Samopouzdanje je, po meni, jedan od najbitnijih faktora uspjeha u bilo čemu. Ukoliko ga iz ovog ili onog razloga nemate, trebate raditi na sebi i pokušati ga steći. Samopouzdane osobe se lako da prepoznati: znaju što žele i znaju pronaći način da to i ostvare – za razliku od osoba s niskim samopouzdanjem koje često sabotiraju ili previde sve dobre stvari u životu a drže se onih negativnih u smislu da ostaju u lošim vezama, na lošim poslovima a sve samo zato što se zapravo boje promjena ili misle da nisu spremni i sposobni za promjene.
Posve odgovorno tvrdim da sam nesamopouzdana osoba. Strašno se bojim promjena i zapravo sam rijetko kada inicijator istih. Pozitivni pomaci mi se uglavnom događaju sami od sebe ili kako ja to stručno volim nazvati „nizom sretnih okolnosti“. Baš tako.
Onda me tu i tamo iznenade ljudi (eto, baš jutros neki) koji me doživljavaju kao izrazito samopouzdanu osobu pa ostanem tako iznenađena i u čudu. A počelo je time da sam podijelila s njima jedno otkriće: jedna meni jako draga blogerica je otkrila kako sam joj jedno kratko vrijeme u srednjoj školi predavala njemački pa me i tom istom mejlu pohvalila kako sam bila super profesorica, ostala joj u dobroj uspomeni i tako (neću pisati koja je to blogerica osim ako ona sama ne kaže). Bila sam (još uvijek jesam) sretna zbog tog otkrića iz više razloga koje sada neću navoditi nego ću se zadržati na tome da sam izuzetno bila sretna spoznajom da netko (i to netko pametan!) ima pozitivna sjećanja na moje kratko profesorsko iskustvo. To je meni spoznaja zbog koje bih danima mogla hodati sa smješkom na licu jer ako mene pitate, moje kratko profesoravanje je bilo više nego neuspješno: tek sam izašla s faksa, učenici mlađi svega par godina od mene, nisam znala osmisliti predavanje, bila sam dosadna svima i tako nešto, uglavnom negativno.
Zapravo se dogodilo to da sam zbog niza popratnih okolnosti uspjela zaboraviti sve ono lijepo što mi se u tih nekoliko mjeseci dogodilo i to je bolesno. Meni u sjećanju stoji odvratna zbornica s gomilom nedojebanih i isfrustriranih babetina i/ili alkosa koje mrze svoj posao, učenike i cijeli svijet a uglavnom pričaju o jeftinim salamama, zimnicama i tračaju učenike koristeći takve pejorative kakve ja ne koristim (gotovo) nikada bez obzira koliko ljuta bila na nekoga. To se svelo na to da sam ja dobila otkaz (zbog angažmana u SDP-u, da, draga, nisam bila na zamjeni, nego je ravnatelj bio hadezeovska korumpirana debilčina te 1999. i gaće su mu se tresle pred nadolazeće izbore, no to na stranu) i zapravo bila sretna jer nisam više mogla slušati sve te priče i podmetanja, a u cijeloj priči zaboravila sam na to koliko sam voljela ići na nastavu, biti s učenicima, pričati o svemu i svačemu, ponešto ih i naučiti. Uspjela sam zaboraviti i to (jučer me blogerica učenica podsjetila) da sam namjerno iz revolta zbog otkaza podijelila hrpu petica ili boljih ocjena od onih koje su zaradili i zapravo sam otišla sa suzama u očima ali ne zbog pravih stvari nego zbog gluposti.
Najjadnije je to, i tu se vraćam na početak i priču o nedostatku samopouzdanja, da sam imala itekako dobre temelje za tužbu protiv ravnatelja i škole, ali nisam se mogla odlučiti na taj korak. Kolegica koja je bila pametnija i tužila školu dobila je parnicu, sve plaće retroaktivno i vratili su je na posao, a ja sam podvijena repa otišla, našla novi, pa novi, pa novi posao, čak se i odselila u Zagreb, a putem sam uspjela zaboraviti sve ono lijepo što sam tamo prošla.
Pa, zato ti hvala, mala!
Post je objavljen 31.03.2008. u 13:11 sati.