MISTERIJI I KRIPTOZOOLOGIJA


Get your own Poll!










"Najljepši je doživljaj susret s tajanstvenim. On je izvor svake stvarne umjetnosti i znanosti. Ko nikada nije imao ovo
iskustvo, ko nije sposoban ni za kakvo oduševljenje i ko ne moze da se zapanji od Čuđenja, on je isto kao mrtav. Njegove oči su zatvorene!"Albert Einstein

Šta o misterijama misli Arthur C.Clarke(moj uzor)
Tri vrste enigmi
Misterije se pojavljuju u toliko oblika i veličina da ih je gotovo nemoguće svrstati. Jedan je koristan način taj da ih podijelimo i nazovemo misterijama prve, druge i treće vrste
Misterija prve vrste je nešto što nas nekoć krajnje zbunjivalo, ali je sada do kraja protumačeno. U tu kategoriju idu gotovo sve prirodne pojave; jedan od najpoznatijih i najljepših primjera je duga. Prethistorijskom čovjeku ona je jamačno ulijevala strah, čak užas. Nije je uspio objasniti ni na koji način osim kao djelo neke nadmočne inteligencije; pročitajte u Knjizi postanka, kad Jehova govori Noi (Nuh a.s.) da ce nebo obilježiti svojim znakom...
Pravo objašnjenje duge moralo je pričekati potvrdu Isaaca Newtona da je »bijela« svjetlost zapravo mješavina svih boja koje se mogu odijeliti prizmom ili kapljicama vode koje lebde na nebu...
Još veće strahopoštovanje od duge izaziva aurora - polarno svjetlo i tek smo otkako je svanulo svemirsko doba saznali da nastaje od elektricitetom nabijenih čestica što ih izbacuje Sunce a Zemljino ih magnetsko polje zadržava u gornjim slojevima atmosfere. Još i sada valja proučiti
mnoge pojedinosti, ali u pogledu općih principa aurore nema više sumnje.
Dakako - a to će vam spremno potvrditi svaki filozof - nijedno »objašnjenje« nije konačno: iza svake tajne krije se neka druga, još dublja. Raspršivanje svjetla u spektar stvara dugu - ali što je svjetlost sama po sebi?...
Misterije druge vrste su nepoznanice koje još jesu tajnovite, premda za neke slutimo odgovore. Često je neprilika u tome što odgovora ima previše; bili bismo posve zadovoljni s bilo kojim od njih, ali nam se svi cine podjednako dobri. Najspektakularniji suvremeni primjer je, dakako, pojava NLO, za koju objašnjenja sežu od psihičkih manifestacija preko atmosferskih efekata do svemirskih brodova iz drugih svjetova - i, da bi stvari bile još zamršenije, lanac spremnih tumaca niže se od totalnih luđaka do trijeznih znanstvenika.

Druga je tajna, koja ne pobuđuje takve strasti, velika morska zmija. Većina bi zoologa posve spremno priznala da golema neidentificirana morska bića mozda postoje - i možda su, kao u slučaju resoperke (coelacantha) čak ostaci iz prethistorijskog doba. Ako još jesu prisutni, jednog bismo dana to morali moći dokazati.
Ako izuzmemo zlu sreću, većina se tajni druge vrste naposljetku riješi i prelazi u one prve vrste. Kao svjedok takvog razvoja naš je naraštaj imao najvecu srecu od svih dosadašnjih. Pronašli smo odgovore na pitanja koja su progonila sva ranija doba - na pitanja kojih su se rješenja nekoć činila sasvim nemogućim...
Ipak, ima nekih tajni koje će možda zauvijek ostati tajne druge vrste. To osobito vrijedi kad je riječ o povijesnim događajima; kad se dokazi jednom izgube ili unište, nema načina da ih obnovimo... Ako netko ne izmisli način kako da gledamo u prošlost - što je krajnje nevjerojatno ali ne i posve nemoguće - možda ih nikad nećemo saznati. Znanstvenici su sretniji od povjesničara, jer priroda ne uništava dokaze; sva pitanja koja postavljaju naposljetku dobiju odgovor.







Misterije treće vrste su najrjeđe i o njima se moze vrlo malo reći; neki skeptici tvrde da one čak ni ne postoje. To su pojave - ili događaji - koji se, čini se, ne mogu racionalno protumačiti; u slučajevima gdje kao objašnjenja postoje teorije, ove su još fantastičnije od samih »činjenica«.
Možda je stopostotna tajna treće vrste nešto tako strašno da je - čak i kad bi materijal postojao - čovjek radije ne bi upotrijebio u televizijskom programu. To je neobičan fenomen poznat kao spontano samozapaljenje.
Ima mnogo zabilježenih slučajeva poduprtih, kako se čini, nepobitnim medicinskim dokazima, da je ljudska tijela u vrlo kratkom vremenu progutala strašna vrućina koja je često doslovno netaknutu ostavila okolinu, pa čak i odjeću žrtve!

Ljudsko tijelo obično nije tek tako lako sazeci; zapravo, potrebno je prilično mnogo goriva da bi se ono spalilo. Čini se da nema načina da se ova tajna ikad riješi bez mnogo više dokaza - a tko bi poželio da ih bude?
Manje je zaprepaštujuća, premda ponekad vrlo zastrašujuća, misterija treće vrste Poltergeist (od njemačkog doslovno »bučan duh«). Premda treba kad su u pitanju paranormalni fenomeni biti poprilično skeptičan, zato što neobične pojave zahtijevaju i potvrde izvanredno visokog standarda, ipak ima upečatljivih dokaza da se mali predmeti bez ikakva fizička povoda mogu pomicati ili čak materijalizirati. Iza te pojave najčešće negdje nalazimo neko preosjetljivo mlado stvorenje i premda su mladi u pubertetu - preosjetljivi ili ne - savršeno sposobni stvoriti pakao posve neparanormalnim sredstvima, ta pojava - koja se uporno pojavljuje u tolikim kultura-ma i kroz tolika razdoblja - nagovještava da se neobične stvari ipak dogadaju...
Ništa nije važnije od uvjerljive demonstracije nekoga neobičnog događaja izvan granica prihvaćene znanosti; upravo takvim otkrićima znanje napreduje. Međutim, sve dotle dok nema neke prihvatljive teorije ili upotreblji-ve hipoteze koja bi pojavu objasnila, možemo o njoj reci malo što razborita. Malo što frustrira više od izoliranih enigma koje, kako se čini, ne dopuštaju nikakva racionalnog objašnjenja.
Ako doista postoje, tajne treće vrste brzo uznapreduju u tajne druge i naposljetku u one prve vrste. Savršen primjer za to je otkriće radioaktivnosti, pri kraju 19. stoljeća. Znanstvenike s kraja viktorijanskog doba iznenadilo je otkriće da određeni sastojci urana neprekidno emitiraju energi-ju. To otkriće nije bilo samo potpuno neočekivano, nego se i suprotstavljalo svemu što je tada o fizici bilo poznato. Međutim, ubrzo su bile utvrđene neprijeporne činjenice, što je u vrlo kratko vrijeme dovelo do prvoga pravog shvačanja atomske strukture.
Nema sumnje, svijet je tako neobično i divno mjesto da će zbilja uvijek nadmašiti i najbujniju maštu; uvijek ce biti nepoznatih stvari, a mozda i takvih koje ne mozemo spoznati.

Arthur C. Clarke

< lipanj, 2009 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Lipanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (3)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (4)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (13)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


...komentari ima ih/nema ih

design: Viky

font: ×

slika: ×

Opis bloga

Blog posvećen misterijima svijeta, kriptozoologiji, i parapsihologiji sve od Yetija, Ogopoga do NLO-a, duhova i puno, puno više. Uživajte i možda otkrijete nešto zanimljivo



Get your own Poll!



Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
duh_vremena
Death Of A Planet
Na Rubu Znanosti
Na granici mogućega
Telekineza
Dnevnici-NLO-a
Para(ne)normalan
Plejade
Galaksija forum
Dokumentarci
fx-files
2012
UFO
BeyondTheSilence
Skriveno
serije, filmovi, knjige

Misteriji, Kriptozoologija i Parapsihologija

Atlantida:najveća misterija prošlosti

Bermudski trokut (prvi dio)

Bermudski trokut (drugi dio)

Bermudski trokut (treći dio)

Drevni astronauti

Divlja djeca

Egipatska magija

Fantomski otoci

Gospodari noći: vampiri

Loptaste munje

Ljudi u svemiru

Na Zemlji su živjeli divovi?

MISTERIJI

M’kele M’bembe i ostale nemani

Morska čudovišta (prvi dio)

Morska čudovišta (drugi dio)

Orang-Pendek

Paranormalna iskustva

Parapsihologija: potraga za šestim čulom

Parapsihologija: duhovni pratioci

Parapsihologija: levitacija

Parapsihologija: mentalne fotografije

Parapsihološki fenomeni

Paranormalni snovi

Prapovjesne nemani

Rapa Nui-Uskršnji otok

Sve o vješticama (prvi dio)

Sve o vješticama (drugi dio)

Tajanstvene pojave na Mjesecu

Tajne zvjezdanih prostranstava

Tajne Stonehengea

Teleportacija

Tunguska eksplozija (prvi dio)

Tunguska eksplozija (drugi dio)

Tunguska eksplozija (treći dio)

Ufo svjedočanstva

Ukleti jedrenjaci (prvi dio)

Unutar NLO-a (prvi dio)

Unutar NLO-a (dugi dio)

Vu-Quang-misteriozni jelen

Zagonetke čovječanstva: Egipat (prvi dio)

Zagonetke čovječanstva: Egipat (drugi dio)

Zagonetke čovječanstva: Egipat (treći dio)

Zagonetne pojave

Žrtve otmica (prvi dio)

Žrtve otmica (drugi dio)

Žrtve otmica (treći dio)

Yeti











nedjelja, 28.06.2009.

M’KELE M’BEMBE I OSTALE NEMANI

IZMEĐU ISTINE I MAŠTE
U srpnju 1972. godine, grupa je profesionalnih ribara na ušcu jednog potoka, istočno od Darwina, vidjela osamnaest metara dugačko troglavo čudovište čije je tijelo bilo prekriveno blistavim krljuštima. Je li moguće da su se prahistoriska čudovišta, zahvaljujuči nekim čudnim prirodnim okolnostima, mogla zadržati do današnjih dana?
To je zanimljivo pitanje. I moglo bi se reči da je i danas podjednako aktualno na mnogim zemljopisnim širinama. To potvrđuju i česta izvješča iz mnogih krajeva svijeta, gdje se već desetljećima, pa i stoljećima, navodno, pojavljuju nevjerojatni stvorovi, najčešče nalik izumrlim dinosaurusima.
Postoje li, dakle, čudovišta? Je su li, možda, neke vrste pretpovijesnih nemani preživjeli do današnjih dana?!...


OTKRIĆE U PAPUI
Osamdesetih je godina 20. stoljeća holivudski kamerman Charles Muller sa suprugom Leonom, provodio godišnji odmor na živopisnom i neistraženom otoku Papui Novoj Gvineji. Nije baš slučajno izabrao taj tajanstveni, prostrani, drugi po veličini otok na svijetu. On je, kao pravi avanturist, prije polaska pročitao veliki broj knjiga o prvim istraživačkim ekspedicijama, zanimljive zabilješke prvih katoličkih misionara o brojnim kanibalskim plemenima što žive na obalama neistraženih rijeka i u dubinama tropskih prašuma, o njihovim neobičnim vjerovanjima, tradicijama i ritualima...
S posebnom pažnjom holivudski je kamerman je isčitao sva uzbudljiva izvješča o viđenjima čudnog divovskog stvorenja u močvarama Papue. Čim je sa suprugom Leonom, koja je također bila spremna na nesvakidašnju avanturu, došao na otok, angažirao je grupu domorodaca koji su ga odveli na cilj. Ulogorili su se u krajnje divljem i neuslovnom ambijentu u kome su ih vrebale mnoge neugodnosti i opasnosti - od dosadnih močvarnih insekata do opakih zmija i krvoločnih papuanskih krokodila.
Tako je započela avantura koju holivudski bračni par nikada neće zaboraviti.
- Kasno jedne noći - prisječa se Muller - začulo se pljuskanje vode, a potom se iznad blatnjave vode pojavilo ogromno stvorenje zučkastosmeđe boje, sa zastrašujučom glavom i razjapljenih čeljusti. Dok je čudovište sistalo i ispuštalo prodorne urlike od kojih se ledila krv u žilama, pomišljao sam da je to moj kraj!
Domoroci su se istog časa panično razbježali, a sirota se Leona onesvjestila, dok je Muller kratko vrijeme uspio sačuvati hladnokrvnost i dobro osmotriti močvarsko čudovište. životinja, koja je ličila na pretpovjesnog reptila, zastrašujuce je klaparala golemim čeljustima i mahnito udarala snažnom repinom na sve strane a zatim je, pošto je Charles u strahu, ipak, ispalio nekoliko hitaca u njenom pravcu, nestala pod vodom.
- Bio je to doživljaj kojeg je riječima teško dočarati - sječa se Muller. - Odjednom, učinilo mi se kao da sam se našao u prethistoriji, u vremenu u kome su nasom planetom gospodarili ogrmna čudovišna stvorenja...

POTRAGA U KONGU
Iako mnogi novinari u svojim tekstovima nisu krili sumnje u istinitost doživljaja holivudskog kamermana, ostaje činjenica da su njegovu priću potvrdili i papuanski domoroci.
U jednom drugom dijelu naše planete, u nepreglednim močvarama kongoanske provincije Ubangi, sudeći prema brojnim izvještajima pripadnika lokalnih pigmejskih plemana, živi nepoznata neman po imenu - M’KELE M’BEMBE. Mnogi istraživači i kriptozoolozi, koji su tragali za njom, smatraju da se radi o pretpotopnom stvorenju čudovišnih tjelesnih karakteristika. Oni koji su ga navodno vidjeli slažu se da je veličine dinovskog slona, da ima dug, smeđ i savitljiv vrat i da mu se tijelo završava dugim mišičavim repom, nalik krokodilskom, ali mnogo večem i znatno pokretljivijim.
U kolovozu 1981. godine, engleski je biolog dr Roy P. Mackal bio na čelu znanstvene ekspedicije, koja se odvažila krenuti u potragu za kongoanskim čudovištem. Ekspedicija nije ispunila očekivanja. Točnije, M’kele M’bembe nije viđen, ali su snimljeni brojni zagonetni tragovi po kojima se moglo zaključiti da u prašumskim močvarama postoje dvije divovske nemani - jedna, koja bi mogla biti prahistorijski saurus i, druga, koja bi mogla biti divovski gmaz nevjerojatnih dimenzija!
Iz povijest traganja za misterioznim divovskim životinjama što žive u nepristupačnim predjelima Afrike, saznajemo da dr. Mackal nije jedina osoba, koja se upustila u avanturu zvanu M’kele M’bembe. Za njim je 1919. godine tragao i veteran brtanske armije Laster Stevens, koji je smatrao da se u močvarama Konga uistinu skriva - brontosaurus!
U nevjerojatnu avanturu, Stevens je krenuo sa svojim psom Ladyem i grupom unajmljenih nosača. No, ubrzo je nestao i o njemu se više nikada ništa nije čulo.
U posljednjem izvještaju koji je poslao, veteran britanske armije kaže da je vidio neobičnu močvarnu životinju, koja je “deset puta veča od slona”, te da ju je uspio snimiti. što se dalje dešavalo s nesretnim Stevensom, nikada nije razjašnjeno.
M’kele M’bembe, po svoj prilici, nije usamljena pojava na Crnom kontinentu. Nekoliko godina nakon nestanka Lastera Stevensa, stanovnici jedne nepristupačne oblasti u Kamerunu, izvjestili su vlasti da ih terorizira neko čudovište, koje je “jednim udarcem divovskog repa u stanju ubiti odraslog nilskog konja”.


ČUDOVIŠTE KOJE HIPNOTIZIRA
Posljednjih su godina monstruozne nemani viđene i u drugim krajevima svijeta. Kinezi izvještavaju o pojavi grozomornog vodenog monstruma u jezeru Tung-Ting, koje je do sada odnijelo više života, kao i o viđenju “najmanje dvije divovske zmije” na površini jezera Tjanzi, blizu korejanske granice. I jedno i drugo jezero su kraterskog podrijetla i na nekim mjestima su duboka više od dvjesto metara.
Na tibetanskoj visoravni, koja se prostire na nadmorskoj visini između tri i četiri tisuće metara, bezbrojna jezera još uvijek nisu znanstveno istražena. Gore, na njihovim obalama, ne postoje gradovi i luke, a njihovom mirnom površinom ne jedre jedrenjaci, niti plove brodovi. Sve je pusto vec tisućama godina i samo, ponekad, na njihove obale navračaju tibetski nomadi sa svojim stadima golemih jakova. Upravo su oni 1991. godine i izvjestili kineske vojne vlasti da se u jednom od jezera pojavilo čudovište “veliko kao kuća”. Čudovište ima dugačak vrat i zmijoliku glavu. Krajnje je agresivno i već je jednom napalo nomade, ubivši nekog Tibetanca i odvukavši u jezerske dubine jednog jaka.
I australijsko jezero Baters ima svoju neman, koja se viđa još od daleke 1821. godine. Neman je dobila ime Bunyip, a obično je opisuju kao veliku dlakavu životinju dugog vrata, glave slične psečoj, živahnih očiju i zakržljalih ušiju. Godine su 1847. domoroci Marambidzi, koji nastanjuju to područje, pokazali znanstvenicima jednu lubanju, tvrdeci da je pripadala jednom od čudovišta iz jezera Baters. Analiza, međutim, tu tvrdnju nije potvrdila, jer su eksperti utvrdili da se, možda, radi o glavi zdrijebeta ili, pak, o deformiranoj glavi nekog teleta!
S vremenom je Bunyip postao ime za sva čudovista koja su se pojavljivala u jezerima, rijekama i močvarama Australije. Cak i za monstruozno stvorenje “s glavom mačke, vratom kornjače i repom koji podsječa na bodlje bodljikavog praseta”, sto je 1960. godine viđeno u jednom od parkova Sidneja.

Kronika pojavljivanja australijskih čudovišta, međutim, znatno je duža i dramatičnija...
Godine 1848. u rijeci Eumerala, u Victoriji, viđeno je stvorenje, koje je imalo glavu kengura i dugačak vrat s ogromnom grivom. Domoroci su govorili da čudovište posjeduje natprirodne moči i da svoje žrtve hipnotizira i uvlači u kao “pečina velike čeljusti”.

JEZERO NA KOJE SU SE SPUSTILI SVEMIRCI
U srpnju 1972. godine, grupa je profesionalnih ribara na ušču jednog potoka, istočno od Darwina, vidjela osamnaest metara dugačko troglavo čudovište čije je tijelo bilo prekriveno blistavim krljustima. Dva mjeseca kasnije, jedna grupa engleskih prirodnjaka započela je istraživanje u jednom jezeru u blizini Lysmoura, u Novom Južnom Welesu, tragajuči za životinjom koja je, navodno, ličila na pretpovjesnog saurusa, no, sve je bilo uzalud. Znanstvenici su se vratili ne obavljenog posla.
Na norveškom sjeveru, nedaleko Narvika, prostire se duboko i hladno jezero Sandnesvatnet, za kojeg Norvežani vjeruju da je nepoznatim podzemnim kanalima vezano sa Sjevernim morem. Najstariji ribari tvrde kako se u jezeru, najčešče u kolovozu, pojavljuje čudna životinja zastrašujučeg izgleda. Ona je u srpnju 1976. godine prevrnula jedan ribarski čamac, ali nesretni ribari izuzev “ljutitih očiju velikih kao zdjele i krupne mrke glave”, nisu vidjeli o kakvoj se nemani radi. Ni kasnija znanstvena istraživanja nisu dala nikakve rezultate.
švicarski je list “Blic” 1977. godine objavio opširnu reportažu o postojanju čudovišta u jezeru Uri. Neman je, navodno, slična mitološkom zmaju i ljutito frkče kada izroni. “Blic” navodi i riječi jednog očevica:
- Iznenada sam u vodi ugledao jedan predmet oko 15 metara dugačak i dva metra visok. Prvo sam pomislio da se radi o avionu, koji se srusio u jezero, ali nisam čuo nikakav zvuk. Kada se taj predmet pojavio i drugi put jedva da sam povjerovao svojim očima. Vidio sam glavu vodenog čudovišta, kao i neobičnu grbu na njegovim leđima. Divovsko je stvorenje ličilo na dinosaurusa!
U kolovozu 1983. godine cjelokupni je svjetski tisak objavio senzacionalnu vijest iz britanske pokrajine Devon čiji su stanovnici pet mjeseci živjeli u strahu od nepoznatog čudovišta, koje se pojavljivalo noću i napadalo stada ovaca. Prateči njegove tragove, ustanovljeno je da misteriozni monstrum, “koji žrtve ne jede već im samo isisava krv”, živi u neistraženoj Exmoorskoj prašumi.
I vijesti koje su posljednjih desetljeća pristizale s peruansko-bolivske granice gdje se prostire Titicaca, najpoznatije jezero Južne Amerike, govore o ponovnom viđenju legendarnog jezerskog čudovista o kome su izvještavali još prvi španjolski osvajači.
Jezero Titicaca okružuju brojne misterije. To je jezero na največoj nadmorskoj visini na svijetu, a zbog veličine ga mnogi nazivaju morem. Tu su se, na njegovu površinu, kako pričaju stare legende, u davnoj prošlosti spustili misteriozni “sinovi Sunca”, koji su podigli blistavu civilizaciju Inka. Upravo su oni jezeru dali ime - Titicaca! Zašto? To nitko nije znao sve dok američki sateliti iz svemira nisu snimili tajanstveno jezero. Tek je tada sve postalo jasno. Obrisi jezera liče na “mačku u skoku”, a rijec “titicaca” upravo to znaci - “Mačka u skoku”!

Ovo je je bila moja zadnja tema ovoga mjeseca, pisao sam malo, ali idući mjesec će biti više tema...slobodno mi pišite o čemu želite čuti pa ču ja probati ako znam napisati, a ako neznam-istražiti.

Nastavlja se



~ komentiraj (3) ~ printaj ~ # ~

ponedjeljak, 22.06.2009.

PRAPOVIJESNE NEMANI

Znanost još uvijek traži odgovor: da li na našoj pleneti u današnjem dobu žive prapovijesne nemani?!

NAJPOZNATIJA ČUDOVIŠTA
Nessie (škotsko jezero Loch Ness);
M'kele M'bembe, živi u močvarama kongoanske provincije Ubongi;
Manipogo (kanadsko jezero Okangana);
Champ (jezero Champlain na granici Kanade i Sjedinjenih Država);
Selma (norveško jezero Seljord);
Issie (Japansko jezero Ikeda);
Kusie (japansko jezero Kucharo);
Alakali (americko jezero Alkali);
Illiamna (jezero Illiamna na Aljasci);

VELIKA JEGULJA
Na čemu švedski znanstvenik Jan Sundberg zasniva svoje uvjerenje da u škotskom jezeru Loch Nessu egzistira nepoznata vrsta velike jegulje?
Ribe u tom jezeru su malobrojne pa znanstvenici smatraju kako ne bi mogle izdržavati proždrljiva čudovišta veća od dvije tone. Pa i pored toga, naklapanja o mogućoj prirodi jezerskog monstruma variraju od objašnjenja o divovskoj vidri do mogućeg preživjelog dinosaura.
Nessie se obično opisuje kao zastrašujuca nakaza - pola zmija, pola dinosaur!

SLAVNI DVORAC
Zahvaljujući hipotetičnoj, ali u svijetu sve popularnijoj Nessie, škotsko jezero Loch Ness, postalo je prava turistička atrakcija. Na njegovim nepristupačnim obalama podignuto je mnogo turističkih objekata i pansiona, ali je zasigurno najpoznatija građevina - srednjovjekovni dvorac Urquhart smješten negdje, na sredini sjeverne obale. To nije nikakvo čudo, jer su se upravo iz Urquharta najčešce prijavljivala viđenja tajanstvenog jezerskog čudovišta.


NESSIE IZ BROSNA
Jezerima u kojima se, navodno, pojavljuju neobična čudovišta, pridružilo se još jedno rusko jezero. Jezero se zove Brosno, a na njegovoj je površini snimljena stvorenje divovskih dimenzija.
- Bilo je ogromno - kaze jedan očevidac iz sela Benjok na obali jezera, 400 kilometara sjeverozapadno od Moskve. - Vidio sam glavu kao u ribe i tijelo dugo, kao u zmije!

ZMAJ SA SUNDA
Ako je suditi prema pričama lokalnog pučanstva s pacifičkog otočja Sunda, tamo se posljednjih desetljeća pojavljuje divovsko čudovište, koje podsjeća na legendarnog zmaja. Otočani ga nazivaju “Boeaja darat”, kopneni krokodil, a od njegovih nasrtaja vise niko nije siguran, pogotovo ne svinje i jeleni, mada je u nekoliko navrata napadao i ljude!

POPUT DETEKTIVSKIH PRIČA
“Svaki put kada su se mornari, na morima ili jezerima, susretali s ogromnim nepoznatim životinjama, oni su u njima vidjeli veliko vodeno čudovište. Povijest toga misterioznog stvorenja, najsličnija je detektivskim pričama i obiluje tragičnim i zabavnim slučajevima i zgodama, do krajnosti protivriječnim tumačenjima i majstorski urađenim falsifikatima...”
(“L’ avanture sous-marin”, francuski magazin)

U NOĆI PUNOG MJESECA
Indiosi iz peruanskog sela Quimvilca, na sjeveru Anda, žale se da im posljednjih godina čudovište zmijolikog srebrnastosjajnog tijela, dugog desetak metara, koje u nocima punog mjeseca izlazi iz obliznjeg ledničkog jezera, napada i proždire ovce. I ne samo to, u rujnu 1997. godine, napalo je grupu seljaka i tom prilikom ubilo i u jezero odvuklo dvojicu nesretnika!



~ komentiraj (2) ~ printaj ~ # ~

srijeda, 17.06.2009.

TUNGUSKA EKSPLOZIJA (treći dio)

PROJEKTIL IZ TAJNE BAZE SPRIJEČIO KATASTROFU
U jednom od svojih brojeva, Magazin Nexus je objavio zanimljiv razgovor pod naslovom ‘The Installation’, koji je britanski novinar Graham W. Birdsall vodio s Valerijem Uvanovom, predstavnikom ruske Akademije za Nacionalnu bezbjednost.
Graham Birdsall:Što je vaša zvanična funkcija?
Valerij Uvanov:Ja sam šef Odjeljenja za Istraživanje NLO-a, nauke i tehnologije, ruske Akademije za Nacionalnu bezbjednost, koja je bazirana u Petrogradu.
Graham Birdsall:Da li je to zvanična vladina organizacija?
Valerij Uvanov:Naravno da jest. Ja imam samo dva čovjeka iznad sebe, a oni su direktno odgovorni predsjedniku Putinu.
Graham Birdsall:Čime se bavite?
Valerij Uvanov:Naše istraživanje je podjeljeno na dva dijela. Prvo – neprestano skupljanje podataka koji dolaze iz cijelog svijeta, a onda njihovo sortiranje u “žutu” ili “crvenu” kategoriju. Ti podaci se onda dalje raspodjeljuju raznim drugim odjeljenjima po cijeloj Rusiji.
Drugi dio našeg rada potekao je iz pitanja postojanja NLO – naravno, mi znamo da oni postoje, ali ne znamo šta se krije iza te njihove aktivnosti i kakvi su njihovi interesi. To je trenutno naš najvažniji zadatak tj. ono čemu poklanjamo najviše pažnje.


TAJNA BAZA
Graham Birdsall:Nešto prije nego smo počeli sa snimanjem ovog intervjua spomenuli ste par interesantnih detalja u vezi eksplozije u Tunguskoj, 1908.g. Možete li sada opet reći što je bio pravi uzrok te eksplozije?
Valerij Uvanov:Naravno. Mi sa sigurnošću znamo šta je bio uzrok. Radilo se o meteoru, međutim, taj meteor je bio pogođen … recimo…nekom vrstom projektila. Taj projektil je bio ispaljen iz jedne instalacije, to jest tajne baze. Mi ne znamo ko je tu bazu sagradio ali ona je sagrađena veoma, veoma davno i nalazi se u području Sibira, nekoliko stotina kilometara sjeverno od Tunguske pokrajine.
Graham Birdsall:Tajne baze?!… Jeste li sigurni?
Valerij Uvanov:Ovo mogu sa sigurnošću tvrditi jer pouzdano znamo da se u tom regiji dogodilo nekoliko zagonetnih eksplozija. Reći ću vam i ovo, posljednji put kad je iz ove instalacije ispaljen projektil i pogođen meteor, bilo je u ponoć između 24. i 25. studenog 2004. godine. To je poznato i nekim američkim vojnim krugovima, koji su pratili ovaj događaj.
Graham Birdsall:meni to sve nekako zvuči poput naučne fantastike.
Valerij Uvanov:Znate, gospodine Graham, mi inače kad razgovaramo o suštinskim aspektima pozadine svega ovoga, mi to činimo samo s onima koji razumiju i prihvačaju – i odgovornost koja ide zajedno sa tim. Znate, mi ovdje imamo posla s tehnologijom koja je daleko ispred naše i koja je u stanju da čini stvari koje mi još uvijek nismo u stanju.
Graham Birdsall:Možete li biti malo precizniji u vezi lociranja te ultratajne baze? Gdje se točno nalazi?
Valerij Uvanov:Kada na geografskoj karti pronađete mjesto u Tunguskoj gdje se 1908. godine dogodila eksplozija, na jugoistoku ćete vidjeti poznato Bajkalsko jezero. Iza njega se prema sjeveru proteže ogromna pustara veličine nekih 100 000 kvadratnih kilometara To je područje veoma slabo naseljeno, nema ni gradova, ni sela, ni sibirskih nomada… Tamo smo locirali tu bazu.
Graham Birdsall:Registrirali ste I njene aktivnosti?!
Valerij Uvanov:Sada ću biti potpuno otvoren… Ova baza ima i neku vrstu vlastitog energetskog sistema, kojeg smo mi uspjeli locirati. Za vrijeme sukoba u bivšoj Jugoslaviji po prvi put smo primjetili pojačanu emisiju energije iz tog postrojenja, odnosno, baze. Za nas je ovo bilo nevjerojatno otkriće, mada već od prije pouzdano znamo da je ta baza u nekoj vrsti interakcije sa socijalnim previranjima i ratovima u svijetu.

A ŠTO KAŽU DREVNI SPISI?
Graham Birdsall:Pretpostavljam da su vaša istraživanja tajne baze zanimljiva i sadržajna. Otkad ona traju?
Valerij Uvanov:Već godinama, a dobar dio naših istraživanja čini i analiza i pretraga prastarih spisa I kronika. Tako smo pronašli i zapise ‘Echutin Apposs Alanhor’. Danas ih jednostavno nazivamo ‘Alanhor spisima’, a prema našim procjenama stari su najmanje 4000 godina. Ono što je najnevjerovatnije je to što je u njima jednim gotovo razumljivim znanstvenim jezikom detaljno opisano sve što se tu dešava… Ja sam posjetio to područje dva puta. Prvi put su naši detektori otkrili veoma visok nivo radijacije. Moram priznati, bilo je veoma opasno jer nismo nikako mogli da se zaštitimo od nje.
Graham Birdsall:Što ste još otkrili?
Valerij Uvanov:Nekoliko lokalnih žitelja znaju dosta toga o tom tajanstvenom postrojenju. Čak su nam detaljno opisali i nacrtali metalne strukture, koje su tamo vidjeli. Ovi ljudi, članovi njihovih porodica i njihove životinje, svi pate od radijacione bolesti.
Graham Birdsall:Tunguska eksplozija, tvrdite, imala bi tragičnije učinke da projektil upućen iz tajne baze nije pri padu uništio metorit?!
Valerij Uvanov:Da, sigurno. I još ću nešto vam reći u vezi Tunguske eksplozije, što vjerovatno nikada prije niste imali priliku da čujete. Nešto se zaista čudno dešavalo tih dana. Sva živa bića su već bila napustila regiiju Tunguske dva mjeseca prije nego što se eksplozija dogodila!…

Sa ovim postom završavam misteriju zvana tunguska eksplozija, ali sam je ostavio otvorenom tako da se mogu slobodno vratiti na nju.

Nastavlja se...



~ komentiraj (5) ~ printaj ~ # ~

četvrtak, 11.06.2009.

TUNGUSKA EKSPLOZIJA (drugi dio)

Ajmo ljudi komentirajte, pa nije valjda da nikoga ne zanima ovaj misterij.


ZAGONETNI PRATEĆI EFEKTI
Tunguska je eksplozija izazvala širom našeg planeta zagonetne i - nerjetko - spektakularne efekte. Različiti očevici doživjeli su je na različit način.
Sibirskom seljaku S. B. Semjonovom se učinilo "kao da je nebo najednom usplamtjelo, a vatrena oluja pračena strašnom artiljeriskom bukom ispunjavala nebo plamenim jezicima"; inženjer V. P. Gundobin, koji je parabrodom plovio niz rijeku Angaru samo trenutak prije nego što je vatra zahvatila sjeverno nebo, vidio je leteće tijelo, veće od Sunca, koje je iza sebe ostavljalo užareni trag i zaglušujuću buku koja je izazivala paniku i strah među putnicima.


BIJELE NOĆI
Lovac V. Ohcin, kako svjedoči pisac Solomon , nalazio se u lovačkoj kolibi 30-35 kilometara daleko od epicentra misterioznog događaja. Sjeća se da su zračni udari i potresi odjeknuli istovremeno. Susjedna koliba u kojoj je bilo šest ljudi digla se u zrak kao da je bila od kartona. Stogodišnja stabla čupana su iz korijenja, a vrhove krošnji zahvatio je plamen. Grmljavina je bila tako strašna da su ljudi oko Ohcina od silnog straha padali u nesvijest. Visoko iznad plamtećih stabala, uzdizao se oblak u obliku ogromne pečurke, kakav sibirski lovac nije vidio nikad u životu.
Krečući na zapad preko Sjevernog mora, za nešto više od pet sati od mjesta misteriozne eksplozije, pustošni su zračni vrtlozi izazivali snažne oscilacije u meteoroloskim stanicama u Velikoj Britaniji. Sljedećih su dana iznad čitave Rusije i Europe - od Sibira do obala Atlantskog i Tihog oceana, nastupile "bijele noći". U Londonu su se na ulicama, u kasnim satima, mogle čitati novine. I Stockholm, glavni grad Švedske, izgubio je nočnu pomrčinu - pa su neki fotografi, bez flesha snimali kao usred bijela dana! Istodobno, iznad Njemačke su plovili tajanstvenim svjetlom obasjani oblaci, a nizozemske opservatorije - zbog nesvakidašnjeg blještavila u atmosferi - nisu mogle uopće snimati nočno nebo. “Bijele noći” potrajale su i u srpnju. Svijet je bio zbunjen, a znanost to jednostavno nije znala objasniti.
Pored ovih i ovakvih efekata, sibirsku eksploziju registrirali su i mnogi precizni instrumenti u svijetu. Seizmografi su zabilježili da je drugi udarni val obišao čitav naš planet, a podrhtavanje tla se osjetilo čak i u Sjedinjenim Američkim Državama!
Najstravičniji efekti bili su u području iznad kojeg je eksplodiralo zagonetno leteće tijelo. Detonacija je naprosto sravnila oko dvije tisuće četvornih kilometara šume, a stotine je tisuća stabala izgorjelo od plamena blizu mjesta glavnog udara. Uništena su bezbrojna stada divljih sobova, desetkovana su i neka nomadska plemena u sjevernim tajgama, a najveći dio tog močvarnog krajolika dobio je novi izgled, koji je - blago govoreći - najviše podsječao na stravični prizor kaotičnog pakla.
Znanstvenici nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, Velike Britanije, Njemačke i Sjedinjenih Država slažu se u jednom - po svojom efektima tunguska eksplozija zaslužuje usporedbu s največim eksplozijama u kasnijem nuklearnom vremenu. Ipak, zbog toga što nisu vršena nikakva znanstvena istraživanja nakon tajanstvene eksplozije, pravo objašnjenje se i nije moglo naći. Istodobno, mnoge dezinformacije i pogrešni zaključci godinama su sprečavali ozbiljna znanstvena istraživanja i provjere, tako da je daleko tungusko područje postalo još udaljenije i nepristupačnije.
I sami dramatični događaji koji su zahvatili carsku Rusiju - Oktobarska revolucija i ono što je uslijedilo s njom - potisnuli su interesovanje svijeta za tunguskom katastrofom u sasvim drugi plan.
Nitko nije znao što se, zapravo, zbilo u Sibiru ni desetljećima kasnije, iako je taj događaj nesumnjivo bio jedan od najuzbudljivijih u povijesti našega planeta. Jer, da je igrom sudbine - kako su kasnije precizno izračunali znanstvenici - Zemlja bila samo četiri dana dalje u svojem obrtanju, tajanstveno nebesko tijelo naprosto bi zbrisalo St Petersburg, ili - da je naš planet bio pod neznatno drugim uglom - otišao bi London, ili - pola dana dalje - sravnjen bi bio New York sa cijelom svojom okolinom!

TU POČINJE PAKAO
Za mnoge je Ruse, koji su živjeli početkom 20. stoljeća, ne bez razloga, Sibir bio “Terra incognito”, nepoznata zemlja, daleko i divlje prostranstvo na kraju svijeta. Beskrajne močvare i hladne i nepristupačne tajge u tajanstvenim i neistraženim područjima rijeke Tunguske Podkamenaje nisu bili kraj pogodan za romantična istraživanja, već nepoželjno, divlje područje iz kojeg vrebaju mnoge opasnosti.
Zbog toga se o Sibiru nije mnogo znalo. Znalo se jedva toliko da u njemu žive nomadi, Tunguzi, koji stalno mijenjaju svoje prebivalište i da žive od svojih stada sobova.
Nekoliko trgovačkih postaja, u kojima su iskusni lovci nabavljali krzno, bile su nevelike i primitivne i nalazile su se na samoj periferiji ogromnog pojasa kojeg je 1908. uništila zagonetna eksplozija. Ipak, ne bi se moglo reći da tunguska katastrofa nije baš nikoga zanimala. Rijetki Tunguzi, odvažni i hrabri ljudi, samo su iz nužde zalazili su u unutrašnjost Sibira, ali su se brzo vračali, prestravljeni i nijemi.
- Tu počinje pakao! - govorili su.
I to je bilo sve.


CILINDRIČNA LETJELICA
Potraga za odgovorima na pitanje što se to dogodilo 30. lipnja 1908. počela je neoprostivo kasno, tek poslije Oktobarske revolucije. Poticaj je bio možda financijske prirode. Naime, jedna američka znanstvena ekspedicija tih je godina započela radove na eksploataciji jedne od največih meteorskih masa koja je u prošlosti pogodila naš planet. Meteorski krater u Arizoni, promjera 1,2 kilometra, Čija starost se procjenjuje na 15.000 do 40.000 godina, oduvijek je privlačio istračivaće ruda. Sada su ga počeli i eksploatirati. U prvim uzorcima materijala otkriveno je 93 posto željeza i 6,4 posto nikla. Istodobno, otkriveni su i tragovi dragocijenih metala - platine i iridijuma !
Iako američki pokušaj eksploatiranja meteorske mase u Arizoni nije uspio, mlada je sovjetska vlada u meteoritima, koji su u prošlosti pali na sovjetsko tlo, vidjela izvor bogatstva. Tako je 1921. godine nova sovjetska Akademija znanosti angažirala vrsnog znanstvenika Leonida Kulika da preuzme zanimljiv projekt i prikupi detaljne podatke o svim meteoritima koji su u prošlosti pali na područje Sovjetskog Saveza.
Leonid A. Kulik je u to vrijeme imao 38 godina i nikada ranije nije čuo za tungusku katastrofu. Međutim, neki njegov prijatelj poslao mu je jedan stari kalendar u kojem je bio i članak o zagonetnoj eksploziji u Sibiru. Uvjeren da je naišao na trag velikom meteoritu, počeo je strpljivo listati i druge sibirske novine i godišnjake. To se isplatilo. Uskoro je u njima našao brojna svjedočanstva o fenomenalnom događaju iz 1908. godine.
Jedne su novine iz Irkutska pisale da su seljaci iz sela sjeverno od Kirenska vidjeli leteće tijelo “koje je blistalo i vertikalno se kretalo prema zemlji”, a bilo je - cilindričnog oblika. Kada je doslo do eksplozije stvoren je “ogroman oblak crnog dima”, a val uskovitlanog zraka bio je tako vreo da je spaljivao sve pred sobom. “Prestravljeni su seljaci bježali, iskreno vjerujući da je dosao - sudnji dan !”
U drugim je novinama pisalo da je zagonetno tijelo, navodno, palo nedaleko od Filimonova, značajnog raskrižja transsibirske željeznice:
“Njegov je pad bio popračen strahovitom tutnjavom i zaglušujučim treskom. Prestrašeni je vlakovoda panično zaustavio vlak a putnici su nagrnuli iz vagona kako bi razgledali predmet koji je pao, ali se nisu mogli približiti meteoritu, jer je bio - usijan!”

ŠTO JE OTKRILA PRVA EKSPEDICIJA
Upravo ovo, po svemu, izmišljeno izvješče “sa lica mjesta” najviše je ponukalo sovjetskog znanstvenika da se odluči na dugu i neizvjesnu ekspediciju, koja ce se pretvoriti u mukotrpno istraživanje što će potrajati pune dva desetljeća. Kulik nije odustajao ni od prikupljanja pisanih svjedočanstava, kao što je ono koje je u svibanjskom broju 1908. objavio irkutski list “Sibir”:
“U selu Niznaja Karelinskaja, na sjvereozapadu, visoko iznad obzorja, seljaci su ugledali predmet koji je neobično jarko sijao, prejako da bi se u njega moglo gledati, pračen plavkastobijelim svjetlom. Padao je okomito prema zemlji, otprilike deset minuta. Predmet je bio cilindričnog oblika. Jutarnje je nebo bilo vedro, osim sto je na obzorju, u smjeru u kojem je jarki predmet opažen, zamječen mali tmasti oblak. Bilo je toplo i suho. Kada se svjetleće tijelo približilo zemlji, činilo se kao da se rasprsuje; na tom se mjestu oblikovao golemi oblak crnog dima i čuo se glasan tutanj - ne kao grom, nego kao kad padne golemo kamenje, ili kad grune najveći top. Sve su se zgrade zatresle, a istodobno je kroz oblak probio jezičasti plamen. Stare su žene plakale i svi su pomislili da se približava - smak svijeta !”
Selo Niznaja Karelinskaja, koje se spominjalo u ovom starom novinskom izvješču, kako će kasnije ustanoviti Leonid Kulik, bilo je udaljeno od epicentra eksplozije punih - 320 kilometara!
Kada je, napokon, prikupio dovoljno podataka o mjestu zagonetnog događaja, Kulik je s grupom odabranih istraživača napustio St Petersburg, u rujnu 1921. godine. Bilo je to dugo i tegobno putovanje željeznicom, koja je na mnogim mjestima bila isprekidana i uništena borbama u Oktobarskoj revoluciji. Kada je stigao u sibirski gradić Kansk saznao je da se ne nalazi daleko od mjesta gdje se 1908. dogodila misteriozna eksplozija. Istodobno, počeo je da prima anketne listiće koje je ranije razaslao po cijelom ovom dalekom i divljem području. U njima je bilo mnoštvo čudesno živih sječanja o fascinantnoj pojavi i pustoši koju je izazvala.
Jedna seljanka iz Kosolapova je pisala:
“Ugledala sam kako se nebo na sjeveru rasparalo do zemlje i kako je suknula vatra. Pomislili smo da s neba pada kamenje i razbježali se prestravljeni, ostavivši vjedra kraj zdenca. Kad smo stigli do kuće, našli smo onesvještenog oca Semjonova. Vatra je bila jača od samoga sunca. Za vrijeme su tutnjave zemlja i kolibe strašno podrhtavale a s krovova se osipala zemlja...”
Prema ovim i drugim sličnim svjedočanstvima, sovjetski je znanstvenik s pravom zaključio da je zagonetno tijelo palo na zemlju, nešto dalje na sjeveru, blizu doline rijeke Tunguska Podkamenaja.
Ovu njegovu pretpostavku potvrdio je S. V. Obrucev, vrstan geolog, koji je vec istraživao rudno blago u tunguskoj oblasti, ali nije krio ni svoje dileme. Pisao je Kuliku:
“Bit će teško odrediti pravo mjesto. U očima tunguskog naroda metorit je očito svet i oni brizno kriju mjesto gdje je pao!...”

NASTAVLJA SE...



~ komentiraj (2) ~ printaj ~ # ~

subota, 06.06.2009.

TUNGUSKA EKSPLOZIJA (prvi dio)

U idućih nekoliko postova pozabavit ću se sa svima poznatom "Tunguskom eksplozijom" pa krenimo...

DAN KADA SU SE OTVORILA NEBESA
Bilo je 30. lipnja 1908. godine kada se misteriozno plamteće tijelo pojavilo na nebeskom obzorju. U dugoj kosoj putanji letjelo je prema sjeveru... A onda je odjeknula strašna eksplozija, čije uzroke znanost ni do danas nije odgonetnula...Samo je jedna činjenica do kraja neupitna: 30. se lipnja 1908. godine u središnjem Sibiru dogodilo nešto neviđeno - silovita eksplozija jačine termonuklearnog oružja razorila je i opustošila šumski masiv na preko 2150 četvornih kilometara i izazvala potres kojeg su registrirale sve geofizikalne stanice u svijetu. Sljedećih godina i desetljeća, kada su prve ekspedicije krenule u to negostoljubivo pustošno područje kako bi istražile što je eksplodiralo u Sibiru, misterija se samo povečala.
Zbog toga nije ni čudo što taj događaj i danas zbunjuje znanstvenike i pobuđuje interesovanje svjetske javnosti. Arthur Koestler ga je nazvao “najvećom znanstvenom misterijom 20. stoljeća”, Isaac Asimov “fantastičnom eksplozijom koja probuđuje maštu i najboljih SF pisaca”, a znameniti Arthur C. Clarke ga proglasio - “scenarijem sudnjeg dana”!


BROJNE PRETPOSTAVKE
Što se uistinu dogodilo 1908. godine u Sibiru?!
Ugledni ruski znanstvenik Nikolaj V. Vasiljev, koji je u Tomsku osnovao Kompleksnu samoinicijativnu ekspediciju za istraživanje tunguske katastrofe (KSE) u cijem je istraživanju sudjelovalo preko 1500 znanstvenika različitih profila, sedamdesetih je godina izazvao pravu senzaciju kada je svoja otkrića saopčio Sovjetskoj akademiji znanosti ustvrdivši da se u Sibiru srušio izvanzemaljski svemirski brod ili svemirska sonda i da za ove tvrdnje posjeduje valjane dokaze!
Onima koji se profesionalno ili amaterski bave istraživanjem i odgonetanjem misterioznih događaja posve je jasno da sibirska enigma spada u mali broj onih kojima je znanost poklonila podosta vremena. Proteklih desetljeća, dogadaj u Sibiru pokušali su objasniti najeminentniji znanstvenici Istoka i Zapada; vršena su detaljna proučavanja izrovanog tla; analizirana je flora i fauna; bilježena su dramatična svjedočanstva onih koji su preživjeli “susret treće vrste” s nevjerojatnom eksplozijom; izvodene su komplicirane kompjutorske animacije i računice; odgonetavan pravac leta zagonetnog tijela... Kao posljedice svega toga, rodile su se, ni manje ni više, nego cak 72 različite znanstvene teorije!
Na koncu, ni jedan od njih nije prevagnula, ali se izdvojilo pet-šest teorija koje su vjerojatno moguće objašnjenje za ono što je 1908. uzbudilo i potroslo svijet.
Tvrdnja ruskog znanstvenika Nikolaja V. Vasiljeva da je posrijedi bila eksplozija meduplanetarne letjelice nije nova. Novo je jedino to, što je sve do svoje ekspedicije na mjesto zagonetnog događaja, Vasiljev bio jedan od najogorčenijih protivnika teorije da je iznad Tunguziji eksplodirao svemirski brod neke nama nepoznate kozmičke civilizacije!
Što je to utjecalo da ugledni znanstvenik promijeni svoj stav i prikloni se teoriji koja se još jučer doimala više nego fantstičnom?!
- Raspolažem s dokazima - izjavio je Nikolaj Vasiljev - da je zagonetno tijelo, prije nego što je eksplodiralo, napravilo nevjerojatan luping. To je bio posljednji pokušaj nepoznatih gostiju iz svemira da otklone kvar i uspostave kontrolu nad letjelicom. Na žalost, nisu uspjeli...
Vasiljev rapolaže i drugim, konkretnim dokazima. Ali, o tome kasnije...
Vratimo se u prošlost.

KAO SMAK SVIJETA...
Bilo je 30 lipnja 1908. godine kada se zagonetno tijelo pojavilo visoko iznad Indijskog oceana. U dugoj kosoj (?) putanji letjelo je prema sjeveru preko azijskog kopna, iznad ledenih vrhova Himalaje. Što je dublje prodiralo u Zemljinu atmosferu, postajalo je svjetlije, grmljavina sve paklenija a istovremeno oko sebe je širilo i sve ubitačniju jaru.
Prvi put postalo je vidljivo iznad pustinje Gobi. Karavane koje su se probijale izmedu sprženih pješčanih dina, zaustavljale su se i u čudu gledale misteriozno leteće tijelo što je, poput golemog letećeg Sunca, plamtjelo na jutarnjem nebu, blješteči silnom vrelinom od blizu 3000 stupnjeva Celzijusovih (5000 F). Istodobno, iznenađeni nomadi i siroti stanovnici ubogih naselja, u udaljenim prostranstvima središnje Rusije, u strahu su promatrali nebo, panično se hvatajući za uši, jer im je zaglušujuča buka, činilo se, prodirala sve do samog mozga. Mnogi su od silne tutnjave za sva vremena izgubili sluh.
Točno u 7,17 sati usnula središnja sibirska visoravan, koja se pruža nedaleko od rijeke Tunguska Podkamenaja, desne pritoke močnog Jeniseja, inaće rijetko naseljen i nepristupačan kraj nepreglednih podzemnih voda i borovih šuma, po kojima su tumarala golema stada sobova, počela je silovito podrhtavati. Istodobno, Zemljine drhtaje registrirali su svi seizmografi svijeta, a eksplozija se čula u radijusu od 1000 kilometara. Podzemni potres se osjetio bez ikakvih uređaja čak i u Irkutsku, a strah je ispunio ljude u radijusu od 700-800 kilometara. Zatim je nastupio neviđeni kaos.
Eksplozija!
Vatra!
Lom!
Paklena vatrena vučina, dim i prašina u kojima se gubi jutarnja svjetla!
Sibir nestaje u zlokobnoj pomrčini!
Je li to bio smak svijeta?! Kraj planete Zemlje?!...


NEVJEROJATNA PUSTOŠ
Nad Sibirom se širi gigantska vatrena pelurka. Zrak je suh i ispunjen zaglušujulom eksplozijom, koja odjekuje deset tisuča kilometara unaokolo. Golemi val vruline, što se silnom brzinom širi preko molvara i blagih brežuljaka sjeverne tajge, topi i spaljuje sve pred sobom. Plamen i dim dizat če se i zamralivati nebo još mjesecima iza tog kataklizmilkog događaja.
Nepregledne tisučugodišnje šume u jednom jedinom su trenutku povaljane kao da se radilo o šibicama koje je netko neoprezno istresao. Drvene kolibe sjevernih nomada naprosto su sravnjene s tlom, a ljudi i životinje - što su imali (ne)sreču da prežive - unezvjereno su lutali opustošenim krajolikom tragajuči za odgovorom - što se dogodilo.
Prizori pakla su svuda oko njih.
Pet tisuča kilometara unaokolo.
Čini se da za njih nema spasa.
I dok se beskrajni gusti oblaci, ispunjeni čudnim dimom i pepelom, dižu dvadesetak kilometara iznad Sibira, cijelo područje je zasuto zloslutnom “crnom kišom”. Za sirote i neuke sibirske nomade to je još jedan predznak da je doista stigao - sudnji dan!

ZEMLJA SE ZATRESLA
Svjedočanstva onih koji su preživjeli tungusku katastrofu su više nego uzbudljiva:
“Bilo je vrijeme doručka i zadesio sam se na trijemu kuce blizu trgovačke postaje u Vanovari. Upravo sam podigao sjekiru da presiječem obruče na jednom buretu, kada su se otvorila nebesa, a visoko iznad šume, čitav sjeverni dio svoda kao da je bio zahvačen silnim plamenom... U istom trenutku zapljusnula me je strašna vručina. Kao da mi je košulja buknula pravim ognjem...
Mahao sam se da je strgnem sa sebe i odbacim, kada se u taj mah nebom razlijegao prasak, a odmah zatim oglasila grdna lomljava. Bio sam odbačen i tresnuo sam na zemlju nekih šest metara daleko od mjesta gdje sam radio, izgubivši na trenutak svijest. Moja je žena istrčala i uvukla me u brvnaru. Poslije silnog treska začula se zaglušujuča buka, kao da je kamenje padalo s neba. Zemlja se počela tresti, a ja sam - ležeći na tlu - prekrio glavu rukama, plašeći se da me ne pogodi neki kamen ili nešto drugo, još opasnije, što je padalo s neba. U trenutku kada su se nebesa otvorila, sa sjevera je oko naše kolibe počeo puhati vreli vjetar, kao iz topovske cijevi, ostavljajući sagorjeli trag na tlu...”
Stravične je trenutke zagonetne eksplozije jedan seljak doživio u polju:
“Tek što sam sjeo doručkovati pored pluga, kada se najednom razlegoše silni prasci - slični detonacijama topova. Konj mi pade na koljena, a sa sjevera povrh šume bukne plamen... U tom trenutku spazih kako je vjetar pobrao drveće i najprije mi padne naum da je u pitanju orkan. Ščepah čvrsto rukama drške pluga, kako ga oluja ne bi otpuhala. Vjetar je bio tako snažan da je podizao gromade tla s površine, a onda orkan počne dizati vodeni zid uz Angaru. Jasno sam ga mogao vidjeti, jer se moje imanje nalazi na obronku brda.
Istodobno, zvuk je toliko prestrašila konje da su upaničene životinje počele sumanuto galopirati vukući za sobom opremu za oranje...”
I seljanka je Lj. Konova tog jutra bila izvan svog doma:
“Prala sam vunu na obali rijeke Kan, kada se iznenada začula buka slična snažnom lepetu krila prestrašenih ptica..., a uz rijeku počelo se valjati golemi uništavajuči val nalik vodenom zidu. Ubrzo zatim, razliježe se još jedan prodoran prasak, koji je bio toliko silovit da je jedan od radnika u mojoj blizini, kao pokošen pao u vodu!...”
U isto vrijeme iznad Sibira se širio gigantski stub vatre, a zrak je bio ispunjen serijom silovitih razornih detonacija koje su odjekivale tisućama kilometara unaokolo. Vrela zračna struja munjevito se širila preko blagih brežuljaka ostavljajući ugljenisanu pustoš. Drveće je bilo sravnjeno, nomadske kolibe dignute u zrak, ljudi i životinje rasuti kao čestice prašine. Zapanjeni Sibirci u Vanavaru, skrivali su lica od kobne vreline, dok im je zagonetni udarni val pustošio selo, rujuči zemlju poput divovske krtice....

NASTAVLJA SE...





~ komentiraj (0) ~ printaj ~ # ~

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se