symphonical love, symphonical life..symphonical death.

Nedavno sam (točnije jučer ili prekjučer) naletila na jedan blog- Lagane misli te najnoviji njezin post "Skoro će godina..."
Stoga sam je danas i htjela spomenuti u ovom postu. Piše o osobi koju je voljela i koje se još uvijek sjeća, ali koja ju je nažalost ne svojom voljom napustila. Zato se i pitam- Što kada nam premine draga nam osoba? Kako nastaviti živjeti?
Početak je kao i uvijek težak. Prihvaćanje tužne istine da više nikada nećemo vidjeti tu osobu, čuti njezin glas, dodirnuti je, pričati s njom je neizdrživ. Zato je prva faza poricanje istine.
Jednostavno ne možeš shvatiti da je to realnost, misliš da sanjaš, da se to ne događa tebi. Ali događa se...itekako. Kada je meni bliska osoba preminula, bila sam u šoku. Prvo vrijeme sam se normalno ponašala, uopće mi to nije dolazilo u glavu, nisam to mogla prihvatiti. Ljudi su dolazili, iskazivali sućut, ali to meni nije ništa značilo. Jednostavno za mene to nije bila istina. Sve do pogreba, do tog tužnog dana. Gledajući u otvoreni lijes, u tu osobu koja mi je nekad značila neopisivo puno, nešto je puklo u meni. Shvatila sam da je više nikada neću vidjeti, da je to zadnji put, oproštaj, kraj...
Suze su krenule same od sebe, i nisu se zaustavljale, jer kako to prihvatiti? Kako se pomiriti s tim? Kako normalno nastaviti živjeti?

Ali vrijeme liječi sve, sve rane. One ne zarastaju, već se smanjuju, još uvijek bole, ali ne kao u početku. Vrijeme prolazi, i sjećanja se polako gube. Osjećaš se krivim što polako gubiš sjećanja na tu osobu... Zvuk njezinog glasa, njezin miris, njezinu prisutnost. Ali sve je to okrutna realnost.

Vrijeme prolazi, ljudi zaboravljaju. Nove generacije se rađaju, stare napuštaju svijet. Sa sobom nose sjećanja, sjećanja na njihove pokojne, njihove grobove koje kada njihovi potomci umru više nema tko pohoditi.
Polako venu, dok ne postanu posve zaboravljeni..



Izbrisani iz sjećanja, vremena i postojanja. Kao da nikada nisu ni postojali i ostavili trag na ovom svijetu...