezični problem
Kako se kaže kad snijeg ne pada od gore prema dolje nego s poda u zrak?
komentiraj (26) * ispiši * #
Pridružite se revoluciji paradoksa
utorak , 04.03.2008.Đusov post još od 21.02.2008. potpuno nezapažen od strane uredništva naslovnice blog.hr:
PRIDRUŽITE SE REVOLUCIJI PARADOKSA
Vjerojatno sljedeći tjedan će yours truly u odgojno-obrazovnom centru "Dubrava" za djecu s tjelesnim invaliditetom i poteškoćama u učenju držati motivacijsko predavanje. Neki od vas su već čitali o mojim dojmovima sa školskih satova kojima sam prisustvovao u sklopu prakse za faks. Koliko je to nasilno izdvojen svijet, a opet predivan, oslobođen od pokvarenosti i zlih primisli koje možemo "nanjušiti" na svakom koraku u svom svijetu. Koliko su osmjesi tamo iskreni, a namjere čiste. I koliko je prestrašna činjenica da se tu djecu, od kojih mnoga imaju strašne potencijale, doslovno getoizira, gura na stranu i prisiljava na obrtničke zanate i slaba zvanja. Uz to što su im i uz najbolje diplome šanse umanjene, njih se u srednjoj školi zadržava na osnovama čitanja i pisanja, a u njihovim razmišljanjima se naziru potencijalni doktori nauka. I tako im se oduzima svaka šansa za normalan život, da ovom društvu budu korist, a ne "teret".
No, kretenizam i ignorancija u vođenju naše države nisu eksluzivna novost, pogotovo u usporedbi s onima koga ševi Goran Ivanišević ili slično... Mala digresija- Gorane, mora da je ta Halilovička obložena dijamantima "dolje" kad joj vrijedi 2 milje eura...
U glavnu halu centra biti će pozvani svi maturanti, nadam se i ostali učenici te njihovi roditelji. Zašto baš ja? Tužna je činjenica da sam jedan od rijetkih mladih ljudi s invaliditetom koji žive "uobičajen" život, ako pretpostavimo da njega čine sloboda kretanja i izbora. A vidjeti beznađe u očima ljudi od 15-18 godina samo zbog toga jer su u kolicima, na štakama, imaju protezu... To ne želim ni najgorem neprijatelju. Sve što imam postigao sam zbog konstantnog ignoriranja riječi "ti to ne možeš", a njih svako malo slušam i danas. Slušam, ali ne čujem. Tako se i njima govori da nikada neće upisati fakultete, da vjerojatno nikada neće raditi niti imati svoje obitelji... I dobar dio njih je već sada izgubio onaj sjaj u očima, sjaj prkosa koji svima kaže: "Jebite se! JA MOGU SVE! Ako ne bolje od vas, onda jednako dobro!"
Upravo tu poruku idem prenjeti klincima u centru "Dubrava". Jer iskreno, ne bih mogao pogledati sebi u oči znajući da sam jedan od rijetkih kojima se sreća malo osmjehnula pa je uspio pobjeći iz tog geta. Osjećao bih se kao da sam dobio jackpot na lotu, i sad ne dam gladnom čovjeku za sendvič.
Dame i gospodo, vrijeme je za Revoluciju! Revoluciju paradoksa, u kojoj ćemo pokazati snagu nemoćnih, samostalnost ovisnih, potencijal beznadnih!
Vrijeme je da počnemo govoriti o snazi, dostojanstvu, prkosu i ljubavi! A toga malo tko ima koliko imaju ta djeca, koja pate od najranijeg razdoblja svog života i još ih se k tome gura na dno! Jamčim vam, najjača zvijer je ranjena zvijer, a mi smo ranjavani od početka. I ne tražimo vašu samilost, nego podršku.
Nadam se da će moji posebni gosti biti roditelji male Anje. Roditeljima, a i učenicima centra će oni biti živi primjer upornosti, snage i ljubavi. Tome se posebno veselim i iznimna mi je čast ako će ti ljudi biti kraj mene dok ću govoriti.
Zvati ću i medije. Ne vjerujem da će se itko od njih odazvati, previše je posla oko raznih Ivaniševića-Halilovički, Pokosica-Dikana, Zagoraca, Glavaša i slično... Neka im je.
Najrađe bih i svakoga od vas pozvao da nam se pridružite, ali u srcu vjerujem i nadam se da bi tada hala centra "Dubrava" bila premala za sve. Umjesto toga, mogu vas pozvati na jedno blogersko druženje ispred centra sa svijećom u ruci, da izvedemo par klinaca i roditelja van. Da im ta svijetlost dâ nadu u nas, koji smo imali više sreće u životu. Da znaju da čujemo njihove vapaje i nastojimo ih razumjeti. Pozvani ste svi koji naiđete na ovaj post, a ako bude samo i jedna duša to predvečerje ispred centra "Dubrava", osobno ću izaći i pokloniti joj se u najvećoj zahvalnosti.
Pokažimo ovaj put, umjesto snage džepova i novčanika- snagu ljudskog srca. Budimo bar jednu večer, makar u djetinjoj ili romantičaskoj naivnosti, ispred odgojno-obrazovnog centra "Dubrava", u pravom značenju riječi- ljudi.
srijeda, 12. ožujka 2008. u 17 sati
...e, ovo zaslužuje naslovnicu...
komentiraj (11) * ispiši * #